Little Chicken

Mirisi se otvaraju pod mojim nogama,
a pogledi streme na usnama...
kada bih barem mogla vikuti u daljinu...
Trebam te...


More je udaralo u naše obale,
nosilo pijesak svemira,
kada bih barem pustila oči da kaži...
Trebam te...


Bio je drvored rođen u snijegu,
svjetla što pozivala su na ples,
kada bih barem mogla zapjevati rukama...
Trebam te...


Ceste su krčile puteve ispred nas,
i zatvarale vrata naših osmijeha,
kada bih barem mogla suzama napisati...
Trebam te...


Trebam da vratiš sjećanja...

Imam potrebu tuči te riječima,
udarati, lupati, grebati, grmiti i sjevati...
Imam potrebu sebi to isto činiti...
Jer bolje da vičem, bolje da filozofiram,
bolje da plačem ili da te guram...od sebe
nego da učinim ono što već dugo želim...
da pustim riječi da te odvedu,
kao na nekom valu, onom bez kraja...
daleko od mene, k zaboravu...

Jer bolje da šutim, i pravim se zidom,
mada mi žarko željela pak...
da ti kroz osmijeh kažem da te volim...
da ti kroz osmijeh poljubac dam...

Htjela bih da me zagrliš
da me poljubiš
da mi budeš blizu
da tim svojim rukama,
kao po tipkama
nježno prolaziš po mome licu...
i neznam hoću li ikada
dočekati trenutak koji tražim
da jutrima svićem na tvome ramenu
da zalasci budu kao pjesma svirana
samo tvojim prstima...


Htjela bi da me zagrliš...
kao iz filmova,
na nekom mostu, molu ili rtu...
da voda ispod nas ispire sve nemire,
sve izgubljene svemire
sve godine između nas...


Htjela bi da me poljubiš
očima sanjara, svojim notama,
dok pred nama otvaraju se livade,
uz pratnju zvona,
na nekim dalekim crkvama...


Htjela bi da me zagrliš
na trgu ondje,
među masama da se izgube naša sjećanja
i okovi kojima nas vezuju...
neznaju...


Htjela bih da mi budeš blizu...
kada bih plakala, da me veseliš svojim igrama,
kada bih vrištala da me ušutkavaš svojim prstima
i uspavljuješ pjesmama...


Htjela bih...
i možda će u nekom paralelnom svemiru
u jednom trenu ovog vremena
Bog svoje ruke sklopiti...
i pustiti...da odsanjam ove snove...
i nikad se ne probudim...