la vida termina

Ponekad mi samo dosade svi ovi ljudi, ove njihove dosadne price, ovi njihovi dosadni zivoti. Pogotovo u trenutcima kad pomislim da moj zivot postaje ko njihov. Da zivim da radim, da spremam hranu da bi imala na poslu, da treniram da me ne bi bolila ledja na poslu i da mi guzica ostane koliko toliko prihvatljive velicine. Tad vidim da su podocnjaci ispod ociju postali sastavni dio moga lica, da nisam ofarbala kosu ima vec mjesecima i one sjede (koje se pravim da nemam) izviriju oko razdeljka. Tad vidim da se Katarina priprema za novu ekspediciju u Africi na Facebook-u, i osjetim najednom napad ljubomore, onakve kakve se sjecam iz djetinjstva, kad je prijateljica dobila nove rosule sa cipelom. Strah me je da sam svakim danom sve dalje od Katarine i sve vise kao ovi ljudi oko mene, sto zive spavajuci kroz zivot. Razmisljala sam dosta o tome i prije ovoga. Pade mi na pamet to da sto vise se sirim po svjetu, da mi je sve teze vratiti se svom zivotu. Ali ne samo to, postaje mi nemoguce biti sretna i zadovoljna sa normalnim zivotom. A znam da ne mogu cjeli zivot samo putovati. Ni tu nisam sretna. Ovih dana sam onako intenzivno zaljubljena u Sergeja. Prosto sam naporna. Kad krenem na posao ujutro, sjedim na brodu i osjetim kako mi fali, kako ceznem za njim. Drago mi je svaki put kad to osjetim. Voljela bih da je to dovoljno.

Sta god da uradim, nije dovoljno. Ne osjecam onaj osjecaj zadovoljsta, koji kao nagrada legne na dusu, i da mi malo mira. Jer sta god da uradim, mogla bih bolje. Mogla bih vise. Zavrsava ovaj vikend, i ja zalim sto sutra moram ustati i ici na posao. Jer taman sam se ponovo malo priblizila sebi, pocela da nalazim onaj kreativni dio sebe, one misli koje potiskujem svaki dan da me ne bi usporile u radu. Ne mogu ovoliko da radim, mislim da ni ne radim ovaj posao tako dobro. Ne nalazim ideje. Ne interesuju me te vjesti koje pisem. Ne vidim te velike nepravde nad kojima se ovo ipak sredjeno drustvo zgrazava. Punicu 30 za par dana. To mi je cak tesko napisati. Mislila sam da cu sa 30 znati ko sam i sta zelim. A cini mi se da to manje sad znam nego prije deset godina. Odaljila sam se od sebe. Svakim danom pomalo. I sad sam tu. Ipak moram da vjerujem da ako nastavim da biram srcem, sve ce da se sklopi na kraju i sve ce imati svoj smisao. Mislim da novinarstvo mozda nije to. I ovo mi je tesko napisati. Jos teze.

Ponekad je lako u tome svemu izgubiti sebe. Zato volim ovaj skriveni kutak, gdje pisem samo sebi ili pokojem vrlo rjetkom prolazniku. Kad se zamorim od predstavljanja sebe, jer to cinim isuvise, ovde sam mirna. Zatvorim se u ovu sobicu i cekam... Ko ce izaci ovaj put? Da li ona drska? Ili ona zaljubljena u sebe? Ona bjesna? Ili ona seksualno opterecena? Ona nostalgicna? Ili ona deprimirana, usamljena? Nije vazno. Ovde moze sve to. Ovde me niko nece osuditi, a i da to uradi, nije me briga. Pomalo je opasno. Mada, mislim da je opasnije to sto se desava sa mnom van ove sobe. To predstavljanje fasade... To vaganje rjeci. Ne mogu se kontrolisati. Kad vec stvaram sliku sebe, hocu da je savrsena. Bezveze... Stvarno iz mene izvlaci ono najgore.