Lidosfera

petak, 30.03.2012.

AJMO ŠINTERI!

Kapaka sklopljenih preko umornih očiju i udova uronjenih u toplo more, plutao sam na luft-madracu, a lagani valovi su mi zapljuskivali ostatak tijela…
Odjednom, kao u kakvom filmu strave, iz vode je izronila ljudska ruka, obavila se poput zmije oko moga vrata i povukla me pod zapjenjenu površinu. Očajnički se pokušavajući osloboditi čeličnog stiska, zario sam nokte u nadlakticu koja me gušila, izronio iz plave smrti i s neopisivim olakšanjem duboko udahnuo topli zrak.
Dok sam polako otvarao oči, u ušima mi je odjeknuo muški glas:-Jež, kasnimo!
-Ha!? Khm! Khm!-zaustio sam, pa se zakašljao, zbunjeno pokušavajući shvatiti što se, u stvari, događa.
-Sad će osam.-nastavio je Johnny, moj prijatelj i cimer.-Znaš da šef dolazi u ovo vrijeme!
-Uh, jebote!-opsovao sam i pridigao se, shvaćajući da se nalazim na vlastitom krevetu u našoj staroj kamp-kućici.-Sanjao sam da me neko guši!
Pokušao sam ustati, ali ona ruka, na moje veliko čuđenje, nije nestala završetkom sna, nego mi se počela motati preko trbuha.
-Ma, koji je ovo kurac?-upitao sam panično, ni sam ne znajući koga, jer je Johnny već bio vani.-Čija je ovo ruka?
-Moja, ptičice!-odvratio je promukli ženski glas, čija je frekvencija u trenu privukla moj pogled, probila mi bubnjiće u ušima i nakostriješila gotovo sve dlake na tijelu.
Šokirano sam ju promotrio, naprosto ne vjerujući da se jedna bucmasta osamnaestogodišnja kuharica, koju sam večer prije „odvojio“ na lokalnoj fešti, preko noći pretvorila u dobro očuvanu četrdesetogodišnju konobaricu. Kao plamenom ofuren, pokupio sam hlače i majicu, pa izletio na friški zrak.
Kad me spazio, Johnny se samo nasmijao i rekao:-Jebote, na šta sličiš!
-Ne seri.-odvratio sam, pokušavajući navući patike, a da prethodno ne razvežem vezice.-Otkud ova?
-Jebiga, srela me kad sam se vraćao...Pijana k'o truba...rekla da si joj nekim savjetom spasio život, pa ti se došla zahvalit'…
-Sranje, a gdje je ona mala s kojom sam otiš'o zapalit?
-Nemam pojma! Nije bila tu kad smo nas dvoje došli.
-Jebeš ti to, više ne pijem!-trudio sam se zvučati odlučno, mada mi nije išlo.-I ovo je zadnja godina kako radim u ovom usranom kampu!
-To pričamo već pet sezona.-poklopio me i pružio korak.

Dok sam ga pokušavao sustići, krajičkom oka sam opazio neveliko stablo smokve kako blista na jutarnjem suncu. Prišao sam mu, ubrao par tek dozrelih plodova i spustio ih na stol ispred kamp-kućice pokraj koje smo upravo tada prolazili, a u kojoj je stanovala „M“, jedina djevojka prema kojoj sam tog ljeta gajio nekakve dublje osjećaje.
Kad me Johnny pogledao, ukratko sam mu pojasnio svoj čin:-Jebiga, „M“ obožava smokve!
-Koja si ti budala!-prekorio me Johnny.-Imaš takvu curu, a briješ s kojekakvim glupačama.
-Ma, da…ti mi reci! Na jednu moju, tvojih deset!-ušutkao sam ga, pa se pokušao opravdati.-Ona je svemu kriva. Ne smije ništa bez sestrinog blagoslova.
-A šta ćeš, kad se ova sjebala s jednim takvim kao ti.-završio je Johnny.
Tada smo već bili na cesti koja se protezala sredinom kampa. Škripa kočnica nas je natjerala da se istovremeno okrenemo. Iza nas se ukazala stara, izlupana «četvorka», a kroz vozačevo staklo izvirila je šefova glava.
-Jeste li vi čuvari il' furešti? Pun kamp pasa, a samo čet'ri prijavljena. Znate vi koji su to šoldi?
-Znamo!-odvratili smo uglas.
-Onda, ajmo gospodo! Kontrola!!!
Dok se auto udaljavao, Johnny je mirno prokomentirao:-Vidiš kako je čovjek obziran...“ajmo gospodo“…mog'o je mirne duše reć' „ajmo šinteri!“.
-E, ja mu onda ne bi' iš'o!
-Ne bi ni ja!
-Ma, ne bi kurac! Ajmo!

( ...izvučeno iz sjećanja jednog čuvara kampa, a pomalo i iz konteksta... )

petak, 16.03.2012.

SAN

Anita je izašla iz kupatila i ušla u svoju sobu. Obavila je večernju toaletu i spremala se za počinak. Nije bilo kasno, tek nešto poslije deset sati. Iz susjednih stanova se još uvijek čula cika i vriska djece koja se nisu dala uspavati. Inače, ni ona ne liježe tako rano, ali sutra ju čeka ozbiljan i odgovoran posao. Sutra će ona i njen dragi riješiti sve svoje probleme. Ako ne baš sve, a onda barem one financijske.
Ugasila je svjetlo i legla u krevet. Ubrzo je zaspala i usnula…
...Vozila je automobil. Čvrsto je držala upravljač i pomno pratila cestu ispred sebe. Na suvozačevom mjestu je sjedio Darko, ljubav njenog života. Sve bi učinila za njega, a vjerovala je da bi i on sve učinio za nju. Ipak, ovo su činili jedno za drugo s podjednakom žrtvom, sve jače uvjereni da to čine za ono treće koje će tek doći...ono koje se koprca u njenom trbuhu i očekuje život dostojan ljudskog bića...
...Upravo su prošli ploču s imenom grada u koji su ulazili. Nije stigla pročitati što piše, jer su joj misli bile zaokupljene nečim drugim. Mislila je da li odustati, jer joj je sve počelo izgledati pomalo naivno. Možda su previše gledali filmove...
-Čuj, dragiii…-zaustila je-…jesi li ti siguran da će sve to dobro proći? Znaš, malo se bojim!
-Ma, ništa se ti ne brini!-tješio ju je.-Tvoje je da voziš, a ostalo je moja briga. Vidjet ćeš, sve će biti u najboljem redu.
Bio je samouvjeren:- Dok se oni snađu, mi ćemo već biti preko grane. Znaš da sam ja ziceraš. Ne bih to radio da stvar nije sigurna...Danas će tamo biti love k’o blata, a mi ćemo im lijepo oprati blagajnu. Ha! Ha!-nasmijao se toj svojoj duhovitosti, koja kao da je iznenadila i njega samog.
...Ušli su u sami centar grada. Darko je prošarao pogledom s jedne na drugu stranu ulice. Kad je opazio ono što je tražio, pokazao je prstom prema naprijed i rekao:-Tamo parkiraj! Ima jedno slobodno mjesto.
Anita je približila auto pločniku i zaustavila se. Darko je pogledao naprijed, pa natrag, a onda rekao:-Izađi malo na cestu...da se lakše ubaciš u promet.
Poslušala ga je i pomaknula auto prema naprijed.
-E, tako! Dobro je...-pohvalio ju je.-...i pazi da ti se ne ugasi.
Zatim je otvorio vrata, izašao van i dodao:-Kad me vidiš kako izlazima iz zgrade, kreni! Ja ću te već stići i uskočiti.

