petak, 30.06.2006.
:(
Grozno se sad osjećam. Možda će zvučat ko neko razmaženo derište al briga me. Vidjela sam tatu danas na 15 minuta i to mi je skroz ništa bilo jer nisam ga vidjela već mjesec dana (ne mogu zamislit kako bi mi bilo da ne idem pola godine doma). Ovi rokovi su mi ionako prestresno razdoblje i onda sam skroz emotivno osjetljiva tako da sam otišla kod Crne poslije jer mi bilo skroz teško i nakupljalo se nešto. Sad sam se čula s tatom (da, zvala sam ga u pola 3 ujutro bio je na putu pa...) i skroz mi je teško sad samo mi suze glupe. I htjela bi da je netko tu sad uz mene... i koma mi je kaj prvo pomislim na Sullya i Ivu onak ne znam oni valjda imaju najbolje strategije smirivanja al oboje spavaju i to je koma s tim mojim čujenjem do dugo u noć. Wazovski je budan... radio je do sad. Čuli smo se ranije.. ne fali mi on koliko ona moja neidilična obiteljska atmosfera i koma je i to što mi ne fali on. Da to je koma!
DODATAK:
Zvao me sad (Wazovski) ... plačem zadnjih pola sata... Ne mogu staviti riječi uopće na papir da dočaram kako se osjećam. Ljudi su sebični, i ja sam... al sam s ljudima do kojih mi je stalo previše nesebična. I meni je preteško sad, dođem mu sva u suzama onak nakon razgovora s tatom i sve što trebam je neka lijepa riječ.. ajd izdrži il nešto al ne onda je on u bedu jer ima svoj film neki i ja njega smirivat moram i propitivati kak se osjeća. Kad će se netko više počet brinuti o tom kako se ja osjećam i posvetit uopće malo pažnje tome a da se ne skrene odmah tema. Mislim kako ne može shvatit da nije način kad ti neko fali doći i biti ljut zbog toga i ne znam koju dramu raditi... Izdržiš jednostavno il ti fali netko pa dođeš do tog nekog tko ti je 40 minuta udaljen. Ne razumijem, da su situacije obrnute ja bi prestala jadikovat, sjela bi u prokleti auto i došla do tog nekog pa makar da ga zagrlim. Mislim koji problem je 150 kuna potrošit postao odjednom. Kužim da ne ostaje mu puno para od svih izdataka al mislim da ak ti nije problem otić van, na tenis, il 5 puta dnevno do grada i natrag ne bi ti trebao biti problem izdvojiti toliko da odeš vidjeti tu curu neku kad ti već tako jako fali i ne možeš bez nje, i ne znaš kak ćeš izdržat još mjesec dana i osjećaš se jadno. Nekad mu ne bi bio problem ni 1050 izmislit.. ma ne želim uopće o tome jer mi sad ovo sve lagano u ogorčenje prelazi. Žao mi je... ponajviše jer se osjećam krivom.. a nisam kriva i ne želim se tako osjećati ikad više... I razmišljala sam poduzeti neke stvari.. otić do njega na sat dva.. posudit pare neke i poslat mu... al neću.. ne poduzima mi se ništa.. dosta mi poduzimanja uopće... Samo me ubija tu u pojam i sad umjesto da pišem prokleti seminar moram se dobivati sat vremena već, plus kaj imam ispit na koji neću izać sad stvarno više jer ću prespavat poslijepodne cijelo. Skroz me psihički i fizički umaraju ovi razgovori više. Mislim da ću iscenirati kvar neki na mobitelu jer onda neće imati toliko vremena na raspolaganje da me ubije u pojam. Najgore kaj kužim jako dobro kak se osjeća čovjek koji je naviknuo da me vidi svaki drugi dan i onda me ne vidi mjesec...al ne kuže mi se više nikakve i ničije stvari. Uvijek ja moram imati obzira.. nek više on ima prema meni.
I počet ću mislit lagano kak sam se opet zeznula. I kak ću opet provesti s nekim 4 godine života i shvatiti da to nije bilo to. I problem je što nikad TO neće biti TO!!!
- 03:11 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
