la vida termina

Ko bi rekao druze, da ces biti ogledalo? I tebi sve isto ali naopacke na drugi nacin. Dodirna tacka nam je trenutak kad si i ti shvatio sta smo izgubili. Ja otisla, ti ostao. Ali i ti si otisao. Ti pricas mojim mislima. Ti pricas o nekom alternativnom zivotu, o nekoj stvarnosti koju bismo prozivili da smo nastavili odrastati jedno pored drugog. Malo strasna je tvoja otvorenost. Ti pricas kako bi mi se zalio kad bi te neka cura nogirala, kako bi potajno mrzio mog prvog momka, crnio ga, kako bi izlazio sa mojom bracom na pice... I bas sam i ja mislila da bi tako bilo. Kad sam pisala o brezama i dvoristu i tom (ne)susretu, kad nisam smjela reci ni rjec. Bojala sam se da ces me razocarati, ili ja tebe. Da neces biti jednako bolno svjestan toga sto smo izgubili, toga sto nam je oduzeto. Sad mi je krivo sto te nas susret takvim napravio. To mi je krivo, jer nista ne mjenja cinjenicu da smo tu gdje jesmo. Mozda se moze nastaviti to jedno drugacije prijateljstvo. Cudno je, ali bas ta tvoja slika naseg nesudjenog druzenja, mi je dala nova sjecanja, mada nestvarna, da zalim. Nostalgija. Mozda je to sudbina, ne samo nas izbjeglica, nego i vas sto ste ostali. Nisam znala da je i tebi ovo bio gubitak.
A najcudnije od svega, da sam nocas, samo na par sati prije nego sto sam dobila ovo pismo, sanjala da si umro. Nikad te nisam sanjala prije.

SUnce sija. SJedim u potkrovlju, u centru ovog danas preljepog grada. Limeni krovovi ispod mene, dimnjaci oko mene, festival u gradu... Nemam puno posla. Intervju u ponedeljak, danas samo pripreme. Cekam novine sto smo ja i koleginica cjelu sedmicu pravile. Pisem o vaznim stvarima, o nepravdama i ljudima u problemima, o intergraciji, multikulturnom drustvu... Imam svoj foto aparat i slikam, moje sliku su dobre. Sve je super. Sve je tako tako super...
Jutros sam se probudila sa nekom praznocom u dusi. I juce. I dan prije. U ovom drustvu je lako osjetiti se sam. Svi se tako boje te samoce da se drze jedni drugih grcevito, ne gledaju se u oci, gledaju dole u provaliju koja ih okruzuje. Mislim da je ova praznoca pocela vec prije ljeta, dok sam se spremala za sva ta silna putovanja. Nesto u meni je znalo da je ovo nesto drugo, Neka susa, neka pustinja se rasprostranila u meni. Ponekad mislim da ne zivim, nego sjedim sa strane i studiram zivot kroz sebe, i sebe kroz zivot. Smjeskam se naivnim greskama, grdim se kad ih ponovim, donosim zakjlucke o pravilima koji sacinjavaju ovaj zivot, stvaram neku semu, rjesavam tu zagonetku koja lezi na dnu svega. Uvjek sam uspjevala da se istrgnem iz tog cudnog stanja, da se sinhroniziram sa ovim tjelom sto mi je dom, da idem istim korakom i us pomoc njega zaboravim na smrt i boga i smisao zivota. Ali u zadnje vrjeme mi to sve teze i teze polazi za rukom. Zaglavim se ovako na pola puta, ni na zemlji ni na nebu, ni u sebi ni u mracnoj praznini sto nas okruzuje. Sjetim se sta mi je Dino rekao kad se tetkine smrti, da ne moze da razmilja o tome jer onda pocne da preispituje sve, zivot mu se cini bez smisla... Draze mu je na povrsini sebe. I meni je.
Kad se stavim u situacije koje traze svu moju pozornost. Kad pisem nesto ili kad putujem na neko novo, drugacije mjesto, ja se vratim sebi. Ja osjetim svu snagu svog tjela, svog uma, svojih strasti. Izbaci me iz ovog mrtvila ta zelja, koju ne mogu kontrolisati, za zivotom. Osvjezi me to. Jer sve je ovo bjeg od mraka. Zato smo i izgradili piramide i otisli na mjesec.
Voljela bih da vise vjerujem. Da vjerujem u boga i da mu se predam. Mozda mi ljudi trazimo previse. Zasto mislimo da smo vrjedni besmrtnosti. Zar nije dovoljno biti dio jednog genetskog lanca, jedna cigla u bioloskom razvoju covjecanstva... ne, zivota!
Ta me misao tjesi. Uvjek sam bila neskromna.
Sunce sija. Ja sam svjesna vise nego ikada da su mi potrebni drugi ljudi. Da su uz mene i da me vracaju u ovaj nas fizicki svjet. Da me dodiruju svojim mislima i rjecima i rukama. Da me vrate u sadasnjicu. Ne moram im reci ove sve misli, ne moram cak reci nista.