Pustila je automobil da radi I prepustila se čekanju. Tišina joj je išla na živce. Trebao joj je nekakav poticaj. Počela je nervozno šarati prstima po kazetama složenim u pretincu. Trebalo joj je nešto žestoko. Neki žestoki rif...
-LAUFER!!!-uzviknula je kad je pronašla traženo-To nisam dugo slušala!
Ubacila je kazetu, a kad je počelo svirati, pojačala je zvuk. Muški glas je zagrmio iz zvučnika:-NO-VAC KA-O DA MI KA-ŽE UZMI ME IZ RU-KE PRA-VDE, O-DVE-DI ME I-ZVAN GRA-DA I BI-ĆU SA-MO TVO-JA MLA-DA…
-Novac!-pomislila je.-Kako prizemno i primitivno zvuči ta riječ. A kakvu samo moć ima? Njen dragi, upravo sad, stoji usred mjenjačnice s pištoljem u ruci i prijeti da će oduzeti život svakome tko učini nešto što će on shvatiti kao odbijanje suradnje...
Bila je svjesna da je njemu dopao teži dio akcije, ali ni ovaj njen nije bio tako lagan kako se u prvi tren činilo. Težinu mu je davalo ovo vrijeme iščekivanja, kad se savjest koleba...
-Ma, kakvo kolebanje!-uzviknula je.-Kolebat ćemo se kad budemo trošili...
Okrenula se prema zgradi i zagledala se u ulaz. Nakon par trenutaka, krupna se muška silueta pojavila na vratima. Iako mu nije mogla vidjeti lice, znala je da se radi o njenom Darku. Ubacila je u brzinu i krenula, kako su se i dogovorili. Vozila je polako i gledala pred sebe. Odjednom su se vrata otvorila i njen dragi je uskočio na suvozačevo mjesto. Nije više imao čarapu na glavi. Izgledao je poput svakog drugog, poštenog građanina, koji se nekamo, zbog nečega, žurio.
-Vozi, bejbi!!!-rekao je uzbuđeno.-Znao sam da će ovo biti dječja igra!
Zatim je raskopčao jaknu i izvadio papirnatu vrećicu iz njedara.
-Ovdje ima najmanje pedeset “milja”!
-Kuna ili eura?-upitala ja Anita s nevjericom na licu.
-Eura, bejbi, eura!!! Mislim, po vrijednosti, ali većina je u kunama.
Nakon prvotne provale oduševljenja, malo se smirio, pa rekao:-Nego…da ja to sakrijem. Policija će sigurno blokirati sve izlaze iz grada.
Zatim se sagnuo i počeo trpati novce pod sjedalo. Brzo je bio gotov, pa se uspravio i rekao:-Eto, sad još samo da se riješim pištolja i rukavica, pa neka traže koliko hoće…ako nas, uopće, zaustave.
Kad je spazio veliki grm pored ceste, otvorio je prozor i naredio:-Uspori malo!!!
Poslušala ga je i usporila. Kad su stigli do grma, bacio je pištolj kroz prozor i zadovoljno uskliknuo:-Točno u sridu! Nema šanse da ga pronađu!
Zatim je skinuo rukavice i dodao:-Neću na isto mjesto, vozi dalje!
Tek što je Anita ubrzala, Darko je opazio jedan kafić uz cestu, pa predložio:-A šta misliš da stanemo na piće dok se ovo malo ne smiri?
-Ma, što ja znam...-premišljala se Anita.-...Možda bi bilo bolje nestati što prije...dok se još nisu snašli...
-Imaš pravo!-rekao je Darko, bacivši rukavice u kanal pored ceste.-Eto! I toga smo se riješili...

