subota, 27.09.2008.

Subota, kavica i čitanje novina..mmmmm

Današnji Novi List iznimno bogat i zanimljiv, prepun tema i dilema, događanja i najava događanja. Evo nekih natuknica, u mom aranžmanu, naravno:

lud- francuzi prave crnu rupu i nadaju se da neće uspjeti u tome... jer kad bi uspjeli, crna rupa bi nas sve usisala....tko zna, možda je i počela...veli lik u Novom Listu da nam preostaje još 50 mjeseci...kakav crnjaknamcor

zaliven- neki ljudi izvale glupost i na kraju vele: sapienti sat...no, oprošteno zbog godina

thumbup- ponovno otvoren Palach

mad- doge šeću po neograđenom dvorištu, pa izgrizu agronomicu, a vlasnica doga kaže da su doge bile u dvorištu (koje je neograđeno), dok veterinarka tvrdi da korzikanske doge nisu opasne. neograđeno dvorište krasi stup s natpisima i sličicama kako slijedi: private, doga, puška, pištolj, nož, pas, gazda i cijela obitelj

sretan- u Rijeci, u ponedjeljak, 29.09.08. u 20.00 sati, u Svetištu Gospe Trsatske, koncert hrvatske duhovne glazbe, nastupaju fenomenalni izvođači: Mirella Toić i Angela Nuić (soprani), Kristina Kolar (mezzosopran), Siniša Štrok (bas), Maja Veljak (violina) i Roberto Haller (orgulje).

eek- sat i nešto vremena treba mi do Zagreba, sat vremena vozila se sinoć od Plumbuma do centra Rijeke (Novi List ni zuc).....nije li Plumbum (Tower) udaljen od centra jednako kao Zagreb?

mah- e, ali taj Zagreb je ostao bez Janice, eno je šeće riječkim Korzom u jesenjem izdanju..

hrvatska- Matuljski HDZ postao punoljetan, sinoć proslavio 18.-tu obljetnicu osnivanja i najavio pobjedu na lokalnim izborima 2009.-te

smokin- Mladen Vedriš savjetuje što činiti s viškom kapitala u doba krize, ali ne veli što činiti s manjkom kapitala....eh, oduvijek sam govorila da je pravi ekonomist onaj koji zna od ničega napraviti nešto, a ne onaj koji od nečega zna napraviti nešto. Sever bi se tu složio sa mnom, zna se.

namcor- Branko Mijić piše da ga od jaja boli glava...ne znam kako mu je s preponama

thumbup- Ryan Airom s Krčkog aerodroma u svijet (bit će skuplje platiti mostarinu, nego avionarinu)

Image and video hosting by TinyPic

greedy- nova dnevna kolumna Novog Lista : HNS-ovac Poropat i njegove dnevne tiskovne konferencije sa slikama....valjda je novi vlasnik Novog Lista HNS-ovac

cry- stradavanje devetgodišnjakinje u Rijeci, jer nema semafora....ali Rijeka već godinama ima firmu koja se bavi semaforizacijom semafora kojih nema

rolleyes- KD Kozala (groblje) pruža novu uslugu građanima – doći će im kući, da oni ne moraju dolaziti na centralno gradsko groblje Drenova...ne reče pri tom da li se to odnosi i na pokojnike da i oni ne moraju ići iz kuće na Drenovu (kakve veze ima Drenova s Kozalom?) i što će na to reći Crna ruža i Bor.

rolleyes- u mega-ulici Osječkoj otvara se još jedan mega-store, ovaj put Lidl. Ostali kvartovi ne trebaju dobiti nove dućane, jer očito nisu dovoljno dobro potkoženi, a kako se gradskoj vlasti omaknuo Tower na Plumbum, to još uvijek nikom nije jasno...mora da je neki tipfeler u pitanju

cerek- fenomenalna tvrtka Saipem traži pravnika.....eh, što nisam studirala pravo

cool- odličan članak o razvoju građevinarstva u Zagrebu....tko kaže da se ne može, kad se hoće?!...ako preživiš

Ajd, trk po Novi List, možda je ostao još koji broj....jer se meni ne da više pisati... pa prelazim na svoje punjene patlidžane:

(posvećeno Severu!)

Image and video hosting by TinyPic

- prepoloviti dva patlidžana

- izdubiti, meso patlidžana nasjeckati i posoliti, lađice patlidžana isto posoliti i prevrnuti naopako na meso (u cjediljki)....pustiti da se cijedi sat vremena, da iziđe gorčina

- nakon sat vremena, meso dobro ižmikati (ocijediti), lađice isto malo stisnuti da se iscijede, ali pažljivo, da se ne slome previše

- u sjeckano meso patlidžana ubaciti svježe jaje, mrvice, nasjeckanog peršina i češnjaka te jedan parmezan, popapriti i dosoliti ako treba (već smo solili da se iscijedi voda), ako je presuho, vrlo malo podliti vodom, pa time puniti lađice.

