nedjelja, 30.12.2018.

Presretač

Ilustracija s Net.hr

Otkad je pasonja stigao, svaki slobodni trenutak provodimo vani. Pri tom susrećemo i mnoge druge pse i njihove vlasnike, mahom mlađe ljude. Manje-više su svi dobrohotni i druželjubivi.

Na jednoj šetnji prišunjao mi se lik otprilike moje dobi, sa starijim pridnenim psom koji ne pokazuje nikakva interesa za mog psa. Zato mu je gazda raspoložen za priču sa mnom, u kojoj uglavnom on pametuje. Dok mi razgovaramo, psi se dosađuju svaki na svojoj strani. Time se gubi smisao zbog kojeg sam izašla van, a to je da svom psu, koliko god mogu, nadoknadim šetnju šumom.

Uskoro sam primijetila da, u bilo koje doba dana ili večeri izvedem psa van, iza nekog ugla odjednom iskoči taj lik sa psom. Najprije sam mislila da pretjerujem, da čovjek tuda u to doba godinama šeće i da smo pasonja i ja zapravo nove zvijeri u kvartu :) Međutim, jednog dana mene čovjek pita stanujem li na tom i tom ulazu. Pitam ga zašto ga to zanima, a on će kao da mu tu stanuje kolega s posla. Preskočila sam odgovor, ali je on insistirao, pa sam skrenula temu.

Od tada ga izbjegavam.

Promijenila sam vrijeme izlazaka, koliko je to u danim okolnostima moguće. Promijenila sam i rutu šetnje, pa više ne šećemo po šumarcima, već po javnoprometnim površinama gdje ima puno ljudi. Svaki put kad izlazimo iz zgrade, pogledom preletim po kvartu od straha neće li iskočiti otkuda. Isto je i kad se vraćamo, najprije pogledam vreba li on odnekud, pa kad se uvjerim da ga nema, tek onda uđemo u ulaz. Ono što se prije činilo kao šetnja po prirodi, sad se čini kao šetnja po zatvoru.

Večer je pala, vlažna magla se spustila nad kvart, pasonja, ništa ne sluteći, veselo jurca po opalom lišću... kad iz mraka nasuprot nama izranja pridneni pas, a iza njega gazda. "Dobro veče" kaže, a ja tiho uzvratim i ubrzam korak, koji se uskoro pretvorio u trk...

Ilustracija



- 15:56 - Reci nešto lijepo (47) - Isprintaj - #


petak, 28.12.2018.

Sjenka čovjeka, sjenka duše

Postoje osobe koje nimalo ne drže do povjerenja kao najvažnije moralne karike u međuljudskim odnosima. Povjerenje je znak međusobnog poštovanja između ljudi, ali isto tako je potvrda uljuđenosti, pravilnog odgoja, osobnog integriteta, te na kraju i slika vlastitog samopoštovanja.

Čovjek se strahovito iznenadi kad ugleda takve ljude koji pljuju po povjerenju koje mu netko ukaže, pa čak ide tako daleko da ono što mu netko povjeri, u dobroj i poštenoj namjeri, sutra iskorištava protiv te iste osobe koja mu je nešto povjerila.

Tako možemo vidjeti kako pojedinci javno na internetu iznose sadržaj onog što mu je netko rekao ili napisao računajući da je ta osoba kojoj se povjerava - časna i poštena te da neće to nikome pričati.

A onda jednog dana, čak i nakon nekoliko godina, osvane javno na internetu e-mail poruka kojoj netko ukaže u povjerenju na nešto što smatra da bi za tu osobu možda bilo zanimljivo.
Naravno, da onaj koji šalje takvu poruku u tom času u najboljoj i najpoštenijoj namjeri to radi vjerujući u spoznaju do koje je došao, a za koju se može kasnije ispostaviti da možda i nije bila potpuno istinita. No, onog časa da je onaj tko šalje poruku znao da ista nije vjerodostojna zasigurno je ne bi slao jer na taj način zapravo kompromitirao sam sebe, odnosno nanio štetu svom ugledu.

Što nam ovo govori?

Govori nam da treba izbjegavati takve ljude koji nemaju poštovanja, kako prema drugima, tako ni prema svojoj vlastitoj ličnosti. Oni će vas kad tad iznevjeriti i protiv vas okrenuti sve ono što ste im rekli iskreno - u povjerenju!

Ovo je još tragičnije za takve ljude kad se zna da su to već više puta javno uradile, a čak imaju spremljenu "zlokobnu arhivu" koju godinama brižno čuvaju da je iskoriste onog časa kad im njihova izopačena narav poželi nekoga povrijediti, ili mu se čak na neki način; osvetiti...iako ne znaju da ta osveta u sebi zapravo krije najpokvareniji nagon kojeg čovjek može imati...Ali, eto - i takvih spodoba ima nažalost i tu među nama....Čuvajte ih se; nemojte im ni jednu jedinu riječ napisati, povjeriti....jer nikad ne znate kad će vam takva osoba zabiti nož u leđa...

Zanimljivo je istraživanje psihologa koji su promatrajući takve osobe otkrili da one teško zasnivaju obitelj jer ljudi u njima brzo otkriju ličnost kojoj ne mogu vjerovati...A ako kojim slučajem i nađu eventulano partnera onda njihov odnos u pravilu ima patološki karakter. Takvi ljudi često traže neku vrstu životnog spasa u duhovnim apstrakcijama gdje sami sebe uzdižu, veličaju...umišljajući čak da posjeduju i neke nadnaravne osobine...pa se neki proglašavaju svetim osobama, neki umjetničkim velikanima, a mnogi pritisnuti potpunim nepovjerenjem ljudi u njih - završavaju svoj život i suicidom...

Izvor: bloger Stefanio, post "Nož u leđa" od 28.12.2018.



Dobro je to napisao Stefanio, oduvijek je kroz povijest bilo nečasnih ljudi! Dobro je znati tko su, pa ih obilaziti u širokom luku! Danas im je jedan na tapetu, sutra će to biti netko drugi!


- 20:51 - Reci nešto lijepo (23) - Isprintaj - #


srijeda, 26.12.2018.

U tramvaju

Sjedi starija žena u tramvaju. Na jednoj od stanica ulazi druga starija žena sa psićem i krene sredinom tramvaja. Psić ide uz nju, nikoga ne dirajući. Nije čak ni njuškao. Kad su prolazili kraj žene koja sjedi, ta, ničim izazvana, izbaci nogu htijući šutnuti psića. Na svu sreću promašila je.

Što bi bilo da ga je uspjela šutnuti i da ju je pas ugrizao u samoobrani?! Bili bi krivi pas i vlasnica, a ne podmukla baba.

****************************


Ilustracija

Čekaj me, ja ću doći:

Još jedna noć je prošla, otvaram umorne oči,
novi dan, nova nada..možda će danas doći..
Malo sam gladan i žedan, odavno nisam jeo..
i puno prijana takvih, još usput ja sam sreo.

Al’ neka..nema veze..još ima snage i moći..
još pamtim tvoje riječi, čekaj me…ja ću doći..
I tako od onog dana, prošetam, pa se vratim
i čekam na istom mjestu i nikako da shvatim..

Prolaze tako ljudi, svak’ ide putem svojim,
ja tražim poznato lice i mašem repićem svojim.
Netko me pomazi malo, netko i udari nogom,
al’ neka, sve će to proći i opet bit ću sa tobom.

Sjetim se onda tako, kada mi teško bude,
dolaska u tvoju kuću, među te sve nove ljude.
Svi ste se smijali jako, na dlan ruke sam stao,
rek’o si da me voliš, da nikom ne bi me dao.

A ja sam bio sretan i već tada sam znao,
da ako zatreba nekad, za tebe život bih dao.
Svud sam te pratio stalno, dijelili sreću i tugu
i nikom vjerovao nisam, kao svom najboljem drugu.

Zato mi jako čudno, bijaše onog dana,
gledao si me dugo, pa izveo iz stana.
I krenusmo u vožnju i to baš podužu neku,
puno smo ulica prošli..i most..i neku rijeku..

Tada smo odjednom stali, krio si od mene oči,
rek’o si da te čekam i da ćeš sigurno doći.
A ja sam ostao zbunjen, gledao dugo za tobom,
sam u nepoznatom kraju, ne znajuć’ kud bih sa sobom.

I prolazili su dani, teški, al’ hrabrio sam sebe,
u svakom čovjeku što prođe, ja sam tražio tebe.
Mnogo je od tada prošlo, smjenjivala se ljeta, zime,
kad mi je najteže bilo, dozivao sam ti ime.

Dođi..molim te, dođi.. sve bit će kako treba,
ništa ti tražiti neću, čak ni koricu hljeba.
Al’ tebe nema, pa nema, ja više snage nemam,
polako sklapam oči, na put se posljednji spremam.

A ako nekada i dođeš..možda i nećeš..al’ ako..
znaj, čekao sam te dugo i volio sam te jako..
Dok zora polako sviće, ja zadnjim dahom dišem..
za oproštaj te molim, nisam mogao više..


Dirljiva pjesma nepoznatog autora o (ne)čovjeku koji je poslije 10 godina napustio svog psa!
Preneseno s Petface.net-a




Predragi u Kristu!
Mir i Božji blagoslov Vam!


- 19:54 - Reci nešto lijepo (12) - Isprintaj - #


utorak, 25.12.2018.

Božićna crtica

Foto izvor:

U tramvaj ulazi časna sestra s božićnom jelkom visokom oko 2,5 m. Jelka je bila tolika da u tramvaj nije stala okomito, već ju je trebalo malo ukositi.

Iz fundusa NSK

Možete zamisliti koliko je takva jelka morala biti teška, a časna ju je nosila sama. Ljudi uokolo komentirahu kako će časna imati lijep, velik bor za Badnjak. I krene razgovor. Časna kaže da bor nosi na poklon siromašnoj obitelji s devetero djece.

Iz fundusa NSK

Ljudi na tren utihnuše. Odjednom je veliki bor dobio potpuno novi smisao. Jedan čovjek izvadi stoticu i pruži časnoj da ponese toj obitelji, a za njim krenuše i drugi ljudi vaditi novčanike.

Iz fundusa Muzeja Grada Zagreba


U tom duhu želim Vam svima Sretan Božić, zdravlje, blagostanje, mir i svako dobro!




Božićni dodatak za Čuvaricu, Mekončeka i Boccaccia:

Povsud je beli Zagreb vezda
Baš kak je bilo negda predi,
Pod Kamenita vrata gda su
Dohajali nam oci, dedi.

Gda zbilam Zagreb bil je stari,
Vu one lepe, drage cajte,
Kaj Šenoa ih spisal lepo –
Pozabiti nigdar to najte.

Tam Majki Božji z Jezušekom
Navek su znali naši dojti
I kleknut se i molit vruće
I z lehkom dušom od tud projti.

I denes tak na Božić dragi
Pod Kamenitu boltu pemo –
Nigdar zapuščat vu živlejnu
To sveto mesto mi ne smemo ...
Vuk-Vuk.

Večer, 23. prosinca 1933.

Izvor MZG:



Predragi u Kristu!
Mir i Božji blagoslov Vam!



- 08:31 - Reci nešto lijepo (20) - Isprintaj - #


ponedjeljak, 24.12.2018.

kakav je to blogo-Božić

bez freša?! nije vas briga što su hrvatskom branitelju banirali najnježniji post, koji je ikad napisao? nitko ni zuc?

- 20:32 - Reci nešto lijepo (31) - Isprintaj - #


subota, 22.12.2018.

.

- 17:53 - Reci nešto lijepo (0) - Isprintaj - #


petak, 07.12.2018.

Ja nisam Franjo

Mir i Božji blagoslov Vam!

ALI

I JA SAM FRANJO!!!!

Iako nisam učiteljica, dižem svoj glas prosvjeda protiv učenika, bolje reći siledžija te škole, koji sustavno vrše mobing nad nastavnicima. Jer nije Franjo izuzetak. I ostali učitelji su digli svoj glas.

Kazniti učitelja Franju u ovom slučaju isto je što i unazaditi Hrvatsku!

Naime, u ono pošteno i vrijedno doba, najcjenjeniji ljudi u zajednici bili su:

1. svećenik
2. liječnik
3. učitelj

Svjedoci smo sustavnih napada na svećeništvo, koje već 2000 godina održava našu vjeru živom! Sada se puca na sam vrh Kaptola, a uskoro se očekuju orkestrirani napadi na samog papu Franju!

Liječnici su protjerani iz zemlje niskim plaćama i lošim uvjetima rada.

Preostao je atak na učitelje! I evo, to se upravo događa!

Umjesto da država pošalje centar za socijalnu skrb u kuću roditelja učenika siledžija, koji su ovih dana maltretirali svog učitelja, država učitelju šalje prosvjetnu inspekciju. Čovjeku s 40 godina radnog vijeka bez mrlje, prijeti izgon iz škole!

Haloooo, ljudi, koliko je generacija učenika poučio učitelj Franjo?! Broja im se ne zna. I sad nakon svega da se njemu prijeti izgonom iz škole, umjesto da ga se nagradi bogatom i čovjeka i učitelja dostojnom mirovinom!

Ova država pomalo urušava svoje najveće vrijednosti, reže granu na kojoj počiva i uskoro će se urušiti.

I što je najgore u cijeloj priči, MENI NEĆE BITI ŽAO!



Dragi Bog blagoslovio i kroz život vodio svakog onog koji kroči na moj blog!


- 21:19 - Reci nešto lijepo (51) - Isprintaj - #


subota, 01.12.2018.

Pas je kakao

Pas je kakao...tako počinje priča...

Pa što onda, reći ćete. No...

Jednom davno u neko davno doba, živjela je jedna "zločesta" mama, koja nije dopuštala svojoj djeci držati kućne ljubimce. Djeca i pas činili su joj se nespojivim pojmovima. Dok su djeca bila mala, trpjela su tu majčinu torturu, međutim kad su odrasla, stvari su se stubokom promijenile. Jedno dijete donijelo je na kućni prag malog snježnobijelog štenčića. Majka je otvorila vrata i kad je ugledala malo, napušteno biće, nepovratno se zaljubila, ne samo u to štene, već u sve ostale životinje, bilo da je riječ o paucima ili psima, macama, ribicama.

Ilustracija s net-a

Štene je uživalo u majčinoj pažnji. Uspavljivala bi ga riječima: "pava, pava beba mala, pava, pava".. štene, kasnije pasonja bi se istog trena, kao hipnotiziran uspavao... Pasonja je uživao u obitelji, jer bi uvijek netko bio kod kuće, tko ga je izvodio u šetnju.

No, nije raslo smo štene. I djeca su se pomalo osamostaljivala. Pozavršavali fakultete, zasnovali svoje obitelji i pomalo se razišli. Da pasonja ne bi bio sam po cijele dane, zatvoren u kući dok je mama na poslu, ona je razmatrala neke mogućnosti. Tako se jednog dana pojavio jedan "tata", koji se bacio na pod pred pasonjom, pasonja se bacio na njega i maženju nije bilo kraja. Nova nepovratna ljubav između čovjeka i psa je rođena. Beskrajna ljubav.

Uz maminu dozvolu, čovjek je odveo psa na selo. Zelenilo, priroda, uživancija... konačno bez lajne, konačno slobodan...

Bili su sretni čovjek i pas.

Ilustracija s neta

Nakon par godina, jednog hladnog zimskog dana, čovjek je pao u nesvijest. Pas je bio kraj njega dugo, dugo, sve dok nisu naišli dobri ljudi, koji su pozvali pomoć. Pasonja je bio tužan kad je čudno vozilo odvezlo njegovog najdražeg čovjeka. U dubini duše vjerovao je da će mu dobri ljudi pomoći i da će se njegov čovjek vratiti. Danima je čekao i čekao. Susjedi su mu ostavljali vodu i hranu, katkad je jeo, katkad ne. Spavao je na čovjekovom krevetu udišući njegov miris...sve što mu je od čovjeka ostalo...

“Pas je jedino biće na zemlji koje te voli više nego što ti voliš sebe.” Josh Billings


A onda se jednog dana pojavila mama. Uzela je neke čovjekove stvari, košulju, hlače, cipele... i pasonja je bio uvjeren da će sada sve biti dobro i da će ga mama odvesti kod čovjeka. Baš kao nekad. Sada će sve biti dobro, neće mu više biti hladno, neće biti sam na svijetu...neće ponovno biti beskućnik kao kad je bio ono malo napuštno štene, čega se još uvijek dobro sjeća...

Mama je zaustavila auto kraj neke ružne i hladne zgrade i odnijela vrećicu s odjećom. Pasonja se osjećao čudno. Zbunjeno. Grč mu je bio u želucu. Nešto nije bilo u redu. Nije znao što se događa. Mama se vratila sama. Vidio je da je plakala, a nije znao zašto.

I vozili su se dalje, do nekog velikog grada punog ljudi. Pasonja je uzbuđeno gledao kroz prozor očekujući da će među brojnim ljudima ugledati njega...svog čovjeka. Ma koliko su se umorne očice trudile, nitko mu nije bio ni sličan, ni blizu...Vozili su se i vozili i jedva je čekao susret sa svojim čovjekom.. mama će to sigurno učiniti...vjerovao joj je....

“Pas ima sve odlike čovjeka, a nijednu njegovu manu.” Vilim Svečnjak


Stigli su u malen stančić. Obletio ga je u trenu u potrazi za čovjekom, čak je i u wc zavirio, pa opet u sobu, dnevni boravak. I opet ništa. Mama mu je stavila najfiniju hranu i vodu. Pasonja nije okusio ništa, ni kapi vode, ni komadić hrane. Mama ga je onda izvela van, jurio je sretan van i kud god su krenuli, njušio je tragove... i njušio... i njušio... i vukao naprijed i naprijed. Zastao je kraj stotina drveća, ali ni jednom nije dignuo nožicu i ostavio svoj trag, niti je piškio, niti kakao... stalno naprijed...tamo negdje u daljini sasvim sigurno će pronaći čovjekov trag... pa tko će, ako on neće...pa on je bio najbolja njuška u selu..njuškanjem je znao razlikovati trag srne i vepra, mede i lisice...

Ilustracija s neta

A onda ga je mama vratila u prazan stan i opet mu ponudila hranu i vodu. Samo je tužno pogledao i odvratio glavu. Ni zaspati nije mogao...I mama se sjetila stare pjesmice: "pava, pava beba mala, pava, pava".. i pasonja se umorno polegao, još jednom pogledao mamu i zaspao kao malo štene..U noći se meškoljio i vrtio i mama u piđami odmah ga je izvela van. I opet je njušio i njušio...i opet ništa, niti piškio, niti kakao, niti kasnije popio vodice, niti hranice.

Ilustracija s neta

Pasonja je u tih nekoliko dana smršavio, samo malo vodice bi vrhom jezika popio i stalno tugovao, ležeći ispred tople peći. Konačno se ugrijao, konačno se naspavao, ali tuga iz toplih psećih očiju nije nestajala. Mama se jako brinula. Znala je da on zna, da osjeća. A nije mu mogla pomoći. Katkad bi se u snu trzao i uzdisao, katkad zahrkao, pa opet uzdisao..A mama ga je tada podragala i pomazila, kako bi ga lagano probudila.

“Pas ima sve odlike čovjeka, a nijednu njegovu manu.” Vilim Svečnjak


Potrajalo je par dana, a onda su jedno jutro otišli u šetnju, opet njuškanje oko nekog grma... i iznenada se podiže nožica...a malo dalje na livadi...pasonja se pokakao...

- kraj priče... ili novi početak?!

“Koliko god da ste siromašni, ukoliko imate psa – vi ste zapravo bogati.” Louis Sabin



ČOVJEK I PAS

Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.

Dane i tjedne sami, prošla je zima i ljeto,
u sobi nekog hotela živjehu čovjek i pseto.
Jeli su ista jela, pili su ista pića.
Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča.

Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.
U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava.
Godine tako su prošle, postoje takve krize,
čovjek, uz narav pseću — dobije želju da grize.

Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
Ne zna se tko je čovjek, ne zna se tko je pseto.
Zajedno laju na mjesec — samoća, jad i bijeda.
Čovjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.

No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lišće žuti,
u jesen svaka ljubav svoj tužni konac sluti),
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
i osmoro dlakavih nogu izišlo je na cestu.

Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
No, četiri para nogu, dva podvijena repa,
osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa
prošli su pored njega. (Čovjek i pseto skupa).
Napolju bijaše hladno, i kiša ulicu kupa.

Pošli su korakom složnim u susret psećoj sudbini.
Oboje vidješe nebo i zvijezde u daljini.

No odjednom, očajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva šinterska kola,
i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.

Čovjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča —
o psima i o psima.

Zvonimir Balog



Predragi u Kristu!

Mir i Božji blagoslov Vam!




- 14:38 - Reci nešto lijepo (36) - Isprintaj - #