subota, 26.09.2015.

Dvostruki kriteriji

U vrijeme dok sam bila na magisteriju u Zagrebu, ima tome već dosta godina, upoznala sam jednog Zagrepčanca, planinorca, s kojim sam prokrstarila Medvednicu uzduž i poprijeko. I ne samo Medvednicu, već i dio Velebita i to neke skrivene zakutke te velebne hrvatske ljepotice. Znali smo neobilježene velebitske puteve do planinskih stanova na vrhovima iznad sela, kamo su nekada ljudi ljeti vodili stoku na ispašu, kada se u podnožju, s morske strane, nije moglo disati od vrućine. Kampirali smo na krševitoj i samotnoj obali podvelebitskog kanala i, samo s gojzericama na nogama, spuštali se iz kampa na kupanje, u predivno čisto i smaragdnozeleno more…

Bilo je to zanimljivo vrijeme, kada sam često vikendima šarala automobilom od Rijeke, preko Velebita, pa kroz Liku do Zagreba, a od Zagreba preko Gorskog Kotara do Rijeke..(iako mi nitko nije rekao: Šaraj, Lion, šaraj pjeva)

Moj prijatelj je bio pravi zaljubljenik u prirodu, markirao je planinarske staze, o proljećima na Medvednicu nosao sa sobom ogromne škare za živicu i raskrčivao zarasle planinarske puteve.. No bio je i vuk samotnjak, s nekom svojom posebnom životnom filozofijom. Pa mi je jednom pričao nešto o tome kako sve ima dušu, pa tako da i kamen ima dušu.



Ovo je kamen, - reče poigravajući se njime - a kroz izvjesno vrijeme pretvorit će se možda u zemlju, iz zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih bio rekao: „Ovaj kamen je samo kamen, bezvrijedan je, pripada svijetu iluzija, međutim, njemu također pridajem važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovjek, ili duh. (…) Eto, volim kamen i rijeku, i sve stvari što ih promatramo i od kojih možemo učiti. Mogu voljeti kamen, a također i drvo ili komad njegove kore. To su stvari, a stvari se mogu voljeti. Riječi se, međutim, ne mogu voljeti. Zato razna učenja nisu za mene, ona nemaju čvrstinu, ni mekoću, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili okus, ona sadrže samo riječi.

Izvor: Herman Hesse, „Sidarta“, BIGZ, Beograd, 1985. str. 119-120


Jednom prilikom, putovala sam na predavanja u Zagreb, te si usput kupila dvije prekrasne ženske torbice u bojama proljeća, nježno pastelno plavoj i istoj takvoj zelenoj boji. Nisu to bile markirane torbice, niti preskupe, jer si takve, kao samohrana roditeljica dvoje srednjoškolaca, nisam niti mogla priuštiti... ali su bile lijepe i bojom su odgovarale proljetnim kostimima, koje sam nosila na poslu i na predavanjima. Takvih torbica tada nije bilo za kupiti u Rijeci, ili je možda i bilo, pa su bile preskupe i kao takve meni nedostižne.

Ilustracija

I onda ja, sva sretna zujo, pokažem svom prijatelju te torbice, a on mene, sasvim iznenada, napadne na pasja kola, da je glupo trošiti novce na takve stvari, da ovo, da ono…kao da sam ih, u najmanju ruku, platila njegovim novcem... iako mi on sam nikada ništa nije ni kupio, ni poklonio, niti bih mu ja, samosvjesna, kakva sam bila, to uopće i dopustila.

Ja njega pogledam i kažem: „ I moje torbice imaju dušu!“

„Mogu voljeti kamen, a također i drvo ili komad njegove kore. To su stvari, a stvari se mogu voljeti. Riječi se, međutim, ne mogu voljeti. Zato razna učenja nisu za mene, ona nemaju čvrstinu, ni mekoću, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili okus, ona sadrže samo riječi.

Izvor: Herman Hesse, „Sidarta“, BIGZ, Beograd, 1985. str. 120


Za mene nije samo kamen bio stvar, torbica je također bila stvar… stvar koja se voli, koja ima čvrstinu i mekoću, boje i rubove.. Koja se, poput čaše vodom, može napuniti dragim i potrebnim stvarčicama…Pa ako, po njegovom vjerovanju, kamen ima dušu, svakako je onda ima i torbica.

Stvar je stvar.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne bih imala ništa protiv ovakvog jednog kamena "s dušom" pjeva


Ili još bolje ovakvog:


Ovaj kamen stvarno nije obična stvar, već odraz ljubavi onoga tko ga je dao izraditi i poklonio svojoj ljubljenoj Hurem.

I ja sam Hurem.

Sve smo mi Hurem fino

Gotovo da bih se sada i mogla složiti s tim da nekad stvari zbilja imaju dušu… Ili bar da odražavaju dušu i ljubav onoga tko ih poklanja s ljubavlju smijeh No, taj moj bivši prijatelj nikada nije shvatio da kamen sam po sebi ne može imati dušu, već samo odraz duše onoga koji ga gleda ili s ljubavlju daruje. A za to ipak treba tu dušu imati.



********************************************************************



"Home Invasion"

Download sex and download God.
Download the funds to meet the cost.
Download a dream home and a wife.
Download the ocean and the sky.

Another day of life has passed me by.
But I have lost all faith in what's outside.
They only are the stars across the sky
And the wreckage of the night.

Download love and download war.
Download the shit you didn't want.
Download the things that make you mad.
Download the life you wish you had.

Another day of life has passed me by.
But I have lost all faith in what's outside.
They only are the stars across the sky
And the wreckage of the night.

Lyrics: Steven Wilson

Foto:Pierre de Geyter Square, Lille, France

********************************************************************

Oznake: Steven Wilson



- 10:46 - Reci nešto lijepo (65) - Isprintaj - #