Litterula

28.07.2020., utorak

Salštange ili kajzerice?



Svake godine, kad bi se vrnuli s mora, do početka nove školske godine išla sam k Starojmami. Ona me nafčila kuhati, ona me nafčila kak treba zamijesiti kruh, kak treba skuhati juhu, kak speći gibanicu i sve ostalo. Naučila me kak treba poštivati hranu koja nam je na raspolaganju. Gledala sam kak dela na vrtu - i ja sam pomagala - i u štali, i u kuhinji. I danas kad mijesim dizano tijesto za domaći kruh, gledam "video" Staremame pa odmjeravam brašno, sol, šećer, prosijavam brašno, pripremam germu, grijem vodicu i mlijeko, pripremam malo domaće masti ili putra, čekam da se germa nadigne. Onda polako mijesim kruh u zdeli, u brašno dodam sol, dignutu germu i tople vodice i mlijeka kolko treba da se napravi fino mekano tijesto. Prebacim na dasku pa još malo mijesim i guram tijesto dok se dobim lijepu kuglu koja se više ne lijepi za prste. Dok mijesim dizano tijesto f kuhnji mora biti tak toplo da možeš biti f kratkim rukavima. Ne smeš kuhinju luftati ni svaki čas otpirati vrata.
Kad imam dosta vremena - ak nemaš vremena nemoj ni započinjati taj posel - delam kajzerice ili salštange. Tijesto vrnem v zdelu, pokrijem krpom i ostavim da se diže. Kad se napuhne, prebacim na dasku, lagano premijesim, oblikujem valjak, trgam komade tijesta i napravim loptice. Loptice pokrijem z kuhinjskom krpom i ostavim da se dižeju. Ak hoču napraviti kajzerice, kad se loptice napuhnu, svaku dlanom razvaljam fkrug, f sredinu pritisnem palac lijeve ruke, pa z desnom rukom sfrčem pet put tijesto preko palca i ponovo napravim lopticu. Tak sfrkane loptice slažem f protvan - protvan treba tanko namazati uljem ili mašću - ostavim da se ponovo dignu, kistom tanko namažem z bjelanjkom, ne žutanjkom, na svaku posipam mrvicu soli pa denem u zgrijani ror nek se pečeju. Ak delam salštange, onda svaku lopticu razvaljam f krug, kistom tanko premažem rastopljenim putrom i zarolam, gurajući rubove tijesta rukama nadesno i nalijevo tak da salštanga bude podjednako debela po cijeloj duljini. Složim u protvan na razmak od jednog prsta, ostavim na toplom da se dignu, pa opet isto ko i kad pečeš kajzerice: premažeš bjelanjkom s kistom natanko, posipaš solju pa deneš u ror na pečenje. Dok se salštange pečeju, nesmem nikam prejti, moram ostati f kuhnji i cijele vrijeme paziti, da me f roru mesto finih mekanih slatkih salštangi ne dočekaju črni zgoreti ščapeki drvenoga ugljena.
A sad idem brže zarolati salštange, da mi se loptice preveč ne napuhnu! Il bi bilo bolje da napravim kajzerice?

- 12:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

25.07.2020., subota

gle kak je divan dan

gle kak je divan dan
idemo se malo prošetat
ma kakva šetnja
mrtav sam umoran
moram malo prileć
i ispružit noge
pogledat vijesti
i prolistat novine
ti i tvoje izležavanje
niš drugo ne radiš
neg se samo izležavaš
i po cijele dane buljiš u taj televizor
daj se primi nekog posla
il si kupi pesa
il odi u ribičiju
ma daj prestani
kakva ribičija
i kakvog posla da se primem
u tom malom stanu
nema mesta ni za hodat
samo mi još pes fali
daj nemoj me gnjavit
neg mi dodaj novine
- 13:45 - Komentari (28) - Isprintaj - #

21.07.2020., utorak

Pranje povrća i voća



Prije šopingcentarske ere povrće i voće, ako nismo imali svoje vrtove, kupovali smo na tržnicama i u malim voćarnama. To nisu bile voćarne u sklopu nekog dućana nego zasebna mala trgovina. U našem malom mjestu to je zapravo bio veliki kiosk. U njemu je bilo hladno i prodavačica, jedna i jedina prodavačica koja je u voćarni radila, uvijek je imala na sebi preko kute kožnati prsluk tj. kožuh. Kad si došao nešto u voćarni kupiti, povrće i voće ti je grabila i pakirala prodavačica, ona i samo ona. Povrće i voće je bilo u drvenim štajglecima i bilo je uvijek suho. Bilo je na suhom i na hladnom.
A danas? Gdje danas najčešće kupujemo voće i povrće? Na tržnicama i u dućanima među svom ostalom robom, u dućanima u kojima je pretoplo za voće i povrće, u dućanima gdje svi možemo prljavim rukama pipati voće i povrće, sami grabiti u vrećice i vagati. Osim toga, mrkva, krumpir, luk i češnjak i sve ostalo povrće i voće u tim velikim dućanima i šoping centrima čuvaju se u hladnjačama u kojima zrak često sadržava previše vlage. U jednom samoposluživanju u sklopu velikog šoping centra u Americi vidjela sam čak i oguljene male mrkvice u kutijicama spremne za kuhanje. Kome to treba? Kamo nam se tak žuri? Ili smo tak lijeni da si ne možemo ni mrkvu postrugat nožićem prije kuhanja? A oprani krumpir i oguljena mrkva, vlažan luk i češnjak te pošpricana salata ne može se dulje čuvati jer se brzo kvari. To je roba koja se mora brzo potrošiti. Ako se ne potroši mora se baciti i kupovati novo.
Kad su u našem gradu bili otvoreni prvi takvi veliki dućani i kad sam ja vidjela kako kupci to prepipavaju pa vraćaju natrag na hrpu - mnogi tako rade i u dućanima i na tržnicama – stalno sam gunđala da to nije higijenski i da to tak ne smije biti. Ne smije ono što ću ja jesti ne znam kolko ljudi prepipat. Osobito povrće i voće koje se ne kuha nego se jede svježe. I ja nek onda jedem jabuku koju je netko prepipao nakon što je bio na zahodu i nije oprao ruke!!?! Naime, nedavno sam pronašla podatak da 79 posto muškaraca i 35 posto žena ne opere ruke nakon korištenja javnog wc-a. Jel to moguće? Zašto ne operu ruke? Jel i to lijenost ili misle da nisu ništa dirali na zahodu pa im ruke nisu pljave? Pa opće je poznato da ruke treba prati nakon male i velike nužde, nakon mijenjanja pelena, prije i nakon pripremanja hrane, posebice nakon dodirivanja sirova mesa, prije jela ili hranjenja druge osobe, nakon dodirivanja životinja, zemlje, alata i biljaka u vrtu itd. itd.
No vratimo se mi povrću i voću. Vidim da ima ljudi koji ne operu naranču prije guljenja, a jabuku uzmu iz zdjele koja stoji na stolu u sobi, protrljaju je rukama i jedu. Zar ne znaju da na voću i povrću mogu biti razni mikroorganizmi: i gljivice i bakterije i virusi i praživotinje, i prašina, i ostaci zemlje, i pesticidi i slično. Voće i povrće mogu onečistiti kukci, ptice, male životinje i ruke berača. Osim toga u trgovinama i na tržnici možete primjetiti da je povrće i voće pošpricano vodom. Ta voda također može biti onečišćena i pogodovati razvitku i umnožavanju mikroorganizama. I još jedna informacija: što je manji prostor u kojem boravimo, npr. mala zatvorena kuhinja, u njemu ima više mikroorganizama.
Stoga je veoma važno uvijek prati voće i povrće i prije jela i prije kuhanja. I ono koje kupujemo u dućanima i ono koje kupujemo na placu i ono koje beremo na dvorištu u svom povrtnjaku i voćnjaku. Ljudi koji imaju vrtove na dvorištu bi trebali obavezno imati pipu, bunar ili pumpu kako bi povrće iz vrta odmah nakon branja mogli oprati na dvorištu pa tek nakon toga unijeti u kuhinju.
I kaj da vam još važnoga velim na kraju ovog listića?
Kad bi ti ljudi koji ne peru redovito ruke i voće i povrće koje će jesti, samo jednom uživo - ne na sličici na internetu - pogledali pod mikroskopom praživotinje, gljivice, bakterije i viruse koji se mogu nalaziti na njihovim rukama, na voću i na povrću koje namjeravaju pojesti, odmah bi oprali ruke i ne bi pojeli ni jednu jedinu jabuku ni naranču, a da ih prethodno dobro ne operu. I to s vrućom vodom!!!