Kad su se približili izlazu iz grada, ugledali su policijski auto parkiran uz desnu stranu ceste. Anita je usporila, očekujući da će ih zaustaviti.
-Bejbi, kamo idemo?-upitao je Darko s osmjehom na licu.
-U šoping, naravno!-odgovorila je Anita i dodala-Upravo smo se preselili, pa nam trebaju neke sitnice za kuhinju. Ha! Ha!
Prometnik je stajao nasred ceste i pokazivao im palicom da stanu u stranu. Anita je parkirala uz rub ceste i otvorila prozor. Policajac je prišao i uljudno pozdravio:-Dobar dan!
-Dobar dan!-odvratili su zavjerenici uglas.
-Vozačku i prometnu, molim!-zatražio je policajac.
Anita je pružila tražene dokumente, pa se okrenula Darku s riječima:-Bitno mi je samo da je svjetla! Neću mrak u kuhinji.
-Dobro…-odvratio je Darko, uživljavajući se u ulogu supruga-kupca.-Uzet ćemo bijelu!
-Ne mora biti bijela…-nastavila je Anita.-...samo da nije previše tamna.
-Ma, u stvari, baš me briga!-rekao je Darko.-Ja, ionako, u kuhinju idem samo po vodu za bevandu!
Policajac je, u međuvremenu, pregledao dokumente, provjerio registracijske pločice, pa upitao:-Je li to vaš automobil?
Darko se na to nagnuo prema njemu, pa rekao:-Moj je! Vozimo na smjenu!
-Mogu li dobiti vašu osobnu?-zatražio je policajac kad se sagnuo da ga bolje vidi.
-Može, nema problema!-odgovorio je Darko i počeo preturati po džepovima. Kad je policajac vidio da ovaj nešto petlja, prekinuo ga je:-Može bilo što sa slikom…vozačka…putovnica...
-Ma sad je bila tu...-pravdao se Darko, pružajući putovnicu.
Prometnik je letimično pregledao ispravu, pa ju vratio s riječima:-Oprostite na smetnji. I svakako pronađite osobnu.
Darko mu je pokazao i vozačku, nastavljajući svoje pravdanje, ali se policajac nije obazirao na to. Samo je uljudno pozdravio i udaljio se od vozila:-Doviđenja i sretan put!
Anita je upalila auto, iskoristila prvu priliku i ubacila se u promet. Dok je ubrzavala, u retrovizoru se ukazao zeleni terenac specijalne policije. Darko je to hladnokrvno prokomentirao:-Evo i specijalaca. Dobro je što smo ih izbjegli, njima su svi sumnjivi.
Anita se zadovoljno nasmijala, pa slavodobitno primijetila:-Ipak je bolje što nismo stali na piće!
Darko ju je zagrlio, poljubio i šapnuo joj na uho:-Uvijek sam govorio da imaš nos za opasne situacije.
Zatim se zadovoljno zavalio u naslonjač i pojačao zvuk na radio-kazetofonu. Brzi ritam, naglašen žestokim rifom, ispunio je eter u automobilu. Riječi pjesme su izmamile i njihovo pjevušenje:-NEE DAAJ MII DA VI-DIM, OVO NII-JE SVIJET ZA NAAAS…NEE DAAJ MII…
Bližili su se granici. Na licima im se oslikavalo olakšanje.
-Još malo!-rekao je Darko.
-Još malo!-ponovila je Anita.
Kazeta je istekla i na tren je zavladala mukla tišina…A onda se, iznenada, začula policijska sirena.-Piuuu...piuuu...piuuu...piuuu...

Anita se trgnula i shvatila da leži u svom krevetu, te zbunjeno gleda u svjetleće brojeve na zaslonu.
-Nije to bila nikakva sirena, nego njena budilica.-zaključila je dok joj se znoj slijevao s orošenog čela niz lice. Dohvatila je prekidač i isključila alarm. Nakon par trenutaka, ponovo se začulo:-Tirli...tirli...tirli...
Pogledala je u sat, svjesna da ga je upravo isključila, a onda shvatila da je to zvuk njenog mobitela. Javila se i začula Darkov glas:-Bejbi, jesi li budna?
-Jesam!-odgovorila je, pokušavajući se razbuditi.
-Imaš pola sata da se središ i popiješ kavicu!-nastavio je Darko.-Točno u šest sam ispred tvog ulaza.
-Zatrubi kad stigneš!-rekla je Anita.
-Ok!-rekao je Darko, pa upitao:-Jesi li upamtila cijeli plan?
-Jesam! Nemoj mi ga ponavljati!- odvratila je pomalo nervozno.
-Dobro, dobro!-smirio ju je.-Vidimo se u šest! Ajd, bok!
-Bok!-pozdravila je i spustila slušalicu.
...Znala je plan...Nije ga morao ponavljati...Znala ga je tako dobro da ga je počela sanjati...Samo, u snovima sve lijepo teče...Kako li će proteći u stvarnosti?

petak, 09.03.2012.

ZVIJEZDA VODILJA

Reci mi prijatelju,
što se to događa s nama?
Život nam prolazi
k'o drugorazredna drama.

K'o da smo likovi
u nekoj TV-seriji.
Žedni, izgladnjeli...
Bokci na periferiji.

Što se dogodilo
s našom zvijezdom vodiljom?
Je li nas spasila
kada se ugasila?

Reci mi prijatelju,
gdje ti tu vidiš smisao?
Život je test,
Al' zar bi ga prepisao?

Ne učiš na greškama
ulickanih štrebera,
kojima je smisao
da ih netko dresira.

Što se dogodilo
s našom zvijedom vodiljom?
Je li nas spasila
kada se ugasila?

Što se dogodilo
s našim ludim snovima?
Što ćeš u dnevniku
napisati velikim slovima?

Kao da si mi
Nekako posustao.
Dal' si se predao?
Da li si odustao?

petak, 02.03.2012.

LAKU NOĆ-priča treća-finale

Slaba svjetlost se probijala kroz guste zavjese u mračnu sobu stana na drugom katu drugog ulaza slijeva, a dva oznojena tijela, muško i žensko, hrvala su se u ljubavnom klinču na prostranom krevetu. Muškarac je dominirao nad ženom, pa se činilo kao da dobiva bitku, dok ga je ona, nimalo gubitnički, poticala na još žešću akciju:-Ah! Ah! To, to! Uh! Uh! Daj, daj! Oooh!!!
Muškarac je bio Vedran, pomorac na „sidru“, ujedno i vlasnik stana kojeg je iznajmljivao dok je plovio, a žena je bila Petra, manekenka ne baš uspješne karijere, te njegova povremena ljubavnica još tamo od srednjoškolskih dana. Malotko je zapravo znao za njihovu strasnu vezu, a strast je, u stvari, bila jedino što ih je povezivalo. Upravo tada su doživljavali svoj treći zajednički orgazam te večeri, dok je Petra sama doživjela još najmanje dva.
I baš kad su se smirili i došli do daha, nepodnošljivi je zvuk alarma prekinuo njihov predah pred novu ljubavnu bitku:-Piuu! Piuu! Piuu!
Prva je reagirala Petra:-Što je to? Neka pljačka?
-Ne znam šta bi ovdje pljačkali.-odvratio je Vedran, još uvijek malo zadihan, pa upitao.-Da nije tvoj auto?
-Nije, pješke sam.-pojasnila je Petra, pa sarkastično dodala.-Najbolje ću još parkirat' pred tvojim stanom.
-Ako hoćeš, možeš. Meni je svejedno.
-E, meni nije.-rekla je kratko, mada se činilo da želi još nešto reći.
Umjesto nje, progovorio je Vedran:-Uuh! Noćas si nezasitna. Šta ti je?
-U subotu se udajem!-ispalila je kao iz topa, vjerojatno onu rečenicu koju je mislila izreći netom prije.-Koristim zadnje dane slobode.
Ne obazirući se previše na njene riječi, Vedran je hladnokrvno primijetio:-Hm, čudno. I moj susjed se ženi u subotu. Napumpao neku beštiju.
-Da, mene!-odbrusila je ljutito.
Na to se ovaj trgnuo, pa se odmah ispričao:-Tebe!? Uh, oprosti! Baš sam glup.
-Dobro je, nema veze. Nisi znao.-prešla je preko nenamjerne uvrede, pa zašutjela.
No, Vedran je nastavio:-Znači, on ti je momak. A jesi li sigurna za…
-Nemoj!-prekinula je očito osjetljivu temu.-Sigurna sam.
-Dobro.-nije želio dalje čačkati, mada joj nije potpuno vjerovao.-Znači, viđat ćemo se?
-Samo u prolazu…-trudila se zadržati odlučnost.-…najbolje bez pozdrava.
-A ako koji put klimnem glavom?-ispipavao je Vedran, nastojeći joj vratiti dobro raspoloženje.
-To ću shvatiti kao da nešto hoćeš.
-Ja uvijek nešto hoću i uvijek ću htjeti…dok budem mogao.
-A možeš li sad? Još jednom za kraj.
-Mislim da mogu.-odvratio je samouvjereno, ali u svjetlu novih okolnosti, htio je nešto i za svoju dušu.-Ali uz malo poticaja.
„Mladenka“ je shvatila što ovaj želi, pa ga je počela pohotno ljubiti od dlakavih prsa preko mišićavog trbuha prema dolje:-Onda još jednom…za laku noć!