petak, 23.06.2006.
Naslov bez naslova
Znam da sam sad pretjerano emotivno osjetljiva i da me diraju sve sitnice koje trebaju i ne trebaju, i diraju me stanja drugih ljudi jer postanem svjesna kako jako ne mogu ništa poduzeti da promijenim nešto.
I tako želim komadiće sebe podijeliti ljudima drugim a ne da ih gubim putem i ostaju onak odbačeni i samo ih pregaze slučajni prolaznici bez da se osvrnu i boli to što se ja osvrćem za njima i vidim kak ih gaze. I nisu sad drugi ljudi krivi ja sam ta koja treba kupiti svoje otpatke a ne kupim ih.. nekad jednostavno nemam snage sagnuti se i skupit ih. Očajnički trebam nekog da me podigne nekad... da mi ne dozvoli da padnem... pa i nek padnem al da ne dozvoli da se razbijem.. i opet nek se razbijem al ne jako... jer ne znam koliko padova mogu još podnijeti... a broj ne prestaje rasti. I skuplja se opet gorčina neka u mene jer ne mogu ne misliti, ne osjećati, ne živjeti i disati u svijetu i društvu koje je postalo samo podsjetnik na one dijelove koje želim izgubiti.. a oni ostaju... ne otpadaju putem, ne gaze ih, ne dijelim ih s drugima... ne dižu me kad se spotaknem na njih.
I nekad zapadnem u mislima how all it`s my fault.. Trebala sam učiniti nešto... Ali nisam...Ni onda da spriječim.. ni sad da pomognem da nestane... Jednostavno stojim i ne činim ništa.
- 17:30 -
