utorak, 19.01.2016.

Prije 4 desetljeća

Barbara

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro i bijelo i crno farbana!)

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar.

(Ivan Slamnig)


Veći dio svog radnog vijeka moj otac radio je u jednom sjevernojadranskom brodogradilištu. Znao je sve o materijalima i dijelovima od kojih se grade brodovi. U potrazi za njima, putovao je mnogim zemljama zapadne Europe. Njegov trud i rad ugrađen je u mnoge brodove, koji su plovili cijelom zemaljskom kuglom. Zato sam posebnom vezom vezana za brodograditelje, brodogradilišta, more i brodove.

Lijepa naša, nekad u sastavu bivše Jugoslavije, bila je sa svojim brodogradilištima na trećem mjestu u svijetu. Svaki veći grad na našoj obali imao je svoje veliko i svjetski poznato brodogradilište (Split, Rijeka, Pula, Kraljevica…), a po ostalim mjestima i otocima nalazila su se manja brodogradilišta i remontna brodogradilišta. Rijetko koje od njih još uvijek radi.

Ipak, tu su dva svijetla primjera da se od brodogradnje još uvijek može nekako živjeti. Nakon mukotrpnog procesa stečajnog postupka s preustrojem, uspjelo se spasiti remontno brodogradilište „Viktor Lenac“ iz Kostrene, a teškim vremenima uspješno odolijeva brodogradilište „Uljanik“ iz Pule.

Brodogradilište „Uljanik“ osnovano je daleke 1856. godine, pod nazivom „Pomorski arsenal“. Prvi brod, ratni brod Kaiser, porinut je 05. listopada 1858. (pogon na paru i jedra), a do I svjetskog rata izgrađeno je četrdesetak ratnih brodova svih vrsta, među njima i podmornice i bojni brodovi. Nakon rata u njemu su građeni trgovački brodovi svih namjena i klasa. Norveška brodska kompanija Bergesen iz Osla naručila je sedamdesetih godina prošlog stoljeća 4 broda - tristometarske grdosije za prijevoz sirove nafte i rasutoga tereta, te su u „Uljaniku“ izgrađeni brodovi - divovi Berge Istra, Berge Adria, Berge Brioni i Berge Vanga. (Izvor:Istarska enciklopedija)

No Berge Istra nije se lako dala s navoza. Pokušaji da se "gurne" u more, trajali su tri dana i čak ni uz pomoć hidrauličkih pumpi posuđenih iz splitskog brodogradilišta, nisu uspjeli, sve dok se jedan čovjek nije dosjetio i predložio miniranje dijela postolja saonica, jamčeći pri tome kako se trup broda neće oštetiti, što je i učinjeno, pa je nakon mjesec dana brod Berge Istra, uspješno "kliznuo" u more. Njegova kuma bila je Jovanka Broz, supruga tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Tita. (Izvor:Slobodna Dalmacija 17.11.2002.)

Foto:

Berge Istra se nije dala s navoza jer je predosjećala svoju zlu kob. Prije točno 40 godina plovila je na putu iz Brazila za Japan, prevozeći željeznu rudu. Zadnji kontakt s posadom uspostavljen je 30. prosinca 1975. godine, na Tihom oceanu, a 07. siječnja 1976. godine brod je proglašen nestalim. Pokrenuta je sveopća potraga, koja nije donijela nikakve rezultate, te je prekinuta 10. siječnja iste godine. Život je izgubilo 30 članova posade, a preživjela su samo dvojica mornara, španjolci Imeldo Barreto Leon i Epifanio Lopez, koje je na splavi pronašla japanska ribarica 20. siječnja 1976. Oni su kasnije svjedočili da se na brodu dogodio niz eksplozija. (Izvor:Wiki ) .

Ni Berge Vanga nije bila bolje sreće. Samo četiri godine kasnije, na istoj ruti iz Brazila u Japan, prevozeći i opet željeznu rudu, 29. listopada 1979. netragom se izgubila u južnom Atlantiku. Tada je život izgubilo 40 članova posade. (Izvor: Wiki).

U međuvremenu su se širile razne teorije zavjere, od toga da su pobunjenici s otoka Mindanao zarobili brod, da su ga napali pirati, da ga se uništilo torpedima, da su prevozili eksplozive, da su u pitanju bile sabotaže, pa sve do toga da su brodovi nestali u Bermudskom trokutu.

U jednoj od tih nesreća život je izgubio suprug jedne moje bivše kolegice s posla. Godinama se žena nadala da će se ipak otkriti što se tamo točno dogodilo.

A onda je prije pet godina jedan čovjek ipak progovorio. Kapetan Johnny Eilers dao je intervju za norveške novine Dagbladet, o tajni koju je čuvao punih 35 godina.

Kako je riječ o brodovima kombinirane namjene, za prijevoz nafte i prijevoz rude, jedna od teorija zagovarala je da su uzrok nesreće bile eksplozije uzrokovane ostacima nafte u teretnim odjeljcima. Naime, brodovi su u jednom smjeru vozili željeznu rudaču, a u povratku u Europu naftu. Pretpostavljalo se da su uzrok eksplozija bili plinovi, koji su se tamo stvorili, a to su potkrijepila i dvojica preživjelih mornara upozorivši na višestruke eksplozije, nakon kojih je Berge Istra velikom brzinom potonula. Stoga je kapetan Eilers, nakon druge nesreće, zaprijetio tadašnjim vlasnicima da će pred medije iznijeti o čemu se radi, ukoliko vlasnici ne odustanu od ostalih kombiniranih brodova. Iako se radilo o unosnom poslu, vlasnici su ipak odustali, a kapetan je ušutio. No nakon ova dva tragična događaja nisu se više gradili kombinirani brodovi. Nafta se više nikada nije prevozila zajedno sa željeznom rudom. Kapetan Eilers ostatak života proveo je baveći se sigurnošću plovidbe, te je svojim zalaganjem doveo do toga da se učenje o mjerenju plinova u brodskim postrojenjima uvede u obvezni kurikulum pomorskih škola, a sam je napisao nekoliko knjiga i udžbenika na tu temu.

Ovaj izvrsni, ali i tužni intervju od 21.01.2011. godine, koji je učinila novinarka norveškog lista Dagbladet Astrid Meland s kapetanom Eilersom, možete pročitati pomoću google prevoditelja.

Prije točno 40 godina, dva mornara, izranjavana od eksplozija, gladna i žedna, već su punih dvadeset dana plutala na splavi, negdje na Tihom oceanu, iščekujući spas, koji je stigao sutradan, 20. siječnja 1976. godine.





***************************************************************************************
Foto: Alte Oper, Frankfurt am Mein

But I need you now
And I need our former life
I'm afraid to wake
I'm afraid to love

Just because I'm weak
You can steal my dreams

Lyrics: Steven Wilson
****************************************************************************************


- 22:19 - Reci nešto lijepo (12) - Isprintaj - #


<< Arhiva >>