" A sad, sta mi sluzi moj stit? Ne mogu se njime odbraniti, posto se moja bitka bije u meni." - We might be dead by tomorrow.

24.10.2009.

"" A sad, sta mi sluzi moj stit? Ne mogu se njime odbraniti, posto se moja bitka bije u meni.""

~Mislim da sam odavno otišla iz ovoga svijeta.
Možda da, a možda i ne svojom voljom.
Mislim da sam kroz ovaj blog zapravo malim dijelom odrasla. Upoznala tako mnogo ljudi, koji su mi pomogli u mom odrastanju.
Kroz ovaj blog sam zapravo pustila maštu na volju. Izbacila sve što me mučilo. Ispričala se svima koje sam povrijedila. I poželjela da se mnogo toga ovdje nije dogodilo... :(

~DAnas. 24.10. je 2.godina smrti moga prijatelja. cry

.upravo me njegova smrt potakla da pišem ovaj blog.
i to točno na njegov rođendan 3.11. 2007 .
Izgubila sam prijatelja koji mi je mnogo značio. Bili smo u dobrim odnosima sve dok ja nisam odbila njegovu ljubav. od tada nas dvoje smo jedva se i pozdravili. iako sam ja to uvijek htjela, pozdraviti ga kao i prije. Nisam mogla jer se toga dana. mislim 2005.g. sve promijenilo.
Da bi on 2007. nestao s lica zemlje na grozan način. A da ga ja nikad nisam ni uspjela upoznati kako sam htjela tuzan

...

~Upravo s time sam započela sve pisati.
Jedino ovdje sam našla svoje utočište prije točno 2 godine. Jedino ovdje sam uspjela naći sebe, izbaciti svu bol iz duše. Jer nitko nikad posebno nije bio uz mene, da bi mi pomogao.
Zato se na ovim stranicama nalaze 2 propale ljubavi, propala prijateljstva, čak i nova prijateljstva. Sva patnja i bol. Ali i sreća.
Možda sam ih tu pisala jer su trebala biti prolazna. :)

Jer sada sam zaljubljena. Imam osobu koja je uvijek tu. Koja mi briše suze i vadi me iz svih ponora. Imam nekoga tko je dao svoje srce meni. Koji me želi ljubiti, grliti. Nekoga kome sam lijepa i kad ne ličim na ništa- bila ja uplakana, razmeljana šminkom, natečena ili sl. Nekoga koji me uvijek vidi lijepom. Zbog njega moje srce udara. Ubrzano. i ne staje. On to možda ne vidi. Ne čuje. ali ja znam. Imam nekoga tko je toliko važan u mome životu Da ga ne želim izgubiti.

A samo jednom sam ga ovdje zapisala.. sve sam zadržala u sebi. Jer smatram da je zaista vrijedan. i on. i ja, i moja ljubav.
I ne želim ga zapisati ovdje kao nešto prolazno. A sve što sam pisala pokazalo se i ostalo kao prolazno. sretan

Misilm da je ovo zapravo kraj moga bloga.
Ne želim ga obrisati. Već ostaviti samo kao podsjetnik nečega davnog.
Neke stvari koje ne možeš vidjeti, ni zamisliti, važnije su od bilo čega što možeš izreći.

Nadam se da svi vi koji ste i dalje u ovom svijet, da će i vama ovo pomoći kao put ka odrastanju.
Ovo je moj početak.. sada kreće borba.. :)
No, svi u sebi čuvaju dijete koje su nekoć bili. Nitko nikad u poptpunosti ne odraste...
A nema ničega ljepšeg biti od djeteta...

~Sve vas pozdravljam.
i hvala vam što ste uvijek bili tu za mene. kroz ove 2 godine...
A ja se nadam da ćete uvijek moći u sebi osloboditi dijete koje čuči u kutu vašeg srca.

~A evo za kraj. Samo za posebnu osobu :
*Nikada nećeš naći oči kao moje,
ni jedne ne čitaju tako dobro tvoje.
Nikada nećeš naći ruke kao moje,
ni jedne neće tako savršeno stajati uz tvoje..
Nikada nećeš naći neku koja zna sve tvoje tajne kao ja,
neku koja znat će šta piješ i kako..
To sam ipak ja, nemože to svatko..*