srijeda, 27.08.2008.
Prizor u noći
sve je tako nestvarno
kao da je nečija vješta ruka
iscrtala čitav kraj
pastelnim bojama
on svijetli gore visoko
stoji čvrsto i ponosno
rasvjetljuje put zalutalim valovima
naziru se svjetla u daljini
nešto bliže ocrtavaju se krovovi kuća
u kojima sada ljudi sanjaju različite snove
pogled mi se zadržava na njemu
nije blještav kao sunce pa ga promatram
osjetim toplinu i olakšanje u sebi
jer prolazi mi misao
možda i on tamo negdje u njega gleda
možda je baš mjesec
ta stanica gdje se napokon susrećemo
- 14:06 -
utorak, 19.08.2008.
Ravnodušnost nikad nije odgovor
Evo čvrste odluke za prijateljstvo: U mojoj misli, u mojoj riječi, u mojim djelima u odnosu prema bližnjemu - ma tko on bio - neću se ponašati više onako kako sam se dosad ponašao, to jest nikad neću odustati od vršenja ljubavi, u svojoj duši nikad neću ostaviti mjesta ravnodušnosti.
sv. Josemaría Escrivá
sv. Josemaría Escrivá
Jeste li se ikad našli u situaciji da dajete sve od sebe, i još možda malo više, ali naiđete na prepreku kod nekog čovjeka preko koje ne možete prijeći jer ni to možda malo više, nije dovoljno? Onda ostaje samo tupa bol, i nada. Nada da će jednom taj vaš trud uroditi plodom, da nije uzaludno bačen u vjetar.
Mi ljudi tako često znamo biti ravnodušni. I to prema ljudima koji nas okružuju, očekuju našu ruku ili riječ. A mi gluhi i slijepi odmahujemo rukom gledajući svoje planove kako bi pronašli vlastito zadovoljstvo. Ravnodušnost je nešto što čovjeka zaista može jako povrijediti. Nekako je nekad čovjeku lakše da vidi i negativne osjećaje, ako već ne pozitivne, ali kad se jedino može vidjeti ravnodušnost, čovjeku to ipak nije lako prihvatiti. Mislim da su ravnodušni ljudi oni koji ne znaju što zapravo žele. Misle da je ravnodušnost njihov odgovor. Ali ravnodušnost nikad nije odgovor. To je samo pokazatelj da čovjek ne zna odgovor.
Najteži oblik ravnodušnosti je onaj prema potrebama bližnjeg. Svejedno je hoću li mu pomoći ili ne. Trenutno nemam za to vremena ili suosjećanja, stoga neka traži utjehu negdje drugdje. Možda ćemo nekoj osobi predložiti da potraži utjehu u Bogu. A često zaboravljamo da Bog nije negdje visoko na nebu. Njegove ruke sežu do naše zemlje, sežu do nas. Postajemo oruđa u njegovim rukama. Ali katkad se oglušimo. Tada ostaje samo razočaranje i tuga u srcima onih pred kojima smo pokazali našu ravnodušnost.
I na kraju ostaje ono da mi mislimo da uvijek ima vremena za sve. Ima vremena da posložimo neke stvari i da budemo bolji prema drugima. Ima vremena da krenemo ispočetka. I ima vremena da budemo tu za druge. Iako nikad ne znamo koliko vremena ima i kako će brzo proletjeti.
I stavljam jednu pjesmu koja me potakla na razmišljanje kako ne možemo znati koliko nam je vremena preostalo. Zato nikad ne smijemo misliti da ima vremena da prestanemo biti ravnodušni. Može se vrlo lako dogoditi da zbog različitih razloga do kojih naš razum ne može trenutno doprijeti izgubimo priliku za nešto vrijedno.
- 22:29 -
