la vida termina

Strah me ljeta... zar to nije glupo. Strah me avantura i sebe. Svidja mi se ovaj mir. Ti i ja. Ne smijemo ni pricati o tome da ne bismo nesto pokvarili rjecima. Znam da znas. Vidim to u tvojim pogledima, dodirima. I za ljubav treba biti zreo. Dobro da te nisam izgubila prije nego sto sam to shvatila. I sad se bojim. Ne mogu da vjerujem kako je jednostavno biti sretan. Ova renesansa nasa, cekam da prodje. Proce. Bolje da ne pricam vise, da ne ureknem.
Ne znam sta zelim, stvarno ne znam sta zelim od ovog zivota. Zelim tebe. I djecu. Tvoju djecu, nasu djecu. Zelim posao koji ima smisao, nesto sto cini ovaj izobliceni svjet malo boljim. Ma kako sitan taj doprinos bio. Svi znaju koliko od sebe sam spremna dati kad u nesto vjerujem. I koliko patim kad izgubim vjeru... Zelim vjerovati.
Strah me je jeseni nakon ljeta. Ponove te kise, snjegovi, hladnoca... Cime se zabaviti? Strah me je tog mira sto nije izbor. Strah me svega sto ne biram. Smrti. Starenja. Godisnjih doba.
Kroz zivot skakucem, iz bare u baru... Sad cu preskociti Evropu i idemo u Katar. Zamisli, placaju mi let za cetiri dana u Dohi, kao ucesnici konferencije u sklopu s United Nations Alliance of Civilizations. Zvuci kao nesto iz Star Trek-a. Nestvarno.