- narezati rajčicu na kolutove i njima pokriti punjene lađice, preliti maslinovim uljem i staviti peći

- na sredini pečenja staviti na lađice po fetu sira, a pred kraj pečenja još politi kiselim vrhnjem

- peći dok nije pečeno, tj. dok kora patlidžana ne postane meka, a punjenje se malo stegne (otprilike pola sata do 40 min)

- prohladiti i jesti toplonjamiparty....ono što ostane, mljacccc dobro je i hladno, pa spremiti u frižider za kasnije.....u ovakav, LG-ev...

(posvećeno Vedrišu!)
Image and video hosting by TinyPic




- 22:47 - Reci nešto lijepo (14) - Isprintaj - #


ponedjeljak, 22.09.2008.

Slika je nijema pjesma

U školi smo za lektiru "morali" čitati Kafku. Još netaknuti životom, nismo imali razumijevanja za takve tekstove i većini je bila noćna mora i pročitati i prepričati. Sjećam se kako sam mrzila i Kafku i onog tko nam je "takvo što" stavio u lektiru. No vremena se mijenjaju. Na cesti života, osim sunčanih dana, postoje teške grmljavinske oluje, prava tornada, pijavice, vijavice...pa čovjek s vremenom počinje shvaćati o čemu je to zapravo Kafka pisao.

Sličan primjer, ali u slikarstvu, predstavlja Picasso sa svojim djelima, koja mnogi ljudi ne vole, vjerojatno zato jer ih ne razumiju. Tako je bilo i sa mnom sve dok nisam pročitala knjigu "Život s Picassom" Francoise Gilot, žene koja je provela s Picassom desetak godina života.
Evo dijela knjige u kojem ona govori o tome kako je nastao njen portret, poznat pod nazivom "Žena-cvijet".

