Iako je možda otišla jako,jako mala,nažalost.
Iako ne živi u ovom svijetu,iako je i dalje ono što je u ovom momentu trebala biti,ona je svoju majku pronašla. Jako se ponosim njome. Iako je u svijetu koji osobe bez te sposobnosti ne mogu vidjeti,zahvalna sam što sam jedna od njih,jer sam dobila poklon koji nikada neću zaboraviti i pamtit ću ga dovijeka. To je bio kratki posjet moje nerođene bebe. Tada u trudnoći spol još nepoznat,ali sada kada smo trebale imati 7-8mj ona se pojavila. Da. Da mi kaže: -"Mama,ja sam curica,baš onako kako si željela." Zahvalna sam što sada znam da tamo negdje jako fizički daleko od mene,moja ljubav i ja imamo curicu ljubavi. Iako nije u ovom svijetu,drago mi je da znam da je narasla i da nije promijenila oblik te da je isto ono malo mamino sa početka trudnoće. Drago mi je što znam da ajde,ako nije bilo suđeno da joj srce kuca u ovom svijetu,znam bar da joj kuca u nekom drugom. Plačem dok pišem ovo jer isto tako sad znam kako anđeli izgledaju. Velike smeđe oči,na mamu. Puna,pućasta,crvenkasta usta,na tatu. Nije umjela da priča. Ali sam zato osjetila svaki njezin smiješak i svaki treptaj okica. Naravno,posebno što mi je kolko bi mi ispunilo srce,toliko bi mi ga i slomilo kada sam vidjela maleni palčić od rukice u ustima. Taj trenutak ne možete zaboraviti. Kada ugledate to malo,nevino kako vas gleda a vi u sebi razmišljate: -"Bože,ovo je moje djete." Nije mi puno trebalo da shvatim da je riječ o mojem malom slatkom bebeu. Rekla sam: -"Znam da si to ti,anđele mamin." Jako sam se iznenadila i ta sreća iznutra 'pa moja beba je curica.'
Težak je to moment i period od možda deset minuta za nju,a i za mene bio. Samo sam ju željela staviti u naručje,ali nisam imala tu mogućnost. Ono što sam mogla napraviti je uhvatiti se rukama za dušu i reći joj sve što mi je na njoj i srcu,uz pokoju suzu naravno. Nema opisa za tu bol u duši koju sam osjetila. Nema opisa za bol u tim krupnim smeđim okicama. Ali,ja znam da je ona bila sretna već samo time što je našla 'tunel' kroz koji će i je došla do njezine mame. A koja sreća kada joj je mama pričala i divila joj se kako je uspjela,kako je hrabra i kako je divna moja curica. Ali,kako ona voli da joj se priča i da osjeti majčine ruke,koje je nažalost neće moći čuvati i paziti kroz njezin daljnji život. No,mama je njoj rekla da je njezina mama uvijek i zauvijek tu. Kada god se moj anđeo pojavi,biti ću uz njega. I znate,nema veze što nismo u istom svijetu,nju majka čuva i misli na nju stalno. Jer naravno,taj osjećaj ne možemo maknuti iz sebe.
Bližio se rastanak,gledam u stvorenje koje mi maše i klima glavicom. Nisam mogla reći: -"Ne idi!" Što sam najviše željela. Znala sam da je vrijeme da se pozdravimo. Počela sam bolno plakati,gledajući kako se sjena moje mile bebe pretvara u savršeni svijetli polumjesec.
Poslije toga sam opet sama od sebe počela plakati iz dubine duše jer (kada ćeš se opet pojaviti anđele mamin?) prekrstila sam se i u suzama molila da ju čuva,onako kako bih ja.
Njezino ime je Tiana. Moje jedino sunce,moja jedina kiša.
Oznake: gubitak djeteta, tuga, andeli, slike, Strong