Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< listopad, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



31.07.2021., subota

Marija i Damir


Budući da je prozor njegove sobe s pogledom na rijeku bio otvoren, Davida je probudilo brujanje motora, glasno lajanje pasa, plač i povici s ulice. Potom je začuo i lupkanje čizama po drvenim stepenicama te udaranje šakama po ulaznim vratima stanova u prizemlju. Brzo je odjenuo hlače i košulju, obuo sportske cipele, zgrabio jaknu pa izašao na trijem što se proteže duž cijele zgrade. Nije stigao pogledati jesu li se tata i mama u stražnjoj sobi probudili jer je bubnjanje vojničkih čizama bivalo sve glasnije. Otrčao je u drveno spremište na suprotnoj strani trijema, ušao unutra i sakrio se iza stare vitrine i drvenog sanduka za krumpir koji se nalazio ispred nje. Tu je bilo točno toliko mjesta da se uspio provući između zida i vitrine, a noge mu se ispod vitrine nisu mogle uočiti jer je ispred njih bio veliki sanduk. Čim se sakrio u spremište s trijema se začula vika, bubnjanje čizama i lupanje po vratima. Čuo je da vojnici pretražuju stanove i shvatio da su pronašli mamu i tatu i odveli ih. Jedan vojnik je ušao i u spremište u kojem se David skrivao, no na njegovu sreću nije baš detaljno pretraživao pa ga nije pronašao. Čuo je potom kako svi silaze po drvenim stepenicama na dvorište, kako ulaze u kamione i odlaze. Stajao je u strahu iza vitrine sve dok nije zavladala potpuna tišina. Onda je oprezno izašao iz svoga skrovišta i sjeo na klupu na trijemu, razmišljajući što i kamo sada. Čim smogne snage otići će u stan, spakirati u planinarski ruksak najnužnije stvari koje je tata uvijek nosio na planinarske izlete: nešto odjeće, metalnu čuturicu za vodu, nož, plehnati tanjur, upaljač i novine. Uzet će i rezervne cipele, kapu šiltericu i kabanicu. Dok je tako razmišljao što bi još trebalo ponijeti začuo je iz dvorišta tiho dozivanje. Nagnuo se preko drvene ograde na trijemu i ugledao svoju stariju sestričnu Amaliju i njezinog prijatelja Josu koji je bio šegrt u bravarskoj radionici u centru grada. Mahnuo im je, a oni su se brzo popeli na trijem do njega.
- Jesi li dobro? Idemo, pakiraj se - rekla je Amalia - Joso će nas majstorovim kamionetom odvesti na selo. Požurimo se, da se vojnici ne bi slučajno vratili i pronašli nas.
- Dobro sam, reče David - skrivao sam se u spremištu i čuo sam kad su odveli susjede i mamu i tatu. Baš sam se sad htio spakirati i krenuti k tebi.
Otrčali su zajedno u stan, brzo spakirali sve potrebne stvari u ruksak i spustili se u trku niza stepenice na unutarnje dvorište. Kroz poznate prolaze između zgrada u Prvoj ulici otrčali su oprezno u Drugu ulicu pa potom do majstorove radionice. Gazda i njegova žena su spavali, a kamionet je stajao na dvorištu. Joso otrči u radionicu - ključ od kamioneta visio je uvijek na maloj vješalici pored ulaznih vrata - uzme ključ i otrči natrag do kamioneta gdje su ga Amalia i David nestrpljivo čekali. U spremištu iza kuće pronašao je stari tepih, kartonske kutije, odbačene dijelove starih automobila i nekoliko dasaka. Stavili su karoseriju jednog automobila na kamionet, a David i Amalia su se zavukli ispod karoserije i omotali tepihom. Joso je iznad karoserije naslagao nekoliko spljoštenih kartonskih kutija i preko toga poslagao daske. Ako ga