Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< lipanj, 2020 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Builderica
Borut
Carica
Crna svjetlost
Delicatus
Demetra
Dinaja
dražeN
Emir
EuM
Euro
Flekserica
Gogoo
Irena
Isabel
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Ljubav
Massal
Mayday
Mecabg
Mehagina kći
Metric
Mikitarije
Moda
Modrina neba
More ljubavi
Morska iz dubina
Moslavac
Mehagina kći
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Pojidež
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Regina
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Teuta
Tignarius
Tišina postojanja
U prolazu
U zvijezdama
Viatrix
Violenta
Vjetar
Vlad
Vrtlog
Yulunga
Zauzete misli


30.06.2020., utorak

Roan je slomio nogu



Kad su sunčeve zrake osvijetlile polušpilju, Oena se probudila, pogledala uokolo i primijetila da nema odraslih članova njihove životne zajednice. Muškarci su rano jutros otiśli u ribolov, a žene i starija djeca beru plodove i zeleno bilje. Mala djeca su spavala, dobro umotana u kožnate pokrivače, pa je odlučila da ih još neće buditi. Neka spavaju. Otišla je dodati nekoliko debljih grana na ognjište da im se vatra ne ugasi. Vani je bilo prohladno, ljeto je bilo pri kraju i uskoro će morati krenuti na put u toplije krajeve. Ovdje na zelenim brežuljcima uvijek ima dovoljno hrane za cijelu skupinu: i zelenog jestivog bilja, zrnja, bobica i plodova, rijeka obiluje ribom, a u šumi se uvijek može uloviti pokoji zec, vepar, jelen ili srna. Ali zime su oštre i duge i nema dovoljno hrane za cijelu skupinu, pa ne mogu više ovdje ostati. Moraju početi sušiti bilje i plodove kako bi imali dovoljno hrane za put, ako ne za sve članove zajednice, onda barem za djecu. Za vrijeme seobe uvijek se nađe malo vremena i za lov i ribolov, a usput se može ubrati i malo bilja. No ako žele stići na vrijeme, morali bi svaki dan prevaliti što veći dio puta, kako ih snijeg ne bi iznenadio prije dolaska na cilj, do polušpilje na obali velike vode u kojoj će, mnogo lakše nego ovdje na brežuljcima, provesti zimu.
Kad je dodala granje na vatru i krenula prema polušpilji da probudi djecu, učinilo joj se kao da je iz obližnjeg šumarka začula tihi jauk. Malo se zabrinula jer se Roan s ostalim muškarcima još nije vratio iz jutarnjeg ribolova. Već su trebali donijeti ribu kako bi žene stigle na vrijeme pripremiti hranu za objed. Ušavši u polušpilju nježno je probudila djecu, pozvala ih da dođu i sjednu uz ognjište te pričekaju da im donese bobice za jelo. Dok im je dijelila bobice, opet joj se učinilo da čuje glasove i jauke, a kad se okrenula prema šumarku vidjela je kako muškarci dolaze noseći jednoga od njih na rukama. Potrčala je prema njima i u ozljeđenom muškarcu prepoznala svoga čovjeka. Pogledavši ga, odmah je shvatila da se pri povratku s ribolova poskliznuo i preko granja pao u duboki jarak te pritom vjerojatno slomio nogu. Muškarci su Roana donijeli do polušpilje i obzirno polegli na kožnati prostirač. Ruke i grudi su mu bile pune ogrebotina, a lijeva noga savinuta. Oena je pažljivo opipala njegove ruke i noge pa zaključila da kosti ruku i desne noge nisu pukle, ali jedna kost lijeve noge je ipak slomljena. Otišla je na obližnjuu livadu i ubrala nekoliko ovalnosrcolikih zelenih listova biljke koja ubrzava zarastanje rana. Izravnala je Roanovu nogu i učvrstila je dvama ravnim granama koje je uz nogu privezala kožnatim trakama. Potom je uzela čisti komad kože i stavila je u jamu za kuhanje, u nju ulijala čiste vode i u vodu ubacila užareni kamen sa ognjišta. Kad je voda uzavrela dodala je svježe zelene ovalnosrcolike listove i ostavila ih nekoliko trenutaka u vodi. Kad su listovi povenuli, izvadila je kamen i listove iz vode pa pričekala da se malo ohlade. Ogebotine na rukama i grudima svoga voljenog čovjeka pažljivo je obložila pripremljenim listovima. Pokrila ga je kožnatim prekrivačem, sjela uz njega i zamolila nebeske sile da ga ne odvedu u vječna lovišta, nego da pomognu da ogrebotine brzo zacijele i kost u njegovoj nozi što brže zaraste. U ljušturi školjke donijela mu je malo vode, a kad je popio vodu sagnula se do Roanova uha te mu tiho šapnula da ga voli i da ga treba pa ga nježno poljubila.
Kad je zaspao otišla je do ognjišta da vidi kako su djeca i sjela kraj njih da malo predahne. Uskoro su se punih ruku bilja što su ubrale na okolnim livadama i uz rub šume, vratile žene i starija djeca. Muškarci su očistili ribe koje su jutros uspjeli uloviti, pa je trebalo početi pripremati objed. Bar hrane sad imamo dovoljno, pomisli Oena, i ode pomoći ženama da dio bilja stave na sušenje uz ognjište, a ostalo usitne i pripreme za objed. U polušpilji ima još malo zrnja pa će i to pripomoći da se svi danas dobro najedu.
A sutra počinju pripreme za seobu. Samo još mora smisliti kako će nositi ozlijeđenog Roana ako slomljena kost u njegovoj lijevoj nozi ne bude prije polaska potpuno zarasla.

Oznake: kratke priče


- 00:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

23.06.2020., utorak

Akrobacije na motociklima


foto:internet

Jedna od prvih dadilja koje su me povremeno zamjenjivale bila je jedna mlada medicinska sestra - već nekoliko godina živi i radi u Londonu - koja je radila u jednom gradskom domu za starije i nemoćne osobe. Kad je u domu radila u jutarnjoj ili noćnoj smjeni k nama bi došla poslije podne pa je VelkojBebi davala voće i večeru. Budući da je meni doktorica rekla da se kad dadilja dođe moram maknuti i odmarati se ili prošetati, poslušala sam njezin savjet, ostavila dadilju da na miru obavlja svoj posao i otišla u šetnju. Ponekad bih se prošetala preko groblja do naše stare crkve, pa se spustila do željezničkog mosta. Ne gledajući s mosta rijeku koja tu poprilično brzo teče, nekako bih prešla preko tog drvenog uskog pločnika uz prugu - ponekad bih se na tom pločniku mimoišla i s biciklistima - pa skrenula desno na stazu koja vodi do tvrđave. Tvrđava je smještena na ušću Kupe u Savu pa kad hodaš prema tvrđavi s desne strane ti je Kupa, a s lijeve Sava. A uz rijeku Savu proteže se jedan dio asfaltirane ceste koja od tvrđave vodi do galdovačkog mosta. Taj dio je potpuno ravan i idealan za izvođenje vratolomija na motoru. Tako sam jednom zgodom kad sam se tuda šetala – išla sam zapravo na koncert koji se održavao u unutrašnjem dvorištu Staroga grada - ugledala skupinu mladića na motociklima kako uvježbavaju svoje akrobacije. Dakako, bez kacige i bilo kakve druge zaštitne opreme. Baš kad sam ja naišla, jedan mlađi momak je uvježbavao lastavicu: stajao je na motoru na jednoj nozi, drugu nogu je ispružio uzduž motora, a ruke je raširio u visini ramena. Prava pravcata lastavica. Nije vozio brzo, vozio je polako, ali to je ipak preopasna igra. Po život opasna akrobacija. Dobro da me nije šlag strefio kad sam to vidjela. Oprezno sam prošla pored njega i nisam ništa komentirala, samo sam ga u čudu gledala a on se smješkao i mirno se u stavu lastavice vozio na motoru. Ali ne znam što bi bilo da je slučajno tada naišao neki auto ili neko drugo vozilo. Ja sam se odšetala do tvrđave; tamo je restoran pa sam prije koncerta popila kavicu i pogledala izložbeni postav u tvrđavi jer je bila otvorena za posjetitelje. Ali nikako mi nisu iz glave izlazili ti momci i njihove ludorije. Zašto to momci rade - i sad često čujem kako rano ujutro, čim u proljeće zatopli, motori tutnje i jure po ravnom dijelu ceste prema Petrinji - zašto se moraju tako brzo voziti i izvoditi te svoje akrobacije i vratolomije?? I to bez ikakve zaštite. Zašto?? Zašto?? Zašto?? Nek mi to netko objasni. Pogotovo stoga što svi znamo koliko je to opasno i znamo da svake godine u nesrećama pogine pedesetak vozača mopeda i motocikala. Tako je poginuo i devetnaestogodišnji sin jedne naše poznanice, a ona to nikad nije preboljela, kao i vjerojatno svi roditelji čija su djeca na taj način stradala.
A na internetskoj stranici MUP-a čitam da “motociklisti i mopedisti najčešće precjenjuju svoje vozačke sposobnosti, podcjenjuju ili zbog neiskustva ne prepoznaju opasnosti u prometu, ne koriste uoće zaštitne kacige ili koriste one koje nisu homologirane ili koriste nepričvršćenu kacigu, kreću se neprilagođenom ili nedopuštenom brzinom, kreću se površinama koje nisu namijenjene za tu vrstu vozila (nogostupi, pješačke zone), obavljaju pretjecanje ili obilaženje kolone vozila po dijelu kolnika za vozila iz suprotnog smjera, upravljaju neregistriranim i vozilima kojima je isteklo važenje prometne dozvole, upravljaju prije stjecanja prava na upravljanje, odnosno bez položenog odgovarajućeg vozačkog ispita, upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola i uklanjaju blokade na mopedima.”
A policijski prometni stručnjaci podsjećaju vozače mopeda i motocikala da bi prije nego što sjednu na svoja vozila i tijekom vožnje trebali postupati ovako:
• “prije vožnje očistite vizir, stavite zaštitnu kacigu i pravilno je zategnite;
• uz zaštitnu kacigu, koristite i drugu zaštitnu opremu (jakna, hlače, štitnici, čizme i rukavice);
• zbog ionako manje, a samim time i teže uočljive siluete na cesti odijenite svjetliju odjeću i kacigu, „življih“ boja, odnosno s reflektirajućim detaljima;
• provjerite tlak u gumama; upalite dnevno ili kratko svjetlo;
• ne upravljate pod utjecajem alkohola ili droga;
• poštujte dopuštena ograničenja brzine;
• prilagodite brzinu vožnje uvjetima na cesti (stanju i karakteristikama ceste);
• prilikom vožnje u skupini, vozite u slijedu jedan iza drugoga;
• vozite sredinom prometnog traka, a ne uz središnji dio kolnika, jer je to za vozače ostalih vozila mrtvi kut (iznimka je samo situacija kada se kreće kolnikom koji ima samo po jednu prometnu traku namijenjenu za promet vozila u jednom smjeru, gdje se moped tada treba kretati što bliže desnom rubu kolnika);
• prilikom vožnje kroz lijevi zavoj, odmaknite se dovoljno od središnje crte (jer se vožnjom uz crtu i naginjanjem u zavoju glava vozača može nalaziti čak do 1 metar u prometnoj traci namijenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera);
• ne vozite slalom između vozila;
• izbjegavajte vožnju na dijelovima asfalta na kojima ima pijeska, ulja i sl., posebice u zavojima;
• kontrolirajte svoje ponašanje i strast za vožnjom te ne ispitujte mogućnosti svog mopeda ili motocikla u prometu na cestama;
• predviđajte poteze vozača automobila;
• vozite se na dovoljnoj udaljenosti od vozila ispred sebe;
• poduzmite i sve drugo što je u vašoj moći da svi sudionici budu sigurni u prometu.”

A Litterula dodaje: momci, ne jurite na tim svojim motorima i ne vozite se na jednoj nozi raširenih ruku kao lastavice!

Oznake: osvrti


- 21:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

16.06.2020., utorak

Korisne životinjice



Ispod moga dvorišta dugi niz godina rastao je jedan lijepi mali šumarak, bila je tu jedna lijepa breskvica, jedna jabučica, jedan već poprilično veliki orah, divlja šljiva, lijeska, svibovina i slično grmlje. Nitko to nije kosio pa se tu oblikovala jedna zgodna mala prirodna zajednica puna različitih trava i drugih biljaka, kukaca, guštera, malih sisavaca i raznoraznih drugih malih životinja. Iz trave je često znao izjuriti sljepić ili jež, a predvečer su svjetlucale krijesnice. A onda je tu "moju" malu šumicu kupio vlasnik susjedne parcele, naručio malčer, onu veliku mašinu, dojurila mašina, potrgala svo drveće i grmlje i pokušala poravnati i terasirati taj nagnuti teren bez gradnje potpornog zida. Pritom je potkopala betonski temelj naše ograde, pa se jedan dio moje visoke guste živice lijepo osušio jer je korijenje ostalo visiti u zraku. Kad su to tako lijepo "poravnali", nadala sam se da će novi vlasnik te parcele posaditi voćke, ukrasno drveće, grmlje, cvijeće, oblikovati povrtnjak i sve to lijepo odrżavati kao pravi vrtlar. Ma je!!! Figu frišku!! Dohvatio se on rotacione kosilice pa kosi li ga kosi, i kad treba i kad ne treba. Čim biljčice malo narastu eto ti njega s kosilicom pa struže li struže sve do zemlje. I tako svaki čas. Uskoro se s lijeve strane napravilo i lijepo malo klizište jer nema korijenja drveća koje bi držalo glinastu zemlju koja kad se fino natopi vodicom curi li ga curi.
Nema više visoke trave, nema više ni sljepića ni ježeva ni krijesnica. Al' zato ima svake godine sve više puževa. A svaki pravi vrtlar zna da su krijesnice, sljepići i ježevi veoma korisne životinjice, da su naši vrijedni suradnici jer jako vole jesti pužiće i tako smanjuju njihovu brojnost i štetu koju čine u našim lijepim vrtovima.
Stoga u svakom vrtu ili u njegovoj blizini mora biti grmlja, cvijeća i visoke trave kako bi korisne životinjice imale što povoljnije uvjete za život. I kako bi nam stalno mogle pomagati da bez pesticida uzgojimo što više finog domaćeg povrća. Takav veliki lijepi vrt, obrubljen gustom visokom mješovitom cvjetnom gredicom imala je i moja Staramama i Najstarija teta i nikad nisu rabile nikakve pesticide, a vrt im je svake godine bio pun povrća.
I Stara vrtlarica je u svom malom vrtu posadila dosta grmlja, trajnica i lukovičastog cvijeća, a svake godine sije i jednoljetnice i dvoljetnice i začinsko i ljekovito bilje. I u povrtnjaku oblikuje mješovite gredice kako bi na dvorištu bilo što više raznovrsnog bilja.


Ali to, ta biljna raznolikost mnogim ljudima nije važna. Oni bi najradije, kako se meni čini, cijeli taj "moj" šumarak izbetonirali ili prekrili umjetnom travicom tak da im oko kuće ne može puzat, hodat, skakutat, trčat ili letit nikakva gamad.

Oznake: crtice


- 15:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

13.06.2020., subota

Glazba na radiju


Neki dan sam se jako ugodno iznenadila kad sam tijekom jutra na radiju čula nekoliko francuskih i talijanskih evergreena, jer ih već dugo nisam čula; najčešće slušamo pjesme s engleskog govornog područja. A poslijepodnevni izbor glazbe me još ugodnije iznenadio, zapravo oduševio, jer smo nakon dugo dugo vremena - riječ je o mjesecima, a možda čak i godinama - mogli čuti jednu slovensku pjesmu. Bila je to pjesma Dan ljubezni koju je skladao Tadej Hrušovar, a stihove napisao Dušan Velkaverh. Poslušajmo tu pjesmu!



Ako želite zapjevati tu su i stihovi:

Pusti tisoč dni
In tisoč noči, ki jih več ni
Če sploh ne veš, da so kdaj bili

Vzemi le en dan, ki skril si ga tja
Na srčno stran
Pozabil ga nikoli več ne boš

To je bil tvoj dan ljubezni
Najlepši dan, ki ne mine nikdar
Svet živi za dan ljubezni
Dan, ki da ti vse in vse ti vzame
Tega nikdar ne veš

Kdaj prišel bo zate spet ta dan
Naj te upanje ne zapusti
Le zaspi ko jutro te zbudi
To bo ljubezni dan

A s tom meni dragom pjesmom - jedan dio mojih gena je slovenski, prabaka mi je naime bila Slovenka - slovenska grupa Pepel in Kri zastupala je 1975. godine bivšu zajedničku državu na izboru za Pjesmu Eurovizije u Stockholmu. Nije se baš dobro plasirala, među 19 pjesama koje su tada sudjelovale u natjecanju zauzela je tek 13-to mjesto s osvojena 22 boda. Grupu Pepel in Kri sačinjavali su Marija Judita Haberl (poznatija kao Ditka Haberl), Ivo Mojzer, Nada Zgur, Oto Pestner, Palmira Klobovs i Tadej Hrušovar. Tada nije bilo važno koje mjesto ćemo zauzeti, bilo je važno sudjelovati na tom lijepom natjecanju i pokazati da i mi možemo napisati i skladati pokoju lijepu zabavnu pjesmu. A danas? Danas mi se čini kao da se glazbenici, autori i pjevači trude tko će na natjecanju za pjesmu Eurovizije izvest veću i ekstravagantniju glupariju.
No vratimo se mi zabavnoj glazbi na radiju - o ozbiljnoj glazbi ćemo nekom drugom zgodom - o čemu sam zapravo htjela reći nekoliko riječi. Htjedoh dakle reći da bi bilo lijepo kad bi na svim hrvatskim radiopostajama češće emitirali i noviju i stariju i zabavnu i narodnu glazbu svih europskih naroda, a posebice naroda Europske unije kojoj pripadamo već 7 godina. Zašto primjerice ne bismo bar povremeno slušali i španjolsku, portugalsku, austrijsku, njemačku, češku, poljsku, litvansku, mađarsku, grčku, dansku, norvešku, albansku, rumunjsku, bugarsku, rusku, ukrajinsku i glazbu svih ostalih europskih naroda?
Zašto na svim radijskim postajama slušamo najčeśće glazbu na engleskom jeziku? I to jeziku države koja više uopće nije članica Europske unije. Volim ja engleski jezik, ali ne mora baš svuda i baš stalno engleski prevladavati. Ima i drugih jezika i drugih naroda koji također znaju i skladati i napisati i otpjevati mnogo lijepih pjesama. Pa tašto ih onda na radiju ne možemo čuti? U čemu je problem?
A dok glazbeni urednici na našim radijskim postajama taj problem ne počnu rješavati, čujmo pjesmu Kanenas, lijepu pjesmu poznate grčke pjevačice Anne Vissi koja je zastupala Grčku na Euroviziji 1980. i 2006., a Cipar 1982. Sigurna sam da i ovu pjesmu znate. Zapjevajmo!



Ena synnefo perastiko itan ki afto kardia mou
Vrohoula kalokairini
Ma den teriazi stin idiosygrasia ti dikia mou
Stihimata na hano sto ho pi
Emis tha imaste mazi

(x2)
Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas
Skotono sou leo gia hari tou erota mas
Kanenas ston kosmo empodio de tha gini
Tipota emas tous dyo de mas horizi

Ohi ohi
To heri de sou afino
Ohi ohi
Den pao pouthena

Imaste thniti ke ine anthropino na kano lathi

Ma yparhoun elafryntika
Min pistevis oti metaksy mas kati ehi allaksi
Sto orkizome ola ine opos palia
Esy ise apo ola pio psila

(x2)
Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas
Skotono sou leo gia hari tou erota mas
Kanenas ston kosmo empodio de tha gini
Tipota emas tous dyo de mas horizi

Ohi ohi
To heri de sou afino
Ohi ohi
Den pao pouthena

Oznake: osvrti


- 12:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.06.2020., utorak

Lišće Frana Mažuranića




U staroj maloj crnoj vitrini među djedinim i bakinim knjigama pronašla sam prije nekoliko godina jednu knjižicu veoma malog, danas pomalo neuobičajenog formata. Bilo je to Lišće, zbirka crtica hrvatskog književnika Vladimira Frana Mažuranića, pisca “tajni što ih skrivaju male stvari”, pripadnika jedne od najvažnijih hrvatskih književnih obitelji, rođenog u Novom Vinodolskom 26. ožujka 1859. godine. Kao i većina književnika u to doba, Fran Mažuranić je svoje poznate crtice počeo 1885. godine objavljivati u časopisu Vienac. Pisao ih je i objavljivao sve do 1916. godine. U proljeće 1887. godine četrdeset je crtica izdao u knjizi pod nazivom Lišće Frana Mažuranića. Čitatelji i književni kritičari bili su oduševljeni, pa su tu zbirku tada proglasili jednim od najljepših djela hrvatske književnosti, a Vienac je popratio knjigu sljedećim riječima: “Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac!”
Fran Mažuranić je umjesto predgovora na početku svoje knjižice citirao uputu Ivana Sergejeviča Turgenjeva – bio mu je književni uzor - iz uvoda njegove zbirke pjesama u prozi Stihotvorenija v proze ili Senilia, kako valja čitati crtice: "Samo da čitatelj svega najedanput ne čita, jer bi mu valjda - iz dosade - knjižica iz ruke ispala. Neka čita svaku crticu posebi: danas ovu, sutra onu... Možda mu onda s kojega lista štogod kapne u dušu..."
Pročitala sam tada Mažuranićeve listiće tako kako je rekao Turgenjev, ne odjednom i ne u jednom danu, nego svaki dan po jednu. I ostale su mi u sjećanju sve do danas.
A što je zapravo crtica? Književni stručnjaci kažu da je crtica tj. noveleta kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakodnevnog života, može biti lirskog ili realističnog ugođaja, a najčešće završava jasno izrečenom poukom, upečatljivim zaključkom ili obratom. Crtica je uz vic i anegdotu najkraći i najjednostavniji pripovjedni oblik, to je dakle sažetiji oblik priče odnosno novele u kojoj se ne opisuje cijela radnja kao u noveli, nego samo jedan događaj, a u radnji sudjeluje manji broj likova. Kao kratki prozni žanr pisana je najčešće tijekom druge polovice 19. stoljeća. U hrvatskoj su književnosti mnogi pisali ili pokušali pisati crtice, no rijetkima je to pošlo za rukom tako dobro kao Franu Mažuraniću. Kroz njegove crtice provlače se politička, nacionalna i socijalna pitanja onog doba, impresije s mnogobrojnih putovanja, bogato životno iskustvo, nježnost prema djeci, domovini, prijateljima, hrabrost za izricanje vlastitog suda i sposobnost skiciranja psihološkog profila. Premda je pisao i novele, humoreske te pjesme, najpoznatiji je ipak ostao baš po Lišću; te su crtice najbolji dio njegova književnog rada. Radnja njegovih crtica je sažeta na najmanju moguću mjeru, a duhovito je i poentirano zaokružena. Zahvaljujući Mažuranićevoj iznimnoj brižnosti o jeziku i stilu, zbirka Lišće pravi je uzor spomenutoga književnog oblika, a autora smatraju vodećim hrvatskim autorom crtica.
No nisu samo crtice Frana Mažuranića zanimljive, zanimljiv je bio i njegov život. Osnovnu školu pohađao je u Novom Vinodolskom, a nakon toga uspješno završava četiri razreda realke u Zagrebu. Školovanje nastavlja u Pragu, na očevo inzistiranje, u srednjoj tehničkoj školi. Nemirne naravi, ubrzo napušta tu školu i prelazi u Moravsku, gdje pohađa i završava konjaničku kadetsku školu u Hranicama u Moravskoj. Službovao je u brojnim slovenskim i hrvatskim mjestima, no iz vojske je 1900. godine otpušten zbog kršenja vojničke stege. Od tada mu se za širu javnost zametnuo svaki trag; kontaktira samo s najbližom rodbinom. Nemirna i pustolovna duha, mijenjao je zanimanja, lutao cijelim svijetom, od Amerike do Južnih mora, a godinama se nije znalo gdje je i je li uopće živ. Poznato je samo da se uzdržavao pišući na stranim jezicima, no gotovo sav njegov književni rad stvoren u inozemstvu pod raznim pseudonimima još nije pronađen. U Hrvatskoj za to vrijeme nije gotovo ništa objavio, samo nekoliko kraćih humoreski pod naslovom Novo lišće u Viencu 1888. godine. Tek nakon gotovo četiri desetljeća, kad se, nedugo prije smrti, pojavio i trajno nastanio u Berlinu, 1927. godine mu je Matica hrvatska objavila zbirku kratkih proznih tekstova Od zore do mraka. Ta zbirka je odraz njegova bogatog životnog iskustva, refleksivnija je i puna mudrih izreka. Premda se nadao da će se kad tad vratiti u domovinu, za života mu se ta želja nije ispunila. Umro je 20. kolovoza 1928. godine u Berlinu, a njegovi zemni ostaci preneseni su 1973. god. u njegovo rodno mjesto Novi Vinodolski.
Vladimir Fran Mažuranić na svojim je putovanjima učio i skupljao znanja o različitim ljudima, kulturama i običajima. U svojim književnim radovima prikazivao je međuljudske odnose, stvarao je nešto novo i svoje. Imao je snažan utjecaj na hrvatsku književnost, narod, kulturu i tradiciju. Vidio je ono što nitko drugi ne vidi. Vidio je stvaran život! Nije se ustručavao iskazati svoje osjećaje, kakvi god bili, i to je ono po čemu pamtimo njegove crtice i njegovo Lišće.

Oznake: osvrti


- 17:36 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula