Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



29.09.2020., utorak

Ana i Željko



Premda je bila prilično umorna, žutosmeđi topao ranojesenski dan ponukao ju je da ipak s djecom ode na groblje. Inače je svaki dan poslije posla odlazila na groblje sama. Zna Ana da ništa ne može vratiti njenog Ivu, pokopanog u obiteljsku grobnicu prije nešto više od dvije godine, no ne može na putu kući proći kraj groblja, a da ne skrene kako bi zapalila svijeću, promijenila vodu u vazi, opljevila minijaturne četinjače koje je posadila na dio groba uređen kao minijaturni vrt i "porazgovarala" sa svojim Ivom na miru nekoliko minuta. Taj odlazak na groblje bio je ugrađen u njezin dnevni raspored i pretvorio se već u svojevrstan ritual, kojeg jednostavno nije više mogla propustiti. Ako bi se slučajno nešto neplanirano događalo na poslu ili u vrtiću, pa ne bi stigla otići na groblje – to je bilo doista rijetko ali se znalo dogoditi – bila bi cijelu noć nemirna. Nedostajao bi joj taj kratak "razgovor" s Ivom jer se na groblju njemu uvijek mogla potiho izjadati, objasniti mu što je muči, ispričati mu nove dogodovštine s djecom, nasmijati se ili zaplakati ovisno o raspoloženju. Poslije toga bi imala osjećaj da ju je njen Ivo razumio, sve bi joj se u tom časku razbistrilo, kao da joj je on iz tog višeg prostranstva u kojem obitavaju duše sve razjasnio. Potom je mogla mirno otići u vrtić po djecu, prošetati do kuće i obaviti sve poslijepodnevne i večernje poslove. Uvečer bi nježno ušuškala djecu na spavanje, a potom i sama legla na počinak. Televiziju nije rado gledala; radije bi u miru "prolistala" vijesti i zanimljivosti na internetu. Redovito je pisala i svoj weblog, internetski dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Nabavila je i digitalni fotoaparat, a naučila je i ubacivati fotografije na blog. S vremenom je naučila finese fotografiranja i fotografije su joj bile već prilično dobre, sudeći po mnogobrojnim komentarima koje su ljudi upisivali ispod njenih postova hvaleći ih. Čitala je i blogove drugih ljudi, upućivala im svoje komentare, ponekad šaljive, ponekad ozbiljne. Primjetila je da su i mnogi drugi ljudi koji pišu blogove preživjeli različite traume. I to ju je tješilo, a djeca su joj davala snagu da živi, da radi, da ih odgoji, školuje...
Budući da je to poslijepodne – sunce je provirivalo kroz veliko žarkocrveno lišće javora i davalo mu neobičan sjaj – bilo poprilično toplo, skinula je jaknicu i hodala samo u majici kratkih rukava, a sunce joj je ugodno milovalo nježne ruke boje slonovače. Neće ići danas na groblje sama, odlučila je, najprije će otići po djecu u vrtić, pa potom s njima prošetati do groblja. Uzet će i kolica kako bi malenu Snješku, premda već dugo sama hoda, vozila kući bude li umorna i pospana. Njen sin Davor bio je već "velik", kako je često sam govorio; ta sljedeće će jeseni krenuti u prvi razred. On sigurno nije umoran. Oran je za igru i šetnju u svako doba dana.
U vrtiću su je djeca čekala u hodniku. Svi su već otišli, samo njena djeca su tu. Da, tako je to uvijek dan prije blagdana, masovno se skraćuje radno vrijeme i većina roditelja dolazi po djecu već poslije ručka. Samo djeca čiji roditelji rade kod privatnika moraju ostati na spavanju jer mame i tate ne mogu zbrisati s posla ranije. Djeca su uznemirena, jer su svi iz njihovih grupa otišli, a samo njih dvoje još sjedi i čeka. Ana tješi svoju malu Snješku dok joj navlači cipelice i jaknicu i brzo vodi djecu van iz vrtića. Na sunce. Najprije idu kući, pojest će svak po jednu jabuku - ručali su u vrtiću pa nisu gladni – pa uzeti kolica i odmah krenuti na groblje.
U cvjećarnici je Ana kupila kiticu cvijeća koju će staviti u vazu i jednu malu svijeću koju će zapaliti za svog Ivu. Polako su hodali do groba; djeca su zaboravila na čekanje u vrtiću i sada veselo čavrljaju. Mali su i ne shvaćaju što je bol, znaju da tate više nema, vide da mama povremeno navečer plače, ali to ubrzo zaborave. I Ana nastoji da ne plače pred njima, ne valja djecu s tim opeterećivati. Još će mnogo jada vidjeti i doživjeti u životu. Zašto im već sada oduzimati onu jednostavnu, neiskvarenu iskonsku dječju radost? I paljenje svjećice, i bacanje staroga uvenulog cvijeća, i stavljanje nove kitice u vazu, i mijenjanje vode u vazi, i pljevljenje minijaturnog vrtića za njih je igra. I dobro je da je tako, mislila je Ana. Još su premali da shvate sve što se dogodilo. A bilo je tako iznenadno i tako strašno, da ne zna kako je to sve uopće preživjela. Tog kobnog dana Ivo je čim je ustao krenuo u garažu; htio je na brzinu nešto izbušiti jer je obećao jednom prijatelju. Bilo je ljeto i nije navukao natikače. U trenutku kad je uključio bušilicu prostrijelio ga je strujni udar. Pao je na pod kao pokošen i spasa nije bilo. Pokopali su ga nakon nekoliko dana. U Aninu srcu ostala je pustoš. I otada se neprestano pita: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? No odgovora nema, utjehe nema. Samo jad, bol, čemer i tuga. Ne zna što bi učinila da nema to dvoje djece. Samo zbog njih živi, samo zbog njih diše, samo zbog njih je još na nogama.
U mislima je obavila svoj kratak razgovor s Ivom i spremala se krenuti kući, smještajući Snješku, koja je počela cendrati, u kolica. Udubljena u misli nije ni primjetila da joj je ispala mala torbica s potrepštinama za Snješku i fotoaparat.
- Nije li to vaše? – začula je nepoznat glas.
- Što, molim? Ah, da, hvala vam što ste me upozorili – odgovorila je zbunjeno primajući torbicu i digitalac iz ruku nepoznatog muškarca.
- Nisam ni primjetila da mi je ispalo. Mogla sam otići kući bez svog najdragocjenijeg blaga.
– Što, zar ste fotografkinja? – upita Željko, gledajući je blagim sivoplavim očima, koje su se nježno smješile. Za ruku je držao dječaka iste dobi kao što je bio i njen Davor.
- Ma ne, to mi je više za igru. I za dušu.
- Zanimljiv hobi. I ja se pomalo bavim fotografijom. Nedavno sam se čak i učlanio u fotoklub. Sastajemo se jednom tjedno u gradu. Hoćete li doći?
- Hm, ne znam, voljela bih naučiti fotografirati i s "pravim" fotoaparatom, a ne samo s digitalcem. Možda i hoću. Hoćete li mi dati adresu?
Željko joj je napisao adresu i telefonski broj gradskog fotokluba na malu žutu ceduljicu, a ona ju je spremila u malu crnu torbicu za fotoaparat. Potom je smjestila Snješku u kolica, pokrila joj nogice njenom narančastom dekicom i polako krenula. Davor je hodao uz nju, a isto tako i novi poznanik Željko te njegov sin.
- Viđam vas često na groblju, to vam je muž? – upita Željko.
- Da, nastradao je od strujnog udara.
- Žao mi je, mislio sam da je možda poginuo u ratu. I moja žena je tu blizu pokopana no ona je nastradala kad je išla po djecu u vrtić za vrijeme uzbune. Nije htjela da djeca pod uzbunom ostanu u vrtiću. Jedan geler ju je pogodio ravno u srce i ostala je na mjestu mrtva.
- Oh, žao mi je. Za nesreću je dovoljan djelić sekunde, a sreća je tako rijetka – reče Ana - neću ni pitati kako ste se snašli bez nje.
- Pomogla je punica, ali dječacima nedostaje majka. Imam naime još dva starija sina, no oni su sad u školi, a ja sam s Ivanom izašao malo u šetnju. A kud bi mi nego na groblje.
Stigoše polako i do mrtvačnice i glavnog ulaza. Dječaci su čavrljali, a Snješka je u kolicima zaspala.
- Mama, idemo na sladoled? – upita Davor.
- Paaa, ne znam hoće li Snješka izdržati – reče Ana, polako gurajući kolica.
- Tata, idemo i mi? – javi se i Željkov Ivan.
- Pa mogli bismo – odgovori Željko hvatajući ga za ruku jer su prelazili cestu – još imamo malo vremena. Krenuli su prema najbližoj slastičarnici i sjeli za slobodan stol. Djeci su naručili sladoled, a njih su dvoje popili kavu sa šlagom. Dječaci su brbljali kao da se već dugo poznaju, a i Ana je u razgovoru sa Željkom - uglavnom o fotografiji – lako nalazila riječi. Nisu dugo sjedili jer se Snješka probudila i postala nemirna. I njoj su naručili sok koji je ona u trenu iskapila. Dječaci su polizali sladoled, pa je valjalo polako krenuti kući.
- Moramo ići Ivane – reče Željko – do kuće imamo još priličan komad puta. A uskoro će i Domagoj i Krešo doći iz škole. Morat ćemo vas pozdraviti, bilo mi je drago što smo vas upoznali – obrati se Ani.
- I meni također, dječaci su nam se već sprijateljili. I mi moramo krenuti, Snješka je već preumorna.
- I dođite nam u klub ako ste zainteresirani, do viđenja – uz pozdrav je dodao Željko i s Ivanom krenuo prema drugom kraju grada.
- Do viđenja - reče Ana – hvala na pozivu.
Možda bih se i mogla učlaniti u taj klub – pomisli, dok je lijevom rukom hvatala Davora za ruku, a desnom polako gurala kolica u kojima je Snješka opet čvrsto zaspala.

Oznake: kratke priče


- 09:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

26.09.2020., subota

dok je još mogla hodati


dok je još mogla hodati
svaki dan poslije ručka
kad bi oprala suđe i pospremila kuhinju
išla je u šetnju
preko ceste do ambulante
pokraj kupališta do klizališta
preko starog mosta do katedrale
pokraj tuškanove kuće do šetnice
u malom kaptolu popila bi kavicu
i pojela sladoled ili kremšnitu
nastavila bi šetnicom uz našu zelenu rijeku
sve do autobusnog kolodvora
i skretanja u drugu ulicu
navratila se u knjižnicu
pa izabrala neku dobru knjigu
vratila se do katedrale niz prvu ulicu
prošla kroz park do kristalne kocke
pogledala najave za nove koncerte
nastavila bi šetnju stazom do tvrđave
prešla preko željezničkog mosta
i popela se stazicom do svete Marije
kod glavnog križa zapalila bi lampaš
i izmolila za sve pokojne jedan oče naš
vratila bi se polako kući kroz pjesničke ulice
za sobom zatvorila kapiju i pregledala cvijeće
dok je još mogla stajati
svake je subote pekla kolače
pitu od kestena
kocke od lješnjaka
ploške od naranče
gibanicu od oraha
štrudl od jabuka
i tortu od čokolade
dok je još mogla govoriti
čavrljala je s prijateljicama uz kavicu
i svaki tjedan nazvala djecu
dok je još mogla pjevati
išla je svaki tjedan na misu
i pjevala u župnom zboru na koru
dok je još mogla nalivpero u ruci držati
zapisivala je svoje stihove u bilježnice
dok je još mogla na tipkovnici jednim prstom tipkati
spremala je svoje uspomene na listiće
dok je još mogla disati
disala je punim plućima
dok joj je srce kucalo
bila je još uvijek živa
sad kad više ne može hodati
voze ju u šetnju u kolicima
nekim drugim stazama
sad kad više ne može u kuhinji stajati
donose joj kolače iz trgovine
bez okusa i mirisa
a kad više ne bude mogla govoriti
u njeno će ime netko drugi komunicirati
kad više ne bude mogla pjevati
slušat će glazbu koju će netko drugi birati
kad više ne bude mogla pisati
stihove će samo snivati
kad više ne bude mogla tipkati
samo će rukom odmahivati
a kad više ne bude mogla samostalno disati
kad njeno izmučeno srce prestane kucati
moći će mirno u svemirska prostranstva otploviti

Oznake: poezija - moji stihovi


- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

21.09.2020., ponedjeljak

Alzheimerova demencija



Dok sam s VelkomBebom po desetak dana - ne baš svake godine nego povremeno - boravila na godišnjem odmoru u domovima za starije i nemoćne osobe, susrela sam jednu gospođu čiji život je razorila Alzheimerova bolest. Kad sam prvi put razgovarala s njom činilo se kao da je intelektualno zdrava; sjedila je u invalidskim kolicima jer više nije mogla hodati, ali mogla je još uvijek razgovjetno govoriti. Pa smo se jednog sunčanog popodneva, dok smo sjedili na dvorištu ispred doma, upoznale, razgovarale o studiju - ona je bila informatičarka, koja je završila fakultet na kojem sam i ja nekad davno željela studirati - o djeci, o poslu, o životu. Pričala je i o tome kako se razboljela, kako je dospjela u dom i kazala da je njoj u domu dobro. Spomenula je da kod kuće nije više mogla ostati jer je teško organizirati njegu i preurediti kuću za kretanje u kolicima. Sjedile smo vani na dvorištu toga toplog rujanskog poslijepodneva još neko vrijeme i razgovarale; djelovala je potpuno normalno. Razišle smo se prije odlaska na večeru kao potencijalne nove prijateljice. No sljedećeg dana kad smo se opet poslije ručka susrele na dvorištu, ona nije imala pojma tko sam, nije znala da smo se dan prije već upoznale i dugo razgovarale. A to je ono što kod Alzheimera najviše boli.
To zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja prijateljima i članovima obitelji oboljele osobe je najteže, pogotovo kad je riječ o osobi koja nije starija od 50 godina, kao ta gospođa. Kad je riječ o osobi koja je dok je bila zdrava bila vaša supruga, majka, kćerka, snaha ili teta. A sad više ne zna o čemu ste razgovarali samo dan prije. To ljude može natjerati u očaj. I zbog toga neki članovi obitelji ne mogu biti njegovatelji osobe koja boluje od Alzheimera, oni moraju brigu o njoj prepustiti nekome drugome, profesionalnim njegovateljima koji nisu tako jako emocionalno povezani s osobama koje njeguju. Bila sam prisutna i kad su toj gopođi u posjetu došli suprug i sinovi - imala je dva prekrasna sina - i mogla sam osjetiti kako im je u domu teško i neugodno, kako ne znaju što bi i da bi najradije odatle odmah pobjegli glavom bez obzira.
Stoga mi je drago što postoje udruge kao što je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest (HUAB), osnovana 1999. godine, koje članovima obitelji oboljelih pružaju pomoć i podršku. Obiteljima koje su suočene s Alzheimerovom bolešću potrebna je pomoć jer često nisu svjesne težine dijagnoze, zdravstvenih, socijalnih i društvenih problema s kojima će se suočiti tijekom bolesti. A bojim se da ni šira društvena zajednica nije baš naročito pripremljena za probleme koje Alzheimerova bolest svima nama donosi.
A kakva je to zapravo bolest, ta Alzheimerova demencija i kako je možemo prepoznati? Na internetskoj stranici navedene udruge pronašla sam sljedećih deset znakova koji mogu upućivati na razvoj Alzheimerove bolesti:

1. Poremećaj pamćenja: postepeni razvoj, uz zaboravljanje događaja koji su se nedavno dogodili.
2. Poteškoće u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti: održavanje osobne higijene, poteškoće u snalaženju u stanu ili na ulici, trgovini, stalno gubljenje sitnih stvari ključevi, naočale i slično.
3. Poteškoće govora, čitanja i pisanja: zaboravljanje riječi u svakodnevnom govoru, zamjena istih riječi nekim sličnim riječima; izgovoreno je nerazumljivo, nema svrhu niti smisao ili se osoba često služi podjednakim odgovorima – frazama.
4. Gubitak prostorne i vremenske orijentacije: osoba se ne može sjetiti koji je mjesec, dan ili godina, koje je godišnje doba; ne snalazi se na mjestima poznatim od ranije.
5. Pogrešne procjene i odluke: osoba ne razlikuje vrijednost novca, neprimjereno se odijeva u odnosu na godišnje doba.
6. Poremećaj apstraktnog mišljenja: nemogućnost ispunjavanja nekog formulara, nerazumijevanje pojmova „rođendan“, „ljubav“, „pravednost“.
7. Učestalo gubljenje stvari: ostavljanje stvari na neuobičajenim mjestima, često traženje stvari po džepovima.
8. Promjene raspoloženja i ponašanja: izmjene nemira, nervoze, ljutnje s naglom promjenom na preveliku smirenost i nezainteresiranost za događaje oko sebe; bezrazložna tuga i plakanje s izmjenom dobrog raspoloženja i smijeha.
9. Promjena osobnosti: pretjerana sumnjičavost, optuživanje okoline za krađu novaca i stvari; strah od prisutnosti drugih osoba koje ne prepoznaje, strah od svega u okolini; ljubomora, nepovjerenje.
10.Gubitak koncentracije i interesa za socijalne aktivnosti: potpuna nezainteresiranost, osjećaj napuštenosti, osamljenosti i prestrašenosti.

Prvi i najizrazitiji simptom je gubitak pamćenja, zatim psihičko propadanje, a nakon duljeg vremena i fizičko propadanja te razvoj nepokretnosti. Rano prepoznavanje ovih simptoma može ukazati na početak Alzheimerove bolesti koja polako narušava svakodnevni život oboljelog, ali jednako tako utječe i na život obitelji ili skrbnika. Pravovremeno upućivanje liječniku, odgovarajuća dijagnostika, zdravstvena skrb i podrška zajednice poboljšava kvalitetu života oboljelim osobama i njegovateljima. Stoga se svake godine 21. rujna obilježava Svjetski dan Alzheimerove bolesti kako bi stanovništvo što više o njoj saznalo.
Budući da je tu bolest prilično teško dijagnosticirati, a lijek za učinkovito liječenje i izlječenje Alzheimerove demencije još uvijek ne postoji - oštećene živčane stanice u mozgu ne mogu se oporaviti i regenerirati - velika pozornost stručno znanstvene javnosti usmjerena je prema istraživanjima o prevenciji te bolesti. No da bi mogli provoditi prevenciju bilo koje bolesti moramo poznavati uzroke njezina nastanka, a ni točni uzroci nastanka Alzheimerove bolesti još uvijek nisu poznati. Dakle, izlječenje Alzheimerove demencije nije moguće, ali je moguća kontrola i usporavanje tijeka bolesti. Pored terapije lijekovima, potrebna je i skrb oboljelih koja uključuje fizikalnu terapiju da se odgodi nepokretnost, adekvatnu prehranu, reguliranje sna, sprječavanje lutanja, smirivanje agresivnosti, kontrola nad fiziološkim potrebama, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti i tretman komplikacija u terminalnom stadiju bolesti. Budući da ne postoji poseban i jedinstven test kojim se može otkriti ova bolest, tek nakon autopsije moguće je sa sigurnošću reći da li je netko bolovao i umro od Alzheimerove demencije.
Obitelj oboljele osobe mora imati mnogo energije, volje i ljubavi kako bi veoma zahtjevnu njegu provodili kod kuće što je moguće duže. Kod nas nema dovoljno specijaliziranih ustanova koje bi prihvatile oboljele od Alzheimerove demencije i pružile im adekvatan smještaj i skrb za duži period pa oboljeli često do samoga kraja ostaju u krugu obitelji, a njegovatelji i skrbnici su najčešće članovi najuže obitelji: supružnici, partneri i djeca.
Alzheimerova bolest vrlo često se krije pod drugim dijagnozama ili ostaje neprepoznata, a simptomi se ponekad pogrešno interpretiraju kao normalan proces starenja što je vrlo štetno za oboljelu osobu, obitelj i društvo jer odgađa postavljanje točne dijagnoze. Pravodobnim započinjanjem liječenja bolesnici su duže samostalni i neovisni o drugima, što im na raspolaganje stavlja vrijeme dragocjeno ne samo za sebe, već i za svoje obitelji.
Osim toga veoma je važno sprječavanje bolesti koje obuhvaća pravilnu i redovitu prehranu, zdrav način života bez pušenja i alkohola te redovitu tjelesnu aktivnost.
Važno je i svakodnevno održavanje mentalne aktivnosti razgovorom, rješavanjem enigmatskih zadataka: križaljki, rebusa i sudoku, igranjem društvenih igara: domino, kartanje, memorijske igrice sa slikovnim karticama, slagalice i slično. Pojavu simptoma može usporiti i prisjećanje događaja iz djetinjstva i mladosti, pisanje anegdota, crtica, stihova ili priča, čitanje, razgovor i razmjena mišljenja, slušanje radija i gledanje televizijskih emisija te komentiranje i prepričavanje sadržaja koje smo čuli i vidjeli. Svemu tome možemo pridružiti i objavljivanje postova, komentiranje i rasprave na blogovima jer sve su te aktivnosti izvrsna mentalna gimnastika.
Zato je i Litterula, kad je primjetila da sve češće zaboravlja gdje je ostavila naočale i mobitel, počela zapisivati i na blogu objavljivati svoje crtice, kratke priče, stihove i osvrte, kako bi bar malo svaki dan zaposlila mozak i spriječila pojavu Alzheimerove demencije.

Oznake: osvrti


- 12:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

19.09.2020., subota

dok ju je držao u naručju


dok ju je držao u naručju
nadala se
da će se s njim popeti na visoku planinu
prekrivenu modrozelenim borovima
zastati na proplanku obasjanom suncem
i udisati miris planinskoga cvijeća
dok ju je nježno grlio
nadala se
da će s njim hodati po pješčanoj plaži
koja se pruža dokle oko seže
slušati šum velikih valova
i udisati miris modroga mora
dok ju je strasno ljubio
nadala se
da će s njim živjeti u najljepšem gradu na svijetu
i da će ga vječno voljeti
no ona sada stoji na obali zelene rijeke
i gleda njegovu legiju kako odlazi
ona stoji na obali zelene rijeke
a njene oči čeznu za njegovim pogledom
njene ruke čeznu za njegovim dodirom
njeno tijelo čezne za njegovim zagrljajem
njene usne čeznu za njegovim poljupcem
i njeno srce čezne za njim
u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sada sprema
svaku njegovu riječ
svaki njegov pogled
svaki njegov osmjeh
svaki njegov dodir
svaki njegov zagrljaj
i svaki njegov poljubac
u tajna skladišta pamćenja
smještena negdje daleko u svemirskim prostranstvima
ona sprema sve uspomene na njega
jer nitko ne smije znati
da ga je ljubila
jer ona je patricijka
kćerka siscijanskog prefekta
a on je plebejac
običan legionar u rimskoj vojsci
ona stoji na obali zelene rijeke
i zna
da on više nikad neće milovati njeno lice svojim blagim rukama
zna
da on više nikad neće gledati njene oči prekrivene tugom

Oznake: poezija - moji stihovi


- 18:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

15.09.2020., utorak

Ajd stišaj to!


Oooo draga Klara, jes to ti? Kako se dugo nismo vidjele! Sto godna je prošlo otkad smo ono zadnji put bile na kafici. Jes dobro? Kako je Onaj Tvoj, kako djeca? Ajde, fala Bogu, nek su mi svi živi i zdravi. Baš mi je drago šta sam te srela, bar ćemo se malo ispričat. Eeee, noge me bole za poludit, hodam po gradu cijelo jutro. Kupi ovo, kupi ono, obavi ovo, obavi ono, i sve tako. Svašta nešta. Ajd da uzmem broj. 16? A joooj, bome ću se načekat.
A kako sam ja? Ma jooj. Bilo ti svakakvih peripetija sa mnom.
Napravilo mi se neko čudo u glavi, neki švanom, šta ti ga ja znam. A počelo ti tako da sam stalno poglašnjavala radio; muziku sam čula, al’ čim počnu govorit’ ja ti niš ne čujem. Dođe jedno jutro Onaj Moj u kuh’nju i kaže kakva j' to galama, šta se taj radio tol’ko dere, jes' ti gluha, ajd stišaj to. Mislim si ja, nešto ne štima, ajmo mi k doktorici pitat šta je to s tim uhom. Odem ti ja u ambulantu, kažem ja mojoj doktorici tako i tako, ne čujem dobro na lijevo uho. Ponekad se malo i popiknem i vata me neka vrtoglavica, mučnina i glavobolja. A kad malo dulje stojim za šporetom učini mi se ko da odjednom letim u nebo ili u zemlju propadam. Pogleda doktorica uho s onim nekim aparatićem. Ajmo kaže, mi to malo detaljnije prekontrolirat’. Naručit’ ću vas kod onog oto, oto, ma kako se ono zove, otorinolaringaloga. Ne, otorinolaringeloga. Ode ti ja kod tog otorinolaringeloga, kaže on: trebalo bi malo detaljnije prekontrolirat’ taj sluh. Vratim se k doktorici, kaže ona: pa ništa nije napiso šta da radimo. Ništa, ajte vi gospođo u Zagreb na Šalatu, ja ću vas naručit’, tamo će vam obavit’ pretrage. Ode ti ja na tu Šalatu, vozio me Dudo - dođe po tebe, lijepo te odveze do bolnice, pričeka te i vrati te kući - jer ne znam ti ja sama po Zagrebu ‘odat. Obavili oni neku audio, ma kako se ono zove, aha, audiomotriju. Ne, audiomatriju. Pa još neku pretragu za ravnotežu, lijevalo mi neku vodu u uho i ljuljalo me na nekoj stolici. Obavila ja sve to, kažu oni ajte vi gospođo malo pričekajte, još će doktorica sve pregledati pa ćemo vam napisat’ nalaze. Čekam ja oko pola sata, zovne mene sestra, ajmo k doktorici. Kaže doktorica da joj je nešto sumnjivo u nekom, kako se ono zove, pontocere, ma kako ono, aha, pontocerebulernom, ne, pontocerebalernom kutu, na ulazu u slušni kanal. Trebalo bi obavit ce de. Ajde dobro, mislim si ja, i to ćemo obavit’.
Odem ja natrag sa svim tim nalazima k mojoj doktorici, kaže ona dobro, idemo na ce de. To ima i ovdje kod nas pa nije trebalo ić u Zagreb. Ode ja na taj ce de, lez dolje i stavi glavu u neku mašinu. Pregledalo mi glavu, kaže pričekajte malo, odma ćete dobit nalaz. Čekam ja, kad eto doktora za čas, evo, veli, nalaza. Ne vidi se baš dobro, možda imate neku sitnu tvorbu na lijevoj strani na ulazu u slušni kanal. Trebali bi obaviti i magnetnu rezo, rezo, ma kako se ono zove, rezomanciju, ne, rezonenciju. Za svaki slučaj, da slučajno nije nešto ozbiljnije. Dobro, velim ja. Ajmo dalje. Sad me već pomalo i strah ufatio. Kakva tvorba, šta ti je sad to? Ode ja opet sa svim tim nalazima k mojoj doktorici. Kaže ona, šta ćemo sad, to se dugo čeka, nekoliko mjeseci, odmah ću vas naručiti. Vrti po onom kompju, kako se ono kaže, kompjunoru, ne, kompjudoru. Evo, veli, dobili ste termin na Rebru u travnju, nije strašno, 6 mjeseci. Ode ja kući, kažem Onom Mom tako i tako, treba čekat šest mjeseci. Ma kakvo čekanje, pitat ću ja imal to negdje privatno, da se obavi odma, platit ćemo ako nije preskupo. Pito ti on odma drugi dan svog šefa, našo mu on to u Zagrebu, naručili me odmah na to snimanje, tu magnetsku rezo, rezo, ma jebaga rezo, ne mogu više sve te nazive pamtit. Nema veze, ode ja opet s Dudom u Zagreb. Opet lezi u mašinu, dali mi neku enekciju i stavili mi na glavu neki šljem i u ruku neki prekidač, kaže stisni ako te strah ufati, i ne micat glavom. Zujalo i pištilo dobrih čerspet minuta, nema micanja, trpi i šuti. Napokon me izvuklo van, kaže pričekajte vani, začas će vam doktorica napisati nalaz. Dobro ajde, pričekam ja oko pola sata, odvedu oni mene k doktorici gleda ona u neki ekran, sve puno slika moje glave sa svih strana, razrezan mozak uzduž i poprijeko, hiljadu tih sličica ko rengen. Čekam ja šta će sad bit, veli doktorica, fina neka doktorica, sjednite gospođo. Imate na ulazu u slušni kanal jedan mali tumor, nije jako opasno, ali trebali bi otići k neurokirurgu. On će vam reći što i kako dalje. Ništa, platim ja to dve hiljade kuna pa ajd kući. Odvezo mene Dudo kući, veli Onaj Moj ajmo mi s tim odmah doktorici. Veli doktorica nije dobro, ipak je to tumor na mozgu, ajte vi s tim svim ponovo na Šalatu da vidimo šta će oni predložit. Ništa, ajmo natrag na k onoj doktorici na Šalati; odvezo mene Dudo opet u Zagreb, pogledala doktorica nalaze, kaže ajte vi odmah na Rebro da oni pogledaju, sad ću ja njih nazvat i sve dogovorit. Odveze Dudo mene na Rebro, pogleda neurokirurg nalaze, kaže on ja bi to najradije izrezucko, al' nećemo to operirat' nego ćete vi ići na gama najf. Šta ti je sad to? Gama šta?? Ode ti ja u taj neki novi gama centar – to ti izgleda ko svemirski brod u Zvezdanim stazama - tamo u staroj zgradi u podrumu. Čeka mene drugi neurokirurg, neki fini doktor, specijalista za takve tumore, bio u Amerci i u Švedskoj na specijalizaciji. Kaže on meni, gospođo, to je školski primjer švanoma, ja bi preporučio gama najf. Možete dobiti termin za mjesec dana. Zovem ja Onog Mog, kažem tako i tako, to ti je nekaki švanom, moram ić na neki gama najf. A štaš sad, moraš ić ak doktor tako kaže. Ajde dobro, velim ja doktoru, a doći ću. Šta sad mogu.
I tako ti ja nakon mjesec dana obavila i taj gama najf. Prišarafilo mi na glavu neki metalni okvir, ajd opet u mašinu, lez mirno, ne okreći glavu, pištalo i zujalo opet oko 45 minuta, izvadilo me van, veli gotovo. Mošte ić kući. Odvezo Dudo nas kući - išo ti i Onaj Moj sa mnom u Zagreb - vrtoglavica i mučnina odma prestala, al' sluh mi se nije vratio. Ali veli neurokururg da je važno da spriječimo tumor, taj švanom, da dalje raste. Ajde dobro, nek smo mi njega spriječili.
Eto me zato u ambulanti. Moram doktorici pokazat otpusno pismo i sve te nalaze, a za šest mjeseci moram ić na kontrolu da vidimo kakva je sitvacija s tim vražjim švanomom. Eeee, tako ti je to mila moja.
A ko zna šta bi bilo da nije Onaj Moj primijetio da sam poglasnila radio i viknuo: ajd stišaj to!

Oznake: crtice


- 14:39 - Komentari (24) - Isprintaj - #

12.09.2020., subota

ona je neozbiljna


ona je neozbiljna i neodgovorna
tvrdoglava je i površna
nikad nema mira
i nigdje se ne može skrasiti
misli joj stalno lutaju
i uopće ne sluša što joj govoriš
ona ne pamti što si se s njom dogovorio
i pravi se blesava kad joj prigovaraš
reagira naglo i nepromišljeno
i jezik joj leti brže od pameti
ona je eksplozivna i ne zna se kontrolirati
pa često kaže i ono što ne treba
lako plane i svađa se s onima koji ju vole
koji ju vole takvu kakva jest
neozbiljna, neodgovorna, tvrdoglava i površna
vole ju jer je ona njihova mezimica
vole ju jer je njihova jedinica

Oznake: poezija - moji stihovi


- 07:51 - Komentari (25) - Isprintaj - #

08.09.2020., utorak

Voćni jogurt


Bok, stara, evo me. U zadnji čas sam dotrčala. Dobro da mi nije cug pobegel. Skočila sam usput u podhodnik, išla sam si kupiti one cipele kaj smo jučer gledale. Buš vidla kak su lijepe. Jel mi čuvaš mesto? Isuse, kak me danas noge bole. I? Kak si kaj? Hoćeš jogurt? Voćni, s jagodama. Daj si popij jednoga, imam dva. Užasno sam žedna. A nisam stigla danas niš pošteno ni pojest. Samo jedan kroasan s čokoladom za gablec. Tak nas naganjaju na poslu da je to nemoguće. Kaj, nećeš jogurt? Fini ti je, s jagodama. Ee, kad već spominjemo jagode, e se sećaš onog brijega iznad naše zgrade – danas vidim da je to zapravo mali brešček, a onda mi se činilo visoko ko Medvednica – kam smo išle na izlet brat jagode. Šumske jagode. Hm, hm, hm, prave šumske jagode, sitne, ali mirisne, crvene i slatke. Ove današnje, pogotovo ove grozne tamnocrvene, nezrele i tvrde bez okusa i mirisa f kutijicama, kaj prodaju usred zime f šoping centrima, opće nemaju nikakve veze s pravim jagodama. E se ti sećaš kak je to mirisalo? Ja i sad osetim taj miris i usta su mi najemput puna sline. Joj, Bože dragi, kak je to bilo fino!!. Brale smo pažljivo jenu po jenu i nabadale na dugačku travku ko perlice. Aa, ja ih nisam odmah jela, nosila sam ih na travkama sve dok nismo došle doma tak da mama vidi kolko smo nabrale. Pitam se jel današnja deca opće beru te jagode, jel idu f šumu tak kak smo mi išle. Il samo sede za tim vražjim kompačima i bulje f te monitore. Igraju igrice i zvrndaju po internetu. A tek mobiteli i društvene mreže!! Čim ti zadrnda ili zazvoncka taj vražji mobitel da si dobil porukicu ili komentar odmah se mora pogledati ko ti piše, ko ti komentira, ko ti nudi prijateljstvo, ko lajka tvoje objave… Bože dragi, kam to vodi!!??
A ja se pitam gde ljudi opće zemeju nofce da to sve mogu platit. Znaš ti kolko to košta?! Najmanje 180 kn na mesec samo fiksni i internet, bez televizije i mobitela. A kad ideš po cesti nemreš više nikoga videt bez slušalica ili mobitela na vuhu. Čini mi se da ga ja jedina nemam, ja sam ti stara baba za pemziju.
Kad smo već kod mobitela i slušalica, idem ti ja neki dan na probu zbora; nigde nikoga, ja sama na pločniku kraj parkirališta kod bazena, idem prema dvorani, kad odjedamput kraj mene s lijeve strane na milimetar protutnji neka ženska na biciklu sa slušalicama na vuhima, sluša ona muziku, nit zvoni da me upozori nit se javlja, ništa!! Nekim čudom sam uspjela ostat na nogama, al sam se dobrano zaljuljala. Da znaš kak me iznenadila!! Užas jedan! A ja opće nisam čula da je neko iza mene, znaš da više niš ne čujem na lijevo uho. Kak se samo rasrdila! Počela se derati na mene da kaj ne pazim. Ja da pazim? Pa ja hodam po pločniku a ti se na biciklu iza mene voziš po pločniku koji je namenjen pešakima! Luda ženska!! Nisam rekla ni a ni be, idem ja dalje, šutim i pravim se blesava. Baba gluha i blesava.
Hm, kaj sam ono htela? Aha, voćni jogurt!

Oznake: crtice


- 07:46 - Komentari (29) - Isprintaj - #

05.09.2020., subota

on je umoran


on je umoran
strašno je umoran
svi ga zamaraju
zamara ga žena
zamaraju ga djeca
zamaraju ga susjedi
zamaraju ga rođaci
stalno nešto zapitkuju
stalno nešto moljakaju
stalno nešto zahtijevaju
stalno mu dosađuju
i previše od njega očekuju
a on je umoran
strašno je umoran
umoran od objašnjavanja
umoran od raspravljanja
umoran od dokazivanja
umoran od nadmudrivanja
on je umoran
i svašta mu se po glavi mota
užasno je umoran
umoran je od života

Oznake: poezija - moji stihovi


- 15:33 - Komentari (23) - Isprintaj - #

02.09.2020., srijeda

Drugi rujna 91.


Izlazim iz autobusa. Grad je nekako čudno tih. Idem na posao, treba sve pripremiti za početak nove školske godine. Hodam kroz park. Prolazim kraj crkve. Baš bih mogla, prije nego što budem išla kući, ući i pogledati je, svi kažu da su zidovi krasno oslikani. Sve ove godine, otkad radim u Gradu, prolazim kraj crkve gotovo svaki dan, a još nisam ušla, uvijek se žurim. U školi obavim sve što sam naumila i odlazim na poštu. Na povratku u Glavnoj ulici ugledam veliki tenk kako s topovskom cijevi ukošenom prema gore polako mili prema parku. Gledam u čudu i vraćam se u školu. U zbornici pijemo kavicu. Nekih kolegica, koje inače svaki dan piju kavu s nama, danas nema. "Jesi li vidjela tenkove u Glavnoj ulici?" pitam prijateljicu Anu. "Jesam, nešto se sprema", rece, "svi se nekako čudno drže danas. Idemo mi doma, ideš sa mnom? Imam auto." "Dobro", kažem,"idem još samo po formulare" Ulazim u pedagoginjinu sobu. "Bok", kažem, a ona sjedi i šuti. Na zidu ugledam špenadlima prikopčane papirnate jugoslavenske zastavice. "Što ti je to?" pitam smijući se. "Šta to?" reče ona i oštro me pogleda. "Ništa, ništa", velim ja i uzimam papire. Vraćam se u zbornicu i brzo trpam stvari u torbu. Htjela bih uzeti i neke knjige iz ormarića. "Pusti to, uzet ćeš si knjige sljedeći tjedan" kaže Ana, "idemo sad." Pitam Jasminu ide li i ona s nama. "Ne", reče, "idem još u dućan, ja ću ići s onim autobusom u 12." Hodamo kroz park kraj crkve prema autu. "Idemo na čas u crkvu?", pitam Anu, "nisam je nikad vidjela iznutra". "Ma ići ćemo drugi put, idemo sad brzo doma", odgovara Ana. "Dobro, idem si samo još na kiosku kupiti onaj veliki kišobran. "Hajde! I požuri se, ja idem po auto." Kupujem kišobran i krećemo. Na zavoju još jednom sretnemo Jasminu. "Ideš doma?" zove je Ana još jednom. "Ma ne idem, moram još nešto kupiti. Samo vi idite!" kaže ona. "Dobro, nek' ti bude", odgovara Ana. "Mi idemo, bok!" Putem susrećemo još nekoliko tenkova i zabrinuto žurimo kući. Stižemo pred moju zgradu. "Ideš gore na kavicu?" pitam Anu. "Ne, idem odmah doma, dečki su sami. Moram se požuriti i nešto im skuhati za ručak jer popodne idu u školu. "Dobro, bok, čujemo se, hvala na vožnji", kažem i penjem se u stan. Kuham ručak, slušam vijesti. Oko podne zvoni telefon. Jasmina. Kroz plač pita jesam li slušala vijesti. "Što se to dogada? Pa ja sam jedva došla kući, ušla sam u zadnji autobus" govori drhtavim glasom. "Pucaju po Gradu! Razbili su crkvu!"
Kad smo se nakon deset godina vratili u Grad najprije sam otišla u obnovljenu crkvu; zidovi su bili bijeli i praznii. Knjige koje su mi ostale u školskom ormariću nikad nisam pronašla. I sad mi se zna dogoditi da želim pročitati nešto iz jedne od tih knjiga. A kad ju ne mogu pronaći, sjetim se da su ostale u školskom ormariću i uhvati me neki grozan jad i nemoć.
Ček kojim sam platila veliki šareni kišobran koji i danas visi na radijatoru u predsoblju, nikad nije stigao na naplatu.
A svake godine drugoga rujna suze samo teku...

Oznake: kratke priče


- 18:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula