|
Steta, da se vidimo poslije toliko godina, picem omeksani. Ali s toliko pica, vise to nije bio susret. Sjedili ste tu, kako sam vas se samo bojala tih prvih godina u ovoj stranoj zemlji. Svi ste znali svoje mjesto, a ja sam bila nesvrstana. Uz mene je bila Annica, koja toliko istraumirana vasim rjecima da nije smjela doci pred ucionicu ni minutu prije nego sto pocne cas. Ako bi se slucajno nasla tu, stajala je deset metara od svih, naslonila bi se uza zid kao da se nadala da ce je progutati, da je necete vidjeti. Ipak ste se juce cudili, zasto nije htjela doci, smjeskali ste se njenom izgovoru da je potisnula osnovnu skolu.
Damir, postao je tata. Ima iste zeleno-plave oci, ali nemaju onaj vragolasti sjaj. I glupo je upotrebiti takav klise, ali tu je bio zid izmedju nas. On ga je tu stavio. Kad sam ga pitala sta radi, rekao je da je automehanicar. Ali nekako porazeno, kao da to je to nesto lose, kao da ja mislim da je to nesto ispod mene. Pa Damire, druze, htjedoh mu reci, zar ne znas koliko si mi drag? Otisao bez da se pozdravi, iznenada i sa nekim glupim razlogom. Nasla sam ga u garderobi i zagrlila ga. Bilo mu je neugodno.
Cecilia! Drugarice! Tebe mi je najdraze bilo vidjeti. Sjecam se razvoda tvojih roditelja, sjecam se kako si pocela se drogirati, kako si napustila gimnaziju. Ali sjecam se jos vise naseg putovanja u Stokholm da vidimo Robbie Wiliamsa, kad smo naletile na njega u piceriji, i ti se oduzela, kako smo naletile na Scootera i trazile autograf. Pricale engleski jedna sa drugom, smijale se, otisle na koncert pa poslije se popeli preko zida da prespavamo na toplom, u zatvorenoj zeljecnickoj stanici. Ti si svaki trenutak tog dana zapisala, jer kako si rekla, bio je najbolji dan u tvom zivotu. Kad smo se propudile to jutro, umirale smo od smjeha putnicima koji su nas zaprepasceno gledali. Bilo nam je sesnaest godina. Gledala sam te juce i ista si mi bila. Emotivna, povodljiva i hrabra. Kako smo se smijale kad smo ukapirale da obadvije pricamo spanski. Idemo na Kubu zajedno!
Britt-Marie Mattson, moja bivsa razredna. Kad je polazila rekla ja: "I dan danas pricam mojim ucenicima sto imaju problema sa svedskim, o jednoj Marini koja nije znala ni rjec a nakon godinu dana pobjedila takmicenje u pisanju. Citamo te u novinama." To je nesto najljepse sto mi je mogla reci, da ona kroz mene moze da ohrabri druge, nesigurne u sebe i svoje mogucnosti. Ja sam joj se od srca zahvalila sto je imala toliko razumjevanja za mene. Kad sam tek naucila svedski nisam htjela da odgovaram pred cjelim razredom. Ona mi je dozvolila da to radim samo pred njom.
Na kraju smo pjevali pjesmicu sto su nam razredne napisale kad smo zavrsili skolu. Par imena smo precutali. Tommy je predozirao, nije vise tu. Anders je poginuo u nesreci.
Nakon pjesme, ja sam otisla.
|
