la vida termina

Ko bi rekao druze, da ces biti ogledalo? I tebi sve isto ali naopacke na drugi nacin. Dodirna tacka nam je trenutak kad si i ti shvatio sta smo izgubili. Ja otisla, ti ostao. Ali i ti si otisao. Ti pricas mojim mislima. Ti pricas o nekom alternativnom zivotu, o nekoj stvarnosti koju bismo prozivili da smo nastavili odrastati jedno pored drugog. Malo strasna je tvoja otvorenost. Ti pricas kako bi mi se zalio kad bi te neka cura nogirala, kako bi potajno mrzio mog prvog momka, crnio ga, kako bi izlazio sa mojom bracom na pice... I bas sam i ja mislila da bi tako bilo. Kad sam pisala o brezama i dvoristu i tom (ne)susretu, kad nisam smjela reci ni rjec. Bojala sam se da ces me razocarati, ili ja tebe. Da neces biti jednako bolno svjestan toga sto smo izgubili, toga sto nam je oduzeto. Sad mi je krivo sto te nas susret takvim napravio. To mi je krivo, jer nista ne mjenja cinjenicu da smo tu gdje jesmo. Mozda se moze nastaviti to jedno drugacije prijateljstvo. Cudno je, ali bas ta tvoja slika naseg nesudjenog druzenja, mi je dala nova sjecanja, mada nestvarna, da zalim. Nostalgija. Mozda je to sudbina, ne samo nas izbjeglica, nego i vas sto ste ostali. Nisam znala da je i tebi ovo bio gubitak.
A najcudnije od svega, da sam nocas, samo na par sati prije nego sto sam dobila ovo pismo, sanjala da si umro. Nikad te nisam sanjala prije.