Priča na kraju grada..i početku magije.
Otkinula je komad neba i spremila ga
u džep.
Uvijek je očekivao neocekivane stvari
od nje.
Zato što ju takvu uvijek prepoznaje
u masi tijela koja se gužvaju,stapaju
i razilaze.
U nagovještaju sumraka ju pronalazi.
Ljuljaju se ulicom.Plove niz grad.
Njegove riječi čine magiju njene
nestvarne stvarnosti.
Oči joj se cakle i on na tren pomišlja
kako jetrenutak pogodan za suze.
Zna da se tako poigrava svime što
se događa.
Jer..dugo je mislila da se ne događa.
Ali događa se.Oh,još kako se događa.
Nevidljiva napeta nit između njih.
Vatromet riječi.
Skrivaju se od stvarnosti.
Bježe od očekivanja.
Igraju igru.
Pušta ga da ode taman toliko daleko da
se ipak povratak čini boljim rješenjem
od daljine koju još mora prijeći da bi
izašao iz dometa njezine topline.
I on zna zašto ne voli ponedjeljak..
I zna koji je njen omiljen čaj.
I zna sve ono što nije dopustila nikom
da zna.
Naslućuje obris njezine djetinje
razigranosti koju nitko nikada nije vidio.
Vidi strah u njenim očima.
Tako joj je blizu...A opet...
Svaki sekund odaljava se jednu
svijetlosnu godinu od njega.
On se ne smije krivit..
Davno mu je to rekla..To je njen nacin.
Tako ce imat veci zalet kad mu potrci u
zagrljaj i skrije se u crnoj rupi izmedu
njegova dva dlana.
Par pobjeglih misli besmislenih....moga smisla..
Danas sam šarena...
I plešem tango s gospođom emocijom.
Po sobi hodaju patuljci i vilenjaci..
Došli su iz bajki moga djetinjstva i donjeli
paketiće sreće.
Dajem oglas."Djelim višak sreće".
Mandarine i kesteni.Jesen i ja..i ti..
Danas nema potrebe za smislom.
Razumne odluke danas čekaju pred mojom
kućom.Tapete sa motivima smijeha na
zidovima.
Ringišpil u mojoj glavi..šifra za bolje dane...
Korektorom prepravljam greške prošlosti.
sve je ponovno kako treba...
"Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je
najednom,
a ja nisam mogao da ti objasnim
da to uopšte
nije najednom, da je to stalno"....
Kruna od perja...
Biseri klize po njenom mladom tijelu. Dora
plovi prostorijom, u sebi ostavljajući
tragove zadnjih nemira.
Elisksir boja razljeva se malenom
prostorijom ispunjenom nekom prisnom
atmosferom. Koliko daleko bez stajanja
mogu ići njezine crvene cipelice?Koliko
daleko je dovoljno daleko od Gospodina
Porculana? Bio je tako krhak.
Zato ga je uvijek nosila u svojoj
mjesečevoj kočiji,zaštićenog od svih.
Jedno mjesto slobodno,bez obzira na
nuklearne katastrofe emocija ovoga grada
na kraju svijeta...bez obzira na špicaste
poglede prolaznika..bez obzira što je ona
već imala kartu za svijetove kojima nije
kročio..Uvijek jedno mjesto slobodno.
A noćas je upravo ona žena od stakla.
Dovoljanje jedan jedini dodir da je slomi.
Zaljepila je ruž na usne samo da komadi
mesa oko nje ne primjete njihovo
podrhtavanje. Ona... božica snage i
duhovnog mira drhtala je nezaštićena.
Po prvi put. Suze su u hektolitrima čekale
u kutovima njezinih velikih očiju.
Poželjela se topline.
Poželjela se ogrtača od zagrljaja.
Srela je na šanku Gospođu Emociju.
Gospođa E. joj se cinično nasmijala u lice
i stavila joj krunu od perja.
"Ne možeš me ubiti,krunim te krunom od
perja kao kraljicu naivnosti Dora Kahlo"
"Zar si doista mislila pobjeći od njega?
Od mene...?" Razletio se gospođin smijeh
prostorijom. Dora je počela trčati...Nikad
se više neće okrenuti...
