latte macchiato

sjećam se..

jedne dječje "čarabaralice"..

vidiš trag
na nebu
i
zaželiš
želju..

ne smiješ
pogled
opet
na isti
baciti..

kad se
trag
raspline
a ti ugledaš
čisto nebo..

želja
će ti se
uskoro
ispuniti.. :))

i tko mi sad može reći da to nije moguće???!!!

samo treba biti skroman sa željama.. ;)

25.02.2008. u 17:26 | 13 Komentara | Print | # | ^

treba jednom stisnit zube..

..i podvuć tu crtu!!

24.02.2008. u 15:16 | 6 Komentara | Print | # | ^

nema..

nema vjetra
a more u meni
uzburkano
preklapaju se
valovi
osjećaja
dojmova
raspoloženja
neovisno o meni
izvlače se
isprepliću
jedan tren
su na vrhu
već idući
na dnu

23.02.2008. u 22:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

opet faza..

..i to ona od jabuka

zelena faza, dakuće!

22.02.2008. u 22:39 | 5 Komentara | Print | # | ^

dok čekam pravi oblačić..

nebo - nijansa sive boje
koja me uvlači
u crnu
možda bi se sve
raščistilo
kad bih se isplakala
ali nema suza
u meni
danas
sve je smrznuto
i zeko
i potočić
sleđeni su

21.02.2008. u 17:53 | 6 Komentara | Print | # | ^

on zna prave riječi...

GRANICA

Pupoljak koji si mi donijela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom -
taj pupoljak se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla; već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, ovaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom,
zatvorena ladica i oblik knjige -
sve se to razapinjalo, i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova ljubav, tvoje slatko tijelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još…
Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak,
proljeće će izgorjeti kao papir,
more će se razvući i vjerojatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to…
Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi,
i moje također,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita -
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i tako dalje.

Arsen Dedić