Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< listopad, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



18.10.2021., ponedjeljak

Blockbusting


Prije dvadesetak godina pohađala sam tečaj za roditelje djece s ozljedama mozga u jednoj privatnoj ustanovi u Philadelphiji pa sam boravila desetak dana na Chestnut hillu. Jedno slobodno poslijepodne iskoristila sam za šetnju i razgledavanje okolice. Sa mnom je išla i jedna majka iz Francuske koja je kao i ja bila smještena u privatnoj kući u blizini ustanove u kojoj se održavao naš tečaj, a kao i ja pohađala ga je zbog svoje kćerke. I slučajno smo se, ni ne znajući pravo kamo idemo, došetale do Germantowna. A ta je gradska četvrt bila pomalo neobična: puna starinskih zgrada i kuća, malih trgovina, kafića, slastičarnica i restorana tako da imate osjećaj kao da ste u Ilici ili nekoj sličnoj ulici nekog europskog grada. Pravog europskog grada, ali ne u Europi nego u Sjevernoj Americi. Taj dio Germantowna kud smo se tada prošetale bio je čist, uredan i hortikulturno dotjeran: na pločnicima su bile smještene drvene bačvice pune cvijeća, a oko debla svakog ukrasnog stabla bile su oblikovane kvadratne gredice također ispunjene ukrasnim biljem. Oko svake veće zgrade ili ustanove: crkve, hotela, bolnice itd. bili su uzorno održavani veći i manji prostrani parkovi puni ogromnog drveća kakvo ja nikad prije nigdje nisam vidjela i velikih zel enih uredno pokošenih travnjaka. Dakle, kad sam sve to u Germantownu vidjela bila sam oduševljena i imala sam osjećaj da je Amerika raj na Zemlji.

foto: internet

A kad sam se vraćala kući vidjela sam posve slučajno i drugi, ne tako lijep dio Germantowna. Taksista koji me je vozio na aerodrom rekao je naime da ćemo projuriti kroz zloglasnu crnačku četvrt, a ne kroz šumu zaobilaznim putem kud smo se vozili kad sam stigla u Philadelphiju, da ne zakasnimo na avion za koji sam imala rezerviranu kartu. Pa smo na velikom raskršću umjesto da skrenemo lijevo krenuli ravno - taksist je rekao da ne smijemo otvarati prozore i da se ne smijemo zaustavljati - i projurili kroz taj dio grada. A tu sam vidjela iste onakve zgrade kao i u onom dijelu Germantowna po kojem sam se nekoliko dana prije šetala i pred njima na pločnicima iste onakve bačvice i gredice oko stabala, ali nisu bile pune cvijeća nego smeća. Ulice su bile prljave i također pune smeća, na stepenicama ispred zgrada sjedile su neke čudne raščupane stare žene s bocama u ruci i klimale glavama, a na pločnicima su stajali i naguravali se neki čudni neuredni momci. Kad sam takve scene prije viđala u filmovima i kriminalističkim serijama nisam to shvaćala ozbiljno, to je za mene bila samo slika, priča, film. I tek tada kad sam to na svoje oči uživo vidjela postalo mi je jasno da takve četvrti u Americi doista postoje, da se to što gledamo u serijama i filmovima tamo doista i događa. Da to nije priča, slika ili film. To je dio američke stvarnosti, američke svakodnevice, američkog života. A o tome kako je nastala ta zloglasna četvrt kroz koju smo taksijem projurili, mogla bi se doktorska dizertacija napisat pa ćemo to ostaviti za neki budući listić.
Kasnije, kad sam se vratila kući, saznala sam da je taj lijepi dio Germantowna kojega sam razgledavala zapravo poznata američka povijesna gradska četvrt, svojevrsni muzej na otvorenom tj. zaštićena povijesna cjelina, jer je to jedan od prvih gradova kojega su kao naovisno trgovište osnovali evropski doseljenici iz Njemačke i Nizozemske 1683. godine.
A neki dan, dok sam ispisivala ovaj listić, u potrazi za informacijama o Germantownu, slučajno sam naišla na podatak da je udio afroameričkog stanovništva u tom dijelu grada Philadelphije danas oko 80% što je rezultat tzv. blockbustinga.
A što je blockbusting? To je postupak kojim su agenti za prodaju nekretnina i građevinski poduzetnici nagovarali vlasnike nekretnina da prodaju svoje kuće po nižim cijenama govoreći im da će se u njihovo susjedstvo doseliti afroamerikanci i ostalo manjinsko stanovništvo. Time su kod bjelačkog stanovništva namjerno izazivali strah od doseljenika i strah da će njihove nekretnine izgubiti na vrijednosti. Kad bi se bijelci iselili agenti bi te iste kuće prodavali crnačkom stanovništvu po mnogo višim cijenama. Blockbusting, taj sramotni postupak koji je bio moguć zbog nekadašnjih američkih zakonskih odredbi o segregaciji, nakon 1980. godine promjenama zakona konačno je zabranjen i onemogućen.

Oznake: crtice


- 20:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

25.06.2021., petak

Stolić za laptop




U kući na zagorskim brijegima, gdje smo boravili neko vrijeme nakon pokupskog drmeša, nije bilo radnog stola. Pa sam se prvih nekoliko dana, dok sam raspakiravala naše stvari koje smo dovukli sa sobom, šetkala po kući i tražila nešto prikladno što bi moglo poslužiti kao stolić. Ne mogu ja sjedit u krevetu, držat laptop u krilu i s prstima bibat po onoj pločici. Za pisanje i uređivanje tekstova i za uređivanje fotki za Staru vrtlaricu moram imat miša, a miš mora biti na ravnoj i čvrstoj podlozi. Ne može bit na mekanom jastuku. Gledam ja tako po sobama kad ugledam Bebin medicinski ormarić. A taj ormarić ima mali pomični stolić koji se izvuče iz postolja i služi za odlaganje medicinskog pribora i hranjenje na krevetu. Može se podešavati i po visini pa se lako namjesti na visinu koja ti paše. E na taj stolić mi je točno stao laptop i podloga za mišeka. Pa mi je nekoliko dana to poslužilo kao radni stol. Ali, u tom medicinskom ormariću stoje stvari koje su nam potrebne za njegu VelkeBebe, pa taj ormarić mora preko dana biti u njenoj sobi. Morala sam ga svaku večer odgurati u svoju sobu i tamo raditi, ali taj je veliki drveni ormarić dosta težak i sve je to poprilično zahtjevno. Osim toga svaki put sam morala nanovo namještati laptop jer nam taj stolić treba kad hranimo VelkuBebu.
Dakle, ništa od toga, ajmo dalje u potragu za radnim stolom. Mogla sam laptop držati na stolu u blagovaonici, ali on je već bio prepun svakakvih sitnica, pa gdje ću tu još strpati laptop. I kad jedemo, uvijek nešto špricne i kapne pa bi moj lijepi novi laptop začas bio sav mastan. Mogla sam kupit i neki onaj moderan stolić za laptop, al zake bi sad to kupovala kad doma imam pravi drveni radni stol.
A onda su mi dečki od kuće donijeli dasku za peglanje jer ni nje u zagorskoj kući nije bilo. Gledam malo tu staru drvenu dasku: visina se podešava prema potrebi, širina paše, duljina paše - taman mi stane laptop, podloga za mišeka i s lijeve strane bilježnica ili knjiga. I-de-al-no!! Sjedim na krevetu jer nema ni uredskog stolca kao doma, dasku za peglanje podesim na visinu koja mi paše za koljena i ramena i eto idealnog radnog mjesta. Moj novi “radni stolić” stoji pored kreveta, kad hoću pisat, uređivat fotke i digitalizirat stare tekstove samo privučem stolić i radim. Su-per! Iz-vrs-no!
A sad kad smo se vratili kući, moj pravi radni stol više mi nikako ne paše: laptop mi je previsoko: za čas me zaboli vrat, rame i lakat. A kad sjednem na uredski stolac na kotačima odmah mi utrnu noge i u listovima me hvataju grčevi. I kaj sad? Nema druge nego moju staru drvenu dasku za peglanje zadržati kao stolić za laptop, a za šnajderaj lijepo kupit novu!
A radni stol će mi poslužiti za crtanje: stare masne drvene bojice, olovke 3B i blok već me dugo čekaju.

Oznake: crtice


- 14:02 - Komentari (26) - Isprintaj - #

01.06.2021., utorak

Muzikologija i glazbena pedagogija



U potkrovlju kuće u kojoj smo nakon pokupskog drmeša neko vrijeme boravili dočekala me stara akustična gitara. Kad sam je prvi put ugledala činilo se da je u lošem stanju i da joj nedostaju žice. No kad sam je nakon nekoliko dana ponovo pogledala i uzela u ruke, ustanovila sam da su sve žice na broju i da je gitara zapravo u dobrom stanju. Obrisala sam je i zategnula žice, naštimala pa malo sviruckala. Nisam imala note pa nisam mogla odsvirati ništa iz vremena kad sam učila svirati. Ali ne u glazbenoj školi, gdje sam učila svirati klavir, nego privatno. Podučavao me nastavnik koji je predavao glazbeni odgoj u osnovnoj školi u obližnjem malom selu. Čak je i organizirao polaganje ispita pa sam dobila i svjedodžbu da sam položila treći razred osnovne glazbene škole za gitaru. A vježbala sam na gitari koju sam si sama kupila od prve plaće koju sam zaradila tako što sam jednog ljeta radila kao pomoćna servirka u hotelu na moru. No o tome ćemo nekom drugom zgodom.
Vratimo se mi glazbenoj naobrazbi. Kad sam završila osnovnu glazbenu školu u našem gradiću i položila ispit za gitaru, trebalo se odlučiti hoću li ići dalje u srednju, a to je moglo biti u Zagrebu ili u Varaždinu. Budući da sam već putovala vlakom svaki dan u gimnaziju u naš mali gradić, to je bilo teško izvedivo. Ako bih se upisala u srednju glazbenu morala bih onda i tamo putovati ili gimnaziju pohađati u velikom gradu i tamo stanovati. A to nisam htjela, nisam htjela napustiti svoje društvo iz osnovne škole i gimnazije. A bilo me tada i malo strah života u gradu; kako bih ja, djevojčica sa sela, mogla ići u gimnaziju u Zagrebu? To mi je bilo nezamislivo pa sam od daljnjeg glazbenog školovanja na kraju i odustala, iako je moj nastavnik gitare nekoliko puta spomenuo da bih mogla kad završim gimnaziju ići na glazbenu akademiju i studirati muzikologiju ili glazbenu pedagogiju. Al ja tada uopće nisam shvaćala o čemu on govori, što to znači te što bi muzikolog i glazbeni pedagog mogao raditi. Nije tada bilo interneta pa da u tražilicu upišeš željeni pojam, malo proguglaš i za pet minuta sve saznaš.
No sad je to moguće pa sam malo guglala i na stranici zagrebačke Muzičke akademije saznala da studij "muzikologije traje 5 godina tj. 10 semestara i da po završetku stekneš akademski naziv: Magistar/Magistra muzikologije (mag. musicol.) Jednopredmetnim studijem Muzikologije studenti stječu široka znanja iz područja muzikologije (historijske i sistematske) i etnomuzikologije. Pored usvajanja specifičnih znanja i vještina vezanih uz osnove muzikoloških disciplina, te opću i nacionalnu povijest glazbe, studenti tijekom studija produbljuju i utvrđuju znanja i vještine iz glazbeno-teorijskih predmeta, klavira, stranih jezika i likovne umjetnosti. Nakon zajedničkoga trogodišnjeg dijela studija studenti se opredjeljuju za jedan od postojećih smjerova – smjer Muzikologija ili smjer Etnomuzikologija. Posljednje dvije godine studija posvećene su prije svega produbljivanju temeljnih i usvajanju specifičnih disciplinarnih znanja koja će studente pripremiti za samostalna znanstvena istraživanja, ali i za druga zvanja u kojima se mogu zaposliti nakon studija. PO završetku Integriranoga jednopredmetnog studija magistri muzikologije stječu kompetencije za rad u znanosti, kulturi, medijima, redakcijama izdavačkih kuća, knjižarstvu, festivalskoj produkciji, turističkoj industriji, diplomatskim predstavništvima, knjižnicama i drugim srodnim djelatnostima. Uz završen pedagoški modul osposobljeni su i za rad u srednjim općeobrazovnim i glazbenim školama kao nastavnici Glazbene umjetnosti, odnosno Povijesti glazbe."
Pronašla sam informacije i o studiju glazbene pedagogije. Taj studij traje također 5 godina tj. 10 semestara i po završetku stekneš akademski naziv: Magistar/Magistra glazbene pedagogije (mag. mus.). Na stranici zagrebačke Muzičke akademije također čitam da je "studij glazbene pedagogije usporediv sa srodnim studijskim programima u ostalim europskim zemljama, posebno Austrije i Njemačke. Na Integriranome preddiplomskom i diplomskom sveučilišnom studiju Glazbena pedagogija stječu se osnovna te napredna znanja i umijeća s područja tzv. glazbeno-teorijskih predmeta Solfeggia, Harmonije, Polifonije, Priređivanja za ansamble, Dirigiranja, Osnova vokalne tehnike, Glazbenih oblika i stilova, Povijesti glazbe te praktičnih disciplina: Klavira, Tambura, Sviranja partitura i Pjevačkog zbora. Opsežan modul pedagoških predmeta uvodi studente u temeljna teorijska i praktička znanja iz glazbene pedagogije. U izbornim sadržajima, mogu se birati predmeti koji produbljuju ili proširuju stečena znanja, kao i predmeti koji donose nove sadržaje. Po završetku integriranoga preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija Glazbena pedagogija magistar glazbene pedagogije osposobljen je za rad u osnovnim općeobrazovnim školama i gimnazijama te osnovnim, a djelomično i srednjim glazbenim školama, kao nastavnik teorijskih glazbenih predmeta.
Može voditi i amaterske zborove, orkestre i slične sastave, te promicati i druge prikladne glazbene aktivnosti. Na širem području glazbene industrije može raditi u glazbenom izdavaštvu (računalna notacija, redakcija, uredništvo), glazbenoj produkciji i distribuciji, glazbenom menadžmentu te u medijima, primjerice kao urednik, izvjestitelj ili voditelj. Može djelovati i kao samostalni umjetnik na području glazbenog stvaralaštva."
Eto. Sve smo saznali začas bez po muke.
Dakle, da sam poslušala svoga nastavnika, možda bih sada bila profesorica u nekoj poznatoj glazbenoj školi ili gimnaziji, urednica glazbenog programa na radiju ili voditeljica nekog velikog poznatog amaterskog pjevačkog zbora npr. petrinjskog Slavulja.
No nisam ga poslušala, pa se moje bavljenje glazbom svelo na pjevanje u amaterskim pjevačkim zborovima - i nije mi uopće žao - a profesionalni život me sa glazbenog polja odveo na jedno posve drugo polje. Poljoprivredno polje. U voćnjake, vinograde i vrtove.

Oznake: crtice


- 06:41 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.05.2021., utorak

Bakine škare



Kad sam prije dvadesetak godina počela uređivati vrt oko kuće, počela sam prikupljati i vrtni alat i pribor. Što god vidim u vrtnom centru pomislim: baš bi mi ta lopatica bila zgodna za grabiti kompost, ova vilasta štihača bi bila izvrsna za pripremu gredica u povrtnjaku, ove vile su odlične za miješanje i prebacivanje materijala u sanduku za kompostiranje, ove male grabljice bi mi baš dobro došle za okopavanje povrća i cvijeća, ove škare mi trebaju za grmlje, a ove za trajnice. Moram si to kupit! I tako se s godinama u mom vrtlarskom spremištu prikupila lijepa zbirka svega i svačega, potrebnoga i nepotrebnoga. Od štihače do škarica. A od svega toga nagomilanoga alata kad radim u vrtu najčešće koristim samo običnu i vilastu štihaču, obične vile i lopatu, strugalicu, obične stare bakine grablje i običnu malu motičicu. Isto tako je i s priborom. Kad uzgajam flance najčešće koristim staru žlicu, nož, viljušku i drveni štapić. A za uređivanje i dotjerivanje cvijeća i grmlja, za sjeckanje biljnih otpadaka koje odlažem na kompostiranje i za usitnjavanje sijena i slame što stavljam kao zastirku za pokrivanje tla na cvjetnim gredicama i u povrtnjaku, godinama sam koristila Bakine obične stare velike škare. Ribič mi je oštre vrhove tih škara odrezao i zaoblio nekom mašinicom tako da se nisam mogla nabost. Te škare su bile moje glavno, najdraže i najvažnije vrtlarsko oruđe. A dok sjeckam masu za kompostiranje misli mi slobodno vrludaju pa ideje za popunjavanje mojih litterula tj. listića same naviru. Na vrtlarskom stoliću uz pribor se nalazi i mobač pa te ideje za vrijeme pauze odmah spremam u obveze u obliku kratkih krokija tj skica.
Ali prošle godine su se bakine škare potrgale i ne mogu se popraviti, odradile su svoje! Pa sam krenula u potragu za novima, koje bi ih trebale zamijeniti. Isprobala sam sve škare koje imam i kupila nekoliko novih, ali ni jedne ne valjaju: jedne gnječe stabljike, druge se iskrivile, trećima ispada feder, četvrte odmah pukle itd. Tako da još nisam našla dostojnu zamjenu za velike lijepe stare Bakine škare.
I s čim da sad Stara vrtlarica, kad se bude vratila kući u svoj vrt, s čim da posjecka svo to silno neželjeno bilje koje je, dok je nije bilo, naraslo na njenom dvorištu!!??
I čime će popunjavati svoje litterule kad u obvezama na mobaču tih zabilježenih krokija ima sve manje i manje!!??

Oznake: crtice


- 11:46 - Komentari (25) - Isprintaj - #

22.04.2021., četvrtak

Recikliram, kompostiram...



Dođe neki dan moja VelkaSeka k meni da mi pomogne malo počistit kuću u kojoj trenutno boravimo. Sjedimo u kuhinji i pijemo jutarnju kavu, a ja kuham ručak. Kuham povrtnu juhu, pečem vratinu u pećnici i kuham rižu. Uzmem konzervu graška, isperem grašak u cjedilki i dodam kuhanoj riži. I automatski trgam onaj papirnati omot na limenki, podrapam ga i bacim u kanticu za kompost. Gleda VelkaSeka i čudi se kaj to ja delam. A meni je to normalno. Sve odvajam već godinama. Plastiku, metal i staklo u posebnu vreću, biljne otpatke iz kuhinje, papir, karton i slično, dakle sve što se može razdrapati i razgraditi odlažem u sanduk za kompostiranje, kao i sve usitnjene biljne otpatke iz vrta, odvajam baterije i žarulje, a sve ostalo smeće bacam u kantu za miješani otpad koja je, otkad odvajam otpatke, stalno poluprazna.
U sanduk za kompost ne bacam ostatke kuhane hrane jer to privlači štakore. To ide u smeće, no to nije često jer kuham otprilike onoliko koliko će se pojesti - ne volim kuhati na pamet, često vadim kuharicu i kuham po receptima, a stalno koristim i mjerice i vagu. Jer ne želim bacati hranu. I ne želim trošiti svoje vrijeme na kuhanje nečega što nije fino i što se neće pojesti. Pogotovo ako je to fino domaće meso, npr. moslavačke race, guske, svinjetina i pilići, te povrće iz moga vrta za uzgoj kojega sam se dobrano namučila.
Poslije ručka peremo suđe, a nakon malog poslijepodnevnog predaha pijemo kavu. Jedemo i kompot od bresaka; i to je u konzervi omotanoj papirom. VelkaSeka otvara konzervu, stavlja nam kompot u zdjelice i hoće bacit konzervu u smeće. Opet ja zgrabim limenku, odvajam papir, drapam ga i bacam u kanticu za kompost, a VelkaSeka se smije i kaže: e jesi luda, to niko ne dela osim tebe! Nek sam luda, velim ja, baš me briga, ja tak postupam svaki dan, ne samo 22. travnja, na Dan planeta Zemlje, nego svaki dan, 365 dana u godini.

Oznake: crtice


- 09:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

16.04.2021., petak

Svjetski dan glasa


U našoj obitelji uvijek se pjevalo, na svim obiteljskim okupljanjima za blagdane, na proslavama rođendana, na izletima i u brojnim drugim prigodama. A prije nego što sam krenula u osnovnu školu Deda je i mene naučio pjevati sve narodne pjesme svoga rodnoga kraja i svaki put kad sam po nekoliko dana boravila kod Bake i Dede sve te pjesme smo nas dvoje sjedeći na otomanu, dok je Baka prala suđe, zajedno otpjevali. U osnovnoj sam školi nastavila pjevati u dječjem školskom pjevačkom zboru. A jedna od prvih pjesama koju sam naučila u tom zboru bila je Oj talasi. To je Pjesma brodara na moru Jadranskom Ivana Trnskog koju je uglazbio Vatroslav Lisinski. Ivan Trnski, hrvatski književnik i prevoditelj, pisao je pjesme, pripovijetke, dramske igrokaze i zagonetke, a pjesmu koju mi poznajemo pod nazivom Oj talasi objavio je u svojoj prvoj knjizi Pjesme 1842. god. Pronašla sam stihove iz Pjesmarice koju je Trnski objavio 1881. godine, a oni glase ovako:

Brodarska

Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac ponjihajte, A ti, vihru, tiho stoj, Put je danas dalek moj., Oj, oj, oj! Put je danas dalek moj!
Brodar vazda mirne svijesti Mari u svoj čamac sjesti, Veselo si pjeva: oj, Velik li si, Bože moj! Oj, oj, oj! Velik li si, Bože moj!
Za srećom si jedrit voli, Te se skrušen Bogu moli, Smjelo s morem bije boj I dom vjerno ljubi svoj. Oj, oj, oj! I dom vjerno ljubi svoj!
Kod kuće su sestre, braća, K svojim rad se brodar vraća, Žena s čedom vapi: oj, Gdje si, druže, ćaćko moj? Oj, oj, oj! Gdje si, druže, ćaćko moj?
Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac odnjihajte, A ti, vihru, tiho stoj Dok se u dom vratim svoj. Oj, oj, oj! Dok se u dom vratim svoj!

No u školskom zboru nismo pjevali cijelu pjesmu, nego samo prvu i zadnju kiticu. I stihovi su bili malo izmijenjeni pa smo mi, ako se dobro sjećam, pjevali: čamac dalje moj tjerajte, a ne lak mi čamac ponjihajte i a ti vihru mirno stoj, a ne tiho, kako je napisao Trnski.
Kad sam išla u gimnaziju bilo je pokušaja da se osnuje školski pjevački zbor mladih, ali to sedamdesetih godina 20. st., kad sam ja pohađala gimnaziju, nije uspjelo. Naime, većina nas bili smo đaci putnici pa nismo mogli ostajati na probama zbora poslije nastave, nego smo trčali na vlak. No tada su se u našim zagorskim mjestima počela osnivati Kulturno-umjetnička društva pa sam se i ja uključila u pjevački zbor u sklopu našeg KUD-a. Naučila sam puno pjesama i mnogo puta pjevala na raznim smotrama, nastupima i proslavama, sve do odlaska na faks u Zagreb. U Zagrebu sam se pokušala uključiti u jedan poznati zbor, prošla na audiciji i bila na jednoj probi, ali sam odustala zbog toga što su probe trajale do kasno navečer, a mene je bilo strah vraćati se navečer u stan na Borongaju gdje sam tada stanovala. Osim toga, svaki petak sam trčala na vlak i odlazila doma oprati veš, sastati se sa starim društvom itd itd.
Pjevanju sam se vratila tek dvadesetak godina kasnije kad sam se priključila pjevačima u župnom crkvenom zboru, a nakon nekog vremena postala sam članica i velikog biskupijskog i poznatog gradskog pjevačkog zbora. I to su bile najljepše godine moga života jer mi je pjevanje donijelo mnogo radosti i veselja, naučila sam pjevati psalme i gregorijanske korale te mnogo drugih lijepih i crkvenih i svjetovnih pjesama, a upoznala sam i mnogo dragih ljudi.

foto:internet

Sada više ne pjevam; zuji mi u ušima, ne čujem dobro na lijevo uho, a imam problema i sa glasnicama. No o tome ćemo drugom zgodom – da ne kažete da Litterula stalno piše o nekim boleštinama - možda sljedeće godine, kad se opet, 16. travnja, bude obilježavao Svjetski dan glasa i zdravlja glasnica.
A sad još samo pozdravljam sve pjevače amatere koji pjevaju u svim pjevačkim zborovima širom svijeta!
A pozdravljam i sve profesionalce: pjevače, učitelje, nastavnike, profesore, glumce, spikere, novinare, radijske i televizijske voditelje, tete u vrtiću i sve ostale koji novac za život zarađuju svojim glasom.
Govorite, pjevajte i čuvajte svoje glasnice!

Oznake: crtice


- 07:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.03.2021., utorak

Biovreća


Oo, Klara, book, ideš male k svojima? Aha, je, je, treba češče dojti roditelje pogledati. Im su već dost stari, mogli bi ti hmrijeti, pogotove zdej gda nas još i tije vražji virus zajebava. A kak si mi ti? E si f penziji ili još moraš delati? A da, još si premlada za penziju. Još pet lijet se moraš strpeti. A ja? Ma ja sam ti od Nove godine f penziji, al mi je penzijica tak mala da sam si našla f metropole tri gospođe kaj im idem saki tjeden male pomoči skuhati, viješ spijeglati i hižu počistiti, pa si zaradim još koju kunu. Baš sem denes tepihe usisavala i posteljinu mijenjala pa me zdej male križa boliju. A niš, bum si spila jenega brufena gda dojdem dime, pa ideme dalje.
A kak mi je na poslu? Jooj, moje ti gospođe hočeju da nosim masku i dok čistim. A čim toga vraga denem na nos mam se zadavim, nemrem opće zraka udahnuti. I nič praf ne vidim jer mi te smijeta! I još na te moram naočale deti gda treba neke male detaljnije obrisati ili paučinu pokupiti. Jooij! Vrag ti stvoril tu koronu!! Baš me zanima gdo se sve obogatil na tim maskicama, sredstvima za dezinfekciju, rukavicama, onim nazuvkima za cipele, zaštitnim odijelima, onim plastičnim naočalama, vizirima i pregradama i tak daljše i tak daljše. A kulike buju tek penez zgrnuli proizvođači cepiva! A jesi se ti cijepila? Ja jesam, neki dan su me zvali iz ambulante. A ti nisi još došla na red? Aha, samo Seka i Mama? Da, da, ti si mlađa od nas. Još nisi na redu. Jooj, jooj, jooj!! E ti vidiš ke sme dočekali!? Zdej su počeli govoriti da bumo trebali imati i nekakve kovid putovnice. Ke im pak te je!? I ke sme te doživeli da se ljudi bojiju da negdo kraj njih ne kihne. I ne smeš se više z nikim pošteno pozdraviti, niti rukovati, niti zagrliti niti izljubiti. Još male pa ne bumo smele ni z mužima f istom krevetu spati. Kak budu onda mladi ljudi decu napravili? Buju si išli na umjetnu oplodnju!? Baš lijepe!! Još same treba usavršiti umjetnu maternicu! Baš neki dan sem iskala neke na internetu pa sam negde pročitala da su znanstvenici već uspeli napraviti i testijerati umjetnu maternicu koja bi trebala biti sposobna održavati na životu prerano rođenu decu. Zdej te testijeraju na janjcima tak da maloga janjčeka deneju f „biovreću" koja ima ulogu maternice i inkubatora. I piše da se znanstvenici nadaju da bu taj novitet bil od velike pomoći vu spašavanju života prerano rođene dece. I veliju da bi ispitivanja na ljudima mogla započeti u roku od tri godine. Baš krasne!! Im nam onda prava maternica ne bu više niti trebala??!!

Oznake: crtice


- 14:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

19.01.2021., utorak

Digitalizacija



Kad sam prije dvadesetak godina počela pisati za novine, odlazila sam u gradsku knjižnicu, prelistavala knjige i sve podatke koje bih pronašla zapisivala u jednu lijepu veliku bilježnicu. I to tako da sam zabilježila ime autora, naslov knjige, stranicu na kojoj je bila bilješka koja mi je trebala i u nastavku zapisivala natuknice o biljci. Sve sam pisala rukom - sve te bilježnice još uvijek čuvam - i točno sam znala gdje je što. Kad bi mi zatrebao neki podatak o nekoj biljci, za nekoliko minuta bih ga pronašla. To znači da su mozak, ruka i oko na neki način povezani: ono što je ruka zapisala i naše oko pogledalo, naš mozak je spremio na sigurno, u duboka skladišta pamćenja, i kad je potrebno, mozak brzo pretraži svoju bazu podataka i izvuče traženu informaciju. Tekstove za novine sam na osnovi tih informacija također pisala rukom, a tata bi ih onda prepisivao na mašinu na A4 i poštom poslao urednici priloga za koji sam pisala.
Kad su novine digitalizirali, i ja sam se morala digitalizirati, pa sam nabavila kompjutor, skener, printer i digitalac. Pa malo pomalo prešla na internet i umjesto u svoje velike lijepe bilježnice, podatke o biljkama počela spremati u datoteke, u foldere, na diskete, cd-e i usb-e. Kad bi mi zatrebao neki spremljeni podatak, koji sam prije u roku od nekoliko sekundi pronašla u svojim bilježnicama, znalo se dogoditi da baš taj podatak nikako ne mogu pronaći. Jer taj podatak moj mozak nije uopće evidentirao. Ruka nije pisala nego lupkala po tipkovnici, oko nije dobro vidjelo to što je bilo natipkano i moj mozak te informacije nije spremao. Te informacije je spremao moj kompjutor, a ja sam samo trebala te informacije prebacivati na diskete, cd-e itd. A ja sam to stalno zaboravljala pa je većina podataka i tekstova bila spremljena samo u folderima na kompjutoru. I onda je jednog lijepog dana nastupilo jako nevrijeme i grom je udario u blizini moje radne sobice što je uništilo sav moj trud jer je kompjutor krepao i sve moje bilješke i tekstovi su netragom nestali. Srećom, dio tekstova je bio objavljen na internetu pa sam ih ipak uspjela vratiti i spremiti u folder, na cd itd. No ostali izgubljeni tekstovi, sačuvani samo u papirnatom obliku, već godinama čekaju prepisivanje tj. ponovnu digitalizaciju. Prošle jeseni sam sve strpljivo pregledala, složila novine lijepo po redu i počela fotografirati i prepisivati pa objavljivati kod Stare vrtlarice.
I taman kad sam razradila strategiju i taktiku za taj dosadan posao, zdrmao me novi "pokupski drmeš", pa sam morala otići na lijepe brijege zelene. A sve moje novine ostale su uredno složene, razvrstane po godinama i po datumima, na stolu u radnoj sobi, čekajući moj povratak i nastavak predugo odgađane digitalizacije.

Oznake: crtice


- 23:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.12.2020., srijeda

Bakina kuhinja


Gledam ove moderne kuhinje. Elegantne, čiste, minimalističke. Sve bijelo, sivo, smeđe, crno. Kuhinjski otok ili poluotok, police, ladice, košarice na izvlačenje, veliki frižider, veliki sudoper, elegantan čelični štednjak, futuristička napa, mašina za suđe, kuhinjski robot, pekač kruha, pekač za pizzu, friteza, aparat za kavu, aparat za palačinke... Baš su to prekrasne kuhinje. Baš su lijepe. Ne možeš oči odvojiti od njih, kako su lijepe. Moraš im se diviti. Prave lijepe moderne kuhinje – baš za gledanje. Sve je racionalno razmješteno i posloženo. Sve na dohvat ruke. A ja se pitam gdje su te ruke koje će rabiti sve te prekrasne aparate i sva ta predivna pomagala.
I kako bi to izgledalo da ja sad u toj tako lijepoj kuhinji izvadim svoj stari drveni valer, staru dasku za tijesto, veliku staru emajliranu zdjelu za mijesit' kruh, staro sito i stare plehnate kutije s brašnom. To jednostavno ne ide. Ni mom priboru ni meni nije mjesto u takvoj kuhinji. Ta kuhinja nije za mene. Prestara sam za sve te novotarije. Ja sam još uvijek u dobroj staroj bakinoj kuhinji. A u bakinoj velikoj kuhinji vrijeme je stalo.
Kad uđeš u tu kuhinju iz dvorišta, na lijevoj strani vidiš bijeli starinski gredenc; gornja vratašca su mu ostakljena, a na sredini svakog prozorčića izbrušena je okrugla ružica. Donja vrata su izrađena od punog drva, a na njihovoj sredini još je po jedna izrezbarena ružica, ali ne okrugla nego u obliku kitice cvijeća u vazi. Na policama gornjeg dijela stoje čaše, šalice i tanjuri, a u donjem dijelu su rajnge, zdjele, lonci, drveno sito, daska i valer, sve skriveno od pogleda. Prednji rub svake police ukrašavaju bijele platnene šlingane ukrasne trake s trokutastim donjim rubom. Nasuprot bijeloj vitrini, na drugom kraju kuhinje, nalazi se tiš šparet, na drva, onaj koji na desnoj strani ima kotlić za vodu, tako da uvijek imaš vruće vode pri ruci. Kraj špareta je smješten još jedan manji ormarić u kojem baka drži protvane, velike lonce i zdjele. To je mala radna ploha. Na njega baka stavlja dasku za tijesto kad treba nešto zamijesiti: domaće rezance, uske za juhu i široke za jesti s orasima i pekmezom od višanja, knedle od šljiva i marelica, salštange, domaći kruh, gibanicu.
Uza lijevi zid pruža se niski starinski otoman na malim okruglim drvenim nogicama s blago podignutim uzglavljem. Kad si malo legneš poslije ručka, da ti ne treba jastučić. Na zidu je prikačena tapiserija na kojoj su jeleni u trku, ne samo za ukras, nego i zato da te ne zebe od hladnoga zida dok ležiš na otomanu. Iznad otomana visi plitki reljef koji prikazuje Isusa s trnovitom krunom na glavi, a na njega baka za svaki Uskrs zatakne blagoslovljenu grančicu masline koja tu stoji do sljedećeg Uskrsa. Na sredini kuhinje nalazi se veliki stol koji je ujedno i glavna radna ploha. Sav namještaj u bakinoj kuhinji ima nogice, tako da uvijek možeš pod lijepo pomesti i obrisati.
Sutra je Badnjak; baka ima pune ruke posla. Prije ručka je zamijesila dizano tijesto za gibanicu od oraha, a kuglof i domaći kruh bude pekla sutra ujutro. Jučer je ispekla mlince i napravila tanke rezance za juhu, a sitne kolačiće: medenjake, vanili kifle, kiflice od oraha, londonere, lincere, kekse na mašinu, štangice od oraha, i žarbo šnite, već je ispekla prošli tjedan, svaki dan pomalo. A jutros je napravila čokoladnu salamu i kuglice od smokava. Danas smo za ručak, točno u podne, jeli ajngemahtec. Sutra, na Badnjak, baka bude za ručak skuhala prežganu juhu, pohanoga šarana, kuhani krumpir i blitvu. Meni to nije baš fino, al' veli baka da se na Badnjak ne smije jesti meso. Ali zato bude za božićni ručak kuhala govedsku juhu i pekla puricu.
Poslije ručka baka odmah pere suđe. U kuhinji nema vode, vodu donosi iz spremišta na dvorištu u kojem je jedna pipa i zidni metalni lavabo. Baka suđe pere u maloj sivoj plehnatoj zdjeli, a ispire u drugoj, velikoj emajliranoj zdjeli, onoj koja je iznutra siva a izvana tamnocrvena. Oprano suđe nikad ne ostavlja da se cijedi i suši, sve odmah briše i posprema u gredenc.
Dok baka pere suđe, deda i ja, Mali, ležimo na otomanu. Ležimo i pjevamo. Pjevamo sve pjesme koje deda, kao učitelj staroga kova, zna, pa je i mene naučio. Počinjemo s Hranila djevojka pava i labuda, a na kraju stižemo do Na kraj sela čađava mehana. Božićne pjesme danas ne pjevamo, njih ćemo pjevati na sam Božić, kad se okupi cijela obitelj: deda, baka, tata, mama, seka, dvije tete, tetak, sestrična i ja, Mali; nas točno deset. Ja sam ovdje kod bake i dede već nekoliko dana - još ne idem u školu, pa mogu ostati kol'ko god hoću. Mlađa teta, koja nije udana i nema djece, doći će sutra da pomogne baki kuhati i pripremiti tanjure, čaše, zdjele, pladnjeve, stolnjak i beštek, a ostali će doći na Božić na ručak. Baka je pri kraju s pranjem suđa. Sad mora još sfrkati gibanicu jer se tijesto diglo, pa ju staviti da se fino ispeče.
Bor ćemo kititi sutra predvečer, ne danas; veli moja baka da se bor kiti na Badnjak, ne prije. Sutra će ona izvaditi svoje lijepe starinske kuglice, koje čuva u velikoj kartonskoj kutiji. Svaka kuglica omotana je finim svilenim papirom i smještena u kartonski pregradak tako da se ne dotiču. Baka i teta će kititi bor, a ja ću gledati jer sam još premala pa ne mogu dosegnuti grane. Ja bih rado vadila kuglice iz kutije i dodavala im, al' ne smijem, da mi ne padnu iz ruke.
Borić stoji na ormariću u kutu velike sobe u kojoj ćemo na Božić ručati. Na ormarić je baka već stavila lijepi štikani stolnjak. Ispod borića će sutra staviti stare drvene jaslice i oko njih posložiti figurice ovčica, kravice i magarčića, Marije i Josipa. Posebno mjesto u jaslicama zauzima mali Isusek koji leži u malenoj drvenoj kolijevkici u malom snopiću slame od papira. Baka i teta će na borić prikvačiti i bijele i roze valovite svjećice i oko borića na kraju omotati srebrnastu svjetlucavu čupavu traku. Na kraju će pod borić na ormarić staviti i zelenu pšenicu u keramičkoj smeđoj zdjelici omotanu hrvatskom trobojnicom. Sutra navečer baka će, kao i svake godine, ići u crkvu na polnoćku. Deda i teta ne idu s njom, a ni ja neću ići, jer ne mogu tako dugo ostati budna.
Baka jedina iz naše obitelji svake godine ide na polnoćku, pjeva na koru i slavi Božić u crkvi. Svi mi ostali slavit ćemo Božić preksutra, za vrijeme ručka, za stolom.
A poslije ručka ćemo svi zajedno pjevati božićne pjesme; i ja ih sve znam: Kyrie eleison, Svim na zemlji, Rodio se Bog i čovjek, Radujte se narodi, Veselje ti navješćujem, Dvorani neba, U to vrijeme godišta, Djetešce nam se rodilo, Danas se čuje, Veseli se Majko Božja, O Betleme grade slavni, Tri kralja jahahu, Oj pastiri čudo novo, Oj djetešce moje drago i Narodi nam se kralj nebeski.
A bakine i tatine rasprave o tome hoću li i ja, Mali, kad već znam sve božićne pjesmice, ići s bakom na polnoćku, pjevati na koru i ići na vjeronauk, odgodit ćemo za sljedeći Božić.

Oznake: crtice


- 15:02 - Komentari (22) - Isprintaj - #

15.12.2020., utorak

Stara vrtlarica



Dobar daan! Ja stiglaa! Gdje steee? Aa, na vrtu ste! Pa gdje bi drugdje stara vrtlarica bila nego na vrtu! Oćete doć gore? Oke, čekam vaas!
Dosta je bilo šetnje po dvorištu po toj zimi. Kako ste, jel’ sve u redu? Šta ćemo danas? Jel’ ima veša? Hoću l’ najprije peglat pa onda čistit? Šta? Najprije kavica? Doobro, može, ajmo popit kavicu, pa onda na posao. Hoću ja skuhat? Ne? Vi ćete? Dobro onda, ajde da sjednem pet minuta. Već sam se jutros nahodala, ajd u dućan po mlijeko, ajd u pekarnicu po friški kruh i pecivo, ajd u apoteku, pa čekaj tamo u redu po toj zimi pola sata, pa ajd natrag kući..
Joooj, morate ovo čut. Kad sam se vraćala iz dućana sretnem ja susjedu, pune ruke vrećica, reko dajte da ja to ponesem, to vam je preteško. Fala, kaže ona, lijepo od vas, evo uzmite ove dvije, a ja ću ovu. I tako idemo mi polako kući, i priča ona kako ne voli ovo povrće iz šoping centara, da ima ona dosta velik komad zemlje iza kuće, pa napravila ona bašču, oće uzgajat svoje povrće u svom vrtu. Posadila živicu, po jednu jabuku, krušku, marelicu i breskvu, dodala i jednu magnoliju – kakav ti je to vrt bez magnolije - nekoliko ukrasnih grmova: pajasmin, japansku dunju, sljezoliku, ruže stablašice, napravila gredice za povrće, uredila cvjetnjake, posadila cvijeće: svega pomalo od tulipana i narcisa do hosta i krizantema, tako da od proljeća do jeseni uvijek nešto cvate. Kad dođem kući, veli, moram smislit plan sjetve za novu vrtlarsku sezonu, moram isplanirat šta ću sve uzgajat ove godine, da vidim šta sve treba kupit’. Flance, lučice, sjemenje, i koliko toga treba, da ne uzmem previše. Da mi ne ostane viška. Pogotovo sjemenja. Ne valja kad sjeme predugo stoji, izgubi klijavost.
Tako kaže Stara vrtlarica, znate, ona vam piše to na internetu, ima svoju web stranicu, to se zove blog. Prije nego što idem na vrt bilo što radit’ ja vam uvijek najprije pogledam što je ona napisala. Ako kod nje ne nađem, tek onda tražim dalje. Znate, ona vam sve tako lijepo objasni, šta treba radit’ u vrtu, kada i kako, i ima lijepe fotografije, sve slikano u njenom vrtu, sve sama fotografira pa te slike objavi na blogu. Jako lijepo, poučno i korisno!!
Tako priča susjeda o Staroj vrtlarici, a ja se čudim: Šta? Stara vrtlarica? Pa to je moja gazdarica!!
Da??!! Ozbiljno?!?! Čudi se susjeda, a ja kažem, ko bi reko, jel da, da je to naša susjeda, stara vrtlarica iz naše ulice, aa? Popodne idem k njoj pa ću joj reć da vi redovito čitate njenu web stranicu.
Puno ju pozdravite, veli susjeda, i nek joj je sretna i uspješna nova vrtlarska sezona!

Oznake: crtice


- 12:14 - Komentari (24) - Isprintaj - #

08.12.2020., utorak

Ne bu mi više nigdo komandijeral!


Dobre jutree, gospođa Klaraa! Gde stee? Niste valjda na dvorišču, zima je! Aa, tu ste, ideme f kuhnju da vidim kaj bum denes dijelala. E je trijeba posteljinu presleči? Ili bi oprala štijenge denes? Dobre, ideme po redu.
A kak ste vi? Jel vam se i denes vrti? A, dobre, dobre, glavne da ste vi zdravi.
A jaa? Kak sem ja? I ja sem dobre, same me male sinusi pečeju pak sem si denes kapu dijela na glavu. H jutre je bile zima. Da vam napravim kapučino? Ajde, pa onda idem čistit. A ja? Ja neču. Za fruštuk sem si spekla dva jajca i spila veliku šalicu kave i te mi je dosta za cijeli dan.
Jooj, da znate kak sem se ščera z prijateljicom iz škole spominala prek mobitela. Brbljale sme skore dvije vure. Kak ne bi kad se nemreme zestati užive!!?? Vrag ti stvoril tu koronu! Kak nas je zanital jeden običan virus! Pitam ja nju, moju prijateljicu, kak je - nisem ju več jake duge vidla – da čujem ke dijela, š čim se zabavlja zdej gda je f penzije. A tak, tak, veli ona, mogle bi i bolše biti. Pa veli da joj je muž došel male doma - on još nije f penziji, mora delati još tri godine. Zdej dijela f Zagrebu pa tam stanuje kod vujčeka, on ima hižu f Dubravi. Te mu je blizu posla, pa mu je zgodneše tam biti neg iti saku večer doma pa hjutre nazaj f Zagreb. A gda dojde doma, tak otprilike saka tri tjedne, same zanovijeta i prigovara, nič mu više ne paše kaj god ona skuha. Stalne se neke zmišljava. On bi ove, on bi one, on bi ovak, on bi onak, oče ove, oče one, pa jel buš spekla palačinke, pa jel buš spekla bučnicu, pa ja bi makovnjaču, pa ja bi orehnjaču, pa ja bi buftle z pekmezom, pa ja bi rijezance z orehima. Pa onda ručak! Ne bi on povrće jel, on bi saki božji dan htel pohane mese. Pa kaj je tebi čovek božji, veli ona njemu, pa nemrem ja saki dan šnicle ili čučeke pohati. Pa nisem ti ja onaj, kak se one veli, makdanalds, ne, makdonalds. Gda se vrneš f Zagreb onda jedi pohance ak očeš i tri put na dan.
A ona vam se otkad joj muž dijela f Zagrebu več tak lijepe nafčila sama živeti; prejde si saki dan na bazen f toplice male plivat, pa onda f park na šetnju, pa na vrt kad je dobre volje male plijevit i okopavat, onda si nabere male povrča za obed i skuha si čušpajzek, opere suđe pa si leži i čita. Popoldan si popije kavicu i pojede jabuku, navečer jogurt i gotove. Kakve palačinke, kakva bučnica, kakve gibanice, kakvi buftli, kakvi rijezanci, kakvi pohanci, veli ona, nemrem ti ja više po cijele dane nekoga vraga nakuhavati i napecavati. I ne bu mi više nigdo komandijeral, daj ove, daj one, daj ovak, daj onak!
Praf imaš, velim ja, kak je dosaden, nek si sam poha!! Zate sem se ja i rastala, tak da mogu delati kaj ja hoču i nigdo mi više nemre komandijerati.
Jeste popili kapučino? Da operem šalicu. I ideme zdej na posel, dost je brbljanja!!

Oznake: crtice


- 22:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.12.2020., utorak

Šlauf


Prije nego što sam krenula u prvi razred osnovne škole, u dobi od pet godina, ljetovali smo u Filip Jakovu, u kampu. Tata je te godine bio kupio bijeloga fićeka, jednoga od prvih automobila u našem selu, pa smo spakirali šatore, luftmadrace, plinsko kuhalo i sličnu opremu za kampiranje te crvenobijeli šlauf za mene jer tada još uvijek nisam baš najbolje znala plivati, i otputovali na more. Ulogorili smo se u gornjem dijelu kampa na poprilično strmom terenu u borovoj šumi. Naša dva šatora smo smjestili jednoga uz drugoga tako da su im dulje strane bile paralelne s padom terena, a dugački konopci pomoću kojih su šatori bili učvršćeni bili su veoma blizu. Kad bi prolazili između šatora mogli bi se lako spotaknuti na te konopce i nizbrdo pasti naglavačke. Mama me na to stalno upozoravala i govorila mi da ne smijem tuda porolaziti nego neka uvijek idem okolo. Uglavnom sam postupala tako iako sam bila poprilično svojeglava, brzopleta i neposlušna djevojčica. Jednog jutra krenule smo Beba i ja na kupanje i u žurbi zaboravile uzeti moj lijepi novi šlauf. Vratila sam se po njega i u žurbi, u želji da što prije sustignem Bebu koja je polako išla nizbrdo na plažu, protrčala sam između šatora, zaplela se nogama o konopce i poletjela naglavačke nizbrdo. Na moju nesreću, uz rub lijevog žutog šatora netko je dan prije ostavio usku visoku konzervu od gulaša koji smo pojeli za ručak, s oštrim poklopcem okrenutim prema gore. Budući da sam šlauf držala čvrsto u desnoj ruci, lijeva je ruka, koju u brzini, pazeći da mi šlauf ne padne i probuši se, poletjela preko tog oštrog poklopca. Bila je razrezana od palca prema dolje dvanaestak centimetara i krv je sukljala na sve strane. Mama je, kad me ugedala, zaplakala i samo govorila joooj, joooj, i nije znala što bi. Budući da sam ja vrištala, ne toliko od boli koliko od straha, moja teta, koja je odmah dotrčala, zgrabila me za ruku i počela voditi po kampu tražeći pomoć. A ja sam cijelo vrijeme u desnoj ruci čvrsto držala svoj crvenobijeli šlauf. Čuo nas je jedan doktor iz Beograda koji je sa svojom obitelji kampirao u blizini, polegnuo me na platnenu ležaljku ispred šatora, čvrsto mi je zamotao ruku zavojem, smjestio mene i tetu u svoj auto i odmah nas odvezao u ortopedsku bolnicu u Biogradu na moru. Tamo su me odmah operirali i stavili mi gips, pa sam ostatak ljetovanja provela s lijevom rukom u vrećici ležeći na luftmadracu dok su me Beba i tata vukli hodajući po plićaku. Kako mi je bilo dosadno jer nisam smjela plivati i namakati gips, našla sam si drugu zabavu: na brdu iznad šatora gradila sam kule od blata. Gips je bio sav zamrljan od dalmatinske crvenice pa se kirurg slatko nasmijao kad me tata odveo na skidanje gipsa i vađenje konaca. Nakon nekoliko tjedana rana je potpuno zarasla, no ostalo je dvanaestak šavova koji i danas malo zatežu kožu. Plivati sam naučila sljedeće godine, a četiri godine nakon toga upisala sam se u glazbenu školu i počela učiti svirati klavir. Tata je kupio pianino i ja sam uspješno završila osnovnu glazbenu školu.
No u svoj toj strci i zbrci oko moje razrezane ruke u tom lijepom kampu u Filip Jakovu, zaboravili smo pitati tog liječnika iz Beograda, koji mi je zapravo spasio život, kako mu je ime. A on je nekoliko dana nakon moga ranjavanja otputovao kući jer je ljetovanje njegove obitelji bilo pri kraju. A baš bih mu voljela sada reći da mi je jako drago što je tada bio u blizini i priskočio mi u pomoć. Kao što i svi srčani ljudi od akcije pomažu kad se u njihovoj blizini dogodi neka nesreća.

Oznake: crtice


- 08:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

24.11.2020., utorak

Mlijeko u prahu


Dok smo živjeli u malom zagorskom selu mama je kao učiteljica radila u dvije smjene, jedan razred ujutro, jedan popodne. Budući da tada u malim selima nije bilo vrtića, mene je čuvala dadilja. Točnije bi bilo reći da mi je pravila društvo i pazila da mi se na mojim putešestvijima po selu nešto ne dogodi. Ne sjećam se da smo boravile u stanu; sjećam se da smo se igrale na dvorištu ili bazale po bregima, livadama i šumarcima našega maloga sela. Nije bilo baš puno automobila ni drugih opasnih brzih prometala, pa se dadilja nije morala bojati da ću podletit pod auto. Morala je paziti da u jurnjavi po seoskim cestama ne podletim pod noge konjima koji su vukli kola ili kočiju, tada glavna seoska prevozna sredstva. I da, morala je paziti da ne upadnem u raznorazne nevolje; naprimjer da se bosa ne zaletim na netom pokošenu livadu i izbodem si tabane, da ne naletim na gusake koji bi me mogli ugrist za noge, da slučajno ne pojedem nešto otrovno i tome slično. I stalno me morala pratiti u mojim istraživanjima jer sam uvijek sve sama htjela vidjeti i isprobati. Tako smo jednom zgodom dok je mama radila s učenicima u staroj školi, mi istraživale čega sve ima u spremištu ispod učionica. Ne sjećam se točno što se sve nalazilo u tom spremištu, ali dobro se sjećam velikih bijelih kartonskih bačvi što su stajale u kutu toga školskoga spremišta. U njima su bile plastične vreće pune nekakvoga bjelkastožućkastog praha. A ja sam morala odgonetnuti kaj to je pa sam namakala prste u tom prahu da ja to kušam. Jer je to izgledalo kao štaubšećer ili fino mljeveno glat brašno.
I znate kaj je to bilo? Mlijeko u prahu. Američko mlijeko u prahu. Na bačvama je nešto pisalo, vjerojatno na engleskom, al' ja nisam tada još znala ni čitati ni pisati - naučila sam čitati i pisati tek kad sam krenula u prvi razred - a dadilja nije znala engleski, pa ni ona nije mogla pročitati kaj to na bačvama piše. Uglavnom, ja sam to kušala i nisam se otrovala nego sam otkrila Ameriku tj. američko mlijeko u prahu.
A mama mi je kasnije ispričala da je to bio dio američke pomoći - sjećam se i velikih komada narančastog sira s velikim rupama - koju su škole dobivale za djecu od UNRRA-e. A UNRRA, tj. United Nations Relief and Rehabilitation Administration, je bila međunarodna organizacija za pomoć i obnovu, osnovana 9. XI. 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta uz potporu 44 drżave članice, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine. UNRRA je 1945. godine priključena Ujedinjenim narodima, a u Europi je prestala djelovati 1947. Tijekom svojega postojanja pomagala je žrtvama rata osiguravajući i šaljući hranu, gorivo, alat, lijekove i ostale medicinske i druge potrebštine neophodne za oporavak i život stanovništva u ratom zahvaćenim područjima. Osim toga UNRRA je 1945-46. god pomagala raseljenim osobama u Europi da se vrate svome domu. Nakon prestanka djelovanja UNRRA-e, njene zadaće je preuzela WHO tj. Svjetska zdravstvena organizacija, IRO tj. Međunarodna organizacija za izbjeglice te druge organizacije Ujedinjenih naroda. Aktivnosti koje je UNRRA provodila financiralo je četrdesetak zemalja, no najveći financijski donator bile su SAD. Najveću pomoć primila je Kina, Poljska, Čehoslovačka, Italija, Grčka te Austrija. I tadašnja Jugoslavija primila je veliku pomoć i to u vrijednosti od 416 mil. američkih dolara. Jedan dio te pomoći pristigao je nakon drugog svjetskog rata i u naša zagorska sela.
A ja sam to mlijeko u prahu kušala na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, što bi značilo da je ta pomoć pristizala i desetak godina nakon prestanka rada UNRRA-e.

Oznake: crtice


- 22:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

17.11.2020., utorak

Staramama



Kad god idem u Zagreb najprije se prošećem po Jelačić placu i po štengama se popnem na Dolac. A na Dolcu me dočeka veliki kip kumice s košarom na glavi, spomenik kojim Zagreb odaje počast svim ženama koje svoje poljoprivredne proizvode već desetljećima donose na zagrebački plac i hrane stanovnike našega bijeloga lijepoga glavnoga grada. Kad stignem do vrha tih štengi i podignem glavu, ugledam svoju Starumamu, jer je i ona bila jedna od tih kumica.
U dobi od šesnaest godina, što je u to doba - na početku dvadesetoga stoljeća - bilo normalno, udala se za Starogtatu, voljeli su se, izrodili i othranili devetero djece. No Staramama nije bila samo domaćica i odgajateljica - radila je s didom, i na njivi, i u trnacu, i u štali, a imala je i veliki vrt u kojem je uzgajala cvijeće i povrće. Osim toga, pravila je i sir, vrhnje i putar i sve svoje proizvode nosila na prodaju na zagrebačku tržnicu. Do 1930. godine to je bila stara tržnica Harmica koja je bila smještena na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a potom svima poznata tržnica Dolac. Rano u jutro napunila bi tri košare i krenula na vlak za Zagreb. Do željezničke stanice je pješačila nizbrdo oko tri kilometra, noseći jednu košaru na glavi, a dvije u rukama. A kad bi stigla na Glavni kolodvor još je trebalo odnijeti košare i do tržnice. Imala je svoje stalne mušterije i brzo bi sve prodala. Novac koji je prodajom zaslužila pripadao je njoj i trošila ga je za kupovinu šećera, ulja i sličnih proizvoda što ih nije mogla proizvesti na svom gospodarstvu, tkanine i platna za odjeću, a ostalo bi novca i za pokoju čokoladicu za djecu. U tom razdoblju kad je ona bila mlada gazdarica, između dva svjetska rata, ljudi su bili puni životne radosti, sretni što je taj nesretni prvi veliki rat bio završen i nadali su se novom boljem životu. Stoga joj ništa nije bilo teško, sve je radila s radošću i velikim elanom. Nikad nije imala ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, nikad nije bila nigdje zaposlena osim na svom gospodarstvu. Kad je Staritata u pedesetoj godini života iznenada umro, ostala je udovica i nikad se nije ponovno udala. Sama se nastavila zajedno sa sinovima brinuti za gospodarstvo i za mlađu djecu. Kad više nije mogla raditi u vrtu, za nju se brinula Mlađa teta s kojom je živjela, a u dobi od sedamdeset godina zauvijek je zaspala u snu sa smješkom na usnama.
A ja i sada vidim Starumamu kako mi maše stojeći kraj svoga velikoga vrta u kojem cvatu uresnice, cinije i visoke bijele ivančice.

Oznake: crtice


- 14:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

10.11.2020., utorak

Boss od Čakovca



Kad smo se uselili u našu novu kuću pomislila sam da bi bilo zgodno da se po dvorištu šeće i da mi pri radu u vrtu društvo pravi jedan lijep i pametan pas. Pa sam nabavila jednog takvog lijepog i pametnog čistokrvnog psa. Bio je to Boss od Čakovca, veoma lijep i pametan njemački ovčar. Pronašla sam upute za odgoj jednog takvog psa i pokušavala ga dresirati ali on je bio tako pametan i svojeglav da to uopće nije dolazilo u obzir. Dok je bio mlad još nas je nešto malo i slušao, ali kasnije je radio samo ono što je on smatrao pametnim i potrebnim. Očito je ustanovio da je on u našoj skupini najpametniji i da je on glavni, vođa čopora. Nije htio spavati vani u svojoj kućici nego s nama u kući. Dobro, nek mu bude, spavao je u kući. Preko dana je boravio vani i čuvao svoje stado ovaca te budnim okom i uhom pratio sve što se u kući zbiva. Dok sam ja bila u kuhinji on je sjedio pod kuhinjskim prozorom i budno pazio da netko ne ugrozi njegovu gazdaricu, kad bih otišla u sobu on bi odmah dojurio i sjeo pod prozor sobe. Poslije podne mi je pomagao u vrtu. Kad ja počnem kopati, on odmah dojuri upomoć - mora i on kopati. Kad ja počnem saditi flance, odmah dojuri, hoće i on saditi. Kad mu dosadi kopanje uzme svoju žutu lopticu i igra se s njom, ali ne tako da je donosi meni, nego da je nosi po dvorištu i pronađe najbolje mjesto da ju spremi ili zakopa na sigurno, u živicu, u grmlje ili na gredicu s cvijećem. Ako se ja koji put i uspijem dočepati njegove loptice i bacim mu je, on ju odmah zgrabi i odjuri u grmlje da ju što prije sakrije.
Kupila sam za Bossa kratki lajn pa smo išli u šetnju u obližnju šumicu, sve do obale naše lijepe rijeke. No i tu je bilo problema. Čim bi ugledao auto, motor, bicikl ili slično neko vozilo s kotačima, postao bi nervozan i nemiran. Jednom zgodom smo naišli na momka koji je kosio tratinu pred školom malom rotacionom kosilicom. Boss je pojurio prema kosilici, ljutito lajao i htio je izgristi kotače. Stoga smo posumnjali da je doživio nešto neugodno dok je bio štene - možda mu je, dok je kod uzgajivača čekao da dođe na red za prodaju, kotač neke takve slične kosilice prešao preko nogice. Kad je bio star šest mjeseci počeli su problemi s nogama. Odveli smo ga k veterinaru na pregled, obavili RTG i on je rekao da naš Boss ima panostitis. A to je jedna od najčešćih bolesti lokomotorna sustava štenaca koja se pojavljuje kod pasa u rastu i razvoju. Uzrok može biti virus, alergija ili autoimuna reakcija organizma. Eozinofilni panostitis je bolest mladih pasa u kojih se kostur još uvijek razvija. Najčešće pogađa velike pasmine kao što je njemački ovčar i njegovi križanci, labrador, retriver, doberman i slične. To je zapravo upalni proces na pokosnici cjevastih kostiju, što je za psa veoma bolno pa ne želi hodati, šepa i štedi nogu. Bolest se nakon nekog vremena povuče, ali se może naknadno ponovo pojaviti. Najčešće spontano nestaje do završetka rasta kostura, kad pas navrši 15 - 18 mjeseci i ne ostavlja trajne posljedice. Za liječenje se koriste analgetici i protu-upalni lijekovi kako bi se smanjila bolnost i psu olakšalo kretanje. Samo ako se panostitis pojavi u ranoj mladosti te dođe do atrofije muskulature, kostur psa može zaostajati u rastu i razvoju. Ako bolest nije jačeg intenziteta, najbolje je pustiti da simptomi sami iščeznu.
Boss je dobio neke injekcije i tablete i to se smirilo. Ali nikad nije bio oduševljen kad smo išli u dulje šetnje. Najviše je volio biti na svom dvorištu i paziti na svoju Staru vrtlaricu. Kad je navršio pet godina moje se zdravstveno stanje malo pogoršalo pa ga nisam više mogla redovito voditi u šetnju. Srećom se našla jedna obitelj u Zagorju koja ga je udomila, a gazdarica je bila jako slična meni pa su se njih dvoje na prvi pogled sprijateljili. Svi su govorili da on misli da sam to ja. Kod njih je poživio još šest lijepih godina i njoj pravio društvo dok je radila u vrtu i u vinogradu, sve dok mu se zdravstveno stanje nije opet pogoršalo pa nije više mogao hodati. Tada je naš dragi Boss od Čakovca zaspao, napokon su ga prestale boljeti nogice pa je veselo otrčao na vječne pašnjake gdje i danas brižno čuva svoje ovce.

Oznake: crtice


- 15:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #

03.11.2020., utorak

Mogla mi je kuća izgorit



Kad sam kupila svoj prvi kompjutor, otkrila sam da osim programa za pisanje, crtanje itd, dakle za ozbiljan rad, postoje i neki programčići za igru. Jedan od tih programa bio je i pasijans tj. solitaire, kako se to u digitalnom svijetu obično naziva - imam ga sad i na mobitelu pa dok ležim poslije ručka ponekad malo slažem karte. A kad sjediš za kompjuterom i igraš te igrice, vrijeme ti tak brzo proleti da ti se može dogoditi da ti grah koji se kuha na šparetu izgori dok ti razvrstavaš karte u te kolone. A tek kad počneš voditi internetski dnevnik! Mogla bi ti se i cijela kuhinja zapalit! Al krenimo otpočetka.
Jedna susjeda koja je znala doći povremeno k meni na kavicu da nam, meni i VelkojBebi, malo pravi društvo, rekla mi je da ona vodi neki blog za vjersku zajednicu u kojoj aktivno sudjeluje. To vam je jako zgodno, to se zove Bloghr, to vam je blog servis, kao da imate svoju web stranicu, možete objavljivati svoje tekstove i fotografije, i pisati o čemu god hoćete. Ma nemojte, velim ja, i toga ima na internetu! Pa dobro, mogu onda i ja to isprobati. I tako nađem ja navečer tu stranicu Blog.hr i otvorim ja svoj prvi internetski dnevnik. A o čemu ću pisati? Pa mogla bih pisati o gradu u kojem živim i raznoraznim događajima o kojima se smije javno govoriti, tako da cijeli svijet može čitati. Pa dobro, hajdemo onda pisat taj blog. Kad sam objavila prvih nekoliko postova vidjela sam da mi ispod postova drugi blogeri, koji bi posjetili moj blog, pišu komentare. Pa sam onda, uvidjevši da su nadimci koji su navedeni iznad komentara zapravo poveznice koje me vode na njihove blogove, i ja počela čitati njihove postove i ostavljati kod njih komentare. I tako sam postala blogerica. Javile su mi se u komentarima i neke blogerice iz moga grada pa smo se nakon nekog vremena upoznale i uživo te popile kavicu na našem šetalištu.
No vratimo se mi sad natrag u moju kuhinju. Kako sam postala blogerica tako sam sve češće sjedala za kompjutor i dok se kuhao ručak, samo da na brzinu provjerim ima li novih komentara. Tako sam jednom zgodom stavila ribu na vruće ulje u veliku tavu da se peče, a ja sam samo nakratko sjela za komp u susjednoj sobici. Samo na par minuta, samo da vidim ima li novih komentara. Al vrijeme mnogo brže leti kad sjediš za kompom nego kad stojiš za šparetom i paziš da ti ručak ne izgori. I tako, kad sam se ja sjetila da se riba peče i pojurila u kuhinju, kuhinja je već bila puna dima. Ulje se zapalilo, plamen zahvatio plastičnu napu i malo je falilo da se zapale i viseći ormarići pokraj nape. Tavu u plamenu izbacili smo kroz prozor i brzom intervencijom spriječili širenje požara. Ali kao vječna opomena ostali su mi mali ožiljci na rukama od komadića plastike koji su padali s goruće nape dok sam pokušavala ugasiti vatru. Kao dodatak onom velikom ožiljku kojega sam zadobila spašavajući šlauf od oštrog poklopca konzerve.
Dakle, otada, kad pržim ribu, nikad, ama baš nikad ne ostavljam tavu punu ulja na plinskom štednjaku bez nadzora i ne sjedam za kompjutor!! I što god kuhala, stojim kraj špareta i ne skrećem pogled s njega dok god gori plin.
Jer mogla mi je kuća izgorit kad sam otišla u sobicu i sjela za kompjutor samo na par minuta, samo da na brzinu pogledam dal ste mi napisali koji novi komentar.

Oznake: crtice


- 14:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Segestika i Siscia


Kad sam se prije tridesetak godina nastanila u Panoniji nisam se baš najbolje snalazila u gradu. Stanovala sam u novom naselju na desnoj obali Kupe, a to je zapravo poluotok koji čini sama rijeka tako što prije utoka u Savu zavija u obliku velikog slova U. Kad se s vrha tog poluotoka spustiš do starog zidanog mosta i pređeš preko Kupe, eto te u Sisciji. A mene su prvih nekoliko mjeseci u grad vozili autom. Budući da je promet u gradu organiziran tako da se stalno voziš u krug, ja se nikako nisam mogla orijentirati. Kad izađem iz auta nikad ne znam gdje je sjever, gdje je jug, gdje je istok, gdje je zapad. Pojma nemam na kojoj strani mi je Zagreb, na kojoj strani mi je Petrinja, gdje mi je željeznički kolodvor, gdje mi je Galdovo, gdje je tvrđava, gdje je Caprag, a gdje Naselje. Ništa, velim ja, sad je dosta toga beskonačnog vozikanja u krug. Sad će novopečena Siscijanka navuć tenisice, stavit torbicu preko ramena i naočale na nos, pa lijepo krenuti u grad pješice. I to sama, da ja vidim kak je to organizirana ta famozna rimska Siscia.


Spustim se najprije kraj bolnice do staroga zidanoga mosta, pređem preko mosta, pogledam Kupu kako lijepo mirno teče, i eto me u Sisciji. Skrenem lijevo u Prvu ulicu paralelnu s rijekom, šibam do kraja, skrenem desno, kad eto me na autobusnom kolodvoru. Dignem glavu kad eto ti i željezničkog kolodvora. Skrenem desno, eto me u Drugoj ulici, paralelnoj s Prvom. Šibam do kraja Druge ulice i onda napokon shvatim: četiri glavne siscijanske ulice teku paralelno s rijekom Kupom u pravcu sjeveroistok jugozapad, a ostale kraće ulice presijecaju ih pod pravim kutem. Kad sam shvatila kako je grad orijentiran i organiziran, sve se u glavi posložilo i odmah sam znala gdje je moj rodni bijeli Zagreb grad, a gdje Petrinja, grad mojih pradjedova.


Nakon toga sam otišla u Gradski muzej da saznam nešto više o gradu u kojem živim, pa sam tamo doznala da je naselje sojeničkog tipa na Kupi vjerojatno postojalo kroz sva prapovijesna razdoblja. Na web stranici muzeja čitam da "nalazi pomno obrađenih kamenih sjekira koje se mogu datirati u eneolitsko razdoblje upućuju na čovjeka ratnika koji se ovdje nastanio potkraj 4. tisućljeća pr. Kr. i stvorio prvu kulturu." Arheološki nalazi iz drugog i prvog tisućljeća prije Krista potvrđuju da su ljudi ovdje živjeli i tijekom brončanog doba. A nakon toga obitavali su tu i trako-kimerijski ratnici s Istoka, nositelji novog željeznog doba, čiji stariji period traje od 8. do kraja 5. st. pr. Kr. Segestika, utvrda i naselje koje spominju rimski pisci u periodu od 2.st. do 1.st. pr. Kr. vjerojatno je bilo smješteno na desnoj obali Kupe, na povišenom dijelu današnjega grada zvanom Zibel i u poluotočnom dijelu meandra Kupe zvanom Pogorelac. To je razdoblje mlađeg željeznog doba koje traje od početka 4. do kraja 1. st. pr. Kr. Od druge polovice 4. st. pr. Kr. ovdje su živjeli Segestani koji se dijele na ratničku vojnu aristokraciju i puk. Ratnički sloj živi od kontrole materijalnih dobara, ratovanja i pljačke, a puk se bavi poljoprivredom, trgovinom i obrtom: metalurgijom, drvodjelstvom i proizvodnjom keramike. Segestika je postojala sve do 35. godine pr. Kr. kad su ovo naselje, smješteno na strateškom položaju ključnom za osvajanje Panonije, osvojile rimske legije predvođene Oktavijanom, budućim carem Augustom. Time Segestika postaje važno vojno uporište, a kasnije na lijevoj obali Kupe nastaje i slavni rimski grad Siscija. Na temeljima rimske Siscije smješten je i današnji grad Sisak.


Nakon posjeta muzeju prošetala sam se i do sisačke tvrđave da vidim to čudo u blizini kojega se odigrala slavna bitka - premda smatram da u ratovanju nema ničega slavnog - daleke 1593. godine. I tu sam dosta toga saznala o životu ljudi u ovim posavskim i pokupskim krajevima.
Kako su godine prolazile imala sam priliku razgovarati i s brojnim stanovnicima Siska koji doista vole svoj grad, ali često ne znaju baš mnogo o njemu. Pa su tako neki od tih sugovornika mislili da je Segestika samo tvornica u kojoj se proizvodi alkohol, a Siscia samo tvornica u kojoj se šiva lijepa odjeća.

Oznake: crtice


- 14:55 - Komentari (20) - Isprintaj - #

20.10.2020., utorak

Mogel mi je hmrijeti!!!


Klara, jesi to ti? Booog. Jooooj, kak te dugo nisam vidla. Ideš malo k svojima? Jel slobodno? Ne čuvaš mesto za nekoga? Ne? Dobro, onda bum si ja tu sela. Baš mi je drago kaj sam te srela, da se moremo malo ispripovedati. A kak si mi ti? Jel su ti dobri nalazi? Jel ideš redovito na kontrole? Pazi, pazi na to. Ne smeš zakašnjavati ni odgađati. Da se ne bi ne daj Bože kaj dogodilo!?
A kak sam ja? Aaaa, tak, tak, znaš da nisam baš dobroga zdravlja. Tak sam ti umorna da je to čudo jedno. Stalno mi je nos zaštopan i grebe me f grlu. Nemrem normalno disati, a ne osetim ni mirise baš najbolje, stalno sam promukla i govorim nekak čudno kroz nos. Čuješ i sama. Čim ti počnem neke delati počnem disati kroz usta pa me peče f grlu i teško gutam. Nemrem spati i hrčem pa sam ti skroz neispavana. Veli moja doktorica da bi mogle dojti do upale grkljana i mandula, angine i kaj ti ga ja znam, a mogla bi veli i oglušiti. Poslala me k otorincu na pregled, pogledal mi je nos i glasnice s onom nekakvom žnoricom kaj na vrhu ima lampicu, pa veli da imam devijaciju septuma i da mi se zato nos zaštopava i glava me boli. Veli on da bi mogla iti na nekakvu operaciju da se to malo popravi, ta devijacija. Pitam ja njega a kaj je to taj septum, veli on to vam je pregrada između nosnica, građena od hrskavice i kosti, i da f idealnom slučaju prolazi kroz okomito središte nosa i ravnomjerno dijeli nosnice. A kod nekih ljudi taj septum more biti iskrivljen, asimetričan, tak ti je kod mene, a to ti je ta devijacija septuma. I veli ti on meni nek si to malo detaljnije pogledam na internetu. A niš, proguglam ti ja malo tu devijaciju septuma. Piše da iskrivljenje septuma more biti urođeno, a more se dogoditi tijekom rasta i razvoja u djetinjstvu ili zbog ozljede nosa. Možda sam razbila nos kad sam bila mala, ne znam, ne sečam se. Piše da to stanje može izazvati zdravstvene komplikacije i negativno utjecati na kvalitetu života, a more biti i popratnih komplikacija koje s godinama moreju biti sve teže. I piše da čak 80% ljudi nema idealno centriran septum, ali je iskrivljenje tak malo da opće nema nikakvih simptoma i da tu devijaciju ne treba ni liječiti.
I kaj da ti ja sad delam s tim? Ne znam. Nisam baš sigurna da bu ta operacija bilo kaj popravila. A niš, sve bum te nalaze odnesla svojoj doktorici da vidim kaj bu ona rekla.
Joooj kak sam gladna. Tak sam se žurila da ne zakasnim na ovaj vlak. Nisam stigla ni sendvič pojesti, još mi je f torbi. Idem si ga sad pojesti na miru. Imam i dva soka, oćeš jedan? Nećeš? Nisi žedna? A de smo sad, na kojoj smo stanici? Čim dojdem doma moram iti f bolnicu. Ko zna kak je Moj Štijef. Joooj, same da čuješ kaj se dogodile. Išel ti je prošla dva tjedna f šumu sa susedom seči drva. Zadnji dan dojde ti on doma i prejde odma gore f spavaču. Mislim si ja, valjda je umoran, nek si male leži. Zovem ti ja njega na večeru, več je bile pol osam, dojdi dole, spekla sam jajca na špeku, odi jest, de si tak duge, kaj si zaspal? Nema ti njega, ne javlja se. Idem ti ja gore pogledati kaj se događa, i imam kaj videti: Moj Štijef ti leži i ne miče se. Zovem ti ja njega i drmam, on se ne javlja, nemreš ga zbuditi, valjda je f nesvest opal. Zovem ti ja brže susedu f pomoč, ona ti je odmah zvala hitnu, dojurili oni za deset minut, brže ga pregledali, kisik na nos i kaj ti ga ja znam i odpeljali ga brže f bolnicu. A mene je suseda odpeljala za njima. Kad su ga napokon zbudili dojde doktor k meni i veli to vam je vjerojatno krpeljni meningo, kak je ono rekel, meningoence, vrag ga skelil, nekakvi ancefelitis, ne, encefelitis, ma nekakva virusna upala mozga, vrag bi ga znal. Fgrizel ga je krpelj f šumi i prenesel mu nekakve vražje viruse. Kaj ti misliš??!! Grozota jedna!! Isuse Bože!!! Mogel mi je hmrijeti!!

Oznake: crtice


- 18:46 - Komentari (26) - Isprintaj - #

13.10.2020., utorak

Debljina prvog stupnja



Godinama sam imala oko 65 kg, za moju visinu od 172 cm to je bila neka normalna tjelesna masa. Da sam ga tada izračunavala, ITM tj. indeks tjelesne mase, iznosio bi 22.0. A na stranici Živjeti zdravo za ITM 22.0 kažu ovako: "Normalna tjelesna masa. Odlično! Vaša tjelesna masa je optimalna. Nastavite je i dalje održavati takvom, odabirom uravnoteženih i raznolikih obroka i primjerenom tjelesnom aktivnošću. Za održavanje trenutne tjelesne mase uz postojeću razinu tjelesne aktivnosti potrebno je unijeti 2176 kcal."
Kad sam ušla u peto desetljeće zdravlje mi se malo narušilo i počela sam se debljati. Neki dan, 10.listopada, kad se obilježava Svjetski dan debljine, izračunala sam si indeks tjelesne mase i rezultat je porazan: ITM = 31.4, što znači: Debljina prvog stupnja. A stručnjaci za debljinu na stranici Živjeti zdravo za moj ITM danas kažu: "Djelujte odmah! Vaš indeks tjelesne mase pokazuje prvi stupanj debljine i visok rizik od raznih bolesti poput bolesti srca i krvnih žila te šećerne bolesti tipa II i nekih oblika karcinoma. Potražite savjet stručnjaka, regulirajte prehranu i počnite vježbati prema svojim mogućnostima. Zadajte si realan cilj, gubitkom 5% do 10% od početne tjelesne mase smanjuje se rizik obolijevanja od navedenih bolesti. Napravite promjenu već danas: prošećite se, grickalice zamijenite voćem, a sokove vodom ili nezaslađenim čajem. Za održavanje trenutne tjelesne mase uz postojeću razinu tjelesne aktivnosti potrebno je unijeti 1847 kcal. Savjetujemo postupan i za zdravlje siguran gubitak tjelesne mase od pola kilograma do kilogram tjedno. Preporučujemo da smanjite energijski unos iz hrane i pića za oko 300 kcal do 600 kcal i povećate razinu tjelesne aktivnosti tako da svakog dana potrošite dodatnih 200 do 400 kcal. Za pomoć i inspiraciju, pogledajte naš primjer jelovnika i pronađite odgovarajuću tjelesnu aktivnost za sebe uz naš Kalkulator potrošnje energije. A za sva dodatna pitanja obratite nam se u Savjetovalište za pravilnu prehranu i tjelesnu aktivnosti."
Dakle, ako sam se do sad zavaravala i govorila sama sebi: pa nisam jako debela, bum si pojela još jednu šnitu gibanice, sad je sve jasno: debela sam. I krajnje je vrijeme da nešto poduzmem. Moja doktorica mi to govori već dugo; dala mi je upute za zdraviju prehranu, pijem lijekove za povišen kolesterol, a imam i nekoliko ne baš dobrih dijagnoza.
Osim toga utvrđeno je da kod debelih osoba postoji veća mogućnost da se zaraze koronom i obole od kovida19.
E sad, mogu ja sebi zadati taj realan cilj i sastaviti detaljan plan i program, nije to problem. Pročitala sam si ja na toj stranici sve o važnosti pravilne prehrane, brošuru o tjelesnom zdravlju, preporuke za proljetno-ljetnu prehranu, preporuke za jesensko-zimsku prehranu, pa letak Što kaže vaša vaga i upute za vježbanje. Prelistala sam i njihove predložene jelovnike. Ako želim smanjiti tjelesnu masu, trebala bih dnevno unijeti oko 1400 kcal, pa sam našla odgovarajući tjedni jelovnik koji preporučuje npr. za utorak sljedeće obroke:
doručak - bijela kava bez šećera, 100 g svježeg sira + 1 žličica lanenih sjemenki, graham pecivo
gablec - jogurt s probiotikom + 1 šaka borovnica
ručak - 1 tanjur juhe od rajčice, 100 g pečenog brancina, 1/4 tanjura blitve na lešo i 1 kriška integralnog kruha
užina - 1 manja banana
večera - 1 zdjelica grah salate s integralnom tjesteninom ( 1/2 šalice kuhanog graha, 3/4 šalice kuhane integralne tjestenine, 1 1/2 žličice bučinog ulja, luk, češnjak) i zelena salata.
Da vidimo: bijelu kavu ne volim, mliječne proizvode: svježi sir i jogurt ne jedem, pitam se gdje ću na selu nać brancina – osim toga riba se jede u petak, a ne u utorak - a grah, luk i češnjak za večeru bome neću jest.
Osim toga, ljudi moji, kako da taj plan i program provede i da se tog jelovnika pridržava jedna tako nedisciplinirana osoba kao što sam ja??!!
Samo strah od raka, moždanog udara, infarkta i korone zajedno, mogao bi me na to natjerati!!

Oznake: crtice


- 08:18 - Komentari (25) - Isprintaj - #

06.10.2020., utorak

Jabuke iz trnaca StarogTate



StariTata je preminuo devet godina prije nego što sam ja došla na svijet pa nisam imala priliku s njim razgovarati, upoznati ga i družiti se kao unuka sa svojim djedom. Najviše od svega mi je žao što mi nije mogao prenijeti svoje znanje o voćarstvu. A znam, iz maminih povremenih prisjećanja, da se bavio uzgojem voćaka i da je bio vješt cjepljar. Kamo god bi išao uvijek bi našao malo vremena da se raspita i da potraži plemke različitih sorti voćaka, najčešće jabuka, koje još nije imao. Tako je prikupio brojne stare sorte jabuka i krušaka te ostalih voćaka koje su pomalo popunjavale njegov veliki trnac, voćnjak koji se prostirao na padini brijega iza gospodarskih zgrada uz rub dvorišta. Kad sam ja bila mala djevojčica, taj trnac još uvijek je davao dobar i velik urod. Svake jeseni, na poziv Starijeg ujčeka, koji je naslijedio gospodarstvo kao najstariji sin, dolazili smo brati jabuke, primjerice mcIntosh, sjajne tamnocrvene u kojima su zveckale sjemenke, pa bjeličnik, zlatnu zimsku parmenku, kanadu, boskop, kalvil, božićnicu i druge sorte. Mama ih je pažljivo slagala u drvene štajglece, smjestila ih u spremište na terasi pa od njih kuhala kompot, pekla štrudl ili pitu, a sve su bile fine za jesti i svježe. Nisu se mogle tako dugo čuvati kao ove današnje, najčešće američke sorte, ali to nije ni bilo potrebno; sve smo mi to pojeli i potrošili prije nego što bi se jabuke smežurale ili pokvarile.
Ne velim ja da današnje jabuke nisu fine, fine su one, sočne i slatke, ali jabuke moga Starogtate bile su posebno fine, sočne i slatke jer ih je on prikupljao, cijepio, sadio i uzgajao s puno ljubavi. S puno ljubavi prema voćkama, stablima koja su davala fine plodove i s puno ljubavi prema svojoj obitelji: ženi, djeci i unucima, jer je znao da ćemo svi mi fine jabuke i ostalo voće iz njegova trnaca još godinama s radošću brati i jesti i onda kad njega više ne bude.

Oznake: crtice


- 17:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

15.09.2020., utorak

Ajd stišaj to!


Oooo draga Klara, jes to ti? Kako se dugo nismo vidjele! Sto godna je prošlo otkad smo ono zadnji put bile na kafici. Jes dobro? Kako je Onaj Tvoj, kako djeca? Ajde, fala Bogu, nek su mi svi živi i zdravi. Baš mi je drago šta sam te srela, bar ćemo se malo ispričat. Eeee, noge me bole za poludit, hodam po gradu cijelo jutro. Kupi ovo, kupi ono, obavi ovo, obavi ono, i sve tako. Svašta nešta. Ajd da uzmem broj. 16? A joooj, bome ću se načekat.
A kako sam ja? Ma jooj. Bilo ti svakakvih peripetija sa mnom.
Napravilo mi se neko čudo u glavi, neki švanom, šta ti ga ja znam. A počelo ti tako da sam stalno poglašnjavala radio; muziku sam čula, al’ čim počnu govorit’ ja ti niš ne čujem. Dođe jedno jutro Onaj Moj u kuh’nju i kaže kakva j' to galama, šta se taj radio tol’ko dere, jes' ti gluha, ajd stišaj to. Mislim si ja, nešto ne štima, ajmo mi k doktorici pitat šta je to s tim uhom. Odem ti ja u ambulantu, kažem ja mojoj doktorici tako i tako, ne čujem dobro na lijevo uho. Ponekad se malo i popiknem i vata me neka vrtoglavica, mučnina i glavobolja. A kad malo dulje stojim za šporetom učini mi se ko da odjednom letim u nebo ili u zemlju propadam. Pogleda doktorica uho s onim nekim aparatićem. Ajmo kaže, mi to malo detaljnije prekontrolirat’. Naručit’ ću vas kod onog oto, oto, ma kako se ono zove, otorinolaringaloga. Ne, otorinolaringeloga. Ode ti ja kod tog otorinolaringeloga, kaže on: trebalo bi malo detaljnije prekontrolirat’ taj sluh. Vratim se k doktorici, kaže ona: pa ništa nije napiso šta da radimo. Ništa, ajte vi gospođo u Zagreb na Šalatu, ja ću vas naručit’, tamo će vam obavit’ pretrage. Ode ti ja na tu Šalatu, vozio me Dudo - dođe po tebe, lijepo te odveze do bolnice, pričeka te i vrati te kući - jer ne znam ti ja sama po Zagrebu ‘odat. Obavili oni neku audio, ma kako se ono zove, aha, audiomotriju. Ne, audiomatriju. Pa još neku pretragu za ravnotežu, lijevalo mi neku vodu u uho i ljuljalo me na nekoj stolici. Obavila ja sve to, kažu oni ajte vi gospođo malo pričekajte, još će doktorica sve pregledati pa ćemo vam napisat’ nalaze. Čekam ja oko pola sata, zovne mene sestra, ajmo k doktorici. Kaže doktorica da joj je nešto sumnjivo u nekom, kako se ono zove, pontocere, ma kako ono, aha, pontocerebulernom, ne, pontocerebalernom kutu, na ulazu u slušni kanal. Trebalo bi obavit ce de. Ajde dobro, mislim si ja, i to ćemo obavit’.
Odem ja natrag sa svim tim nalazima k mojoj doktorici, kaže ona dobro, idemo na ce de. To ima i ovdje kod nas pa nije trebalo ić u Zagreb. Ode ja na taj ce de, lez dolje i stavi glavu u neku mašinu. Pregledalo mi glavu, kaže pričekajte malo, odma ćete dobit nalaz. Čekam ja, kad eto doktora za čas, evo, veli, nalaza. Ne vidi se baš dobro, možda imate neku sitnu tvorbu na lijevoj strani na ulazu u slušni kanal. Trebali bi obaviti i magnetnu rezo, rezo, ma kako se ono zove, rezomanciju, ne, rezonenciju. Za svaki slučaj, da slučajno nije nešto ozbiljnije. Dobro, velim ja. Ajmo dalje. Sad me već pomalo i strah ufatio. Kakva tvorba, šta ti je sad to? Ode ja opet sa svim tim nalazima k mojoj doktorici. Kaže ona, šta ćemo sad, to se dugo čeka, nekoliko mjeseci, odmah ću vas naručiti. Vrti po onom kompju, kako se ono kaže, kompjunoru, ne, kompjudoru. Evo, veli, dobili ste termin na Rebru u travnju, nije strašno, 6 mjeseci. Ode ja kući, kažem Onom Mom tako i tako, treba čekat šest mjeseci. Ma kakvo čekanje, pitat ću ja imal to negdje privatno, da se obavi odma, platit ćemo ako nije preskupo. Pito ti on odma drugi dan svog šefa, našo mu on to u Zagrebu, naručili me odmah na to snimanje, tu magnetsku rezo, rezo, ma jebaga rezo, ne mogu više sve te nazive pamtit. Nema veze, ode ja opet s Dudom u Zagreb. Opet lezi u mašinu, dali mi neku enekciju i stavili mi na glavu neki šljem i u ruku neki prekidač, kaže stisni ako te strah ufati, i ne micat glavom. Zujalo i pištilo dobrih čerspet minuta, nema micanja, trpi i šuti. Napokon me izvuklo van, kaže pričekajte vani, začas će vam doktorica napisati nalaz. Dobro ajde, pričekam ja oko pola sata, odvedu oni mene k doktorici gleda ona u neki ekran, sve puno slika moje glave sa svih strana, razrezan mozak uzduž i poprijeko, hiljadu tih sličica ko rengen. Čekam ja šta će sad bit, veli doktorica, fina neka doktorica, sjednite gospođo. Imate na ulazu u slušni kanal jedan mali tumor, nije jako opasno, ali trebali bi otići k neurokirurgu. On će vam reći što i kako dalje. Ništa, platim ja to dve hiljade kuna pa ajd kući. Odvezo mene Dudo kući, veli Onaj Moj ajmo mi s tim odmah doktorici. Veli doktorica nije dobro, ipak je to tumor na mozgu, ajte vi s tim svim ponovo na Šalatu da vidimo šta će oni predložit. Ništa, ajmo natrag na k onoj doktorici na Šalati; odvezo mene Dudo opet u Zagreb, pogledala doktorica nalaze, kaže ajte vi odmah na Rebro da oni pogledaju, sad ću ja njih nazvat i sve dogovorit. Odveze Dudo mene na Rebro, pogleda neurokirurg nalaze, kaže on ja bi to najradije izrezucko, al' nećemo to operirat' nego ćete vi ići na gama najf. Šta ti je sad to? Gama šta?? Ode ti ja u taj neki novi gama centar – to ti izgleda ko svemirski brod u Zvezdanim stazama - tamo u staroj zgradi u podrumu. Čeka mene drugi neurokirurg, neki fini doktor, specijalista za takve tumore, bio u Amerci i u Švedskoj na specijalizaciji. Kaže on meni, gospođo, to je školski primjer švanoma, ja bi preporučio gama najf. Možete dobiti termin za mjesec dana. Zovem ja Onog Mog, kažem tako i tako, to ti je nekaki švanom, moram ić na neki gama najf. A štaš sad, moraš ić ak doktor tako kaže. Ajde dobro, velim ja doktoru, a doći ću. Šta sad mogu.
I tako ti ja nakon mjesec dana obavila i taj gama najf. Prišarafilo mi na glavu neki metalni okvir, ajd opet u mašinu, lez mirno, ne okreći glavu, pištalo i zujalo opet oko 45 minuta, izvadilo me van, veli gotovo. Mošte ić kući. Odvezo Dudo nas kući - išo ti i Onaj Moj sa mnom u Zagreb - vrtoglavica i mučnina odma prestala, al' sluh mi se nije vratio. Ali veli neurokururg da je važno da spriječimo tumor, taj švanom, da dalje raste. Ajde dobro, nek smo mi njega spriječili.
Eto me zato u ambulanti. Moram doktorici pokazat otpusno pismo i sve te nalaze, a za šest mjeseci moram ić na kontrolu da vidimo kakva je sitvacija s tim vražjim švanomom. Eeee, tako ti je to mila moja.
A ko zna šta bi bilo da nije Onaj Moj primijetio da sam poglasnila radio i viknuo: ajd stišaj to!

Oznake: crtice


- 14:39 - Komentari (24) - Isprintaj - #

08.09.2020., utorak

Voćni jogurt


Bok, stara, evo me. U zadnji čas sam dotrčala. Dobro da mi nije cug pobegel. Skočila sam usput u podhodnik, išla sam si kupiti one cipele kaj smo jučer gledale. Buš vidla kak su lijepe. Jel mi čuvaš mesto? Isuse, kak me danas noge bole. I? Kak si kaj? Hoćeš jogurt? Voćni, s jagodama. Daj si popij jednoga, imam dva. Užasno sam žedna. A nisam stigla danas niš pošteno ni pojest. Samo jedan kroasan s čokoladom za gablec. Tak nas naganjaju na poslu da je to nemoguće. Kaj, nećeš jogurt? Fini ti je, s jagodama. Ee, kad već spominjemo jagode, e se sećaš onog brijega iznad naše zgrade – danas vidim da je to zapravo mali brešček, a onda mi se činilo visoko ko Medvednica – kam smo išle na izlet brat jagode. Šumske jagode. Hm, hm, hm, prave šumske jagode, sitne, ali mirisne, crvene i slatke. Ove današnje, pogotovo ove grozne tamnocrvene, nezrele i tvrde bez okusa i mirisa f kutijicama, kaj prodaju usred zime f šoping centrima, opće nemaju nikakve veze s pravim jagodama. E se ti sećaš kak je to mirisalo? Ja i sad osetim taj miris i usta su mi najemput puna sline. Joj, Bože dragi, kak je to bilo fino!!. Brale smo pažljivo jenu po jenu i nabadale na dugačku travku ko perlice. Aa, ja ih nisam odmah jela, nosila sam ih na travkama sve dok nismo došle doma tak da mama vidi kolko smo nabrale. Pitam se jel današnja deca opće beru te jagode, jel idu f šumu tak kak smo mi išle. Il samo sede za tim vražjim kompačima i bulje f te monitore. Igraju igrice i zvrndaju po internetu. A tek mobiteli i društvene mreže!! Čim ti zadrnda ili zazvoncka taj vražji mobitel da si dobil porukicu ili komentar odmah se mora pogledati ko ti piše, ko ti komentira, ko ti nudi prijateljstvo, ko lajka tvoje objave… Bože dragi, kam to vodi!!??
A ja se pitam gde ljudi opće zemeju nofce da to sve mogu platit. Znaš ti kolko to košta?! Najmanje 180 kn na mesec samo fiksni i internet, bez televizije i mobitela. A kad ideš po cesti nemreš više nikoga videt bez slušalica ili mobitela na vuhu. Čini mi se da ga ja jedina nemam, ja sam ti stara baba za pemziju.
Kad smo već kod mobitela i slušalica, idem ti ja neki dan na probu zbora; nigde nikoga, ja sama na pločniku kraj parkirališta kod bazena, idem prema dvorani, kad odjedamput kraj mene s lijeve strane na milimetar protutnji neka ženska na biciklu sa slušalicama na vuhima, sluša ona muziku, nit zvoni da me upozori nit se javlja, ništa!! Nekim čudom sam uspjela ostat na nogama, al sam se dobrano zaljuljala. Da znaš kak me iznenadila!! Užas jedan! A ja opće nisam čula da je neko iza mene, znaš da više niš ne čujem na lijevo uho. Kak se samo rasrdila! Počela se derati na mene da kaj ne pazim. Ja da pazim? Pa ja hodam po pločniku a ti se na biciklu iza mene voziš po pločniku koji je namenjen pešakima! Luda ženska!! Nisam rekla ni a ni be, idem ja dalje, šutim i pravim se blesava. Baba gluha i blesava.
Hm, kaj sam ono htela? Aha, voćni jogurt!

Oznake: crtice


- 07:46 - Komentari (29) - Isprintaj - #

25.08.2020., utorak

Klaustrofobija



U malom selu u kojem smo živjeli do 1963. godine, roditelji su nas, mene i VelkuSeku kao i svu ostalu djecu u susjedstvu, bez mnogo brige puštali da se slobodno igramo ispred kuće i na okolnim livadama, da se šećemo po cesti – tijekom dana prošao bi kroz naše selo malo tek pokoji auto - i po šumi na brijegu iznad zgrade u kojoj smo stanovali. Imali smo iza kuće i veliki vrt u kojem su uz potok rasle maline, a gredice su bile pune jagoda i raznovrsna povrća. Između zgrade i vrta bio je smješten i veliki bunar, pa smo se vani na dvorištu, po ljetu kad je bilo vruće, kupale u velikom vajnglecu koji bi mama i dadilja napunile vodom iz bunara. Bio je to za mene idealan život, uživancija, sloboda, život na selu, u prirodi, na friškom zraku.
Stoga mi je bilo jako teško priviknuti se na novi život kad smo se preselili u drugo, malo veće selo. I mama i tata su radili, VelkaSeka je već išla u školu, Baka i Staramama su živjele u udaljenim selima pa me nisu mogle čuvati, a moja dadilja je otišla u Zagreb učit za frizerku. Stoga su me upisali u vrtić. A taj vrtić bio je za mene pravi zatvor. Bila je to jedna prostorija, doduše poprilično velika, ali u njoj je bilo puno stvari i puno djece, što je bilo dovoljno da kod mene izazove klaustrofobiju. Nisam nakon one slobode, sunca i friškog zraka nikako mogla biti među djecom u jednoj zagušljivoj, za mene puno puno premaloj prostoriji. Pa sam ja lijepo čim me Tata tamo odveo i ostavio, brže bolje pobjegla i odjurila u đački dom u kojem je Tata tada radio. Stigla ja tamo prije Tate i sjela na gelender, spustila glavu prema dolje i ljuljam se na koljenima. Dođe Tata, i što će sa mnom, ne može me vodit natrag u vrtić, nema svrhe, zna da ću ja opet pobjeć. I tako sam neko vrijeme umjesto u vrtiću boravila s Tatom u đačkom domu, crtala u njegovoj kancelariji, igrala se tamo na velikom domskom dvorištu, a često sam bila sa domaćicama i u vešeraju gdje su za đake prale veš. Tata je odustao od vrtića jer je shvatio da je to za mene nepodnošljivo, da ne mogu bit zatvorena u sobi s puno djece.
A bližio se i polazak u prvi razred tako da to nije dugo trajalo. Do početka sljedeće školske godine već sam se privikla na novu sredinu, uskoro sam upoznala i novo društvo, djecu koja su stanovala u susjedstvu i djevojčice s kojima sam išla u prvi razred. Jedna od njih je i danas moja najbolja prijateljica - doći će popodne k meni na kavu.
Privikla sam se ja na novu sredinu, ali klaustrofobija nije nestala - ni sada ne mogu boraviti u malim prostorijama, ne mogu se vozit u liftu, zavrti mi se u glavi kad dulje gledam u zid i slično. Moram gledati plavo nebo i bijele oblake, moram gledati zagorske brijege, voćnjake i šumarke ispred kuće, moram gledati zelene livade, moram gledati u daljinu...

Oznake: crtice


- 08:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Domaći putar



Mlijeko već dugi niz godina ne pijem, ali sjećam se da sam kao mala djevojčica pila friško mlijeko koje bi mi najstarija teta natočila u malu šalicu čim bi pomuzla krave. Još osjećam taj miris i okus friškoga mlijeka i gledam tetu kako muze krave u velikoj štali na rubu velikoga dvorišta. Kad završi s mužnjom odlazimo u malu dvorišnu kuhinju u kojoj se mlijeko kiseli. Najstarija teta odlijeva malo friškoga mlijeka za jelo u rajnglicu, a ostatak stavlja u veliku emajliranu rajnglu da se ukiseli. Potom sa žlicom pobire vrhnje s već ukiseljenog mlijeka i sprema ga u kanticu, a kiselo mlijeko zagrijava i pravi sir. Ostavlja sir da se ocijedi, a nas dvije odlazimo u kuću u veliku tetinu kuhinju. Najstarija teta prelije vrhnje u stap i ja dobivam zadatak da istučem putar. Stap je drvena bućkalica, oko 1 m visoka, uska drvena posuda, pri vrhu malo sužena, a u njoj se nalazi štap za "metenje" vrhnja na čijem je donjem dijelu učvršćena okrugla daščica s rupama. Putar se pravi tako da se taj štap što brže pomiče gore - dolje kako bi se masnoća iz vrhnja odvojila od tekućeg dijela. Vrhnje treba tući oko pola sata, sve dok se na vrhu stapa ne počnu stvarati grudice masnoće, koje se međusobno vežu jedna na drugu. To je putar, a tekućina u kojoj grudice putra plivaju je mlaćenica. Najstarija teta izlije mlaćenicu i grudice putra iz stapa kroz cjedilo kako bi odvojila mlaćenicu. Potom putar koji je ostao u cjedilu ispire hladnom vodom da odstrani ostatke mlaćenice. Ako previše mlaćenice ostane u putru on će se djelovanjem bakterija brže kvariti. A putar sad još treba dobro zgnječiti kako bi se maslačna zrna povezala u homogenu masu. To obavlja najstarija teta i stavlja gotovi fini domaći putar u posebnu staklenu posudicu s poklopcem da se malo odmori. Dok se putar odmara, najstarija teta donosi sito i domaće pšenično brašno, prosijava brašno i dodajući mlaćenicu u velikoj tamnocrvenoj emajliranoj zdjeli mijesi domaći bijeli kruh. Dok se tijesto diže, teta i ja peremo suđe i pospremamo kuhinju, pa sjednemo malo za stol da se odmorimo. Čim se tijesto napuhne i ispuni zdjelu, teta ga prebacuje u veliki protvan, malo ga raširi prstima, odozgo malo zagladi mokrim dlanom i stavlja peći kao pogaču. Kad se kruh ispeče teta ga odmah vadi iz protvana i stavlja na veliku dasku da se malo ohladi. U špajzi tražimo pekmez od šljiva pa sjedamo za stol - stiže i teček nakon što je obavio sve poslove na njivi i u štali - pa večeramo friški kruh, putar i pekmez, a tečeku najstarija teta dodaje i malo sira, špeka i pečena jaja.
Poslije večere teta pere suđe, a ja, iscrpljena od metenja vrhnja u stapu, zaspim u kuhinji na otomanu.
Najstarija teta i teček već godinama nisu s nama, ali ja još uvijek osjećam miris friško pečenog domaćega kruha i osjećam fini okus domaćega putra, kojega sam sama istukla u stapu.

Oznake: crtice


- 14:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

28.07.2020., utorak

Salštange ili kajzerice?



Svake godine, kad bi se vrnuli s mora, do početka nove školske godine išla sam k Starojmami. Ona me nafčila kuhati, ona me nafčila kak treba zamijesiti kruh, kak treba skuhati juhu, kak speći gibanicu i sve ostalo. Naučila me kak treba poštivati hranu koja nam je na raspolaganju. Gledala sam kak dela na vrtu - i ja sam pomagala - i u štali, i u kuhinji. I danas kad mijesim dizano tijesto za domaći kruh, gledam "video" Staremame pa odmjeravam brašno, sol, šećer, prosijavam brašno, pripremam germu, grijem vodicu i mlijeko, pripremam malo domaće masti ili putra, čekam da se germa nadigne. Onda polako mijesim kruh u zdeli, u brašno dodam sol, dignutu germu i tople vodice i mlijeka kolko treba da se napravi fino mekano tijesto. Prebacim na dasku pa još malo mijesim i guram tijesto dok se dobim lijepu kuglu koja se više ne lijepi za prste. Dok mijesim dizano tijesto f kuhnji mora biti tak toplo da možeš biti f kratkim rukavima. Ne smeš kuhinju luftati ni svaki čas otpirati vrata.
Kad imam dosta vremena - ak nemaš vremena nemoj ni započinjati taj posel - delam kajzerice ili salštange. Tijesto vrnem v zdelu, pokrijem krpom i ostavim da se diže. Kad se napuhne, prebacim na dasku, lagano premijesim, oblikujem valjak, trgam komade tijesta i napravim loptice. Loptice pokrijem z kuhinjskom krpom i ostavim da se dižeju. Ak hoču napraviti kajzerice, kad se loptice napuhnu, svaku dlanom razvaljam fkrug, f sredinu pritisnem palac lijeve ruke, pa z desnom rukom sfrčem pet put tijesto preko palca i ponovo napravim lopticu. Tak sfrkane loptice slažem f protvan - protvan treba tanko namazati uljem ili mašću - ostavim da se ponovo dignu, kistom tanko namažem z bjelanjkom, ne žutanjkom, na svaku posipam mrvicu soli pa denem u zgrijani ror nek se pečeju. Ak delam salštange, onda svaku lopticu razvaljam f krug, kistom tanko premažem rastopljenim putrom i zarolam, gurajući rubove tijesta rukama nadesno i nalijevo tak da salštanga bude podjednako debela po cijeloj duljini. Složim u protvan na razmak od jednog prsta, ostavim na toplom da se dignu, pa opet isto ko i kad pečeš kajzerice: premažeš bjelanjkom s kistom natanko, posipaš solju pa deneš u ror na pečenje. Dok se salštange pečeju, nesmem nikam prejti, moram ostati f kuhnji i cijele vrijeme paziti, da me f roru mesto finih mekanih slatkih salštangi ne dočekaju črni zgoreti ščapeki drvenoga ugljena.
A sad idem brže zarolati salštange, da mi se loptice preveč ne napuhnu! Il bi bilo bolje da napravim kajzerice?

Oznake: crtice


- 12:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.07.2020., utorak

Zaštitne maske



Dobar daan! Eto mee. Gospođo Klaraa, gdje stee? Aha, danas malo ležite? Šta je? Jel su vas križa zabolila? Ha? I šta sad? Dobro je? Ne boli jako? Ajde dobro, glavno da se ne ukočite. Da skuham kaficu? Ok, sad ću ja pristavit vodu, samo vi lezite.
Joooj, jutros sam opet bila u gradu, ajd u hazezeo, ajd na biro, aj u banku, ajd u dućan i eto ti podneva. A u autobusu sam gledala kakve zaštitne maske ljudi imaju i kako s njima postupaju. Neki nose one zelenkaste jednokratne, a neki one pamučne višekratne što ih možete prati. Jedna žena cijelo vrijeme prstima popravlja i pipka maskicu izvana, neki dečko ju spustio ispod nosa, jedna djevojka objesila masku na lijevo uho, dvije bakice stavile maske na bradu i cijelo vrijeme brbljaju. A kad sam se vraćala kući - išla pješice da malo zraka udahnem - vidim jednu ženu na dvorištu, mete terasu ispred kuće. I na nosu ima masku, ovu zelenkastu jednokratnu. Pomela terasu, ode u kuću, donese veš. Vješa veš na rešetku i cijelo vrijeme na nosu ima tu zelenu maskicu, ko da joj se za lice priljepila. Ne skida ona nju, a niđe nikoga u blizini. Sama na dvorištu, najmanje deset metara od ceste. Nema ni susjeda ni prolaznika. Al ona masku na skida, uredno je maska na nosu cijelo vrijeme. Ko da dvajst ljudi kraj nje stoji i kiše. Pa šta ona misli, da ta korona leti po dvorištu pa će baš njoj čim izađe iz kuće uletit u nos? Il će susjed hračnut sa svog balkona pa će njoj ti šmrklji doletit ravno u usta? Htjela sam joj viknut s ceste nek to skine, tu masku - ko zna kolko dugo ju već drži na nosu, možda je već puna i virusa i bakterija - i nek udahne malo friškoga zraka kad je već vani, sama na dvorištu. Al neću ljude zbunjivat i dodatno uznemiravat. Dosta nas svaki dan gnjave ovi na radiju i na televiziji. Al vidim da ženi ništa nije jasno, da uopće nema pojma čemu služi ta maska i zaśto to uopće mora nosit. Pojma ona nema. Pojma o pojmu.
A na stranici koronavirus.hr lijepo piše - evo sad ću vam pročitat, malo prije sam to našla na internetu - da zaštitne maske za lice treba nositi na javnim mjestima na kojima se ne može održavati sigurnosna udaljenost, npr. javni prijevoz, trgovine prehrambenih proizvoda, na radnom mjestu i slično. Za optimalnu učinkovitost dvoslojnu pamučnu tekstilnu masku za lice, koja ima ulogu tekstilne barijere, treba pravilno nositi odnosno staviti je tako da čvrsto prianja na nos i usta, mijenjati je ako je mokra i ne dirati je dok se nosi. T t t t t t t t t t , ovo nije važno. Evo, slušajte dalje: najbolja zaštita od potencijalnog prenošenja virusa je održavanje fizičke udaljenosti od drugih osoba, koje potencijalno nose virus. Fizička barijera koja nastaje pravilnim nošenjem maske za lice može pružiti određenu zaštitu protiv većih kapljica, u kojima se može nalaziti virus, i spriječiti dodir sluznice usta i nosa s onečišćenim rukama. Takve maske mogu usporiti strujanje izdahnutog zraka ili prijenos respiratornih kapljica. Na taj se način može pridonijeti smanjenju daljnjeg širenja virusa SARS-CoV-2. T t t t t t t t t t, to nije bitno. Aha, evo, još ima, čujte ovo:
• Maske se moraju koristiti samo u osobne svrhe, a tijekom nošenja maske za lice potrebno je održavati razmak između osoba od 2 m.
• Pri stavljanju maske treba voditi računa o tome da se uz lice stavlja uvijek unutarnja strana maske.
• Jednu masku nosi samo jedna osoba, nošene maske ne smiju se dijeliti s drugima.
• Prije prve uporabe maske je poželjno oprati ili barem izglačati glačalom podešenim na temperaturu za glačanje pamučnih/lanenih materijala.
• Prije i nakon stavljanja maske ruke je potrebno temeljito oprati sapunom.
• Maska treba pokriti usta, nos i dio lica, a na rubu mora što tješnje pristajati kako bi se što je više moguće smanjio protok zraka izvan maske.
• Kod prve uporabe trebalo bi provjeriti propušta li maska dovoljno zraka kako ne bi sprječavala normalno disanje.
• Navlaženu masku potrebno je skinuti i zamijeniti novom, suhom.
• Na vanjskoj strani maske potencijalno se može naći virus. Kako bi se spriječila kontaminacija ruku, treba izbjegavati dodirivanje vanjske strane maske.
• Nakon skidanja masku treba odložiti u vrećicu ili slično i dobro je zatvoriti ili je odmah oprati. Kako bi se spriječila pojava plijesni, nije preporučljivo masku dugo čuvati zatvorenu nakon nošenja.
• Maske bi se nakon jednog nošenja trebale u idealnim uvjetima oprati na 95 stupnjeva, a najmanje na 60 i temeljito posušiti.
Eto, tako nam tu sve lijepo piše. A baš me zanima dal se neko svega toga i pridržava, ha??
Ajde, kava se secovala. Dajte one male šalice da natočim. Ajmo mi srknut finu kaficu, pa da vidimo šta treba danas radit. Oću li danas prebrisat stubište? Jel ima šta za peglat? Jeste oprali veš, da ga objesim? Jooj ta vrażja maska! Kak me grize za uho!!

Oznake: crtice


- 09:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

16.06.2020., utorak

Korisne životinjice



Ispod moga dvorišta dugi niz godina rastao je jedan lijepi mali šumarak, bila je tu jedna lijepa breskvica, jedna jabučica, jedan već poprilično veliki orah, divlja šljiva, lijeska, svibovina i slično grmlje. Nitko to nije kosio pa se tu oblikovala jedna zgodna mala prirodna zajednica puna različitih trava i drugih biljaka, kukaca, guštera, malih sisavaca i raznoraznih drugih malih životinja. Iz trave je često znao izjuriti sljepić ili jež, a predvečer su svjetlucale krijesnice. A onda je tu "moju" malu šumicu kupio vlasnik susjedne parcele, naručio malčer, onu veliku mašinu, dojurila mašina, potrgala svo drveće i grmlje i pokušala poravnati i terasirati taj nagnuti teren bez gradnje potpornog zida. Pritom je potkopala betonski temelj naše ograde, pa se jedan dio moje visoke guste živice lijepo osušio jer je korijenje ostalo visiti u zraku. Kad su to tako lijepo "poravnali", nadala sam se da će novi vlasnik te parcele posaditi voćke, ukrasno drveće, grmlje, cvijeće, oblikovati povrtnjak i sve to lijepo odrżavati kao pravi vrtlar. Ma je!!! Figu frišku!! Dohvatio se on rotacione kosilice pa kosi li ga kosi, i kad treba i kad ne treba. Čim biljčice malo narastu eto ti njega s kosilicom pa struže li struže sve do zemlje. I tako svaki čas. Uskoro se s lijeve strane napravilo i lijepo malo klizište jer nema korijenja drveća koje bi držalo glinastu zemlju koja kad se fino natopi vodicom curi li ga curi.
Nema više visoke trave, nema više ni sljepića ni ježeva ni krijesnica. Al' zato ima svake godine sve više puževa. A svaki pravi vrtlar zna da su krijesnice, sljepići i ježevi veoma korisne životinjice, da su naši vrijedni suradnici jer jako vole jesti pužiće i tako smanjuju njihovu brojnost i štetu koju čine u našim lijepim vrtovima.
Stoga u svakom vrtu ili u njegovoj blizini mora biti grmlja, cvijeća i visoke trave kako bi korisne životinjice imale što povoljnije uvjete za život. I kako bi nam stalno mogle pomagati da bez pesticida uzgojimo što više finog domaćeg povrća. Takav veliki lijepi vrt, obrubljen gustom visokom mješovitom cvjetnom gredicom imala je i moja Staramama i Najstarija teta i nikad nisu rabile nikakve pesticide, a vrt im je svake godine bio pun povrća.
I Stara vrtlarica je u svom malom vrtu posadila dosta grmlja, trajnica i lukovičastog cvijeća, a svake godine sije i jednoljetnice i dvoljetnice i začinsko i ljekovito bilje. I u povrtnjaku oblikuje mješovite gredice kako bi na dvorištu bilo što više raznovrsnog bilja.


Ali to, ta biljna raznolikost mnogim ljudima nije važna. Oni bi najradije, kako se meni čini, cijeli taj "moj" šumarak izbetonirali ili prekrili umjetnom travicom tak da im oko kuće ne može puzat, hodat, skakutat, trčat ili letit nikakva gamad.

Oznake: crtice


- 15:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula