la vida termina

Place mi si, gnjev, bjes, dosada, strah... sve se skupilo u grudvu i sjedi mi na grudima. Ne pomaze ne razmisljati, ne znam kako da bjezim. Gledamo se i mjerkamo, to malo cudoviste i ja. Ko ce prvi da popusti, da trepne, da se preda. Na kraju znam sta me ceka, ali ja sam ko pas kad zagrize. Ne pustam.

Gledam facebook moje male Lanice. Zar je to isto djete? Ubija me sto je ne vidim kako raste nego moram svake godine sok da dozivljavam kad je vidim. Sad je zavrsila osmi. Ne mogu da vjerujem. Preljepa je. Nasminkana, prsi se na slikama onako kako zna da se to radi, kako sam ja radila. Ne mogu a da joj se ne divim, a ni da je se ne plasim. Imali je jos uvjek tu? Ispricala mi je na msn-u da ima momka. Sto me to iznenadilo? Sto me to plasi?

Voljela bih nekada, ma kako sebicno, da mogu zaustaviti vrjeme. Da stvari samo budu onakve kakve su uvjek bile, da ne moram strahovati da ce mi izmaci. Sve izmice polako.

Nemir, uvjek prisutan, osim mozda u trenutcima opceg umora. On kraj mene, miran skroz, isuvise miran. Pitam se da li me to njegov mir cini nemirnom. Pitam se, da li smo zajedno bas zato sto ja kad zagrizem, ne pustam.

Cjelog zivota sam cekala to vrjeme kad napokon mogu biti taj neko ko mjenja. Sad, sa svim predispozicijama, ja sam ko zaledjena, kao u komi. Sve vidim i cujem a nista me ne pokrece. Pogresno sam procjenila zivot. Sta sam jos pogresno procjenila?

Oko mene ljudi, glupih problema, ponavljaju iste greske. Mozda im je ljepse uvaliti se u poznata govna nego nagaziti na nova. Nije moje da osudjujem, ali me cudi taj ringispil. Mada, imam i ja svoj ringispil.

U ovom tupom stanju u kojem se trenutno nalazim, tesko je reci bilo sta i biti siguran da to stvarno mislis. Zato puno cutim ovih dana. Ne pricam o osjecanjima koja me tiste, ni o nedostatku inspiracije koji me brine. Sve u svemu, samo zivim, i trudim se da ne panicim zbog toga sto ne osjecam nista prema svakodnevnici, nista prema poslu, ni ljudima...

Neka djecica se smiju pod prozorom, mislim da su komsije ispod nas. On jadan covjek ostao sam sa petoro djece, zena mu je umrla. Tmuran, debeljuskast, on tu djecicu suncanim danima utrpa u auto i odlaze negdje. Izlet. On sav u crnom uvjek. Kad bih znala gdje idu. Cujem ga cesto kako se dere na djecu na nekom stranom jeziku, i lupa... Njegov gnjev me boli, neki poznat bol.

Danas sam bila u gradu sa mojim tatom. Pricao mi je o dedi, bez one njemu karakteristicne distance. Sad ga je stvarnost sustigla. Kad smo prolazili kraj dedine stanice cak su mu se oci zasuzile. Pokusao je to da objasni: Znas, svaki dan sam imao jednu stanicu, i sad te stanice nema. I meni se plakalo. S grcem u grlu smo oboje isli od jedne do druge ustanove da pokupimo papire, potvrde i zakazemo vrjeme.

Juce sam vidjela mog debeljuskastog komsiju kako krece negdje vani pred vecer. Mozda radi nocu. A mala cerkica se mu se privila uz nogu, kao da mu ne da da ide. On se smjesio njezno. Nikad ga nisam vidjela da se smjesi.

Danas ja i tata nismo puno sta obavili u stvari. Saznali smo na primjer da deda se ne vodi kao njegov otac, jer mi to, pri njegovom dolasku u Svedsku, nismo registrovali. Palo mi je na pamet zadnji dan u bolnici, kad deda nije htio jesti, i kako ga je onda tata nahranio.

Cjelog zivota su bili skoro stranci da bi se pred kraj zblizili.