Ah, nije me bilo dosta dugo, naravno zbog nedostatka vremena, previše sam bila zauzeta školom… ali neću se ispričavati, glavno je da sam odlučila posvetiti malo vremena (kojeg imam jako malo u zadnje vrijeme) jednom postu… želim pisati o ljubavi i strasti… počinjem… hm, sva nadošla inspiracija odjednom nestaje… što se to događa sa mnom?!… ne znam da li mogu opisati o onome što osjećam prema njemu, dosta dugo mi je trebalo da shvatim kako sam zaljubljena u njega! Pitam se da li je to dovoljno? Ne želim znati… prije ga nisam tako gledala, nisam vidjela u njemu sav svoj svijet, ali sad tu igru lako prihvaćam… malo me strah, naprotiv ne želim još jedno razočaranje… kaže da me voli i puno puta mi je to dokazao, piše mi pjesme, ali onaj moj crv sumnje i dalje sumnja, ne vjeruje nikad do kraja… dugo mi je trebalo da sagradim zid uokolo sebe? Zar da dopustim da ga drugi sruše svojim slatkim riječima i možda lažnim obećavanjima… tješim se da ništa ne traje vječno, kako bi se još održala na životu i zaštitila od svih… pa na kraju ću jedino tako umanjiti bol onoga što će jednoga dana možda doći… prekid… danas sam se prvi put prepustila onako strastveno njemu, vođenje ljubavi se može nazvati jedino ako se sasvim prepustite i ako poslije toga ne razmišljate o tome da će jednoga dana i to ispariti… često puta me zna pogledati svojim crnim očima i govoriti mi o tome koliko me voli, te kako je pronašao ljubav svojega života…slušala bi to ali bi jednim dijelom odletjela tako daleko i zapitala se da li on sam zna da možda jednoga dana više nećemo biti zajedno, da će možda on biti tome kriv ili ja , da ću plakati sama i da će me samo kiša tješiti… ali onda se vratim u stvarnost, smijem se a na oči mi naviru suze, ali ne ispuštam ih… divim mu se jer ne razmišlja o onome što će doći, slijepo vjeruje u vječnost, optimizam... a ja... zar je važno, pokušavam krenuti njegovim putem, ali se uvijek osvrćem, progoni me duh prošlosti...