Blog piše žena u izvjesnim godinama sa singer-songwriterskim pretenzijama i bendom. Pretežno ga piše zbog manijakalne ličnosti koja mora stalno nešto laprdati, pa se ne obazirite previše. Ponekad objavi link na neku suvislu snimku, češće na nesuvislu. Imate li interesa za glazbu ali ne i za provale toka podsvijesti, poklikajte linkove iznad.
budući da mi je nekom ironijom svoje smiješne sudbine
blog ponovno dospio na naslovnicu par mjeseci nakon što sam ga prestala pisati :)
iskoristit ću onda ovaj mali moment neke eksponiranosti da još jednom istaknem ono što je meni važno,
a to nisu ovi usputni upisi koje sam tu posijala nego
muzika:
na majspejsu:link
na soundcloudu: link
na fejsu: link
osim toga, ovih par linkova puno je bolja završna riječ jer
vode na mjesta gdje se i dalje nešto događa :)
da, ja.
mislim, sve inkarnacije ovog bloga bile su o meni, to je, eto, takva egocentrična forma,
i kvantna fizika i lokvice u kojima se zrcale oblaci i ptice na raskršćima,
ja.
ne da mi se večeras tražiti ni lokve ni oblake ni ptice.
ionako je ovo, vjerojatno, zadnji trzaj ovdje.
pa onda: ja.
kad sam razdragana, smijem se glasno. i treskam ljude dlanom po leđima ili nadlakticama, ili opalim po stolu. podviknem, ponekad i vulgarno.
kad sam ljuta, škrgućem zubima. ili psujem. to isto, ponekad, vulgarno. i ugasim muziku, kad sam ljuta, osobito u autu. muzika i ljutnja mi ne idu skupa.
kad me zanima, slušam. kad me ponese, pjevam.
a kad me boli, plačem.
a kad plačem, iznutra sam meka, rahla zemlja, vlažna i crna i željna sjemena, da se ne isušim i ne raspucam starački i mrtvo. i kad plačem, vidim bolje kroz suze nego suhih očiju, vidim nijanse bijele u farovima auta u sumrak i gibanje krošnji duž vukovarske, vidim sadržaj vreća za smeće pred zgradama, vidim mačke sakrivene u vežama. suze su mi topla kupka koja miriše na lavandu a moj auto topla kada, kad plačem ja se grlim tim suzama, zagrle one mene a ja prigrlim njih, kad plačem ruke su mi nježne a prsti pažljivi, kad plačem - ne pričam, kad plačem, imam pet godina i plačem jer se marijana više neće igrati samnom, kad plačem, imam milion godina i plačem jer se u milion godina ništa nije promijenilo, i moje suze su praocean, mrtvo more, potop koji zagušuje svijet, pokrov, granica: stop! ovdje stanite svi koji me ne želite uplakanu.
asfalt na izlazu iz pothodnika posut je šljokicama u ranu večer, one titraju neuhvatljivo ovdje i ondje i kojekuda, po rubovima vidnog polja.
suze su kaleidoskopske naprave u oku, želim biti mađioničar.
ako se u siječnju možeš voziti kroz rano zagrebačko poslijepodne uz otvoren prozor,
onda su ulice lijena plaža, a mrmor prometa pospani trip-hop.
asfalt je crn od vlage, a ne sjećam se kiše.
topli vjetar valja suhe listove prema meni, obrću se u zraku u slow motionu, sve je uronjeno u gustu temperu i razlijeva se.
moram već danas osjetiti nostalgiju za ovim danom kao davno prošlim, i svom njegovom atmosferom i mirisima,
jer ga se u budućnosti neću sjećati.
Jučer sam si poklonila jednu sitnicu: mali blokić tvrdih korica i olovku. Da pišem olovkom, olovkom u blokić.
Na koricama su debeli psići.
Olovka je zelena. Proljetno zelena.
A prve su riječi u njoj: "čekam proljeće" :)
Ne leži mi, međutim, pisanje među korice.
Ja sam žena od tipkovnice i ekrana. Pišem s obje ruke, ne samo desnom.
snijeg pada na ogromni, blještavo kičasti jelkoliki stup ispred antipatičnog hotela,
i ocvali shopping centar preko puta.
jeftini niz lampica nabačen je i na njegovo krovište, marketinški ne naročito efikasan ali zato nekako dekadentno poetičan. gmižem doma na kraju dugog, umarajućeg tjedna, sporo i pažljivo, jer poznajem tek kratko novu curu koju vozim i ne znam kakva je na snijegu, ali dobra je i pouzdana, što je super, jer s autom bi trebalo biti kao s intuicijom - ako joj ne vjeruješ, bolje da ju i nemaš.
u stan uđem mokrih nogu pa izuvam polučizmice i u njih naguravam stare novine i onda ih odlažem ispod toplog radijatora, da se prije osuše, makar znam da mi do ponedjeljka neće trebati.
volim svoj stan kad je u njemu tišina i polumrak, kad čujem kuckanje sata i zujanje frižidera i kad zavjese vise mirno i jedino što se giba je plamičak svijeće na stoliću ispred mene i slabe sjene koje njegovo svjetlo baca po zidovima.
danas, ne mogu iz glave izbaciti:
"pred jutro, probudi me romon kiše"
probudio me, zaista, nekidan, nakon trzavo neprospavane preznojene noći,
i nakon toga konačno nježno uspavao
pritisnutu preteškim zimskim pokrivačem i nerazumljivom tišinom moje spavaće sobe
i potpuno crnim mrakom s obje strane prozora
uzaludni stihovi kruzaju mi glavom
beznadno sentimentalni, ispucani u praznu zagrebačku večer poput nikome namijenjenog, nikoga dotičućeg, ispranog AOR-a kojeg slušam kruzajući zagrebom u autu kojem ne radi CD player nego samo radio
magla pokriva savski most i većinu jaruna,
kao zmajev dah.
pod visokim svjetiljkama javne rasvjete, gmižu njeni pramenovi, i naglo nestaju na rubu osvjetljenja - u mraku nema ničega.
u pola jedanaest, ja se vraćam kući,
dok neke dvadeset godina mlađe žene, djevojke još, tek izlaze - nabadaju na previsokim štiklama prema klubovima oko Save, žureći da stignu na svoje destinacije,
a koje su, a to će tek saznati,
nedostižne.
bezveze se bojati smrti,
a još bezveznije - života.