Image and video hosting by TinyPic

"U ateljeu je vladala potpuna tišina, prekidana samo Pablovim monolozima ili povremenom konverzacijom; nikad nije bilo prekida iz vanjskog svijeta. Kad je dnevno svjetlo nestajalo s platna, zapalio bi dva relflektora i sve osim površine slika ostalo bi u sjeni.
- Mora biti tama svugdje osim na platnu, tako da slikar postane hipnotiziran vlastitim radom i da slika kao da je u transu – rekao je. – Mora biti koliko je moguće bliže svom unutrašnjem svijetu, ako želi prevladati ograničenje koje mu njegov razum uvijek pokušava nametnuti.
Najprije je "Žena-cvijet" bio prilično realistički portret žene koja sjedi. Još uvijek možete vidjeti taj oblik ispod konačne verzije. Sjedila sam na dugom, savijenom afričkom podnošku u obliku školjke, i Pablo me naslikao u realističkoj maniri. Nakon što je neko vrijeme radio, rekao je: - Ne, to nije tvoj stil. Realistički portret te uopće ne bi mogao predstaviti. – Tad je pokušao staviti podnožak na drugi način, ali opet nije bio zadovoljan. – Ne mogu te vidjeti da sjediš – rekao je. – Ti nisi uopće pasivan tip. Vidim te samo kad stojiš – i tako je počeo pojednostavnjivati moju figuru, tražeći njen izraz. Najednom se sjetio da je Matisse govorio o izradi mog portreta sa zelenom kosom i taj mu se prijedlog vrlo svidio. – Nije Matisse jedini koji te može naslikati sa zelenom kosom – rekao je. Od tog trenutka moja se kosa razvila u formu lista, i jednom kad je to uradio, portret je postao simbolični cvjetni uzorak. Prsa je radio u istom savinutom ritmu.
Tokom tih faza lice je ostalo gotovo realističko. Nije se slagalo s ostalim. Studirao ga je nekoliko časaka. – Moram u to lice unijeti drugu ideju – rekao je – ali ne smijem nastavljati liniju forme, koja je već ovdje, i prostora oko nje. – Imaš prilično dugo, ovalno lice, da bih pokazao njegovo svjetlo i izraz, moram ga proširiti. Nadoknadit ću mu dužinu slikajući ga hladnom bojom – plavom. Bit će kao mali plavi mjesec.
Bojao je list papira nebeskoplavom bojom i počeo izrezivati ovalne likove, koji su u različitim stupnjevima odgovarali tom pojmu moje glave: najprije dva, koji su bili savršeno okrugli, zatim tri ili četiri, bazirana na njegovoj ideji da ih načini širima. Kad je završio izrezivanje, ucrtao je na svakom od njih male znakove za oči, nos i usta. Tada ih je pribadačama pričvrstio na platno, jednog za drugim, pomičući svakog malo desno i lijevo, gore i dolje, kako mu je odgovaralo. Ni jedan nije bio kako treba, dok nije stavio posljednji. Isprobavajući one ostale na raznim mjestima, znao je gdje ga želi postaviti, i kad ga je stavio na platno, oblik je točno pristajao na mjesto gdje ga je stavio. Bilo je ptpuno uvjerljivo. Pričvrsti ga na vlažno platno, stade sa strane i reče: - Sad je to tvoj portret. – Označio je njegove konture ugljenom, sknuo papir i slikao, polako i pažljvo, točno ono što je bilo nacrtano na papiru. Kad je završio, ustanovio je da bi torzo mogao biti manji nego što ga je prvi put nacrtao. Pokrio je originalni torzo jednim drugim, uskim, nalik na stabljiku, poput neke vrsti sanjarske fantazije, koja bi nekoga mogla navesti na pomisao da je ta žena manja od velike većine drugih.
Moja je desna ruka držala okrugli oblik prerezan horizotnalnom linijom. Pokazao je to, rekavši: - Ova ruka drži zemlju, pola kopno, pola more, u tradiciji klasičnih slika, na kojima je čovjek držao globus. Stavio sam da to bude u skladu sa dva kruga koji predstavljaju grudi. Naravno, grudi nisu simetrične: nikad ništa nije simetrično. Svaka žena ima dvije ruke, dvije noge, dvije dojke, koje u realnom životu mogu biti više ili manje simetrične, ali na slici ne smiju pokazivati nikakvu simetriju. Na neutralističkoj slici diferencira ih pokret koji čini jedna ili druga ruka. Nacrtane su prema onom što rade. Ja ih individualiziram po raznim formama koje im dajem, tako da se često čini da nema nikakve povezanosti među njima. Zbog tih različitih formi, netko može pretpostaviti da postoji pokret. Ali nije pokret ono što određuje formu. Forma postoji sama po sebi. Naslikao sam krug na kraju desne ruke, jer lijeva ruka završava tokutom, a desna ruka je potpuno različita od lijeve ruke, upravo kao što se krug razlikuje od trokuta. I krug u desnoj ruci se slaže s kružnom formom dojke. U realnom životu, jedna ruka više sliči na drugu nego na dojku, ali to nema veze sa slikanjem.
Najprije je lijeva ruka bila mnogo veća i imala oblik lista, ali je Pablo pronašao da je preteška, odlučivši da to ne može tako ostati. Desna je ruka najprije dolazila iz kose, kao da pada. Nakon što ju je neko vrijeme promatrao, rekao je: - Forma prikazana pri padu nije nikad lijepa. Osim toga, nije u harmoniji s ritmom tvoje prirode. Trebam pronaći nešto što stoji uspravno u zraku. – Tad je nacrtao ruku kako se produžuje iz centra tijela-peteljke, završavajući krugom. Kad je to nacrtao, rekao je, pola u šali, da ga ne shvatim preozbiljno: - Pogledaj sad, žena u svojoj ruci drži čitav svijet, nebo i zemlju. – Često sam primjećivala u tom periodu da su njegove slikarske odluke bile stvarane djelomično iz plastičnih, a djelomično iz simboličnih razloga. Skrivenih, ali pristupačnih, kad ste jednom razumjeli njegov humor.
U početku je kosa bila razdijeljena prilično uravnoteženo, s velikim čvorom koji je visio s desne strane. Uklonio je to, jer je pronašao da je previše simetrično. – Želim ravnotežu koju možeš uhvatiti i držati se za nju, ne onu koja sjedi tamo, gotova, čekajući na tebe. Baš onako kako mađioničar hvata kuglu – rekao je – Volim prirodu, ali želim da njene proporcije budu podatne i slobodne, ne fiksirane. Dok bijah dijete, često me jako plašio jedan san. Sanjao sam da su mi noge i ruke narasle do enormne veličine i tad su se uvukle isto toliko natrag. Svuda oko mene, u tom snu, vidio sam druge ljude kako se transformiraju na isti način, postajali su golemi ili sićušni. Ojsećao sam silnu strepnju svaki put kad sam o tome sanjao. – Kad mi je to rekao, razumjela sam porijeklo onih mnogih slika i crteža koje je izradio u ranim dvadesetim godinama, što su prikazviali žene s golemim rukama i nogama i ponekad vrlo malim glavama: aktovi, kupačice, scene materinstva, obučene žene što su sjedile u naslonjačima ili trčale po plažama, povremeno muške figure i gigantska djeca. Oni su nastali kao sjećanje na te sne i potrajali su kao oruđe za prekidanje monotonije klasičnih formi tijela.
Kad je Pablo dovršio portret, bio je vrlo zadovoljan. - Svi smo mi životinje, više ili manje – reče. – Oko tri četvrtine ljudske rase nalikuje na životinje. Ali ti ne. Ti si kao stabljika koja raste. Čudio sam se kako sam mogao prijeći preko ideje da ti pripadaš biljnom kraljevstvu, prije nego životinjskom. Nikad se nisam osjećao prinuđen portretirati na taj način. To je čudno, nije li? Ipak mislim da je potpuno u redu. To predstavlja tebe.
.......Slikanje je poezija, uvijek pisana u stihu s plastičnim rimama, nikad u prozi – reče mi Pablo jednog dana...."

Izvor: Gilot, F, Lake, C: "Život s Picassom", "Zora", Zagreb, 1967, str. 110-113


Mutum est pictura poema.


