libertybell

pozdrav, Zvonka

budući da mi je nekom ironijom svoje smiješne sudbine
blog ponovno dospio na naslovnicu par mjeseci nakon što sam ga prestala pisati :)
iskoristit ću onda ovaj mali moment neke eksponiranosti da još jednom istaknem ono što je meni važno,
a to nisu ovi usputni upisi koje sam tu posijala nego
muzika:

na majspejsu:link
na soundcloudu: link
na fejsu: link



osim toga, ovih par linkova puno je bolja završna riječ jer
vode na mjesta gdje se i dalje nešto događa :)


pozdrav svima
Zvonka

ja

da, ja.
mislim, sve inkarnacije ovog bloga bile su o meni, to je, eto, takva egocentrična forma,
i kvantna fizika i lokvice u kojima se zrcale oblaci i ptice na raskršćima,
ja.
ne da mi se večeras tražiti ni lokve ni oblake ni ptice.
ionako je ovo, vjerojatno, zadnji trzaj ovdje.
pa onda: ja.


kad sam razdragana, smijem se glasno. i treskam ljude dlanom po leđima ili nadlakticama, ili opalim po stolu. podviknem, ponekad i vulgarno.
kad sam ljuta, škrgućem zubima. ili psujem. to isto, ponekad, vulgarno. i ugasim muziku, kad sam ljuta, osobito u autu. muzika i ljutnja mi ne idu skupa.
kad me zanima, slušam. kad me ponese, pjevam.

a kad me boli, plačem.
a kad plačem, iznutra sam meka, rahla zemlja, vlažna i crna i željna sjemena, da se ne isušim i ne raspucam starački i mrtvo. i kad plačem, vidim bolje kroz suze nego suhih očiju, vidim nijanse bijele u farovima auta u sumrak i gibanje krošnji duž vukovarske, vidim sadržaj vreća za smeće pred zgradama, vidim mačke sakrivene u vežama. suze su mi topla kupka koja miriše na lavandu a moj auto topla kada, kad plačem ja se grlim tim suzama, zagrle one mene a ja prigrlim njih, kad plačem ruke su mi nježne a prsti pažljivi, kad plačem - ne pričam, kad plačem, imam pet godina i plačem jer se marijana više neće igrati samnom, kad plačem, imam milion godina i plačem jer se u milion godina ništa nije promijenilo, i moje suze su praocean, mrtvo more, potop koji zagušuje svijet, pokrov, granica: stop! ovdje stanite svi koji me ne želite uplakanu.

asfalt na izlazu iz pothodnika posut je šljokicama u ranu večer, one titraju neuhvatljivo ovdje i ondje i kojekuda, po rubovima vidnog polja.
suze su kaleidoskopske naprave u oku, želim biti mađioničar.

sepia

ako se u siječnju možeš voziti kroz rano zagrebačko poslijepodne uz otvoren prozor,
onda su ulice lijena plaža, a mrmor prometa pospani trip-hop.
asfalt je crn od vlage, a ne sjećam se kiše.
topli vjetar valja suhe listove prema meni, obrću se u zraku u slow motionu, sve je uronjeno u gustu temperu i razlijeva se.

moram već danas osjetiti nostalgiju za ovim danom kao davno prošlim, i svom njegovom atmosferom i mirisima,
jer ga se u budućnosti neću sjećati.

Almost everytime a relationship is formed, someone else is left behind

zeleno

Jučer sam si poklonila jednu sitnicu: mali blokić tvrdih korica i olovku. Da pišem olovkom, olovkom u blokić.
Na koricama su debeli psići.
Olovka je zelena. Proljetno zelena.
A prve su riječi u njoj: "čekam proljeće" :)


Ne leži mi, međutim, pisanje među korice.
Ja sam žena od tipkovnice i ekrana. Pišem s obje ruke, ne samo desnom.

snijeg pada na ogromni, blještavo kičasti jelkoliki stup ispred antipatičnog hotela,
i ocvali shopping centar preko puta.
jeftini niz lampica nabačen je i na njegovo krovište, marketinški ne naročito efikasan ali zato nekako dekadentno poetičan. gmižem doma na kraju dugog, umarajućeg tjedna, sporo i pažljivo, jer poznajem tek kratko novu curu koju vozim i ne znam kakva je na snijegu, ali dobra je i pouzdana, što je super, jer s autom bi trebalo biti kao s intuicijom - ako joj ne vjeruješ, bolje da ju i nemaš.

u stan uđem mokrih nogu pa izuvam polučizmice i u njih naguravam stare novine i onda ih odlažem ispod toplog radijatora, da se prije osuše, makar znam da mi do ponedjeljka neće trebati.
volim svoj stan kad je u njemu tišina i polumrak, kad čujem kuckanje sata i zujanje frižidera i kad zavjese vise mirno i jedino što se giba je plamičak svijeće na stoliću ispred mene i slabe sjene koje njegovo svjetlo baca po zidovima.

vani je bijelo i mirno,
bijelo i mirno.

danas, ne mogu iz glave izbaciti:
"pred jutro, probudi me romon kiše"

probudio me, zaista, nekidan, nakon trzavo neprospavane preznojene noći,
i nakon toga konačno nježno uspavao
pritisnutu preteškim zimskim pokrivačem i nerazumljivom tišinom moje spavaće sobe
i potpuno crnim mrakom s obje strane prozora

uzaludni stihovi kruzaju mi glavom
beznadno sentimentalni, ispucani u praznu zagrebačku večer poput nikome namijenjenog, nikoga dotičućeg, ispranog AOR-a kojeg slušam kruzajući zagrebom u autu kojem ne radi CD player nego samo radio

zmajev dah

magla pokriva savski most i većinu jaruna,
kao zmajev dah.

pod visokim svjetiljkama javne rasvjete, gmižu njeni pramenovi, i naglo nestaju na rubu osvjetljenja - u mraku nema ničega.

u pola jedanaest, ja se vraćam kući,
dok neke dvadeset godina mlađe žene, djevojke još, tek izlaze - nabadaju na previsokim štiklama prema klubovima oko Save, žureći da stignu na svoje destinacije,
a koje su, a to će tek saznati,
nedostižne.


bezveze se bojati smrti,
a još bezveznije - života.


whatever there is...bring it on!

dođite

Uploaded with ImageShack.us

kosti mi napinju kožu, probijaju na sve strane.

tko upozna ovo tijelo, upoznao je i mene:
na vrhovima ekstremiteta - kao u zmije - led ledeni,
a u sredini: kotao.