Evo križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove, pobijedio je lav iz plemena Judina, korijen Davidov, aleluja!
Sub tuum praesidium confugimus Sancta Dei Genitrix. Nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus, sed a periculis cunctis libera nos semper, Virgo Gloriosa et Benedicta.
Sancte Michael Archangele, defende nos in proelio; contra nequitiam et insidias diaboli esto praesidium. Imperet illi Deus, supplices deprecamur: tuque, Princeps militiae caelestis, Satanam aliosque spiritus malignos, qui ad perditionem animarum pervagantur in mundo, divina virtute, in infernum detrude. Amen!
***
Roblje
ova naša planeta
nije Čovjekov stvaran dom
ona je tamnica vječnom biću
koje tu nije svoje na svom
(...)
Napisala blogerica Divlje srce
dana 30. studenoga godine Gospodnje 2019.
***
Dragi Bog blagoslovio i kroz život vodio svakog onog koji kroči na moj blog!
Sveti Franjo: Pjesma stvorenja
"Always the summers are slipping away
Find me a way for making it stay"
Warum in die Ferne schweifen,
wenn das Gute liegt so nah?
Willst du immer weiter schweifen?
Sieh, das Gute liegt so nah.
Lerne nur das Glück ergreifen.
Denn das Glück ist immer da.
(Goethe, "Erinnerung")
***************** Čovjek i pas
Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.
Dane i tjedne sami, prošla je zima i ljeto,
u sobi nekog hotela živjehu čovjek i pseto.
Jeli su ista jela, pili su ista pića.
Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča.
Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.
U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava.
Godine tako su prošle, postoje takve krize,
čovjek, uz narav pseću — dobije želju da grize.
Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
Ne zna se tko je čovjek, ne zna se tko je pseto.
Zajedno laju na mjesec — samoća, jad i bijeda.
Čovjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.
No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lišće žuti,
u jesen svaka ljubav svoj tužni konac sluti),
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
i osmoro dlakavih nogu izišlo je na cestu.
Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
No, četiri para nogu, dva podvijena repa,
osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa
prošli su pored njega. (Čovjek i pseto skupa).
Napolju bijaše hladno, i kiša ulicu kupa.
Pošli su korakom složnim u susret psećoj sudbini.
Oboje vidješe nebo i zvijezde u daljini.
No odjednom, očajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva šinterska kola,
i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.
Čovjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča —
o psima i o psima.