Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Ljubav
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Mehagina kći
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U prolazu
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



29.08.2020., subota

kao nerazumno dijete


kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila
nije znala procijeniti što je bitno, a što nebitno
što je važno, a što nevažno
što je za nju dobro, a što pogubno
što je vrijedno, a što nevrijedno

kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i nije znala da svoje tijelo valja brižno njegovati
nije znala da se za svoju dušu valja stalno brinuti
nije znala da svoje misli ne treba sa svima dijeliti
nije znala da svoje svetinje treba samo za sebe čuvati

kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila
sve dok jednog jutra nije shvatila
da njezin život Bogu pripada, a ne ljudima

Oznake: poezija - moji stihovi


- 09:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

25.08.2020., utorak

Klaustrofobija



U malom selu u kojem smo živjeli do 1963. godine, roditelji su nas, mene i VelkuSeku kao i svu ostalu djecu u susjedstvu, bez mnogo brige puštali da se slobodno igramo ispred kuće i na okolnim livadama, da se šećemo po cesti – tijekom dana prošao bi kroz naše selo malo tek pokoji auto - i po šumi na brijegu iznad zgrade u kojoj smo stanovali. Imali smo iza kuće i veliki vrt u kojem su uz potok rasle maline, a gredice su bile pune jagoda i raznovrsna povrća. Između zgrade i vrta bio je smješten i veliki bunar, pa smo se vani na dvorištu, po ljetu kad je bilo vruće, kupale u velikom vajnglecu koji bi mama i dadilja napunile vodom iz bunara. Bio je to za mene idealan život, uživancija, sloboda, život na selu, u prirodi, na friškom zraku.
Stoga mi je bilo jako teško priviknuti se na novi život kad smo se preselili u drugo, malo veće selo. I mama i tata su radili, VelkaSeka je već išla u školu, Baka i Staramama su živjele u udaljenim selima pa me nisu mogle čuvati, a moja dadilja je otišla u Zagreb učit za frizerku. Stoga su me upisali u vrtić. A taj vrtić bio je za mene pravi zatvor. Bila je to jedna prostorija, doduše poprilično velika, ali u njoj je bilo puno stvari i puno djece, što je bilo dovoljno da kod mene izazove klaustrofobiju. Nisam nakon one slobode, sunca i friškog zraka nikako mogla biti među djecom u jednoj zagušljivoj, za mene puno puno premaloj prostoriji. Pa sam ja lijepo čim me Tata tamo odveo i ostavio, brže bolje pobjegla i odjurila u đački dom u kojem je Tata tada radio. Stigla ja tamo prije Tate i sjela na gelender, spustila glavu prema dolje i ljuljam se na koljenima. Dođe Tata, i što će sa mnom, ne može me vodit natrag u vrtić, nema svrhe, zna da ću ja opet pobjeć. I tako sam neko vrijeme umjesto u vrtiću boravila s Tatom u đačkom domu, crtala u njegovoj kancelariji, igrala se tamo na velikom domskom dvorištu, a često sam bila sa domaćicama i u vešeraju gdje su za đake prale veš. Tata je odustao od vrtića jer je shvatio da je to za mene nepodnošljivo, da ne mogu bit zatvorena u sobi s puno djece.
A bližio se i polazak u prvi razred tako da to nije dugo trajalo. Do početka sljedeće školske godine već sam se privikla na novu sredinu, uskoro sam upoznala i novo društvo, djecu koja su stanovala u susjedstvu i djevojčice s kojima sam išla u prvi razred. Jedna od njih je i danas moja najbolja prijateljica - doći će popodne k meni na kavu.
Privikla sam se ja na novu sredinu, ali klaustrofobija nije nestala - ni sada ne mogu boraviti u malim prostorijama, ne mogu se vozit u liftu, zavrti mi se u glavi kad dulje gledam u zid i slično. Moram gledati plavo nebo i bijele oblake, moram gledati zagorske brijege, voćnjake i šumarke ispred kuće, moram gledati zelene livade, moram gledati u daljinu...

Oznake: crtice


- 08:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #

22.08.2020., subota

kad se razljuti


kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
žena ga ne razumije
djeca su nezahvalna
kuća je neuredna
vrt je pun korova
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
i pronaći neki novi svijet
u kojem ga žena razumije
djeca su zahvalna
kuća je uvijek uredna
a vrt pun cvijeća
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
ali ne odlazi
jer zna da nigdje neće naći
neku bolju ženu
nigdje neće naći
neku bolju djecu
nigdje neće naći
neku uredniju kuću
nigdje neće naći
neki ljepši vrt
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
ali ne odlazi
ne odlazi jer zna
da je to žena koju voli
da su to djeca koju voli
da je to kuća koju voli
i da je to taj vrt pun cvijeća
u kojem želi zauvijek ostati

Oznake: poezija - moji stihovi


- 12:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

18.08.2020., utorak

Majstor



Gospođo Klaraa! Gde ste? Evo me, stigla sam! Jeste gotove s doručkom? Aha! Tu ste. Dobre jutree! E ste vidli kak je denes lijepe vrijeme! Kak sunčeke grije! Glavne da je prestale onak jake puhati. Ideme f kuhnju? Jeste popili kavu? Da ja skuham? Bum si i ja jenu spila, pa onda peme čistit.
Jooj! Da znate kak sem se ščera nasekirala! Imam f prizemlju, znate, tam de je bila gostiona pune mesta pa bi štijela f kutu napraviti špajzicu. Kak male spremište. Tak da si morem tu pospraviti krumpijer, luk i češnjak, sjemenje, lončeke i alat. Nije trijeba šupa na dvorišču gda nutre f hiže ima dosta mesta. Povijedala sem neki dan Štijefu da bi ja dole f radioni štijela napraviti tu malu špajzicu. I onda vam je moj Štijef našel nekakvoga majstora prošli tjeden i degovorili su se da bu mi došel te napraviti. Dobre, velim ja, naj dojde zutra - te je bile prekščera - pa nek mi te lijepe zazida. I dojde ščera hjutre majstor, gledi gde bi trebal biti taj zid, prešetava se, neke meri, vidim ja, nikam se njemu ne žuri. Pitam ja, bute si ke popili? Očete kavicu? Pa mogel bi jenu pivicu, veli on. Pivicu tak rane hjutre, mislim si ja, ajde nek mu bu. Donesem ja pivicu, on si sedi, još se nikam nije genul. Srkuče on pivicu, a ja gledim, čakam e bu se genul i počel neke delati. Moram iti kuhat, nemrem ja tu ž njim sedeti i brbljati. Dobre, velim ja, moram iti f kuhnju, imam posla. Ak me trebate, zovite me. Dobre, dobre, sad bum ja, veli on i dalje si lijepe sedi. Za jenu vuru navrnem se ja pogledati kak mu ide. A on preslagiva cigle, neke premerava, vrti z glavu. Gledim ja, tek je počel zidati. Niš, mislim si, idem natrag f kuhnju da mi obed na šparetu ne zgori, valjda bu te zazidal. Pa nemrem ja cijele vrijeme tuj stražariti. I tak sem zgotovila obed, a imijela sem još i viješa za spijeglati pak sem tekar oko dvije vure išla pogledati ke mi majstor dijela; e več jemput te napravil. Dojdem ja f radionu i imam kaj za videti: je, je, napravil je on zidiča, još male fali do stropa, ali nakose, tak da je gornji dijel bil sigurne dvajst centimetrov nagnuti. Bože dragi, ke ste mi te napravili, velim ja, pa kakav ste vi to zidar kad nemrete jenega maloga zidiča kak je trijeba zezidati. Hm, veli on, pa nisem ja baš pravi zidar, ja sem stolar, ali mi je prošli tjeden vaš Štijef pomagal f radioni pa sem, gda me pital jel bi ja morti štel toga zidiča vama napraviti, rekel da bi mogel probati. Probati, probati, slušam ja i nemrem verovati. Odmah to sve zrušite, prije neg se zid osuši i nemojte mi više niš delati, velim ja njemu, a Štijefu rečite nek mi denes pred oči ne dolazi. I tak sem vam ja toga majstora sterala. I zdaj moram novoga majstora, pravoga zidara najti da mi toga zidiča kak je trijeba napravi.
A niš, bum zutra iskala majstora, ideme si mi zdaj kavicu spiti pa na posel. Ke bume denes, sunčeko je, ideme prozore prat?

Oznake: crtica


- 17:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.08.2020., subota

ona je preživjela anafilaktički šok


ona je preživjela anafilaktički šok
pluća su joj se ukočila
i njeno srce je stalo
ostala je bez kisika dulje od pet minuta
i njezin je mozak pretrpio teške ozljede
bila je u dobokoj komi nekoliko dana
a onda se probudila i otvorila oči
mjesecima je boravila u bolnici
i na oporavku u toplicama
a onda se vratila kući svojim ljudima
sada leži na bolničkom krevetu
ili sjedi u specijalnim invalidskim kolicima
ne može samostalno sjediti ni stajati
ne služi se rukama
ona ne vidi, otežano guta i ne može žvakati hranu
sve što jede mora biti miksano ili zgnječeno
na bočicu pije čaj i vodu
ona je uzorno njegovana
redovito ju kupaju
pomoću dizalice ju premještaju s kreveta na kolica i u kadu
izvode ju na balkon, na dvorište ili u park u šetnju
svaki tjedan nekoliko puta vježba s fizioterapeutom
da joj se ne ukoče ruke i noge
svaki dan ju nekoliko puta okreću i redovito masiraju
da joj na tijelu ne nastanu natisci i žuljevi
preko noći leži na trbuhu
da ne dođe do upale pluća
pritom se odgurava desnom nogom i odiže glavu
ona ima dnevni raspored
koji se ne smije mijenjati
i uvijek točno zna što slijedi
od jutarnje njege, doručka, vježbanja i ručka
do poslijepodnevnog voća, kupanja, večere i pranja zuba
ona ne govori, ali jako dobro čuje
pažljivo prati sve što se oko nje zbiva
svoje ljude prepoznaje po hodu i po govoru
a hranu po okusu i mirisu
ona osjeća bol i blagi dodir
godi joj kad ju netko drži za ruku
i kad češlja njenu crnu dugu kosu
ona voli slušati omiljenu glazbu na radiju
no trgne se kad iznenada začuje nepoznate zvukove
ona je osoba s najtežim invaliditetom
njezin Barthelov indeks je nula
no ona nije mala beba
nije nepokretna lutka
ona je odrasla djevojka
koja ne želi biti smještena u neku ustanovu
gdje će joj staviti kanilu i hraniti ju na sondu
gdje će ležati u nekom sobičku napuštena, sama i zaboravljena
ona želi živjeti u svome gradu
ona želi živjeti u svojoj kući
ona želi živjeti sa svojim ljudima

Oznake: poezija - moji stihovi


- 13:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Domaći putar



Mlijeko već dugi niz godina ne pijem, ali sjećam se da sam kao mala djevojčica pila friško mlijeko koje bi mi najstarija teta natočila u malu šalicu čim bi pomuzla krave. Još osjećam taj miris i okus friškoga mlijeka i gledam tetu kako muze krave u velikoj štali na rubu velikoga dvorišta. Kad završi s mužnjom odlazimo u malu dvorišnu kuhinju u kojoj se mlijeko kiseli. Najstarija teta odlijeva malo friškoga mlijeka za jelo u rajnglicu, a ostatak stavlja u veliku emajliranu rajnglu da se ukiseli. Potom sa žlicom pobire vrhnje s već ukiseljenog mlijeka i sprema ga u kanticu, a kiselo mlijeko zagrijava i pravi sir. Ostavlja sir da se ocijedi, a nas dvije odlazimo u kuću u veliku tetinu kuhinju. Najstarija teta prelije vrhnje u stap i ja dobivam zadatak da istučem putar. Stap je drvena bućkalica, oko 1 m visoka, uska drvena posuda, pri vrhu malo sužena, a u njoj se nalazi štap za "metenje" vrhnja na čijem je donjem dijelu učvršćena okrugla daščica s rupama. Putar se pravi tako da se taj štap što brže pomiče gore - dolje kako bi se masnoća iz vrhnja odvojila od tekućeg dijela. Vrhnje treba tući oko pola sata, sve dok se na vrhu stapa ne počnu stvarati grudice masnoće, koje se međusobno vežu jedna na drugu. To je putar, a tekućina u kojoj grudice putra plivaju je mlaćenica. Najstarija teta izlije mlaćenicu i grudice putra iz stapa kroz cjedilo kako bi odvojila mlaćenicu. Potom putar koji je ostao u cjedilu ispire hladnom vodom da odstrani ostatke mlaćenice. Ako previše mlaćenice ostane u putru on će se djelovanjem bakterija brže kvariti. A putar sad još treba dobro zgnječiti kako bi se maslačna zrna povezala u homogenu masu. To obavlja najstarija teta i stavlja gotovi fini domaći putar u posebnu staklenu posudicu s poklopcem da se malo odmori. Dok se putar odmara, najstarija teta donosi sito i domaće pšenično brašno, prosijava brašno i dodajući mlaćenicu u velikoj tamnocrvenoj emajliranoj zdjeli mijesi domaći bijeli kruh. Dok se tijesto diže, teta i ja peremo suđe i pospremamo kuhinju, pa sjednemo malo za stol da se odmorimo. Čim se tijesto napuhne i ispuni zdjelu, teta ga prebacuje u veliki protvan, malo ga raširi prstima, odozgo malo zagladi mokrim dlanom i stavlja peći kao pogaču. Kad se kruh ispeče teta ga odmah vadi iz protvana i stavlja na veliku dasku da se malo ohladi. U špajzi tražimo pekmez od šljiva pa sjedamo za stol - stiže i teček nakon što je obavio sve poslove na njivi i u štali - pa večeramo friški kruh, putar i pekmez, a tečeku najstarija teta dodaje i malo sira, špeka i pečena jaja.
Poslije večere teta pere suđe, a ja, iscrpljena od metenja vrhnja u stapu, zaspim u kuhinji na otomanu.
Najstarija teta i teček već godinama nisu s nama, ali ja još uvijek osjećam miris friško pečenog domaćega kruha i osjećam fini okus domaćega putra, kojega sam sama istukla u stapu.

Oznake: crtice


- 14:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.08.2020., utorak

Matoš na klupi



Prije nego što su me počela zafrkavat koljena, redovito sam išla u moj bijeli rodni grad; ako ne bih svaki mjesec sjela na vlak i odjurila u Zagreb, a često i doma u Zagorje, uhvatila bi me nostalgija. Zato sam uvijek spremala nešto novca u poseban novčanik za tu namjenu i čuvala ga u ladici komode da ne spiskam te novce na gluposti - kolačiće, čokoladice, čokoladne tortice ili žele bombončiće.
Kad bih stigla u Zagreb, uvijek bih se prošetala od Glavnog kolodvora do Trga, pa se popela na Dolac da kupim neku sitnicu od drvenarije - drvene kutijice, daščicu, kuhaču i slično. Pregledala bih voće i povrće i ostalu robu koja se nudi na glavnoj zagrebačkoj tržnici pa skrenula desno do katedrale ili bih se prošetala do Kamenitih vrata pa na Gornji grad. A na Gornjem gradu na Strossmayerovom šetalištu na jednoj klupi sjedi Antun Gustav Matoš. To je skulptura Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, popularno nazvana „Matoš na klupi“. Na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine Kožarić je naime izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Pobijedio je na tom natječaju, rad je otkupljen, izrađena je aluminijska skulptura pa 1978. godine postavljena na Strossmayerovom šetalištu. Matoš opušteno sjedi na toj klupi i preko krovova Donjega grada gleda u daljinu dok pored njega prolaze šetači.
Replika te skulpture postavljena je 1992. godine na sisačkoj šetnici uz našu lijepu zelenu rijeku Kupu. I zagrebački i sisački Matoš odlično se uklapa u prostor jer skulpture nisu podignute na postolje kao većina spomenika, nego su postavljene uz ostale klupe na razini šetališta. Kad za vrijeme šetnje prilazite Matošu na klupi dobivate dojam da vas poziva da sjednete kraj njega i malo predahnete. I ja sam nekoliko puta sjela na tu klupu i u Sisku i u Zagrebu. A vidim da i drugi prolaznici i šetači vole sjesti kraj njega i za uspomenu se fotografirati. A to je znak da je Ivan Kožarić ovom skulpturom kao i svojim poznatim Suncem u Bogovićevoj, kojega svi volimo pogledati, dotaknuti i pogladiti, učinio pravu stvar. Darovao nam je skulpturu koja je, tako nenametljivo smještena među prolaznike, postala dio života oba naša lijepa grada. No osim ova dva hrvatska Matoša, postoji još jedna replika Kožarićevog Matoša na klupi u Francuskoj. Naime, povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta AMCA-Pariz, Matoš na klupi postavljen je također na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije skulpture s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika tako su se vratila u Francusku, u Pariz, grad koji je uvelike utjecao na njihove živote.
A ja sam sigurna da i tamo prolaznici i šetači zastanu, sjednu kraj našega Antuna Gustava Matoša na klupu i za uspomenu se s njim fotografiraju.

Oznake: osvrti


- 15:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula