la vida termina

Ponekad mi samo dosade svi ovi ljudi, ove njihove dosadne price, ovi njihovi dosadni zivoti. Pogotovo u trenutcima kad pomislim da moj zivot postaje ko njihov. Da zivim da radim, da spremam hranu da bi imala na poslu, da treniram da me ne bi bolila ledja na poslu i da mi guzica ostane koliko toliko prihvatljive velicine. Tad vidim da su podocnjaci ispod ociju postali sastavni dio moga lica, da nisam ofarbala kosu ima vec mjesecima i one sjede (koje se pravim da nemam) izviriju oko razdeljka. Tad vidim da se Katarina priprema za novu ekspediciju u Africi na Facebook-u, i osjetim najednom napad ljubomore, onakve kakve se sjecam iz djetinjstva, kad je prijateljica dobila nove rosule sa cipelom. Strah me je da sam svakim danom sve dalje od Katarine i sve vise kao ovi ljudi oko mene, sto zive spavajuci kroz zivot. Razmisljala sam dosta o tome i prije ovoga. Pade mi na pamet to da sto vise se sirim po svjetu, da mi je sve teze vratiti se svom zivotu. Ali ne samo to, postaje mi nemoguce biti sretna i zadovoljna sa normalnim zivotom. A znam da ne mogu cjeli zivot samo putovati. Ni tu nisam sretna. Ovih dana sam onako intenzivno zaljubljena u Sergeja. Prosto sam naporna. Kad krenem na posao ujutro, sjedim na brodu i osjetim kako mi fali, kako ceznem za njim. Drago mi je svaki put kad to osjetim. Voljela bih da je to dovoljno.