la vida termina

Ima sloj mene, povrsinski, tu je posao, osmjesi
on je tvrd al tanak
a ispod njega nesto drugo, nesto cas tamno cas svjetlo
pomalo histericno
odatle potice i prava sreca i trans i tuga i bol
trenutci kad plesem i izgubim se u trenutku
strast
bjes...
toga se bojim, to ne mogu da kontrolisem
a cini mi se da u ovom svjetu tom djelu mene nema mjesta
treba zivjeti na porvrsini
samo tako se uspjeva, kao da hoce da kazu
samo tako se dobije stalni posao, i kupuje auto i stan i renovira kuhinja
jer ako viris previse u dubinu sebe mozes zaglaviti tu zauvjek
padnu mi na pamet alkoholicari po tramvaju
nekako su vise stvarno nego ljudi s posla
oni imaju samo jedan sloj...
ja sam kraljica fasada, ja ne trazim utjehu ni pomoc
ja rezim ako neko kritikuje moje zivotne izbore
ja ne zelim da pricam o sumnjama i strahu i pokazem se slaba
ne samo radi sebe - ne zelim da im dam za pravo, da njihov put kroz zivot je jedini pravi
ipak mislim da je bas moja sposobnost da zaronim u sebe to sto ih privlaci meni
ta kombinacija samokontrole i totalnog kaosa
ili to zelim da mislim
mozda samo vole moju fasadu

Isprobala sam to vise puta
ali ima neka istina u tome
kad ne funkcionisem stvaram
kad stvaram ne funkcionisem
pitam se da li je to ta zrtva o kojoj umjetnici, oni pravi pricaju
nikada ne roditi
ili je zrtva funkcionisati... ma gluposti
ima li ista tuznije od starog geteburskog tramvaja
po noci, radnim danom
samo umorna lica okolo
smeta mi smjeh tinejdzera... valjda jer sam to prerasla
ima neka istina u tom, kad funcionisem... onda nisam tu

ponekad vise nema mjesta u tjelu
da druge iskreno primis

maybe if I could walk on the edge of a crater of the moon
maybe then I would feel satisfied
mastala sam kao djete, kako bi igrati lastis na mjesecu
svakim skokom bi odletila dva metra u vis
da mi je to dozivjeti, pa makar kao baba

Ponekad se sve odjednom ucini nevaznim...
U kuhinji cudan zvuk, niko nije tu, deda polako nestaje, sekundu po sekundu, nije znao naci svoju sobu
Mislim puno o drugom dedi koji je isto tako postepeno nestajao, sjetim se kako je staja s druge strane staklenih vrata i mahao mi
Neke prizore je nemoguce zaboraviti...
Sad i on, nekoliko hiljada kilometara od mene nestaje
Lani je tesko, Lana opet nekog gubi, ja je ne mogu zastititi, ne mogu ni sebe
Ona ce to morati gledati iz prvog reda, Dino, Dadi...
Kako ce ovaj svjet izgledati bez njega, selo, kuca, njegova soba
Strah me je tuge predamnom, daleko daleko je sve to
a slutim nesto, slutim vec danima
iako jos nikog nismo izgubili zimi, nama u proljece umiru
Zelim ga zadrzati jos malo, jos jedno ljeto... ili dva...