|
Place mi si, gnjev, bjes, dosada, strah... sve se skupilo u grudvu i sjedi mi na grudima. Ne pomaze ne razmisljati, ne znam kako da bjezim. Gledamo se i mjerkamo, to malo cudoviste i ja. Ko ce prvi da popusti, da trepne, da se preda. Na kraju znam sta me ceka, ali ja sam ko pas kad zagrize. Ne pustam.
Gledam facebook moje male Lanice. Zar je to isto djete? Ubija me sto je ne vidim kako raste nego moram svake godine sok da dozivljavam kad je vidim. Sad je zavrsila osmi. Ne mogu da vjerujem. Preljepa je. Nasminkana, prsi se na slikama onako kako zna da se to radi, kako sam ja radila. Ne mogu a da joj se ne divim, a ni da je se ne plasim. Imali je jos uvjek tu? Ispricala mi je na msn-u da ima momka. Sto me to iznenadilo? Sto me to plasi?
Voljela bih nekada, ma kako sebicno, da mogu zaustaviti vrjeme. Da stvari samo budu onakve kakve su uvjek bile, da ne moram strahovati da ce mi izmaci. Sve izmice polako.
Nemir, uvjek prisutan, osim mozda u trenutcima opceg umora. On kraj mene, miran skroz, isuvise miran. Pitam se da li me to njegov mir cini nemirnom. Pitam se, da li smo zajedno bas zato sto ja kad zagrizem, ne pustam.
Cjelog zivota sam cekala to vrjeme kad napokon mogu biti taj neko ko mjenja. Sad, sa svim predispozicijama, ja sam ko zaledjena, kao u komi. Sve vidim i cujem a nista me ne pokrece. Pogresno sam procjenila zivot. Sta sam jos pogresno procjenila?
Oko mene ljudi, glupih problema, ponavljaju iste greske. Mozda im je ljepse uvaliti se u poznata govna nego nagaziti na nova. Nije moje da osudjujem, ali me cudi taj ringispil. Mada, imam i ja svoj ringispil.
|
