nedjelja, 30.12.2018.

Presretač

Ilustracija s Net.hr

Otkad je pasonja stigao, svaki slobodni trenutak provodimo vani. Pri tom susrećemo i mnoge druge pse i njihove vlasnike, mahom mlađe ljude. Manje-više su svi dobrohotni i druželjubivi.

Na jednoj šetnji prišunjao mi se lik otprilike moje dobi, sa starijim pridnenim psom koji ne pokazuje nikakva interesa za mog psa. Zato mu je gazda raspoložen za priču sa mnom, u kojoj uglavnom on pametuje. Dok mi razgovaramo, psi se dosađuju svaki na svojoj strani. Time se gubi smisao zbog kojeg sam izašla van, a to je da svom psu, koliko god mogu, nadoknadim šetnju šumom.

Uskoro sam primijetila da, u bilo koje doba dana ili večeri izvedem psa van, iza nekog ugla odjednom iskoči taj lik sa psom. Najprije sam mislila da pretjerujem, da čovjek tuda u to doba godinama šeće i da smo pasonja i ja zapravo nove zvijeri u kvartu :) Međutim, jednog dana mene čovjek pita stanujem li na tom i tom ulazu. Pitam ga zašto ga to zanima, a on će kao da mu tu stanuje kolega s posla. Preskočila sam odgovor, ali je on insistirao, pa sam skrenula temu.

Od tada ga izbjegavam.

Promijenila sam vrijeme izlazaka, koliko je to u danim okolnostima moguće. Promijenila sam i rutu šetnje, pa više ne šećemo po šumarcima, već po javnoprometnim površinama gdje ima puno ljudi. Svaki put kad izlazimo iz zgrade, pogledom preletim po kvartu od straha neće li iskočiti otkuda. Isto je i kad se vraćamo, najprije pogledam vreba li on odnekud, pa kad se uvjerim da ga nema, tek onda uđemo u ulaz. Ono što se prije činilo kao šetnja po prirodi, sad se čini kao šetnja po zatvoru.

Večer je pala, vlažna magla se spustila nad kvart, pasonja, ništa ne sluteći, veselo jurca po opalom lišću... kad iz mraka nasuprot nama izranja pridneni pas, a iza njega gazda. "Dobro veče" kaže, a ja tiho uzvratim i ubrzam korak, koji se uskoro pretvorio u trk...

Ilustracija



- 15:56 - Reci nešto lijepo (47) - Isprintaj - #


<< Arhiva >>