utorak, 10.05.2016.

Moja baka Flora

Rano djetinjstvo provela sam na selu kod bake i djeda. Mama i tata imali su nas nekoliko djece. Zbog tatinog posla stalno su selili iz jednog mjesta u drugo, dok se nisu skrasili na Rijeci. Zato je uvijek jedno od nas živjelo kod bake i djeda. Ispočetka je to bila pomoć mami i tati, a kasnije se pretvorilo u potrebu bake i djeda da uvijek imaju jedno dijete kraj sebe. No u to vrijeme nije to bilo ništa čudno. Ljudi su odlazili od kuće u potrazi za poslom, pa su djecu ostavljali kod svojih roditelja. Nisam ja bila neki izuzetak. Mnogi su tako odrastali.

Kod bake i djeda najčešće smo se izmjenjivale starija sestra i ja, dok je najmlađe dijete toliko plakalo za roditeljima, da su ga nakon jednog neuspjelog pokušaja, trajno vratili kući. Moglo bi se reći da je to dijete jedino od nas znalo što zapravo znači imati mamu. Meni je mama bila moja baka, a prava mama mi je bila nešto kao teta. Razdvojenost od majke u najranijem djetinjstvu zapravo se nikada više ne može nadoknaditi. No zahvaljujući upravo toj teškoj okolnosti, moje djetinjstvo bilo je prekrasno. Umjesto u skučenom i ružnom gradu, provela sam ga na predivnom selu.

Baka i djed imali su kućicu u cvijeću u jednoj prašnjavoj slavonskoj ulici. U susjednoj ulici živjela je djedova sestra, baka Flora. Imala je sedamdesetak godina. Dugo godina bila je udovica. Kao bivša medicinska sestra, bila je izuzetno uredna i čista. Njena kućica bila je uvijek pospremljena i bez trunčice prašine. Posteljina uvijek bila blistavo bijela i uškrobljena. Kako nije imala svoje djece, voljela je nas, bratovu unučad. Živeći kod djeda i bake, često sam znala prespavati i kod bake Flore.
Bio je to poseban doživljaj, jer to nije bila obična baka.

Baka Flora imala je policu u kuhinji, na koju je poslagala šalice za kavu, preokrenute na tanjurićima kako u njih ne bi padala prašina. Onda bi mi rekla: donesi mi treću šalicu. Ja bih začuđeno otišla po treću šalicu, pitajući se zašto ne prvu, ili zadnju, već baš treću. A ispod treće šalice me čekao svileni bombon. Odnijela bih baki treću šalicu za kavu, a sebi zadržala iznenadni plijen.



U ostavi je bilo drveno bure puno kukuruza. Baka me inače nije opterećivala nikakvim poslovima, ali me znala poslati nahraniti kokoši. Zagrabivši kukuruz, u njemu bih našla nekad hrpu oraha, nekad neku krušku, koji su tu bili skriveni kao iznenađenje za mene. Njoj nije bilo važno da ja nahranim kokoši, već to iznenađenje i veselje kada otkrijem orahe ili drugo voće u kukuruzu.

Nedjelje kod bake Flore bile su poseban doživljaj.

Kad živiš u većoj obitelji, tada za ručak dobiješ ono što ti netko stavi na tanjur, nema tu previše biranja. Takav je valjda bio i život bake Flore, bez mogućnosti nekog biranja, pa makar se radilo i o običnom zalogaju. Zato je baka Flora nedjeljom znala ispeći pile i staviti ga cijelog ispred mene na tanjur, da si otkidam za jesti što god želim. Tek kasnije ona bi pojela ono što je meni ostalo.

Nekad bi uzela najmanju padelicu, koju je imala i u njoj ispekla minijaturnu tortu, koju je nafilala i ukrasila kao pravu veliku. Onda bi cijelu tu tortu stavila ispred mene i rekla da je to samo za mene.

Onda bismo igrale trlje (mlina). To je igra na ploči, koja se u to vrijeme igrala sa zrnima kukuruza i graha. Uvijek sam ja birala hoću li grah ili kukuruz. Baka me naučila svim važnim potezima i u toj igri postala sam gotovo nepobjediva kad bih je igrala s drugima. Sama baka me često puštala pobijediti, kako bi se veselila mojoj sreći zbog pobjede.

Ljeti je bilo posebno lijepo. Baka bi skuhala kantu kukuruza, iznijela na ulicu i pozvala svu djecu iz susjednih kuća na kukuruze. Ili bi u kanti spuštenoj u bunar rashladila lubenicu i opet pozvala svu djecu. Kakvo je to veselje bilo!!!

Bilo je ljeto i kad sam jedan jedini put dobila batina od bake Flore. Kad bih se išla igrati s djecom, baka je uvijek morala znati gdje sam. Zabranjena zona za igranje bili su veliki iskopi gline u blizini sela. Tamo se jednostavno nije smjelo ići, jer je bilo preopasno. Jedan od tih iskopa, dubok za nekoliko dubina rovokopača, tek se počeo puniti vodom i po njegovim brazdama rasli su bambusi. Djeci su bambusi bili dragocjeni ljeti, jer bi ih se upalilo i njima o večeri rastjerivalo komarce. Tako sam ja s nekoliko druge djece, poskrivećki od bake, otišla po bambuse.

Foto:

U dnu iskopa, po skliskoj glini preskakali smo duboke jarke, već pune vode. Da je koje dijete upalo u jarak, pitanje je bi li se živo izvuklo. No tada nisam znala koliko je to zapravo bilo opasno.

Ilustracija s interneta

Brali smo bambuse, sve dok nas nije ugledao čuvar radilišta i potjerao kući. Za to vrijeme u selu je trajala potraga za nama. Baka je bila užasnuta, valjda je nekako saznala kud smo se uputili. Kad me ugledala, zgrabila me i istukla mokrom krpom po stražnjici. Zapamtila sam tada što znači kada se nešto ne smije i kada se kaže NE. Danas je i mene samu strah kad pomislim što se sve moglo dogoditi, jer sam se jednog trena tamo bila i poskliznula. A njoj sam bila povjerena na čuvanje. Na svu sreću, sve je dobro završilo, osim mog povrijeđenog ponosa zbog crvene stražnjice.

Baka Flora imala je psa Žuću, koji je živio u kućici u drugom dijelu dvorišta. U to vrijeme nisam znala što će u mom životu značiti takvo biće kao što je pas, pa se nisam posebno osvrtala na to maleno stvorenje tamo. Ne sjećam se da sam ikada ulazila u taj dio dvorišta, niti da sam se poigrala s tim bićem. Možda sam bila premalena da to upamtim, ne znam. Uglavnom, pričali su da se baka Flora jednom razboljela i da su je fijakerom odvezli u bolnicu u susjedni gradić, udaljen četrdesetak kilometara. Žućo je cijeli taj put prešao za fijakerom. Žućo legenda, a ja toga onda nisam bila svjesna. Danas znam i danas bih se rado poigrala s bakinim Žućom. Šteta što ne postoji neki procjep u vremenu.

Baka Flora bila je srčani bolesnik, pa sam je znala vidjeti kako noću stoji kraj prozora i muči se pokušavajući punim plućima udahnuti noćni zrak. Nisam tada razumjela što se događa. Jednom prilikom me zagrlila, poljubila i rekla mi: znaš, kad ja umrem ti se mene sigurno nećeš ni sjetiti. A ja sam joj rekla da ću je zauvijek pamtiti. I došao je taj teški dan, kada je zauvijek otišla, u ranim sedamdesetima. I ne prođe obljetnica njene smrti, a da je se ja ne sjetim. Kao što sam joj i rekla. Nadam se da ona to zna.


Sorry that was cruel I only meant for you to lose your balance in the snow
To slip on the ice so I can catch you fall
Sorry that's not true I didn't think that you would take it all to heart
I just made it up so I could watch you crawl
Sorry if I'm rude I'm getting at your side a darker mood comes over me

Are there any reasons left to get out of bed
Is there anything I can write that I haven't read
It's all been said
Sorry that was cruel I only meant for you to lose your balance in the snow
To slip on the ice so I can catch you fall
Sorry that's not true I didn't think that you would take it all to heart
I just made it up so I could watch you crawl

Sorry if I'm rude I'm getting anxious and a darker mood comes over me

Izvor: Steven Wilson - Happiness III


- 18:24 - Reci nešto lijepo (31) - Isprintaj - #