putem zaustavi vojna patrola to će izgledati kao da na selo odvozi otpad iz majstorova dvorišta. Još jednom je sve prekontrolirao, podigao i učvrstio stražnju stjenku kamioneta, uskočio u vozačku kabinu, uključio motor te polako krenuo. Izašao je iz dvorišta pa skrenuo desno prema željeznom mostu, nadajući se da će iz grada izaći a da ne naiđe ni na jednu patrolu na cesti. Vozio je polako da ne bi prebrzom vožnjom privukao pozornost prolaznika i za nekoliko minuta stigao do mosta. No na mostu ga je ipak dočekala vojna patrola. Samo smireno, pomislio je Josip, i sve će biti u redu. Prišao mu je jedan vojnik i upitao ga što to vozi i kamo ide. Rekao je da mu je gazda dao dijelove automobila i neke daske za ujaka pa da mu to vozi na selo. Tada je među vojnicima ugledao jednu gazdinu mušteriju kojemu je često obavljao sitne popravke u kući. Slučajno se i on baš tada okrenuo prema njemu, prepoznao ga pa mahnuo vojniku koji je Josu zaustavio neka ga pusti da prođe. Joso ga pozdravi pokretom ruke i pređe polako preko mosta. Odahnuo je tek kad se udaljio još stotinjak metara pa polako nastavio prema obližnjem selu u kojem su živjeli njegov ujak i ujna. Oni će sigurno pronaći neku obitelj koja će prihvatiti Davida i Amaliju i pružiti im utočište. Joso je naime doznao od djevojaka koje je susretao nedjeljom na misi da obitelji na selu prihvaćaju i udomljavaju židovsku djecu kako bi ih spasili od progona. Kad stignu u selo otići će s ujnicom k župniku i zamoliti ga za pomoć.
Nakon petnaestak minuta vožnje stigli su do ujakove kuće pa su se David i Amalia brzo sklonili u štagalj iza hrpe sijena, a ujnica i Joso odmah su otišli k župniku. Ujnica je već pomagala župniku da smjeste nekoliko djece iz glavnoga grada kod pouzdanih obitelji u okolnim selima. Davida i Amaliju župnik će pokrstiti i dati im nova imena: Damir i Marija, a pobrinut će se i za njihove nove dokumente. Ali ne mogu ih zbog sigurnosti smjestiti u jednu obitelj, nego u dvije obitelji u dva različita sela. Ni Joso ne smije znati gdje će biti smješteni, samo župnik i ujnica. Kad su se sve dogovorili sa župnikom, Joso i ujnica odoše kući da sve objasne Davidu i Amaliji. Nekoliko će dana provesti ovdje u skrivenoj sobi na tavanu, a potom će otići u svoje nove obitelji.
Joso je zagrlio i izljubio Amaliju, pozdravio se i s Davidom, zahvalio ujnici na pomoći pa požurio natrag u grad, u nadi da majstor i njegova žena još spavaju.
Kad je stigao u grad patrole na mostu više nije bilo; bez problema se odvezao natrag do gazdina dvorišta, parkirao kamionet, objesio ključ na mjesto, vratio kartone, daske i karoseriju u spremište pa otišao u kuhinju. Gazdarica i gazda sjedili su za stolom, doručkovali i pijuckali bijelu kavu.
- Čuo sam kamionet, reče gazda.
- Da, malo prije sam se vratio, odgovori Joso, bio sam na ribičiji na Lonji, al' slabo su grizle jutros, ništa nisam uspio uloviti, čak ni babuške.
- Neka, neka, kaže gazda, moraš se malo i zabaviti. Nego, čini mi se da sam jutros rano čuo neku buku na ulici, jesi li usput nešto primijetio?
- Ne, odvrati Joso, nisam primjetio ništa neuobičajeno.
- Dobro, zaključi gazda, odspavaj malo i odmori se, ipak je danas subota. No vidimo se kasnije u radionici.
Joso ode u svoju sobu, legne na krevet, zažmiri i pomisli: tko zna kad ću opet vidjeti svoju dragu Amaliju.

Oznake: kratke priče


- 09:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.01.2021., utorak

Pjevačica


Čim se rodila, Nena je počela pjevati. Čak i kad je plakala, zvučalo je kao da pjeva. Prije nego što je počela govoriti već je znala pjevati sve dječje pjesmice. I kasnije, dok je pohađala osnovnu i srednju školu, sve popularne i narodne pjesme koje bi čula na radiju ili s gramofonskih ploča, Nena bi odmah zapamtila, i riječi i melodije. Nikad nije naučila čitati note, nikad nije išla u muzičku školu, bila je samouka, sve pjesme je pjevala po sluhu. I ne samo da je dobro pamtila pjesme, nego je imala i divan glas i izvrstan osjećaj za ritam. Mogla je otpjevati i visoke tonove kao sopran i duboke tonove kao alt. Kratko rečeno: Nena je bila rođena pjevačica.
A neki dan, kad sam išla k frizerki, sretnem ja Nenu nakon mnogo godina; nisam ju vidjela otkako smo završili srednju školu i razišli se svatko svojim putem. Odmah sam ju prepoznala jer se ni malo nije promijenila; ista štrkljasta, tanka i visoka Nena kakva je bila i u školi, samo na licu joj vidiš da je trideset godina starija. Pa kak si Nena, kaj ima novoga, pitam dok se grlimo samo na daljinu, pogledom. Jel pjevaš? Ili? Ma kakvo pjevanje, delam ko gerontodomaćica, baš se žurim k jednoj bakici, moram joj donesti drva, skuhati ručak i speglati veš, veli Nena. Jel imaš bar malo vremena da se prošećemo do frizerke da čujem kak si? Jel imaš dece? - pitam ja. Ma imam troje dece, ali s mužem sam se rastala, malo preveč me je zajebaval. A kaj je bilo s pjevanjem? - inzistiram ja. Neko mi je pričal da si bila na audiciji za kazališni zbor u metropoli, kaj ti nije to uspjelo? Ma je, veli Nena, prošla sam ti ja na audiciji, jedna mamina prijateljica me je prijavila i poslala tam, otpjevala ja tri pjesme i sve drugo kaj je trebalo, al na kraju, kad su mi rekli da sam primljena u zbor, vele oni nek donesem svjedodžbu od glazbene škole. Je, velim ja, al ja nisam opće išla u glazbenu školu. Pitaju oni dal bar znam note, u kazališnom zboru se pjeva po notama. Ne znam ja ni note čitati, ja sve pjevam po sluhu. Dobro, vele oni, kad ste tak talentirani, možemo vas primiti, ali morate ići na tečaj da naučite note i onda dođite k nama, mjesto pjevačice vas čeka. I dali su mi nekakav papir na kojem je pisalo kome se trebam javiti na tečaj solfeđa. Izađem ja van, gledam taj papir i mislim si, pa kam bi ja sad išla učiti note, imam već dvajstjednu godinu, kakav tečaj! Zgužvam ti ja taj papir i hitim ga u koš za smeće. Već sam tad bila zaposlena u jednom dućanu i upoznala sam budućega muža i mislila sam kakvo pjevanje, pa ne mrem ja biti prava pjevačica. A moram priznati da sam se zapravo bila jako prestrašila, kak bi ja išla pjevat u takav zbor, kak bi ja živela u metropoli. Kakva šteta, Nena moja, velim ja, mogla si pjevati u kazalištu i imati potpuno drukčiji život. A kaj se može, veli Nena, žal mi je i danas kaj nisam išla na taj tečaj. Mogla sam biti prava pjevačica i proputovati cijeli svijet. No imam svoje troje divne dece. Oni su moj cijeli svijet!

Oznake: kratke priče


- 22:16 - Komentari (17) - Isprintaj - #

29.09.2020., utorak

Ana i Željko



Premda je bila prilično umorna, žutosmeđi topao ranojesenski dan ponukao ju je da ipak s djecom ode na groblje. Inače je svaki dan poslije posla odlazila na groblje sama. Zna Ana da ništa ne može vratiti njenog Ivu, pokopanog u obiteljsku grobnicu prije nešto više od dvije godine, no ne može na putu kući proći kraj groblja, a da ne skrene kako bi zapalila svijeću, promijenila vodu u vazi, opljevila minijaturne četinjače koje je posadila na dio groba uređen kao minijaturni vrt i "porazgovarala" sa svojim Ivom na miru nekoliko minuta. Taj odlazak na groblje bio je ugrađen u njezin dnevni raspored i pretvorio se već u svojevrstan ritual, kojeg jednostavno nije više mogla propustiti. Ako bi se slučajno nešto neplanirano događalo na poslu ili u vrtiću, pa ne bi stigla otići na groblje – to je bilo doista rijetko ali se znalo dogoditi – bila bi cijelu noć nemirna. Nedostajao bi joj taj kratak "razgovor" s Ivom jer se na groblju njemu uvijek mogla potiho izjadati, objasniti mu što je muči, ispričati mu nove dogodovštine s djecom, nasmijati se ili zaplakati ovisno o raspoloženju. Poslije toga bi imala osjećaj da ju je njen Ivo razumio, sve bi joj se u tom časku razbistrilo, kao da joj je on iz tog višeg prostranstva u kojem obitavaju duše sve razjasnio. Potom je mogla mirno otići u vrtić po djecu, prošetati do kuće i obaviti sve poslijepodnevne i večernje poslove. Uvečer bi nježno ušuškala djecu na spavanje, a potom i sama legla na počinak. Televiziju nije rado gledala; radije bi u miru "prolistala" vijesti i zanimljivosti na internetu. Redovito je pisala i svoj weblog, internetski dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Nabavila je i digitalni fotoaparat, a naučila je i ubacivati fotografije na blog. S vremenom je naučila finese fotografiranja i fotografije su joj bile već prilično dobre, sudeći po mnogobrojnim komentarima koje su ljudi upisivali ispod njenih postova hvaleći ih. Čitala je i blogove drugih ljudi, upućivala im svoje komentare, ponekad šaljive, ponekad ozbiljne. Primjetila je da su i mnogi drugi ljudi koji pišu blogove preživjeli različite traume. I to ju je tješilo, a djeca su joj davala snagu da živi, da radi, da ih odgoji, školuje...
Budući da je to poslijepodne – sunce je provirivalo kroz veliko žarkocrveno lišće javora i davalo mu neobičan sjaj – bilo poprilično toplo, skinula je jaknicu i hodala samo u majici kratkih rukava, a sunce joj je ugodno milovalo nježne ruke boje slonovače. Neće ići danas na groblje sama, odlučila je, najprije će otići po djecu u vrtić, pa potom s njima prošetati do groblja. Uzet će i kolica kako bi malenu Snješku, premda već dugo sama hoda, vozila kući bude li umorna i pospana. Njen sin Davor bio je već "velik", kako je često sam govorio; ta sljedeće će jeseni krenuti u prvi razred. On sigurno nije umoran. Oran je za igru i šetnju u svako doba dana.
U vrtiću su je djeca čekala u hodniku. Svi su već otišli, samo njena djeca su tu. Da, tako je to uvijek dan prije blagdana, masovno se skraćuje radno vrijeme i većina roditelja dolazi po djecu već poslije ručka. Samo djeca čiji roditelji rade kod privatnika moraju ostati na spavanju jer mame i tate ne mogu zbrisati s posla ranije. Djeca su uznemirena, jer su svi iz njihovih grupa otišli, a samo njih dvoje još sjedi i čeka. Ana tješi svoju malu Snješku dok joj navlači cipelice i jaknicu i brzo vodi djecu van iz vrtića. Na sunce. Najprije idu kući, pojest će svak po jednu jabuku - ručali su u vrtiću pa nisu gladni – pa uzeti kolica i odmah krenuti na groblje.
U cvjećarnici je Ana kupila kiticu cvijeća koju će staviti u vazu i jednu malu svijeću koju će zapaliti za svog Ivu. Polako su hodali do groba; djeca su zaboravila na čekanje u vrtiću i sada veselo čavrljaju. Mali su i ne shvaćaju što je bol, znaju da tate više nema, vide da mama povremeno navečer plače, ali to ubrzo zaborave. I Ana nastoji da ne plače pred njima, ne valja djecu s tim opeterećivati. Još će mnogo jada vidjeti i doživjeti u životu. Zašto im već sada oduzimati onu jednostavnu, neiskvarenu iskonsku dječju radost? I paljenje svjećice, i bacanje staroga uvenulog cvijeća, i stavljanje nove kitice u vazu, i mijenjanje vode u vazi, i pljevljenje