Mogla bi izgubiti orjentaciju...
To je cijena za koju više nema dovoljno
sebe da plati.
Dragi,"računam na čudo"
Jesen je okupirala grad. Vruće kestenje izvelo je invaziju na gradski park.Pukovnici listopada razbacuju lišće po korzu.
Ne mogu se oduprijeti dojmu da sam prisiljena uhvatit prvog stranca i držat ga za ruku dok prolazim kraj one zgrade gdje dugo ne ulazim. U kafeu me nema stoljećima..U onoj ulici su se vijekovi izmjenjali od mog zadnjeg posjeta.. I sve je daleko. Uzela sam pištolj i ubila Gospođu Emociju noćas. Postavljala je previše pitanja.Nije smjela. Sad će svi bit sretni i zadovoljni. Spriječila sam rađanje nedostajanja. Nedostajanja svih vrsta. A ponajviše nedostajanja tebe..I ironično...Rekla sam da ne vjerujem u čuda..Ali kako je je netko već jednom rekao..."ne vjerujem u čuda..ali zbog tebe sam bila spremna povjerovat.."
... Zvuk violine potekao je s njezinih usana...
Negdje iza vela nedostupnosti njezine velike oci sanjivo su gledale ljude koji se kretahu kao marionete.
Ispred nje nudila se noc bez kraja... Dora je ostavila projekciju sebe u tom kafeu i poletjela.Trebala je njega.
Hoce li ga prepoznati?..Kako ce znati da je upravo on onaj kojeg ceka svake noci kada se kazaljke poklope? Hoce li sjediti u staklenom dvorcu carstva mašte kako su joj bake uvijek prije sna obecavale? Hoce li kao šifru prepoznavanja izreci njezin omiljen stih? Nije znala...Osjetila je samo kako je nešto vuce prema oceanu... Spustila se na obalu i zvjezdano nebo navukla kao zastor..Trebala je prave kulise. Negdje u daljini cuo se zvuk gitare... Negdje u daljini ljudi su sanjali svoje snove. Ona je bila potpuno budna...I potpuno sama.. Ocean je šaputao kartu svijeta...nagovještajuci joj putove kojima još nije krocila...trgove na kojima još nije plesala...Svijetove koje treba upoznati...Poljupce koje treba pokloniti..Viktorijanske haljine koje treba obuci..Maceve koje treba držati i boriti se..Mladost koju treba proživjeti... Zaplivala je i stopila se s oceanom...Željela mu je zahvaliti dodirom za mudrosti koje joj godinama poklanja...I za tren...samo djelic beskonacnosti..shvati da opet sjedi u istom kafeu obasjana neonskim svijetlom, okružena masom ljudskih tijela...i sasvim neocekivano..i sasvim neiznudeno.. Osmijeh spontano klizne niz usne...kazaljke se poklope...zvono odjekne..i sada zna..njena bajka nikad ne prestaje...
Tajni prolaz kroz noc..Ajmo malo na jug Italije..Zatvori oči..idemo..:-)
Dani klize niz moje prste dok sjedim na rubu mjeseca. I bacam prašinu na tvoje oci jer istina je magicno uvrnuta.. I gutam zamišljene tablete koje potiskuju emocije. Gorčinu skupljam u ampere i iznosim ih van da zalijem vrt. U mom dvorištu raste crno cvijeće koje na tvoj dodir postaje šareno. Jedem note a one koje ne mogu pojest vješam o štrik. Pisma ne čitam. Razglednice bacam. Gradim kuću od staklenki krastavaca. Šivam haljinu od emocija. Smijem se nasilu.Umjetničke slike vješam po wc-u. I skačem..Skačem po gradu.Izmišljam novi hod. Izdišem svoju mladost i nudim je umirovljenicima na ulici. Kupujem balone i noću ih ostavljam po tuđim uredima. Bojam travu u plavo..Vozim avion i bacam igračke djeci. Jedem rezance s makom. Živim bajku...U kojoj mjesta ima taman za još jednu osobu. Dvoje bi bilo previše,sama imam premalo..Ti si moja ravnoteža.
