Litterula

28.09.2021., utorak

Ladva

Na nekoliko lokacija u koritu rijeke Kupe između Mosta Gromova i Starog mosta u Sisku obavljen je početkom rujna ove godine podvodni neinvazivni arheološki pregled kako bi se utvrdile, dokumentirale i kulturno-povijesno odredile potencijalne arheološke lokacije. Rijeka Kupa je naime oduvijek bila važan plovni put, a rimska kolonija Siscija bila je važna luka smještena na tri rijeke: Kupi, Savi i Odri. Arheološki pregled organizirao je Gradski muzej Sisak u suradnji s Grupom za podvodnu arheologiju Argo, uz podršku francuskog istraživačkog instituta Centre Camille Jullian, dok je logističku podršku pružao Ronilački klub Sisak. Na mrežnoj stranici muzeja čitam da je Istraživanje vodio podvodni arheolog Anton Divić, doktorand na sveučilištu Aix-Marseille, a sudjelovali su arheolog Ivan Drnić iz Arheološkog muzeja Zagreb, Govind Puri iz DPS Zagreb, student arheologije Mislav Popović, fotograf Jerko Macura te djelatnici Gradskog muzeja. Sve lokacije vizualno je pregledala arheološka ekipa, zatečeno stanje je dokumentirano, a geografske koordinate zanimljivih lokacija zabilježili su za stvaranje kartografske podloge. Na svim pregledanim lokacijama u koritu Kupe stručnjaci su uočili mnogo zanimljivog arheološkog materijala: fragmentirano keramičko posude, građevinski materijal i kosti, no dva značajna i jedinstvena nalaza posebno su izdvojili. Uz lijevu obalu Kupe pronašli su i dokumentirali dobro očuvan čamac izrađen iz jednog drvenog trupca – monoksil, ladva ili korab.

mjerenje monoksila u rijeci Kupi, foto: J.Macura

Veći dio čamca pokriven je riječnim sedimentom, no na temelju jednog vidljivog dijela može se zaključiti da je riječ o prilično velikom plovilu širine oko 1 metar, izdubljenom iz hrastovog trupca. Takvi čamci u relativno nepromijenjenom obliku poznati su od prapovijesti pa sve do 20. stoljeća. Najstariji monoksil u rijeci Kupi, datiran u kasno željezno doba, pronađen je prije nekoliko godina upravo u Sisku. Kako bi se precizno utvrdila starost ovog novootkrivenog monoksila, mali uzorak drva poslan je u jedan američki laboratorij radi apsolutnog datiranja C14 AMS metodom. Nakon dokumentacije, monoksil je prekriven sedimentom radi daljnje konzervacije. Sisački arheolozi pretpostavljaju da se na dnu Kupe nalaze još tri monoksila no njihove lokacije još nisu utvrđene; vjerojatno su prekriveni riječnim sedimentom.
Drugi nalaz uočili su na sredini riječnog korita na području posljednjeg meandra Kupe, slijedeći pravilnu orijentaciju u smjeru sjever – jug. To su ostaci nekoliko zidanih struktura sastavljenih od cigle i kamenja povezanih vezivnim materijalom, a arheolozi smatraju da bi to mogli biti dijelovi gradskih bedema ili građevinskih objekata koji su se djelovanjem erozije rijeke našli na sredini korita i plovnog puta. Za preciznije određivanje njihove funkcije bit će potrebno provesti daljnja istraživanja.
I na kraju, kažu naši muzealci da se "nadaju da će zanimljivi rezultati ovog kratkog, ali uspješnog pregleda stvoriti podlogu i poslužiti kao poticaj za daljnja arheološka istraživanja rijeke Kupe kao bitnog i veoma zanimljivog plovnog puta, premda nedovoljno istraženog arheološkog krajolika, kao i za upoznavanje i senzibilizaciju lokalne zajednice sa vrlo bogatom kulturno-povijesnom baštinom rijeke Kupe."

zidana struktura na dnu Kupe, foto: J.Macura

To mi je drago čuti, jer volim našu prelijepu zelenu rijeku Kupu; mnogo puta sam se prošetala uz njene obale i svaki put snimila pokoju fotku. I čuvam ih za uspomenu! No te moje brodice, brodove i čamce pokazat ću vam nekom drugom zgodom. Sad idem zgotovit ručak.

- 10:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.09.2021., subota

Tamo bi i ona biti htjela

Kad se iz Zagorja vratila kući
Donijela je neupitnu odluku
Ako se tlo opet jako zatrese
Ona će sve ostaviti i otići

Ako se tlo opet jako zatrese
Ona će otići i sve će ostaviti
I vrt i kuću i voćnjak i cvijeće
I nikad se više neće vratiti

Ona će zauvijek na brijegima ostati
Iako zna da i tamo potresa može biti
Da se i tamo sve može zaljuljati
I sa zemljom sravniti

Ali u Zagorju neće bit' sama
Tamo je društvo iz mladih dana
Tamo je njena obitelj cijela
Tamo bi i ona biti htjela

- 17:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.09.2021., utorak

Mali ličilac



Budući da još uvijek veći dio dana provodim u krevetu, a ne u vrtu, a ležećki ne mogu ni štrikat ni šivat ni digitalizirat stare tekstove, dosadu mi i dalje ublažava televizija. Pa tako svako jutro malo pogledam kaj su zanimljivoga našli američki sakupljači. I što vidim? Vidim da jako vole sve vrste neonskih reklama. Pa sam se jutros prisjetila naših takvih reklama koje bi me dočekale na krovovima zgrada koje okružuju glavni zagrebački trg svaki put kad bih doputovala vlakom u Zagreb, moj rodni grad, pa se od Glavnog kolodvora prošetala do Trga. A jedna od tih velikih neonskih reklama na zagrebačkim krovovima bila je i mali ličilac, znak kojega je osmislio Milan Vulpe, hrvatski slikar i dizajner, jedan od začetnika grafičkoga dizajna u Hrvatskoj, rođen u Dubrovniku 22. II. 1918. godine. Oblikovao je vinjete, znakove, oglase, plakate, prospekte, spomenice, kataloge, ambalažu i svijetleće reklame za brojne tvornice, poduzeća i ustanove. 1980. godine dobio je nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, a umro je u Zagrebu 21. X. 1990.
No danas na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu tih reklamnih znakova oblikovanih neonskom rasvjetom - bilo ih je možda tridesetak - više nema. Neke su nestale devedesetih godina, a preostale su uklonjene 2010. god. nakon Odluke o komunalnom redu. Uklonjene su bez obzira na njihov značaj i umjetničku vrijednost.

izvor fotografije: internet

Reklama Mali ličilac, kolko sam uspjela saznati na mrežnim stranicama, bila je postavljena krajem 50-ih godina 20. st. na uglovnicu na zapadnom dijelu Trga. Svoju inačicu tog Vulpeovog znaka na krov novog Muzeja suvremene umjetnosti postavio je 2009. Dalibor Martinis, jedan od rijetkih umjetnika koji se zainteresirao za opus Milana Vulpea i u njegovom djelu pronašao inspiraciju za svoje vlastito umjetničko djelovanje. No danas ni tu instalaciju na krovu MSU-a ne možemo vidjeti jer se nekoliko godina nakon postavljanja počela kvariti, baš kao što se događalo i sa starom Vulpeovom reklamom dok je svijetlila na Trgu. I ona se više puta kvarila i bila rekonstruirana. Martinis je vjerojatno želio zadržati staru tehnologiju zbog njene draži i šarma, no održavanje tih neonskih reklama je poprilično skupo, a nema više ni obrtnika koji su se time bavili.
I tako je Mali ličilac Milana Vulpea, kao i ostale slavne stare reklame sa zagrebačkih krovova, zaboravljen. I čini se da nitko ne zna gdje je. Možda je završio na nekom smetlištu, možda je bačen u Savu ili u neko jezero...
Pa zar nisu mogli oni koji o tome odlučuju bar neke od tih neonskih reklama sačuvati - pa to su ipak bili umjetnički radovi i svojevrsno urbano kulturno naslijeđe. Ako ne smiju biti na krovovima mogli su bar one najljepše spremiti ili izložiti u Tehničkom ili nekom sličnom zagrebačkom muzeju?! Pa čak i ako više ne svijetle!

- 18:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

18.09.2021., subota

Njegove su oči izgubile boju

Njegove su oči izgubile boju
I njegovo je srce puno žalosti
Sve su se nevolje ovoga svijeta
Baš na njega morale sručiti

Pred očima mu se smračilo
I on ne vidi ništa više
Mnogo se jada u njemu nakupilo
A to ga guši i pritišće

Kako riješiti nagomilane probleme
To je ono što njega muči
Kako skupiti snagu
Pa iz nevolja se izvući.

- 18:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.09.2021., utorak

Podgarić i Garić

Na obroncima Moslavačke gore, 15 km od Garešnice i 25 km od Kutine u brežuljkastom području općine Berek u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji na nadmorskoj visini od 160 do 489 metara smješten je Podgarić, malo naselje u kojem živi sedamdesetak stanovnika u tridesetak kućanstava. No to ne znači da nije zanimljivo za izletnike i za planinare. Pa sam tako i ja - neću više spominjat štap i svoja traljava koljena - prije nekoliko godina bila tamo na izletu da vidim njihove velike šume bukve i hrasta kitnjaka, graba, lipe, divlje trešnje i kestena. Ima tamo i mnogo lijepih gorskih kosa i grebena, zanimljivih izvora vode i potoka kao što je npr. potok Garešnica. U šumama žive jeleni, divlje svinje, mufloni, jeleni lopatari, srne, vjeverice, sivi puhovi i brojne druge životinje, a nađe se i pokoja gljiva poput vrganja, lisičarki i drugih.


U Pogariću se nalazi veliki spomenik revolucije naroda Moslavine posvećen žrtvama II. svjetskog rata, rad kipara Dušana Džamonje iz 1967. godine. Nakon podizanja spomenika počeo se razvijati turizam, sagrađen je hotel ispred kojega je umjetno jezero u koritu rječice Kamenjače. Prošetali smo se oko jezera - uspjela sam malo i fotkati pa sam kasnije kod kuće napravila ove kolaže koje vidite - i u restoranu popili kavicu.
Kraj hotela sam vidjela čamce, a bili su tamo i neki sportski tereni te moto-kros staza. Ne znam u kakvom su stanju su ti tereni sada i može li se voziti u čamcima po jezeru. No ako ništa drugo, izletnici se mogu šetati, planinariti ili voziti na biciklima.


Lijep je Podgarić, osobito jezero i priroda oko njega, no mene je više zanimao Garić grad, koji se nalazi usred šume iznad Podgarića na nadmorskoj visini 356 m. Nismo se gore pentrali pješice kao što bi učinili pravi planinari koji prate planinarske oznake; odvezli smo se autom i malo ga razgledali. I tu sam uspjela nešto snimiti, a rezultat toga su fotke koje gledate.


Kao sjedište tadašnje župe Garić se prvi put spominje 1163. godine, a utvrdu je 1256. god. dao sagraditi hrvatski ban Stjepan Šubić. To je, uz Medvedgrad, jedna od najstarijih srednjovjekovnih utvrda u sjevernoj Hrvatskoj. Do sredine 16. stoljeća kao vlasnici Staroga grada Garića izmjenjivali su se slavonski banovi i zagrebački biskupi; neki od njih bili su knez Gardun, Barbara Celjska i zagrebački biskupi. Osmanlije su 1544. god osvojili i zapalili Garić grad, obližnji pavlinski samostan i crkvu. Nakon protjerivanja osmanlijskih snaga s područja Moslavine potkraj 17. stoljeća, Garić-grad više nije obnavljan pa su tada od njega ostale samo ruševine.
Garić grad stoji na jezičastom platou položenom na osi sjever-jug, znatno izdignutom od opkopa koji ga okružuje, a prostor grada podijeljen je na tri platoa: sjeverni, na kojem se nalazi manja kula povezana s unutarnjim obrambenim zidom, središnji s većom kulom i cisternom te južni na kojem se nalazio stambeno-gospodarski dio. Gradu opasanom dvostrukom linijom obrambenih zidova pristupalo se preko drvenog mosta s južne strane.
Unatoč povećanom zanimanju tijekom druge polovice 19. stoljeća, tek je sredinom 20. stoljeća započelo istraživanje i obnova toga vrijednog nepokretnog kulturnog dobra. Muzej Moslavine je, kako čitam na mrežnim stranicama Hrvatskog restauratorskog zavoda, 1960. godine pokrenuo arheološka istraživanja središnje kule. U sloju urušenog materijala pronađeni su elementi arhitekture, dijelovi oružja i uporabni predmeti. Prema nalazima su stručnjaci Zavoda izradili grafičku rekonstrukciju mogućega izgleda kule no radovi prema izrađenoj dokumentaciji tada nisu izvedeni. Sanacija zidova uslijedila je tek 1972. i ponovo 1981. godine, a do prekida radova izvedene su armiranobetonske međukatne konstrukcije. Radovi su ponovo pokrenuti 2010. godine revizijskim istraživanjem središnjeg i sjevernog platoa grada. Uslijedila je gradnja novog pristupnog mosta i rampe te postupna građevinska sanacija zidova središnje kule do visine očuvane krune. Sanirani zidovi zaštićeni su šatorastim krovom koji je tijekom 2019. i 2020. godine pokriven ariševom šindrom. Planirana je i izrada projektne dokumentacije za rekonstrukciju kamenih okvira otvora palasa.


U okolici Podgarića ima još nekoliko srednjovjekovnih utvrda: Košuta grad, Jelen grad, Bršljanovac, Gradina i Marić grad. Jelen grad i Košuta grad sagrađeni su u 13. stoljeću, kada su bili u vlasništvu porodice Makarijevića. Početkom 16. stoljeća bili su u vlasništvu Tome Bakača i obitelji Erdödy, a od 1545. do 1606. drže ih Turci. Jelen grad je danas ruševina na brijegu usred guste šume, a od Košuta grada ostali su samo dio zida i nasipi. Gradina, uzvišenje u šumi okruženo bedemom oko jedan kilometar udaljeno od naselja ne spominje se u povijesnim dokumentima, a otkrivena je 2003. godine.
Za vrijeme našeg izleta u Podgarić nismo stigli obići sve ove lokalitete, no možda će nam se u budućnosti ukazati prilika da ponovo odemo na obronke Moslavačke gore da vidimo i te zanimljive ostatke starih utvrda.
A kad smo izlazili iz Garić grada ugledala sam na zidu ovoga pužića pa nisam mogla odoljeti, morala sam i njega snimiti.


A dok smo se vraćali kući kroz lijepu Moslavinu, zapazila sam i ove njive, nebo i oblake.



- 20:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

11.09.2021., subota

Suza kapne na dlan

Ona je u mirovini
I ne zna što bi sa sobom
Muž joj je umro
Djeca su otišla za poslom

Veliki stan u kom je živjela
Nedavno je prodala
Htjela je u dom otići
Al se predomislila

Sad živi u garsonijeri
Koju je unajmila
Al u njoj ne može disati
I nema dovoljno prostora

Kamo god krene
Glavom u zid udari
Pa zato odlazi van
Na raznorazne aktivnosti

Ne može kod kuće sama biti
S penzionerima se voli družiti
Ide na pjevanje i na kartanje
Na ples, na pikado i na izlete

Uvijek je vesela i stalno se smije
Nitko joj u družbi ravan nije
Al kad se vrati u svoj mali stan
Nestane osmjeh i suza kapne na dlan

- 17:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.09.2021., utorak

Cijepljenje

Kad smo pohađali sedmi razred osnovne škole razrednica nam je jednog lijepog dana rekla da će sljedeći dan doći liječnička ekipa da nas cijepi. Nitko nije ni nas ni naše roditelje pitao želimo li se mi uopće cijepiti, bojimo li se nuspojava itd. Ni nama ni našim roditeljima uopće nije padalo na pamet da bilo kaj ispitujemo ili da se bunimo. Rečeno nam je: sutra je cijepljenje i mi smo svi stali u red, na lijevoj ruci podvrnuli rukave do ramena i doktor nas je sve cijepio na granici gornje i srednje trećine lijeve nadlaktice. I bili smo sretni kaj smo se cijepili da se ne moramo bojati tuberkuloze, bolesti od koje se prije umiralo. Jer to je bilo besežiranje, docjepljivanje protiv tuberkuloze koje se tada provodilo u sedmom razredu osnovne škole. Francuski bakteriolozi A. Calmette i C. Guérin uspjeli su naime 1908. god. uzgojiti goveđi soj bacila tuberkuloze: bacil Calmette-Guérin, kratica BCG (franc. be se že), pogodan za cijepljenje jer razvija otpornost prema ljudskoj tuberkulozi, a ne izaziva bolest u ljudi. Obavezno cijepljenje nakon pronalaska tog učinkovitog cjepiva uvele su mnoge države koje su u prošlosti imale veliki broj oboljelih od TBC-a.
U Hrvatskoj je besežiranje obvezatno, provodi se od 1948. godine, a po važećem zakonu BCG cjepivo daje se djeci u rodilištu odmah nakon rođenja. Ako dijete nije rođeno u rodilištu nego kod kuće, roditelji su ga dužni odvesti na besežiranje u prva dva mjeseca njegova života. Najkasniji rok u Hrvatskoj za besežiranje djece je do kraja njihove prve godine života. Cijepljenje, osim liječnika u rodilištima, provode i odabrani obiteljski liječnici i pedijatri. Sve do nedavno besežiranje se po potrebi ponavljalo kod djece s negativnom tuberkulinskom reakcijom u 2. godini života, u II. i VII. razredu osnovne škole te u 19. godini života.
A na medicinskim portalima čitam da cijepljenje novorođenčadi ne sprječava ni primarnu infekciju ni reaktivaciju bolesti. Ali vrijedno je zbog toga što sprječava teški oblik tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa i milijarne tuberkuloze.
Budući da se broj oboljelih od tuberkuloze godinama smanjivao u Hrvatskoj je 2005 g. ukinuto docjepljivanje u drugoj godini života i drugom razredu, a čujem da se sada planira ukinuti i jedino preostalo docjepljivanje, to u sedmom razredu. No prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije cijepljenje novorođenčadi će se i dalje nastaviti s tim da se pokušaju razviti nova učinkovitija cjepiva.
Države poput Italije, Amerike ili Nizozemske besežiranje nemaju u obaveznom programu cijepljenja, a baš je u tim zemljama smrtnost od korona virusa prilično velika. Prošle godine jedna američko-britanska znanstvena studija pratila je smrtnost od korone u 178 zemalja, a rezultati su pokazali da je pojavnost i smrtnost bolesti COVID19 u zemljama u kojima se besežiranje ne provodi bila deset puta veća nego u zemljama u kojima je besežiranje zakonska obveza svih roditelja.

foto:internet

Litterula nije liječnica pa ne može to komentirati ni pojašnjavati - ja samo prenosim podatke koje sam pročitala.
I razmišljam hoću li se sutra javiti svojoj doktorici i pitati je da li da se cijepim protiv korone.
Jer još se nisam cijepila.

- 20:36 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Litterula

Blogovi