minijaturnog vrtića za njih je igra. I dobro je da je tako, mislila je Ana. Još su premali da shvate sve što se dogodilo. A bilo je tako iznenadno i tako strašno, da ne zna kako je to sve uopće preživjela. Tog kobnog dana Ivo je čim je ustao krenuo u garažu; htio je na brzinu nešto izbušiti jer je obećao jednom prijatelju. Bilo je ljeto i nije navukao natikače. U trenutku kad je uključio bušilicu prostrijelio ga je strujni udar. Pao je na pod kao pokošen i spasa nije bilo. Pokopali su ga nakon nekoliko dana. U Aninu srcu ostala je pustoš. I otada se neprestano pita: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? No odgovora nema, utjehe nema. Samo jad, bol, čemer i tuga. Ne zna što bi učinila da nema to dvoje djece. Samo zbog njih živi, samo zbog njih diše, samo zbog njih je još na nogama.
U mislima je obavila svoj kratak razgovor s Ivom i spremala se krenuti kući, smještajući Snješku, koja je počela cendrati, u kolica. Udubljena u misli nije ni primjetila da joj je ispala mala torbica s potrepštinama za Snješku i fotoaparat.
- Nije li to vaše? – začula je nepoznat glas.
- Što, molim? Ah, da, hvala vam što ste me upozorili – odgovorila je zbunjeno primajući torbicu i digitalac iz ruku nepoznatog muškarca.
- Nisam ni primjetila da mi je ispalo. Mogla sam otići kući bez svog najdragocjenijeg blaga.
– Što, zar ste fotografkinja? – upita Željko, gledajući je blagim sivoplavim očima, koje su se nježno smješile. Za ruku je držao dječaka iste dobi kao što je bio i njen Davor.
- Ma ne, to mi je više za igru. I za dušu.
- Zanimljiv hobi. I ja se pomalo bavim fotografijom. Nedavno sam se čak i učlanio u fotoklub. Sastajemo se jednom tjedno u gradu. Hoćete li doći?
- Hm, ne znam, voljela bih naučiti fotografirati i s "pravim" fotoaparatom, a ne samo s digitalcem. Možda i hoću. Hoćete li mi dati adresu?
Željko joj je napisao adresu i telefonski broj gradskog fotokluba na malu žutu ceduljicu, a ona ju je spremila u malu crnu torbicu za fotoaparat. Potom je smjestila Snješku u kolica, pokrila joj nogice njenom narančastom dekicom i polako krenula. Davor je hodao uz nju, a isto tako i novi poznanik Željko te njegov sin.
- Viđam vas često na groblju, to vam je muž? – upita Željko.
- Da, nastradao je od strujnog udara.
- Žao mi je, mislio sam da je možda poginuo u ratu. I moja žena je tu blizu pokopana no ona je nastradala kad je išla po djecu u vrtić za vrijeme uzbune. Nije htjela da djeca pod uzbunom ostanu u vrtiću. Jedan geler ju je pogodio ravno u srce i ostala je na mjestu mrtva.
- Oh, žao mi je. Za nesreću je dovoljan djelić sekunde, a sreća je tako rijetka – reče Ana - neću ni pitati kako ste se snašli bez nje.
- Pomogla je punica, ali dječacima nedostaje majka. Imam naime još dva starija sina, no oni su sad u školi, a ja sam s Ivanom izašao malo u šetnju. A kud bi mi nego na groblje.
Stigoše polako i do mrtvačnice i glavnog ulaza. Dječaci su čavrljali, a Snješka je u kolicima zaspala.
- Mama, idemo na sladoled? – upita Davor.
- Paaa, ne znam hoće li Snješka izdržati – reče Ana, polako gurajući kolica.
- Tata, idemo i mi? – javi se i Željkov Ivan.
- Pa mogli bismo – odgovori Željko hvatajući ga za ruku jer su prelazili cestu – još imamo malo vremena. Krenuli su prema najbližoj slastičarnici i sjeli za slobodan stol. Djeci su naručili sladoled, a njih su dvoje popili kavu sa šlagom. Dječaci su brbljali kao da se već dugo poznaju, a i Ana je u razgovoru sa Željkom - uglavnom o fotografiji – lako nalazila riječi. Nisu dugo sjedili jer se Snješka probudila i postala nemirna. I njoj su naručili sok koji je ona u trenu iskapila. Dječaci su polizali sladoled, pa je valjalo polako krenuti kući.
- Moramo ići Ivane – reče Željko – do kuće imamo još priličan komad puta. A uskoro će i Domagoj i Krešo doći iz škole. Morat ćemo vas pozdraviti, bilo mi je drago što smo vas upoznali – obrati se Ani.
- I meni također, dječaci su nam se već sprijateljili. I mi moramo krenuti, Snješka je već preumorna.
- I dođite nam u klub ako ste zainteresirani, do viđenja – uz pozdrav je dodao Željko i s Ivanom krenuo prema drugom kraju grada.
- Do viđenja - reče Ana – hvala na pozivu.
Možda bih se i mogla učlaniti u taj klub – pomisli, dok je lijevom rukom hvatala Davora za ruku, a desnom polako gurala kolica u kojima je Snješka opet čvrsto zaspala.

Oznake: kratke priče


- 09:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

02.09.2020., srijeda

Drugi rujna 91.


Izlazim iz autobusa. Grad je nekako čudno tih. Idem na posao, treba sve pripremiti za početak nove školske godine. Hodam kroz park. Prolazim kraj crkve. Baš bih mogla, prije nego što budem išla kući, ući i pogledati je, svi kažu da su zidovi krasno oslikani. Sve ove godine, otkad radim u Gradu, prolazim kraj crkve gotovo svaki dan, a još nisam ušla, uvijek se žurim. U školi obavim sve što sam naumila i odlazim na poštu. Na povratku u Glavnoj ulici ugledam veliki tenk kako s topovskom cijevi ukošenom prema gore polako mili prema parku. Gledam u čudu i vraćam se u školu. U zbornici pijemo kavicu. Nekih kolegica, koje inače svaki dan piju kavu s nama, danas nema. "Jesi li vidjela tenkove u Glavnoj ulici?" pitam prijateljicu Anu. "Jesam, nešto se sprema", rece, "svi se nekako čudno drže danas. Idemo mi doma, ideš sa mnom? Imam auto." "Dobro", kažem,"idem još samo po formulare" Ulazim u pedagoginjinu sobu. "Bok", kažem, a ona sjedi i šuti. Na zidu ugledam špenadlima prikopčane papirnate jugoslavenske zastavice. "Što ti je to?" pitam smijući se. "Šta to?" reče ona i oštro me pogleda. "Ništa, ništa", velim ja i uzimam papire. Vraćam se u zbornicu i brzo trpam stvari u torbu. Htjela bih uzeti i neke knjige iz ormarića. "Pusti to, uzet ćeš si knjige sljedeći tjedan" kaže Ana, "idemo sad." Pitam Jasminu ide li i ona s nama. "Ne", reče, "idem još u dućan, ja ću ići s onim autobusom u 12." Hodamo kroz park kraj crkve prema autu. "Idemo na čas u crkvu?", pitam Anu, "nisam je nikad vidjela iznutra". "Ma ići ćemo drugi put, idemo sad brzo doma", odgovara Ana. "Dobro, idem si samo još na kiosku kupiti onaj veliki kišobran. "Hajde! I požuri se, ja idem po auto." Kupujem kišobran i krećemo. Na zavoju još jednom sretnemo Jasminu. "Ideš doma?" zove je Ana još jednom. "Ma ne idem, moram još nešto kupiti. Samo vi idite!" kaže ona. "Dobro, nek' ti bude", odgovara Ana. "Mi idemo, bok!" Putem susrećemo još nekoliko tenkova i zabrinuto žurimo kući. Stižemo pred moju zgradu. "Ideš gore na kavicu?" pitam Anu. "Ne, idem odmah doma, dečki su sami. Moram se požuriti i nešto im skuhati za ručak jer popodne idu u školu. "Dobro, bok, čujemo se, hvala na vožnji", kažem i penjem se u stan. Kuham ručak, slušam vijesti. Oko podne zvoni telefon. Jasmina. Kroz plač pita jesam li slušala vijesti. "Što se to dogada? Pa ja sam jedva došla kući, ušla sam u zadnji autobus" govori drhtavim glasom. "Pucaju po Gradu! Razbili su crkvu!"
Kad smo se nakon deset godina vratili u Grad najprije sam otišla u obnovljenu crkvu; zidovi su bili bijeli i praznii. Knjige koje su mi ostale u školskom ormariću nikad nisam pronašla. I sad mi se zna dogoditi da želim pročitati nešto iz jedne od tih knjiga. A kad ju ne mogu pronaći, sjetim se da su ostale u školskom ormariću i uhvati me neki grozan jad i nemoć.
Ček kojim sam platila veliki šareni kišobran koji i danas visi na radijatoru u predsoblju, nikad nije stigao na naplatu.
A svake godine drugoga rujna suze samo teku...

Oznake: kratke priče


- 18:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.07.2020., utorak

Crvene jabuke



Kad je Klara krenula u prvi razred nije znala ni čitati ni pisati - pala je i pokoja jedinica kad ne bi napisala domaću zadaću, jer i to se događalo - a nije mogla ni na miru sjediti u učionici i slušati učiteljicu. No učiteljica je znala da je Klara donedavno slobodno živjela na selu, na dvorištu, u prirodi. Pustila ju je da se privikne na novu sredinu i novi način života. I doista, Klara je ubrzo naučila i pisati i čitati, redovito je pisala zadaću i iz divljeg dječaka preobrazila se u ozbiljnu djevojčicu. Ali zadržala je ljubav prema prirodi i često se kući iz škole s djecom iz razreda vraćala, ne ravno po cesti, nego okolnim zaobilaznim putevima: preko brijega ili po pruzi. Nakon nekog vremena okupila se i prava družba, djevojčice i dječaci iz susjedstva, koja je redovito odlazila na izlete u obližnje šumarke, na livade, na bajere ili u udaljene, nove i neistražene zanimljive dijelove sela. Jedan od tih izleta bio je dogovoren za jednu subotu pred kraj ljetnih praznika, a bilo je to pješačenje do župne crkve na brijegu udaljene oko jedan sat hoda od njihove zgrade. Drużina se okupila poslije ručka - voda, sendviči i jabuke su bili spakirani - i krenula put crkve. Prvi ravni dio puta je prošao dobro, no potom je uslijedio strmi uspon do crkve, što ih je sve poprilično iscrpilo. Ipak su se uspjeli nekako popeti do uzvisine na kojoj je smještena crkva, pa su na platou ispred crkve pojeli sendviče, popili vodu i podijelili svakom po jednu jabuku. Pokušali su ući u crkvu da ju razgledaju iznutra, ali ona je bila zaključana. Stoga su se prošetali po groblju koje je smješteno ispod crkve, tražeći grobove sa poznatim prezimenima. Budući da nisu imali snage da odu u istraživanje obližnje šume - bio je poprilično topao kasnoljetni dan i bili su svi već poprilično umorni - donijeli su zajedničku odluku da polako krenu kući. A kad su se drugim putem između vinograda i drvenih klijeti počeli spuštati do glavne ceste, Klara je u župnikovom voćnjaku koji se prostire na padini brijega ispod crkve i župnikove kuće ugledala stablo jabuke puno lijepih crvenih plodova. Nije mogla odoljeti pa je dječake, bila su dvojica, nagovorila da se kroz ogradu provuku u voćnjak i naberu, iako nisu još bile posve zrele, malo jabuka. Dječaci su se nećkali jer su se bojali župnika, ali su ipak poslušali Klaru i provukli se kroz ogradu. Ali čim su počeli brati crvene plodove iznenada se pojavila župnikova domaćica - i ona je došla nabrati malo jabuka za štrudl - pa su se djevojčice razbježale i svaka svojim putem odjurile niz brijeg. Jedan dječak je također uspio pobjeći provukavši se brzo kroz ogradu i utrpavši nekoliko ubranih jabuka u njedra. No drugi Dječak nije uspio pobjeći jer je pri padu sa stabla na koje se upravo bio popeo uganuo nogu. Domaćica mu je pomogla da ustane i da odšepesa do župne kuće pa mu je na gležanj stavila hladan oblog i pozvala župnika. Župnik je imao auto pa ga je odvezao kući. Morao je mirovati dok se gležanj ne oporavi, a Dječakov otac se jako naljutio pa je uslijedila i zabrana izlaska od desetak dana. Dječak se zbog tog događaja tako naljutio na Klaru da nije više htio ići na izlete s njenom veselom družbom. Izbegavao ju je, sve rjeđe su se susretali na stubištu i još rjeđe razgovarali.
Nakon tog izleta koji je tako neslavno završio izletnička družina polako se počela raspadati. Sve više obveza u školi, pohađanje glazbene škole i pjevanje u školskom pjevačkom zboru, Klari, kao i ostalim članovima družine, ostavljale su premalo vremena za izlete. Dječak je u školi našao nove prijatelje, a ona se i dalje družila sa svojim prijateljicama iz škole i iz susjedstva. U srednjoj školi su se još više udaljili; Klara je pohađala gimnaziju u obližnjem gradiću, a Dječak je izabrao najbližu srednju školu u njihovom selu. Preko ljeta se uopće nisu viđali jer su i jedno i drugo odlazili s roditeljima na more.
Klarin odlazak na fakultet u glavni grad posve ih je razdvojio, ona je stanovala blizu fakulteta, a on je svaki dan putovao kući. Iako je ona dolazila kući svakog petka i subotom odlazila s društvom u disko i na ples u obližnje restorane i hotele, Dječak u tom društvu nije našao svoje mjesto. On je imao svog psa, svoj bicikl, svoj auto i svoj motor. I baš taj motor ih je nakon mnogo godina ponovo spojio. Kad je Klara diplomirala, a on se vratio sa služenja obaveznog vojnog roka, sreli su se na stubištu jedne subote poslije podne. Bok, kak si, ideš se vozit? - pitala je Klara. Da, idem u grad, ideš sa mnom? – odgovorio je Dječak. Okrenuo se prema njoj i pogledao je posve novim očima.
Nakon nekoliko mjeseci, točno šesnaest godina nakon izleta do župne crkve na brijegu, Klara i Dječak su se vjenčali u toj istoj crkvi u koju na tom izletu nisu mogli ući. Svi članovi Klarine izletničke družbe bili su na vjenčanju, a za vrijeme svadbene večere na stolu ispred vjenčanog para stajala je zdjela puna crvenih jabuka.

Oznake: kratke priče


- 00:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

30.06.2020., utorak

Roan je slomio nogu



Kad su sunčeve zrake osvijetlile polušpilju, Oena se probudila, pogledala uokolo i primijetila da nema odraslih članova njihove životne zajednice. Muškarci su rano jutros otiśli u ribolov, a žene i starija djeca beru plodove i zeleno bilje. Mala djeca su spavala, dobro umotana u kožnate pokrivače, pa je odlučila da ih još neće buditi. Neka spavaju. Otišla je dodati nekoliko debljih grana na ognjište da im se vatra ne ugasi. Vani je bilo prohladno, ljeto je bilo pri kraju i uskoro će morati krenuti na put u toplije krajeve. Ovdje na zelenim brežuljcima uvijek ima dovoljno hrane za cijelu skupinu: i zelenog jestivog bilja, zrnja, bobica i plodova, rijeka obiluje ribom, a u šumi se uvijek može uloviti pokoji zec, vepar, jelen ili srna. Ali zime su oštre i duge i nema dovoljno hrane za cijelu skupinu, pa ne mogu više ovdje ostati. Moraju početi sušiti bilje i plodove kako bi imali dovoljno hrane za put, ako ne za sve članove zajednice, onda barem za djecu. Za vrijeme seobe uvijek se nađe malo vremena i za lov i ribolov, a usput se može ubrati i malo bilja. No ako žele stići na vrijeme, morali bi svaki dan prevaliti što veći dio puta, kako ih snijeg ne bi iznenadio prije dolaska na cilj, do polušpilje na obali velike vode u kojoj će, mnogo lakše nego ovdje na brežuljcima, provesti zimu.
Kad je dodala granje na vatru i krenula prema polušpilji da probudi djecu, učinilo joj se kao da je iz obližnjeg šumarka začula tihi jauk. Malo se zabrinula jer se Roan s ostalim muškarcima još nije vratio iz jutarnjeg ribolova. Već su trebali donijeti ribu kako bi žene stigle na vrijeme pripremiti hranu za objed. Ušavši u polušpilju nježno je probudila djecu, pozvala ih da dođu i sjednu uz ognjište te pričekaju da im donese bobice za jelo. Dok im je dijelila bobice, opet joj se učinilo da čuje glasove i jauke, a kad se okrenula prema šumarku vidjela je kako muškarci dolaze noseći jednoga od njih na rukama. Potrčala je prema njima i u ozljeđenom muškarcu prepoznala svoga čovjeka. Pogledavši ga, odmah je shvatila da se pri povratku s ribolova poskliznuo i preko granja pao u duboki jarak te pritom vjerojatno slomio nogu. Muškarci su Roana donijeli do polušpilje i obzirno polegli na kožnati prostirač. Ruke i grudi su mu bile pune ogrebotina, a lijeva noga savinuta. Oena je pažljivo opipala njegove ruke i noge pa zaključila da kosti ruku i desne noge nisu pukle, ali jedna kost lijeve noge je ipak slomljena. Otišla je na obližnjuu livadu i ubrala nekoliko ovalnosrcolikih zelenih listova biljke koja ubrzava zarastanje rana. Izravnala je Roanovu nogu i učvrstila je dvama ravnim granama koje je uz nogu privezala kožnatim trakama. Potom je uzela čisti komad kože i stavila je u jamu za kuhanje, u nju ulijala čiste vode i u vodu ubacila užareni kamen sa ognjišta. Kad je voda uzavrela dodala je svježe zelene ovalnosrcolike listove i ostavila ih nekoliko trenutaka u vodi. Kad su listovi povenuli, izvadila je kamen i listove iz vode pa pričekala da se malo ohlade. Ogebotine na rukama i grudima svoga voljenog čovjeka pažljivo je obložila pripremljenim listovima. Pokrila ga je kožnatim prekrivačem, sjela uz njega i zamolila nebeske sile da ga ne odvedu u vječna lovišta, nego da pomognu da ogrebotine brzo zacijele i kost u njegovoj nozi što brže zaraste. U ljušturi školjke donijela mu je malo vode, a kad je popio vodu sagnula se do Roanova uha te mu tiho šapnula da ga voli i da ga treba pa ga nježno poljubila.
Kad je zaspao otišla je do ognjišta da vidi kako su djeca i sjela kraj njih da malo predahne. Uskoro su se punih ruku bilja što su ubrale na okolnim livadama i uz rub šume, vratile žene i starija djeca. Muškarci su očistili ribe koje su jutros uspjeli uloviti, pa je trebalo početi pripremati objed. Bar hrane sad imamo dovoljno, pomisli Oena, i ode pomoći ženama da dio bilja stave na sušenje uz ognjište, a ostalo usitne i pripreme za objed. U polušpilji ima još malo zrnja pa će i to pripomoći da se svi danas dobro najedu.
A sutra počinju pripreme za seobu. Samo još mora smisliti kako će nositi ozlijeđenog Roana ako slomljena kost u njegovoj lijevoj nozi ne bude prije polaska potpuno zarasla.

Oznake: kratke priče


- 00:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula