Litterula

29.08.2020., subota

kao nerazumno dijete


kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila
nije znala procijeniti što je bitno, a što nebitno
što je važno, a što nevažno
što je za nju dobro, a što pogubno
što je vrijedno, a što nevrijedno

kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i nije znala da svoje tijelo valja brižno njegovati
nije znala da se za svoju dušu valja stalno brinuti
nije znala da svoje misli ne treba sa svima dijeliti
nije znala da svoje svetinje treba samo za sebe čuvati

kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala
i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila
sve dok jednog jutra nije shvatila
da njezin život Bogu pripada, a ne ljudima

- 09:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

25.08.2020., utorak

Klaustrofobija



U malom selu u kojem smo živjeli do 1963. godine, roditelji su nas, mene i VelkuSeku kao i svu ostalu djecu u susjedstvu, bez mnogo brige puštali da se slobodno igramo ispred kuće i na okolnim livadama, da se šećemo po cesti – tijekom dana prošao bi kroz naše selo malo tek pokoji auto - i po šumi na brijegu iznad zgrade u kojoj smo stanovali. Imali smo iza kuće i veliki vrt u kojem su uz potok rasle maline, a gredice su bile pune jagoda i raznovrsna povrća. Između zgrade i vrta bio je smješten i veliki bunar, pa smo se vani na dvorištu, po ljetu kad je bilo vruće, kupale u velikom vajnglecu koji bi mama i dadilja napunile vodom iz bunara. Bio je to za mene idealan život, uživancija, sloboda, život na selu, u prirodi, na friškom zraku.
Stoga mi je bilo jako teško priviknuti se na novi život kad smo se preselili u drugo, malo veće selo. I mama i tata su radili, VelkaSeka je već išla u školu, Baka i Staramama su živjele u udaljenim selima pa me nisu mogle čuvati, a moja dadilja je otišla u Zagreb učit za frizerku. Stoga su me upisali u vrtić. A taj vrtić bio je za mene pravi zatvor. Bila je to jedna prostorija, doduše poprilično velika, ali u njoj je bilo puno stvari i puno djece, što je bilo dovoljno da kod mene izazove klaustrofobiju. Nisam nakon one slobode, sunca i friškog zraka nikako mogla biti među djecom u jednoj zagušljivoj, za mene puno puno premaloj prostoriji. Pa sam ja lijepo čim me Tata tamo odveo i ostavio, brže bolje pobjegla i odjurila u đački dom u kojem je Tata tada radio. Stigla ja tamo prije Tate i sjela na gelender, spustila glavu prema dolje i ljuljam se na koljenima. Dođe Tata, i što će sa mnom, ne može me vodit natrag u vrtić, nema svrhe, zna da ću ja opet pobjeć. I tako sam neko vrijeme umjesto u vrtiću boravila s Tatom u đačkom domu, crtala u njegovoj kancelariji, igrala se tamo na velikom domskom dvorištu, a često sam bila sa domaćicama i u vešeraju gdje su za đake prale veš. Tata je odustao od vrtića jer je shvatio da je to za mene nepodnošljivo, da ne mogu bit zatvorena u sobi s puno djece.
A bližio se i polazak u prvi razred tako da to nije dugo trajalo. Do početka sljedeće školske godine već sam se privikla na novu sredinu, uskoro sam upoznala i novo društvo, djecu koja su stanovala u susjedstvu i djevojčice s kojima sam išla u prvi razred. Jedna od njih je i danas moja najbolja prijateljica - doći će popodne k meni na kavu.
Privikla sam se ja na novu sredinu, ali klaustrofobija nije nestala - ni sada ne mogu boraviti u malim prostorijama, ne mogu se vozit u liftu, zavrti mi se u glavi kad dulje gledam u zid i slično. Moram gledati plavo nebo i bijele oblake, moram gledati zagorske brijege, voćnjake i šumarke ispred kuće, moram gledati zelene livade, moram gledati u daljinu...

- 08:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #

22.08.2020., subota

kad se razljuti


kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
žena ga ne razumije
djeca su nezahvalna
kuća je neuredna
vrt je pun korova
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
i pronaći neki novi svijet
u kojem ga žena razumije
djeca su zahvalna
kuća je uvijek uredna
a vrt pun cvijeća
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
ali ne odlazi
jer zna da nigdje neće naći
neku bolju ženu
nigdje neće naći
neku bolju djecu
nigdje neće naći
neku uredniju kuću
nigdje neće naći
neki ljepši vrt
kad se razljuti
on poželi otići i sve ostaviti
i ženu i djecu i kuću i vrt
ali ne odlazi
ne odlazi jer zna
da je to žena koju voli
da su to djeca koju voli
da je to kuća koju voli
i da je to taj vrt pun cvijeća
u kojem želi zauvijek ostati

- 12:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

18.08.2020., utorak

Crvene jabuke



Kad je Klara krenula u prvi razred nije znala ni čitati ni pisati - pala je i pokoja jedinica kad ne bi napisala domaću zadaću, jer i to se događalo - a nije mogla ni na miru sjediti u učionici i slušati učiteljicu. No učiteljica je znala da je Klara donedavno slobodno živjela na selu, na dvorištu, u prirodi. Pustila ju je da se privikne na novu sredinu i novi način života. I doista, Klara je ubrzo naučila i pisati i čitati, redovito je pisala zadaću i iz divljeg dječaka preobrazila se u ozbiljnu djevojčicu. Ali zadržala je ljubav prema prirodi i često se kući iz škole s djecom iz razreda vraćala, ne ravno po cesti, nego okolnim zaobilaznim putevima: preko brijega ili po pruzi. Nakon nekog vremena okupila se i prava družba, djevojčice i dječaci iz susjedstva, koja je redovito odlazila na izlete u obližnje šumarke, na livade, na bajere ili u udaljene, nove i neistražene zanimljive dijelove sela. Jedan od tih izleta bio je dogovoren za jednu subotu pred kraj ljetnih praznika, a bilo je to pješačenje do župne crkve na brijegu udaljene oko jedan sat hoda od njihove zgrade. Drużina se okupila poslije ručka - voda, sendviči i jabuke su bili spakirani - i krenula put crkve. Prvi ravni dio puta je prošao dobro, no potom je uslijedio strmi uspon do crkve, što ih je sve poprilično iscrpilo. Ipak su se uspjeli nekako popeti do uzvisine na kojoj je smještena crkva, pa su na platou ispred crkve pojeli sendviče, popili vodu i podijelili svakom po jednu jabuku. Pokušali su ući u crkvu da ju razgledaju iznutra, ali ona je bila zaključana. Stoga su se prošetali po groblju koje je smješteno ispod crkve, tražeći grobove sa poznatim prezimenima. Budući da nisu imali snage da odu u istraživanje obližnje šume - bio je poprilično topao kasnoljetni dan i bili su svi već poprilično umorni - donijeli su zajedničku odluku da polako krenu kući. A kad su se drugim putem između vinograda i drvenih klijeti počeli spuštati do glavne ceste, Klara je u župnikovom voćnjaku koji se prostire na padini brijega ispod crkve i župnikove kuće ugledala stablo jabuke puno lijepih crvenih plodova. Nije mogla odoljeti pa je dječake, bila su dvojica, nagovorila da se kroz ogradu provuku u voćnjak i naberu, iako nisu još bile posve zrele, malo jabuka. Dječaci su se nećkali jer su se bojali župnika, ali su ipak poslušali Klaru i provukli se kroz ogradu. Ali čim su počeli brati crvene plodove iznenada se pojavila župnikova domaćica - i ona je došla nabrati malo jabuka za štrudl - pa su se djevojčice razbježale i svaka svojim putem odjurile niz brijeg. Jedan dječak je također uspio pobjeći provukavši se brzo kroz ogradu i utrpavši nekoliko ubranih jabuka u njedra. No drugi Dječak nije uspio pobjeći jer je pri padu sa stabla na koje se upravo bio popeo uganuo nogu. Domaćica mu je pomogla da ustane i da odšepesa do župne kuće pa mu je na gležanj stavila hladan oblog i pozvala župnika. Župnik je imao auto pa ga je odvezao kući. Morao je mirovati dok se gležanj ne oporavi, a Dječakov otac se jako naljutio pa je uslijedila i zabrana izlaska od desetak dana. Dječak se zbog tog događaja tako naljutio na Klaru da nije više htio ići na izlete s njenom veselom družbom. Izbegavao ju je, sve rjeđe su se susretali na stubištu i još rjeđe razgovarali.
Nakon tog izleta koji je tako neslavno završio izletnička družina polako se počela raspadati. Sve više obveza u školi, pohađanje glazbene škole i pjevanje u školskom pjevačkom zboru, Klari, kao i ostalim članovima družine, ostavljale su premalo vremena za izlete. Dječak je u školi našao nove prijatelje, a ona se i dalje družila sa svojim prijateljicama iz škole i iz susjedstva. U srednjoj školi su se još više udaljili; Klara je pohađala gimnaziju u obližnjem gradiću, a Dječak je izabrao najbližu srednju školu u njihovom selu. Preko ljeta se uopće nisu viđali jer su i jedno i drugo odlazili s roditeljima na more.
Klarin odlazak na fakultet u glavni grad posve ih je razdvojio, ona je stanovala blizu fakulteta, a on je svaki dan putovao kući. Iako je ona dolazila kući svakog petka i subotom odlazila s društvom u disko i na ples u obližnje restorane i hotele, Dječak u tom društvu nije našao svoje mjesto. On je imao svog psa, svoj bicikl, svoj auto i svoj motor. I baš taj motor ih je nakon mnogo godina ponovo spojio. Kad je Klara diplomirala, a on se vratio sa služenja obaveznog vojnog roka, sreli su se na stubištu jedne subote poslije podne. Bok, kak si, ideš se vozit? - pitala je Klara. Da, idem u grad, ideš sa mnom? – odgovorio je Dječak. Okrenuo se prema njoj i pogledao je posve novim očima.
Nakon nekoliko mjeseci, točno šesnaest godina nakon izleta do župne crkve na brijegu, Klara i Dječak su se vjenčali u toj istoj crkvi u koju na tom izletu nisu mogli ući. Svi članovi Klarine izletničke družbe bili su na vjenčanju, a za vrijeme svadbene večere na stolu ispred vjenčanog para stajala je zdjela puna crvenih jabuka.

- 00:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

15.08.2020., subota

ona je preživjela anafilaktički šok


ona je preživjela anafilaktički šok
pluća su joj se ukočila
i njeno srce je stalo
ostala je bez kisika dulje od pet minuta
i njezin je mozak pretrpio teške ozljede
bila je u dobokoj komi nekoliko dana
a onda se probudila i otvorila oči
mjesecima je boravila u bolnici
i na oporavku u toplicama
a onda se vratila kući svojim ljudima
sada leži na bolničkom krevetu
ili sjedi u specijalnim invalidskim kolicima
ne može samostalno sjediti ni stajati
ne služi se rukama
ona ne vidi, otežano guta i ne može žvakati hranu
sve što jede mora biti miksano ili zgnječeno
na bočicu pije čaj i vodu
ona je uzorno njegovana
redovito ju kupaju
pomoću dizalice ju premještaju s kreveta na kolica i u kadu
izvode ju na balkon, na dvorište ili u park u šetnju
svaki tjedan nekoliko puta vježba s fizioterapeutom
da joj se ne ukoče ruke i noge
svaki dan ju nekoliko puta okreću i redovito masiraju
da joj na tijelu ne nastanu natisci i žuljevi
preko noći leži na trbuhu
da ne dođe do upale pluća
pritom se odgurava desnom nogom i odiže glavu
ona ima dnevni raspored
koji se ne smije mijenjati
i uvijek točno zna što slijedi
od jutarnje njege, doručka, vježbanja i ručka
do poslijepodnevnog voća, kupanja, večere i pranja zuba
ona ne govori, ali jako dobro čuje
pažljivo prati sve što se oko nje zbiva
svoje ljude prepoznaje po hodu i po govoru
a hranu po okusu i mirisu
ona osjeća bol i blagi dodir
godi joj kad ju netko drži za ruku
i kad češlja njenu crnu dugu kosu
ona voli slušati omiljenu glazbu na radiju
no trgne se kad iznenada začuje nepoznate zvukove
ona je osoba s najtežim invaliditetom
njezin Barthelov indeks je nula
no ona nije mala beba
nije nepokretna lutka
ona je odrasla djevojka
koja ne želi biti smještena u neku ustanovu
gdje će joj staviti kanilu i hraniti ju na sondu
gdje će ležati u nekom sobičku napuštena, sama i zaboravljena
ona želi živjeti u svome gradu
ona želi živjeti u svojoj kući
ona želi živjeti sa svojim ljudima

- 13:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Domaći putar



Mlijeko već dugi niz godina ne pijem, ali sjećam se da sam kao mala djevojčica pila friško mlijeko koje bi mi najstarija teta natočila u malu šalicu čim bi pomuzla krave. Još osjećam taj miris i okus friškoga mlijeka i gledam tetu kako muze krave u velikoj štali na rubu velikoga dvorišta. Kad završi s mužnjom odlazimo u malu dvorišnu kuhinju u kojoj se mlijeko kiseli. Najstarija teta odlijeva malo friškoga mlijeka za jelo u rajnglicu, a ostatak stavlja u veliku emajliranu rajnglu da se ukiseli. Potom sa žlicom pobire vrhnje s već ukiseljenog mlijeka i sprema ga u kanticu, a kiselo mlijeko zagrijava i pravi sir. Ostavlja sir da se ocijedi, a nas dvije odlazimo u kuću u veliku tetinu kuhinju. Najstarija teta prelije vrhnje u stap i ja dobivam zadatak da istučem putar. Stap je drvena bućkalica, oko 1 m visoka, uska drvena posuda, pri vrhu malo sužena, a u njoj se nalazi štap za "metenje" vrhnja na čijem je donjem dijelu učvršćena okrugla daščica s rupama. Putar se pravi tako da se taj štap što brže pomiče gore - dolje kako bi se masnoća iz vrhnja odvojila od tekućeg dijela. Vrhnje treba tući oko pola sata, sve dok se na vrhu stapa ne počnu stvarati grudice masnoće, koje se međusobno vežu jedna na drugu. To je putar, a tekućina u kojoj grudice putra plivaju je mlaćenica. Najstarija teta izlije mlaćenicu i grudice putra iz stapa kroz cjedilo kako bi odvojila mlaćenicu. Potom putar koji je ostao u cjedilu ispire hladnom vodom da odstrani ostatke mlaćenice. Ako previše mlaćenice ostane u putru on će se djelovanjem bakterija brže kvariti. A putar sad još treba dobro zgnječiti kako bi se maslačna zrna povezala u homogenu masu. To obavlja najstarija teta i stavlja gotovi fini domaći putar u posebnu staklenu posudicu s poklopcem da se malo odmori. Dok se putar odmara, najstarija teta donosi sito i domaće pšenično brašno, prosijava brašno i dodajući mlaćenicu u velikoj tamnocrvenoj emajliranoj zdjeli mijesi domaći bijeli kruh. Dok se tijesto diže, teta i ja peremo suđe i pospremamo kuhinju, pa sjednemo malo za stol da se odmorimo. Čim se tijesto napuhne i ispuni zdjelu, teta ga prebacuje u veliki protvan, malo ga raširi prstima, odozgo malo zagladi mokrim dlanom i stavlja peći kao pogaču. Kad se kruh ispeče teta ga odmah vadi iz protvana i stavlja na veliku dasku da se malo ohladi. U špajzi tražimo pekmez od šljiva pa sjedamo za stol - stiže i teček nakon što je obavio sve poslove na njivi i u štali - pa večeramo friški kruh, putar i pekmez, a tečeku najstarija teta dodaje i malo sira, špeka i pečena jaja.
Poslije večere teta pere suđe, a ja, iscrpljena od metenja vrhnja u stapu, zaspim u kuhinji na otomanu.
Najstarija teta i teček već godinama nisu s nama, ali ja još uvijek osjećam miris friško pečenog domaćega kruha i osjećam fini okus domaćega putra, kojega sam sama istukla u stapu.

- 14:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.08.2020., subota

Tlapnja njegova srca


On stoji na Trgu punom ljudi
Ko mladi javor navrh brijega,
I ništa ne čuje i ne vidi
Jer oblak je snova oko njega.

Ne čuje razdragane pozdrave
Ni glasne uzvike dječaka,
Ne čuje žamor iz Ilice
Ni pucanj topa s Lotrščaka.

On stoji na Trgu punom ljudi
I pod satom Ljubicu čeka,
Al čemer mu puni grudi
I mori ga zebnja neka.

Pita se hoće li doći
Njegova ljubav mila
Il’ je to samo tlapnja
Njegova srca bila.

- 22:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.08.2020., utorak

Matoš na klupi



Prije nego što su me počela zafrkavat koljena, redovito sam išla u moj bijeli rodni grad; ako ne bih svaki mjesec sjela na vlak i odjurila u Zagreb, a često i doma u Zagorje, uhvatila bi me nostalgija. Zato sam uvijek spremala nešto novca u poseban novčanik za tu namjenu i čuvala ga u ladici komode da ne spiskam te novce na gluposti - kolačiće, čokoladice, čokoladne tortice ili žele bombončiće.
Kad bih stigla u Zagreb, uvijek bih se prošetala od Glavnog kolodvora do Trga, pa se popela na Dolac da kupim neku sitnicu od drvenarije - drvene kutijice, daščicu, kuhaču i slično. Pregledala bih voće i povrće i ostalu robu koja se nudi na glavnoj zagrebačkoj tržnici pa skrenula desno do katedrale ili bih se prošetala do Kamenitih vrata pa na Gornji grad. A na Gornjem gradu na Strossmayerovom šetalištu na jednoj klupi sjedi Antun Gustav Matoš. To je skulptura Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, popularno nazvana „Matoš na klupi“. Na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine Kožarić je naime izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Pobijedio je na tom natječaju, rad je otkupljen, izrađena je aluminijska skulptura pa 1978. godine postavljena na Strossmayerovom šetalištu. Matoš opušteno sjedi na toj klupi i preko krovova Donjega grada gleda u daljinu dok pored njega prolaze šetači.
Replika te skulpture postavljena je 1992. godine na sisačkoj šetnici uz našu lijepu zelenu rijeku Kupu. I zagrebački i sisački Matoš odlično se uklapa u prostor jer skulpture nisu podignute na postolje kao većina spomenika, nego su postavljene uz ostale klupe na razini šetališta. Kad za vrijeme šetnje prilazite Matošu na klupi dobivate dojam da vas poziva da sjednete kraj njega i malo predahnete. I ja sam nekoliko puta sjela na tu klupu i u Sisku i u Zagrebu. A vidim da i drugi prolaznici i šetači vole sjesti kraj njega i za uspomenu se fotografirati. A to je znak da je Ivan Kožarić ovom skulpturom kao i svojim poznatim Suncem u Bogovićevoj, kojega svi volimo pogledati, dotaknuti i pogladiti, učinio pravu stvar. Darovao nam je skulpturu koja je, tako nenametljivo smještena među prolaznike, postala dio života oba naša lijepa grada. No osim ova dva hrvatska Matoša, postoji još jedna replika Kožarićevog Matoša na klupi u Francuskoj. Naime, povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta AMCA-Pariz, Matoš na klupi postavljen je također na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije skulpture s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika tako su se vratila u Francusku, u Pariz, grad koji je uvelike utjecao na njihove živote.
A ja sam sigurna da i tamo prolaznici i šetači zastanu, sjednu kraj našega Antuna Gustava Matoša na klupu i za uspomenu se s njim fotografiraju.

- 15:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

01.08.2020., subota

ona nikad nije imala vremena

ona nikad nije imala vremena za sebe
morala je raditi
morala se brinuti za djecu
morala se brinuti za muža
morala se brinuti za kuću
morala se brinuti za roditelje
morala se brinuti za ovo i za ono
ona nikad nije imala vremena za sebe
i stalno je govorila
da će kad ode u mirovinu
raditi sve ono što prije nije stigla
a oduvijek je željela
govorila je da će ići u kazalište
govorila je da će ići na koncerte
govorila je da će ići na izložbe
govorila je da će planinariti
govorila je da će pisati
govorila je da će pjevati
govorila je da će šivati
govorila je da će ovo i da će ono
sad kad je napokon u mirovini
ima vremena na pretek
može raditi što god hoće
i može ići kamo god poželi
jer djeca su odrasla
muž ju je napustio
kuću je prodala
roditelji su preminuli
no ona sjedi sama pred televizorom
ne ide joj se ni u kazalište ni na koncerte ni na izložbe
nema volje ni planinariti ni pisati ni pjevati ni šivati
sjedi pred televizorom sva u suzama
jer je odjednom shvatila
da je cijeloga života samo sanjarila
umjesto da je živjela

- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Litterula

Blogovi