- 10:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.07.2020., subota

duge si gruntam


duge si gruntam i gruntam i gruntam
al' zgruntati nemrem nič
jer sem srečna jake, jake
te vam se morti čudne vidi
al' tak vam je i navek bu
v sreči nigdo gruntal ne bu

- 22:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

14.07.2020., utorak

Crvene jabuke



Kad je Klara krenula u prvi razred nije znala ni čitati ni pisati - pala je i pokoja jedinica kad ne bi napisala domaću zadaću, jer i to se događalo - a nije mogla ni na miru sjediti u učionici i slušati učiteljicu. No učiteljica je znala da je Klara donedavno slobodno živjela na selu, na dvorištu, u prirodi. Pustila ju je da se privikne na novu sredinu i novi način života. I doista, Klara je ubrzo naučila i pisati i čitati, redovito je pisala zadaću i iz divljeg dječaka preobrazila se u ozbiljnu djevojčicu. Ali zadržala je ljubav prema prirodi i često se kući iz škole s djecom iz razreda vraćala, ne ravno po cesti, nego okolnim zaobilaznim putevima: preko brijega ili po pruzi. Nakon nekog vremena okupila se i prava družba, djevojčice i dječaci iz susjedstva, koja je redovito odlazila na izlete u obližnje šumarke, na livade, na bajere ili u udaljene, nove i neistražene zanimljive dijelove sela. Jedan od tih izleta bio je dogovoren za jednu subotu pred kraj ljetnih praznika, a bilo je to pješačenje do župne crkve na brijegu udaljene oko jedan sat hoda od njihove zgrade. Drużina se okupila poslije ručka - voda, sendviči i jabuke su bili spakirani - i krenula put crkve. Prvi ravni dio puta je prošao dobro, no potom je uslijedio strmi uspon do crkve, što ih je sve poprilično iscrpilo. Ipak su se uspjeli nekako popeti do uzvisine na kojoj je smještena crkva, pa su na platou ispred crkve pojeli sendviče, popili vodu i podijelili svakom po jednu jabuku. Pokušali su ući u crkvu da ju razgledaju iznutra, ali ona je bila zaključana. Stoga su se prošetali po groblju koje je smješteno ispod crkve, tražeći grobove sa poznatim prezimenima. Budući da nisu imali snage da odu u istraživanje obližnje šume - bio je poprilično topao kasnoljetni dan i bili su svi već poprilično umorni - donijeli su zajedničku odluku da polako krenu kući. A kad su se drugim putem između vinograda i drvenih klijeti počeli spuštati do glavne ceste, Klara je u župnikovom voćnjaku koji se prostire na padini brijega ispod crkve i župnikove kuće ugledala stablo jabuke puno lijepih crvenih plodova. Nije mogla odoljeti pa je dječake, bila su dvojica, nagovorila da se kroz ogradu provuku u voćnjak i naberu, iako nisu još bile posve zrele, malo jabuka. Dječaci su se nećkali jer su se bojali župnika, ali su ipak poslušali Klaru i provukli se kroz ogradu. Ali čim su počeli brati crvene plodove iznenada se pojavila župnikova domaćica - i ona je došla nabrati malo jabuka za štrudl - pa su se djevojčice razbježale i svaka svojim putem odjurile niz brijeg. Jedan dječak je također uspio pobjeći provukavši se brzo kroz ogradu i utrpavši nekoliko ubranih jabuka u njedra. No drugi Dječak nije uspio pobjeći jer je pri padu sa stabla na koje se upravo bio popeo uganuo nogu. Domaćica mu je pomogla da ustane i da odšepesa do župne kuće pa mu je na gležanj stavila hladan oblog i pozvala župnika. Župnik je imao auto pa ga je odvezao kući. Morao je mirovati dok se gležanj ne oporavi, a Dječakov otac se jako naljutio pa je uslijedila i zabrana izlaska od desetak dana. Dječak se zbog tog događaja tako naljutio na Klaru da nije više htio ići na izlete s njenom veselom družbom. Izbegavao ju je, sve rjeđe su se susretali na stubištu i još rjeđe razgovarali.
Nakon tog izleta koji je tako neslavno završio izletnička družina polako se počela raspadati. Sve više obveza u školi, pohađanje glazbene škole i pjevanje u školskom pjevačkom zboru, Klari, kao i ostalim članovima družine, ostavljale su premalo vremena za izlete. Dječak je u školi našao nove prijatelje, a ona se i dalje družila sa svojim prijateljicama iz škole i iz susjedstva. U srednjoj školi su se još više udaljili; Klara je pohađala gimnaziju u obližnjem gradiću, a Dječak je izabrao najbližu srednju školu u njihovom selu. Preko ljeta se uopće nisu viđali jer su i jedno i drugo odlazili s roditeljima na more.
Klarin odlazak na fakultet u glavni grad posve ih je razdvojio, ona je stanovala blizu fakulteta, a on je svaki dan putovao kući. Iako je ona dolazila kući svakog petka i subotom odlazila s društvom u disko i na ples u obližnje restorane i hotele, Dječak u tom društvu nije našao svoje mjesto. On je imao svog psa, svoj bicikl, svoj auto i svoj motor. I baš taj motor ih je nakon mnogo godina ponovo spojio. Kad je Klara diplomirala, a on se vratio sa služenja obaveznog vojnog roka, sreli su se na stubištu jedne subote poslije podne. Bok, kak si, ideš se vozit? - pitala je Klara. Da, idem u grad, ideš sa mnom? – odgovorio je Dječak. Okrenuo se prema njoj i pogledao je posve novim očima.
Nakon nekoliko mjeseci, točno šesnaest godina nakon izleta do župne crkve na brijegu, Klara i Dječak su se vjenčali u toj istoj crkvi u koju na tom izletu nisu mogli ući. Svi članovi Klarine izletničke družbe bili su na vjenčanju, a za vrijeme svadbene večere na stolu ispred vjenčanog para stajala je zdjela puna crvenih jabuka.

- 00:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.07.2020., subota

sad kad je odlučio otići

sad kad je odlučio otići
on smireno vadi svoju odjeću iz ormara
i brižljivo je stavlja u kofer
uzima svoje knjige s polica
i slaže ih u čvrstu kartonsku kutiju
isključuje svoj kompjutor
i stavlja ga u malu torbu
sad, kad je odlučio otići
on uzima svoju četkicu i pastu za zube
svoj brijaći aparat
i svoje kompaktne ploče
uzima svoj fotoaparat
i svoju sportsku i ribičku opremu
on uzima svoje cipele i tenisice
i sve stavlja u veliku torbu
ona mirno sjedi na dvosjedu
gleda ga i ništa ne govori
ne moli ga da ostane
ne plače više i ne ljuti se
a kad bi rekla samo jednu riječ
on bi svu svoju odjeću stavio natrag u ormar
sve bi svoje knjige složio natrag na policu
uključio bi opet svoj kompjutor
četkicu, pastu i brijaći aparat
vratio bi u kupaonicu
kompaktne ploče, fotaparat
sportsku i ribičku opremu
cipele i tenisice
vratio bi na police i u ormariće
sjeo bi uz nju na dvosjed
zagrlio bi je
i nikad je ne bi ostavio


- 12:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

07.07.2020., utorak

Roan je slomio nogu


Kad su sunčeve zrake osvijetlile polušpilju, Oena se probudila, pogledala uokolo i primijetila da nema odraslih članova njihove životne zajednice. Muškarci su rano jutros otiśli u ribolov, a žene i starija djeca beru plodove i zeleno bilje. Mala djeca su spavala, dobro umotana u kožnate pokrivače, pa je odlučila da ih još neće buditi. Neka spavaju. Otišla je dodati nekoliko debljih grana na ognjište da im se vatra ne ugasi. Vani je bilo prohladno, ljeto je bilo pri kraju i uskoro će morati krenuti na put u toplije krajeve. Ovdje na zelenim brežuljcima uvijek ima dovoljno hrane za cijelu skupinu: i zelenog jestivog bilja, zrnja, bobica i plodova, rijeka obiluje ribom, a u šumi se uvijek može uloviti pokoji zec, vepar, jelen ili srna. Ali zime su oštre i duge i nema dovoljno hrane za cijelu skupinu, pa ne mogu više ovdje ostati. Moraju početi sušiti bilje i plodove kako bi imali dovoljno hrane za put, ako ne za sve članove zajednice, onda barem za djecu. Za vrijeme seobe uvijek se nađe malo vremena i za lov i ribolov, a usput se može ubrati i malo bilja. No ako žele stići na vrijeme, morali bi svaki dan prevaliti što veći dio puta, kako ih snijeg ne bi iznenadio prije dolaska na cilj, do polušpilje na obali velike vode u kojoj će, mnogo lakše nego ovdje na brežuljcima, provesti zimu.
Kad je dodala granje na vatru i krenula prema polušpilji da probudi djecu, učinilo joj se kao da je iz obližnjeg šumarka začula tihi jauk. Malo se zabrinula jer se Roan s ostalim muškarcima još nije vratio iz jutarnjeg ribolova. Već su trebali donijeti ribu kako bi žene stigle na vrijeme pripremiti hranu za objed. Ušavši u polušpilju nježno je probudila djecu, pozvala ih da dođu i sjednu uz ognjište te pričekaju da im donese bobice za jelo. Dok im je dijelila bobice, opet joj se učinilo da čuje glasove i jauke, a kad se okrenula prema šumarku vidjela je kako muškarci dolaze noseći jednoga od njih na rukama. Potrčala je prema njima i u ozljeđenom muškarcu prepoznala svoga čovjeka. Pogledavši ga, odmah je shvatila da se pri povratku s ribolova poskliznuo i preko granja pao u duboki jarak te pritom vjerojatno slomio nogu. Muškarci su Roana donijeli do polušpilje i obzirno polegli na kožnati prostirač. Ruke i grudi su mu bile pune ogrebotina, a lijeva noga savinuta. Oena je pažljivo opipala njegove ruke i noge pa zaključila da kosti ruku i desne noge nisu pukle, ali jedna kost lijeve noge je ipak slomljena. Otišla je na obližnjuu livadu i ubrala nekoliko ovalnosrcolikih zelenih listova biljke koja ubrzava zarastanje rana. Izravnala je Roanovu nogu i učvrstila je dvama ravnim granama koje je uz nogu privezala kožnatim trakama. Potom je uzela čisti komad kože i stavila je u jamu za kuhanje, u nju ulijala čiste vode i u vodu ubacila užareni kamen sa ognjišta. Kad je voda uzavrela dodala je svježe zelene ovalnosrcolike listove i ostavila ih nekoliko trenutaka u vodi. Kad su listovi povenuli, izvadila je kamen i listove iz vode pa pričekala da se malo ohlade. Ogebotine na rukama i grudima svoga voljenog čovjeka pažljivo je obložila pripremljenim listovima. Pokrila ga je kožnatim prekrivačem, sjela uz njega i zamolila nebeske sile da ga ne odvedu u vječna lovišta, nego da pomognu da ogrebotine brzo zacijele i kost u njegovoj nozi što brže zaraste. U ljušturi školjke donijela mu je malo vode, a kad je popio vodu sagnula se do Roanova uha te mu tiho šapnula da ga voli i da ga treba pa ga nježno poljubila.
Kad je zaspao otišla je do ognjišta da vidi kako su djeca i sjela kraj njih da malo predahne. Uskoro su se punih ruku bilja što su ubrale na okolnim livadama i uz rub šume, vratile žene i starija djeca. Muškarci su očistili ribe koje su jutros uspjeli uloviti, pa je trebalo početi pripremati objed. Bar hrane sad imamo dovoljno, pomisli Oena, i ode pomoći ženama da dio bilja stave na sušenje uz ognjište, a ostalo usitne i pripreme za objed. U polušpilji ima još malo zrnja pa će i to pripomoći da se svi danas dobro najedu.
A sutra počinju pripreme za seobu. Samo još mora smisliti kako će nositi ozlijeđenog Roana ako slomljena kost u njegovoj lijevoj nozi ne bude prije polaska potpuno zarasla.

- 00:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Litterula

Blogovi