- 23:12 - Reci nešto lijepo (10) - Isprintaj - #


četvrtak, 18.09.2008.

Pa ja ovo ne mogu vjerovati

Image and video hosting by TinyPic

Gledam Dossier na prvom programu HRT i ne mogu vjerovati. Jedva je s televizije otišao narcisoidni Bago, a već je na HRT-u novi narcis, urednica i voditeljica Ana Jelinić.

Ovo je da čovjek ne povjeruje. Meni nije jasno odakle HRT-ovci izvlače ove nekulturne novinare, koji nisu sposobni pristojno odslušati gosta, nakon što mu postave svoje pitanje, već ga panično prekidaju, ne daju mu dovršiti rečenicu...pa nevjerojatno. U ovoj državi fali kulture, a ovo što HRT svakodnevno plasira je na najnižoj stepenici...zapravo čista NEKULTURA.

Sljedeći korak koji očekujem od HRT-a je da će novinari početi psovati i šamarati svoje goste.

Meni nije jasno zašto se bilo koji kulturan čovjek uopće odaziva na pozive tih nepristojnih i bahatih urednika - voditelja. Pregledavaju li šefovi HRT-a uopće te emisije nakon snimke, da vide kakve to veze ima s pristojnošću.
Ma meni je više te bahatosti pun klinac i ne želim više plaćati TV pristojbu za to smeće.

Evo je, opet prekida doktora i govori: nemojmo, oprostite, ajmo samo malo...

Kakva je to histerična baba, nevjerojatno!

Može li nas HRT izvijestiti o tome koje su uopće struke njihovi novinari? Jesu li ikad studirali novinarstvo? Jesu li igdje ikad u životu čuli za nešto što bi se zvalo BONTON?

Na kraju kaže nekulturna novinarka da je lijepo imati vezu u zdravstvu. Nečuveno.

Evo je sad s izviješćem o gostima iz Beograda, kao, bilo ih je puno ovog ljeta kod nas. Pa bilo je puno i Čeha i Slovaka pa Jelinićka o njima nije posložila emisiju. I tako, evo nam u uredništvu gospođe Jelinić ekavice na televiziji, jer ona ne može bez nje, očito. Ajme meni, evo cajke na HRT-u na prvom programu!!! Taj miris tog cvrčka, tog nema nigde!

Može li mi HRT reći kad će se već jednom prestati EMITIRATI!






- 21:31 - Reci nešto lijepo (13) - Isprintaj - #


utorak, 16.09.2008.

Huhhh Nisam otišla u slatkiše!

A malo je falilo.


Image and video hosting by TinyPic

Ljetos sam napravila nalaz krvne slike koji je pokazao GUK (glukozu u krvi) iliti ŠUK (šećer u krvi) malo iznad normalne razine , pa me doktorica poslala napraviti OGTT test. Pritom je rekla da se moram naručiti za taj test, jer se duže čeka, i da moram ponijeti postojeći nalaz šuk-a na testiranje. Naravno da mi ljeti nije padalo na pamet ići na nekakvo testiranje, pa sam pričekala prve hladne dane. U međuvremenu sam, po svojoj staroj, "dobroj" navadi, zaboravila što mi je doktorica rekla (1. naručiti se i 2. ponijeti nalaz).

No na netu sam se ipak zanimala kakav je to test, pa sam pročitala da ne smijem jesti od navečer do drugog jutra, pa sam to uredno odradila.

Ujutro se pojavila (gladna i žedna) na testiranju, a veli mi sestra:
1. da se moram naručiti,
2. da moram donijeti nalaz šuk-a ne stariji od mjesec dana,
pa me pita imam li ga, velim nemam, a ona mi reče da će me odmah
1. naručiti,
2. izvaditi mi krv za novi nalaz šuk (ne stariji od mjesec dana)
i upita me da li će zadržati nalaz tu, do mog dolaska na dan kad me naruči na testiranje, ili će ga proslijediti mojoj doktorici. Rekoh neka ga proslijedi, jer me jako zanimalo kakav će biti ponovljeni nalaz šuk-a.

Rečeno, učinjeno.
Sutra nazvah svoju doktoricu da mi očita nalaz, veli da je 6,6, malo iznad graničnog, ali da ipak idem na OGTT. Kad sam čula koliki mi je šuk, moja radoznalost bila je zadovoljena i .......zaboravila sam podići taj nalaz i ponijeti ga sa sobom na OGTT test, kad je konačno došao dan testiranja.

Opet navečer nisam ništa jela, ujutro gladna i žedna dolazim na OGTT test, sestra me pita jesam li donijela najnoviji nalaz šuk-a? Grrrrrrrr došlo mi slabo, ne od gladi, već od muke, izostala s posla, gladovala, a sad opet ništa – nemam taj nalaz kod sebe. Dok ja odem svojoj doktorici po nalaz, gotovo. E, ali sad nastupa najbolji dio priče: sestra se smije i veli "Ne brinite se, pogledat ćemo u kompjutor, tu je spremljen vaš nalaz!". Blažena kompjutorizacija zdravstvenog sustava. Nekad je to značilo gubitak vremena i uglavnom neobavljeni posao, a sad sve u pc-u, ne moraš nikud ići.

E, ali...
Na netu sam prethodno čitala da je OGTT test strava od testa, da se najprije natašte izvadi krv, onda se mora popiti čaša vode i šećera, ali da to izaziva mučninu, pa se čeka dva sata, a onda se ponovno vadi krv!

....eh, a ja volim šećer i sve što je slatko...

Dakle, izvadi mi sestra krv, da mi plastičnu čašu od 3 dl vode pune šećera i reče da popijem. Pijem ja i pijem, ono finoooooo mljac, mljac....
Velim sestri da mi je to fino i da ne znam zašto na netu piše da se trudnice ruše u nesvijest od toga i povraćaju...a ona me zlobno gleda i ništa ne govori. Mislim da mi se podsmijava jer rekoh trudnice, a nisam ta, ali se nisam dala zbuniti.

Onako gladna, pijuckam, baš mi dobro sjelo.........do auta. Sjednem u auto, a želudac mi se odjednom popeo u grlo.....tako dva sata, dok se nisam trebala vratiti natrag, kad mi je sestra, posivjeloj od mučnine, ponovno izvadila krv i rekla da će nalaz drugi dan biti kod moje doktorice (klap: drugi put).

Kako mi je cijeli dan bilo slabo i drugi dan, gotovo sam sama sebe uvjerila kako moja prestravljena gušteračica više ne proizvodi inzulin.... Već sam pomislila kako odoh u slatkiše.....Ali, hvala Bogu, nalaz je pokazao da sam samo otišla u kvasinu sretan a to mi je itekako znano.

Inače, šećerna bolest ili dijabetes (diabetes mellitus) je boleština koja pogađa uglavnom stariju populaciju. No postoje dva tipa šećerne bolesti: dijabetes tip 1 i dijabetes tip 2.

Dijabetes tip 1 (inzulin ovisan) pojavljuje se samo u malom broju slučajeva (manje od 10%) i pogađa uglavnom djecu. Kod tog, težeg, oblika dijabetesa, ljudi su ovisni o inzulinu, jer su stanice langerhansovi otočići na gušterači potpuno uništeni, pa čovjek mora, uvjetno rečeno, doživotno uzimati inzulin injektiranjem (injekcijama) pod kožu nadlaktice, trbuha ili bedra. Zašto kažem "uvjetno rečeno", zato jer medicina napreduje čizmama od sedam milja i ono što je danas nerješivo, sutra će biti rješivo. Dakle, dječica (i odrasli) oboljela od dijabetesa tipa 1 moraju se bockati 5 do 6 puta dnevno da bi si dala inzulin potreban za život. Bocka se penkalama (penovima) u kojima su bočice inzulina.

Image and video hosting by TinyPic

Obično to budu dvije vrste inzulina, dugodjelujući i brzodjelujući, pa se koriste dva pena, za te dvije vrste.

Kako je medicina dosta napredovala, danas postoje inzulinske pumpe, aparatići veličine mobitela, u kojima se nalazi spremnik brzodjelujućeg inzulina. Pumpe se obično nose oko struka, a iz pumpice izlazi kateter, koji vodi do mjesta uboda kanilice u potkožno tkivo. Pumpa kroz kateter stalno dozira bazalnu količinu inzulina, a kad čovjek treba jesti, onda si namjesti povećanu količinu inzulina tzv. bolus, pa pumpa izluči toliko koliko je potrebno za razgradnju obroka.

Image and video hosting by TinyPic

Slatkiši se inače moraju dijetalno hraniti, ali njihov način prehrane
je izbalansiran pa zapravo spada u zdravu prehranu, kakvu bismo svi trebali prakticirati. Dakle, ako netko ima problema s težinom, slobodno se može poslužiti dijetalnim rasporedom prehrane za dijabetičare.

Dijabetes tipa 2 pogađa stariju populaciju, kod njega su langerhansovi otočići još u funkciji, ali su oslabjeli, pa se dijabetičkom prehranom, redovitom vježbom, čajevima i tableticama to stanje može poboljšati.

Ono što bih htjela posebno naglasiti jest da dijabetičari ne mogu uvijek potpuno dobro nadzirati poremećaje šećera u krvi. Naime, višak šećera u krvi izaziva hiperglikemije, koje razaraju stanice organizma (nefropatija, neuropatija, retinopatija...), a manjak šećera u krvi izaziva hipoglikemije.

Dok se hiperglikemija može riješiti intenzivnim vježbanjem i utroškom kalorija, hipoglikemija je teže stanje, jer može dovesti do kome. Mozak u stanju hipoglikemije ostaje bez energije i čovjeku naglo postaje sve gore. U početku se to može manifestirati ili pretjeranim smijehom, pretjeranom agresijom, nesuvislim izgovorom riječi, ili buljenjem u prazno...a zatim čovjek ostaje bez svijesti. Dijabetičari za takva stanja uvijek sa sobom nose malo šećera ili neki slatkiš, pa kad osjete da se bliži hipoglikemija, pojedu to i bude im trenutno bolje. Međutim, u nekim slučajevima se dogodi da ne stignu pojesti slatkiš, pogotovo kad su iscrpljeni, pa mogu pasti u komu.

Dakle, kad primijetite da se netko pretjerano smije bez razloga, ili je agresivan bez razloga, ako se radi o dijabetičaru, to može biti znak da ima hipoglikemiju i da si ne može pomoći. Tada je vrijeme da mu pomognete i da mu date čašu vode sa šećerom. U roku od par sekundi, ne više od minute, on će doći k sebi, kao da ništa nije bilo. No ako je u nesvijesti, onda treba zvati hitnu pomoć. Dakle, nije svatko tko se na ulici sruši pijandura, može se raditi o dijabetičaru, stoga pomozite, nemojte se odmaknuti kao da se to vas ništa ne tiče. Možete mu spasiti život.

Nedavno se dogodio slučaj da je mladi dečko dijabetičar, završio u policijskoj postaji, jer je bio agresivan. Policajci nisu bili upoznati s njegovim stanjem, niti s problematikom te bolesti.

Simptomi novonastalog slučaja dijabetesa su:
- suha usta
- stalno žeđanje
- učestalo mokrenje
- dah i miris po acetonu
- žut jezik
- naglo mršavljenje
- opća slabost

U Zagrebu postoji referalni centar za liječenje dijabetesa: Klinika "Vuk Vrhovac". Tamo rade izvrsni liječnici, koji znaju o dijabetesu sve ono što se o dijabetesu uopće zna u svijetu.

Četiri su stupa ispravnog nadzora šećerne bolesti: uzimanje inzulina – redovita tjelovježba – pravilna ishrana – redovita kontrola šećera u krvi, pomoću posebnih aparatića – bocne se prst, na test trakicu aparatića se pusti kapljica krvi i eto nalaza u sekundi).

Image and video hosting by TinyPic

Ovo pišem zato da se ljudi upoznaju s ovom problematikom. U Hrvatskoj je dijabetes u porastu i sve više takvih ljudi ima među nama, a pitanje je kad se nama može nešto takvo dogoditi.

Eto, moj nalaz je, hvala Bogu, pokazao da nemam dijabetes. Ali sam bila prilično zabrinuta dok sam čekala nalaz. Sve sam ovo ipak shvatila kao upozorenje za vođenje više brige o svom zdravlju. Od sad ću, za svaki slučaj, malo više paziti na svoju ishranu, te pojačati tempo vježbanja, da se ne dovedem u situaciju da mi šuk prijeđe graničnu liniju (6,4 mmol).


- 18:26 - Reci nešto lijepo (8) - Isprintaj - #


petak, 12.09.2008.

Hitna94 - Hitna na hrvatski način

Evo, konačno smo odgledali prvu epizodu dugo najavljivane serije Hitna 94.

Image and video hosting by TinyPic

Kako je serija bila popraćena reklamama na sve strane, jedva sam čekala vidjeti kako mi Hrvati možemo izvesti ovu seriju, kakve smo do sada gledali uglavnom u američkom aranžmanu.

E, pa u usporedbi s američkim serijama tog tipa, mogu izreći samo pohvale, kako za naše glumce, tako i za snimatelje.

Što se tiče glumaca i glumica, mislim da ni najmanje ne zaostaju za američkim glumcima, ni po glumi, ni po ljepoti/simpatičnosti. Dapače, da ti naši glumci odu snimati u Ameriku, zacijelo bi zasjenili sve njihove zvijezde i zvjezdice. Od glumica me se najviše dojmila Sandra Lončarić, koja mi je i ljepša i zanimljivija od Angeline Jolie, koja je do sada bila moj favorit među glumicama.

Image and video hosting by TinyPic
link: Sandra Lončarić

Od glumaca za sada ne bih izdvajala favorita, jer dvoumim između nekoliko.

Inače mislim da su svi glumci odlično glumili, čak i oni najmlađi....dječak na hitnoj je bio nenadmašan....hehhee malac je super, kao da i nije glumio, toliko je bio vjeransretan

Ono što inače ne komentiram, ali smo ovaj put sestra i ja iskomentirale, je snimateljski rad, tj. tehnika. Njoj se inače posvećuje malo pažnje, iako se iza toga krije čitava nauka. Naime, kod jedne od američkih serija policijskog žanra (ne mogu joj se sjetiti naziva) me užasavaju blic-scene, koje ljudsko oko gotovo ne može uhvatiti i svaki put kad kamera preleti preko nekog lika, na kojem bih se ja dulje zadržala, mene to tako uzruja da preokrenem program.

Image and video hosting by TinyPic

Stoga sam bila radoznala vidjeti kako će biti snimljena ova naša serija. Ono što sam vidjela, oduševilo me. Sve scene su snimljene na zanimljiv način i iz zanimljivog rakursa. Pravo malo snimateljsko remek djelo.

Isto tako, radnja prve epizode je bila dinamična i zanimljiva. Već su krenuli neki zapleti, a i muška publika je mogla doći na svoje, u sceni u kojoj je Jelena Perčin ispružila svoju seksi nožicu u zraknut

Dakle, ako je suditi po prvoj epizodi, ova serija bi mogla postići veliki uspjeh.thumbupthumbup

Hitna 94, TV Nova, četvrtkom u 20.00 sati



- 19:36 - Reci nešto lijepo (20) - Isprintaj - #


četvrtak, 11.09.2008.

Neposredan izbor (grado)načelnika

Image and video hosting by TinyPic

Znate već da ja volim iščitavati Ustav

članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o ….. spolu ……
Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 44.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.


A što je s državljankama?

Aha, evo i njih:

Članak 51.
Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.


Bliže se prvi neposredni izbori za izvršna tijela u općinama i gradovima. Idemo malo vidjeti kako se stranke pripremaju za tu priču.

HNS

Neposredni izbori: ovlasti poglavarstva preuzimaju izravno izabrani načelnici, gradonačelnici i župani

Nigdje ni riječi o možebitnim načelnicama, gradonačelnicama, županicama.

ili ovo:

http://www.poslovni.hr/5515.aspx

13. veljača 2006.
za neposredni izbor načelnika, gradonačelnika i župana

Nigdje ni riječi o možebitnim načelnicama, gradonačelnicama, županicama.

A gle i na Pollitici:

neposredni izbori
Narod bira župane...
Pon, 15/10/2007 - 09:10 — drlesar
U posljednjih osam godina HNS je vodio pravu malu bitku kako bi se izglasao zakon koji bi omogućio neposredan izbor načelnika, gradonačelnika i župana.

I tako je donesen taj zakon, za koji je HNS vodio pravu malu bitku.

Članak 14. stavak 1 Ustava indirektno, ali jasno govori o tome da se treba reći: načelnik/ca, gradonačelnik/ca, župan-ica. Zašto bi žene u startu bile eliminirane. Trenutno se na terenu ljudima govori: "razmislite tko bi bio dobar (grado)načelnik, koga ćemo predložiti?" Time se automatski sugerira i spol osobe kandidata. Zašto se ne bi reklo: "razmislite tko bi bila dobra načelnica, koju ćemo predložiti?". Predlažem stoga da se na jednim izborima govori i piše: gradonačelnik, a na drugim: gradonačelnica. Možda na taj način stvari budu za mrvicu poštenije nego što su sad:

Image and video hosting by TinyPic

Sljedeće što mi smeta u vrijeme izbora, a i inače je redoslijed kandidata.

Dakle, kada je riječ o Zakonu o izborima općinskih načelnika, gradonačlenika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba, pogledajmo

Članak 23.
Nadležno izborno povjerenstvo utvrdit će i objaviti zbirnu listu pravovaljanih kandidatura u roku od 48 sati od isteka roka za kandidiranje.
Kandidature se na zbirnoj listi navode prema abecednom redu prezimena kandidata.


Image and video hosting by TinyPic

Dakle, zašto bi se kandidature na zbirnoj listi navodile prema abecednom redu prezimena kandidata? Zašto bi onaj tko rođenjem (ili nečim drugim) ima početno slovo prezimena ž ili z, treba biti na kraju liste na svim izborima i tako imati manju šansu dobiti glas neodlučnog ili "svejednomijetkoje" birača koji zaokružuje prvih pet od predloženih deset?

Vrijeme je da se u izbore uvedu random – liste kandidata. U vrijeme kompjutorske tehnologije to nije ni najmanji problem, a omogućilo bi pravičnije izbore.

Image and video hosting by TinyPic

- 19:10 - Reci nešto lijepo (5) - Isprintaj - #


srijeda, 03.09.2008.

Rijeka iz noćne perspektive

Kako radim u strogom centru Rijeke, za marendom, ili poslije posla, obavim sve što treba, banku, poštu, dućane, kave s frendovima, tako da popodne, pogotovo ne noću, nemam veće potrebe zalaziti u strogi centar grada, osim na neka događanja koja me posebno zanimaju (kazališne predstave, koncerti, izložbe i slično), no sve to završava u neko "pristojno" vrijeme. A Rijeka živne tek malo kasnije.

Nekad davno odlazila sam na plesnjake u Opatiju. Opatija je tada bila centar noćnog života svih Riječana, željnih provoda i zabave. U ljetno doba pogotovo. Dođeš predvečer u Opatiju, a svakih stotinjak metara novi plesnjak sa živom glazbom ili mjesto za dobar provod: Adriatic, Admiral, Kristal, Jadran, Kvarner, Zagreb, ljetna pozornica, od diskača Milde, LP, Madona.... U to vrijeme subotom navečer nisi mogao proći opatijskim ulicama, kakva je znala biti gužva.

Onda su došla neka druga vremena. Stari Opatijci sve više starili i sve se više bunili protiv glasne glazbe...Policija sve češće patrolirala i bivalo sve više i više puhanja i ostajanja bez dozvola. Postalo je nepraktično ići u Opatiju, tko bi vozio, nije smio popiti, pa mu se nije dalo voziti, pa nije ni išao, a onda ni ostali s njim.

Neko vrijeme je bio zrakoprazni prostor, u kojem je Rijeka bila dosadna, Opatija pusta (još dosadnija), a nešto malo noćnog života, ali bez nekih plesnjaka, već više uz "sljadoljed" i šetnje, odvijalo se u Crikvenici. No Crikvenica prosječnom mladom riječkom stvorenju željnom izlazaka gotovo nedostižna zbog udaljenosti.

A što onda drugo, nego ostati u Rijeci?!

U Rijeci čvrsta podjela na šmelerska (nekad se to reklo šminkerska) i "normalna" (rock, punck...) mjesta. S jedne strane Phanas, River.... s druge strane Točka, Booka, Palach, Stereo... Sve to za uzrast moje kćeri, gdje odrasle drže starcima, matorcima, a oni malo oštriji se ne ustručavaju reći, pedofilima...
Stoga sam se držala što dalje od svih tih mjesta, da ne bih slučajno natrčala na kćer i njeno društvo, jer bi kombinacija mene i nje u isto vrijeme i na istom mjestu u gradu navečer, za jednu od nas dvije bila pogubna lud

E, ali nedavno banem ja s društvom usred Rijeke noću. Prije toga sam se sigurno uvjerila da je kćer s curama ostala kod Konta.

Na Rivi se ljuljuškaju Nina 2 i Arca Fiumana.

Image and video hosting by TinyPic

S oba broda trešti glazba, hrpa mladih što na brodu, što oko njega...

Društvo i ja prijeđemo cestu, u noćnoj tami light show bljeska iz Opium Buddha bara i Capitana, mladi se naguravaju na terasama, u unutrašnjosti glazba i ples....

Image and video hosting by TinyPic

Heh, gledam te mlade i to veselje, taj štimung i svu tu gungulu i prisjećam se plesnjaka i diskača iz svog vremena. Gledam te prezgodne mlade cure, super obučene i našminkane kako, pune veselja, traže svoja društva u tom polumraku i prisjećam se sebe kad sam bila mlađa...

Noć za mlade.....Ahhhaaaaaaapjeva.....malo morgen

Društvo mi odlučilo pokazati i nešto drugo...pa me odvukli u Casino Ri u blizini. U prizemlju automat club, a na katu casino. Za automatima babci od 60 na više. Gledam i ne vjerujem svojim očima, sjedi babac za automatom, ubacuje desetice i lupka kombinacije sve u šesnaest. Pokraj nje starački štap.
Prođe neko vrijeme, odjednom stampedo babaca stepenicama na kat. Štap u ruku, pa hop-cup, netko prije, netko sporije, odoše gore, kao da je sudnji dan. Ajd, pričekamo malo da oni odu, da ne bi netko pomislio da smo i mi babci...mislim da nas ne bi zamijenio...pa idemo vidjeti što se to gore događa. Kad gore kreće nova igra Bingo.

Image and video hosting by TinyPic
crtež

Smjestili se babci za stolove i svi uredno prate brojeve... Mlada cura čita brojeve, svako toliko netko viče: bingo...

Okrenem se slučajno iza sebe, a u dnu kockarski stolovi. U jednom separeu ekipa zanesena texasom, ne vidi i ne čuje ništa oko sebe, malo dalje za američkim ruletom nabildani tipovi bacaju hrpe žetona na neke svoje brojeve . Priča se vrti oko toga što je netko stavio na 12 i 15, a loptica pala na 11, a kad je maloprije stavio na 30, loptica je pala na 31..neće, pa neće. Vode se statistike, ispijaju pića, nikako da se kuglica smiluje i potrefi baš na onaj broj..krupna lova, sitne radosti....sasvim neki drugi film od onog na bingu gdje igraju babci i gdje sitna lova predstavlja krupne radosti...

Uskoro označen kraj binga, stampedo babaca dolje, svaka na svoj aparat, s kojeg miče karticu "rezervirano".. pa vječno iščekivanje, hoće li se voće poklopiti, tri trešnje, ili tri šljive.

Izlazimo na Korzo u svježi noćni zrak, Korzo živi svoj život: El Rio, Hemingway...

Sjetih se vremena kad je Rijeka noću bila mrtav grad, kad su po praznom Korzu noću lepršali samo papirići i gdjekoji lutalica tražio otvoren portun ili slobodnu klupu za noćenje, a po Rivi se šetale isključivo noćne dame u potrazi za zaradom.

Rijeka onda i Rijeka danas nisu ista Rijeka. U Rijeci danas noću buja život, buja mladost, buja zabava i veselje. Eh, da je meni onda bila Rijeka danas!


- 21:00 - Reci nešto lijepo (14) - Isprintaj - #