Spisateljski isprdci

Potreba

Treba mi nešto lijepo
rumeno, oblo, toplo
da me povuče sa sobom
u meko i krotko

Lijepo da me miluje
dodirom da odnese
sve muklo i tamno
što godina donese

Treba mi smiraj plamena
Srce kad kuca tiše
Misao tad jasnije diše
Želje s lakoćom riše

Treba mi duša u duši
nevino da me srećom guši
svo trebanje moje da sruši

Lijepo, sa sobom, da me miluje
umireni plamen u mojoj duši

24.11.2020. u 11:25 | 8 Komentara | Print | # | ^

Svi smo mi ljudi

Sunovraćali smo se dvadeset dvije sekunde. Pitao me kasnije- kako znam, kako sam mogla brojati dok je trajalo? On je također brojao, ali, ne sekunde.
Pobrojavao je trenutke, one životne, jedan po sekundi, procijenila sam, dok je opisivao sve čega se mogao sjetiti.
Kao da ako kaže meni to neće zauvijek nestati.
A hoće, nestati.

Nitko u povijesti ljudskog roda nije zapamćen. Sve su to samo odjeci i krive interpretacije, iskustvo i doživljaj bivanja tobom, nikad se nigdje, igdje ikad- neće ponoviti. Doživjeti.
Samo ti baš sada i nikada više- to možeš iskusiti. Osjetiti.
Gotovo kao da ne postojimo od trenutka kad postanemo, jer smo uvijek sada, u neuhvatljivoj sadašnjosti.

Ne živim u prošlosti a ne znam živjeti u sadašnjosti. Sve što znam je gledati u budućnost.

Budući da sam se sunovraćala s devetmetarske litice u ishlapjelu, kamenu rijeku, nisam mogla zamisliti budućnost, barem ne onu u kojoj živim i djelujem.
Pa sam brojala sekunde da ne izazovem mišlju i time sumnjom ugasim, onaj vječno iskreći plamičak nade kako ipak neću, nekim čudom, skršiti kosti o tvrdi kamen.

Sve što sam doista znala i čemu sam se mogla prepustiti u tim sekundama je bila činjenica, da nakon dvadeset, ukoliko poživim, mora doći dvadeset jedan.

- O čemu si razmišljala, ne vjerujem da si brojala sekunde? Čak ni ti nisi toliki robot.
- Mmmm...ma da, zezam se, prolazilo mi kroz glavu kako već dvije godine nije pala kiša a baš bi bila dobrodošla, pa bismo, umjesto u ovaj pakao, propali u meku, mirnu rijeku.
- Hmmm, da, ali, nije ni važno kad pogledaš. Znaš što je aparat za kavu rekao kad smo stigli na selekciju. Još malo i dolazi Sudnji dan, a onda ćemo se svi zajedno točati, baš kao na Zemlji dok smo bili živi.

Obožavala sam njegov optimistični realizam.

Pomaknula sam lijevim stopalom piranu s desnog lista, desnim stopalom se učvršćujući u mulju, tješeći se kako imam vječnost pred sobom da se sjetim barem jedne jebene sekunde prošlosti i mog života prije smrti, sekunde u koju mogu beskonačno upadati, zaboravljajući da više nemam pluća ni srce ni želuca, jer ti tu ionako nisu potrebni, zaboravljajući kako sam najsnažniji osjećaj pripadnosti ljudskom rodu doživjela nakon shvaćanja kako ćemo svi stići- tu, svi smo isti.

Svi smo mi- ljudi.

Sudeći, doslovno, po aparatu za kavu koji se predstavio kao bog, izgledno je da ćemo čoporativno umjesto pojedinačno- naglo svi (zajedno) zakopati stopala u mulj, i, s glavom nad površinom, diviti se neodoljivom prizoru neznanog nam planeta negdje daleko kroz galaksije, dok nam pirane ispod čistog zrcalnog odsjaja, čupkaju meso i grickaju kosti, plove i prevrću se kroz naša šuplja tijela, radosno zahvaljujući Stvoritelju na obilju kojim ih je počastio.

24.11.2020. u 11:11 | 2 Komentara | Print | # | ^

Priča o (nekom) postanku

Skuhala sam topli kakao netom prije nego je započelo. 

Uz čokoladne mirise zasjela sam u udobnu fotelju, ušuškala se pod meku dekicu i vrlo kratko, ali svejedno i dalje snažno, osjetila, uz zvukove pucketanja vatrice i vijuk sve jačeg vjetra, potpuni mir.

A onda je krenulo, neobičan zvuk, između dva udara vjetra, netko je jasno trgao robu sa zategnute žice, grubo, divlje.
Mir se naglo razbio i uslijedila je nervoza i strah koji se uvjerljivo sakrio pri dnu kralježnice nakon što je tutnjeći istrčao iz želuca.
Romantično ugodna vatrica i vijuci sada su mi smetali da bolje čujem i samouvjerim se kako se to samo ptica privremeno zaplela o isprepletenu mrežu grana loze.

Naposlijetku, oduzetog izbora, sakupila sam mrvice klecajuće hrabrosti i izletjela, što sam brže mogla, na terasu gdje su se sušile jastučnice, krpe, ručnici i plahte, okupane zadnjim, već prohladnim zrakama Sunca.

Bila sam u pravu.

Nešto, pored vjetra, je trgalo mirišljavu plahtu, nešto ne pretjerano krupno, ali, jezovito ljudsko, sakriveno iza duge tkanine, nekakvim...ručicama, grabilo je i treslo, nasilno izazivajuće, uz tihi jecavi cerek kontinuirane vibracije istovremeno je stenjalo i režalo povlačeći lijevo pa desno.
Obuzela me nezamisliva nelagoda, kako sam se približavala, srce mi je sve jače bubnjalo i jedino što mi je davalo prividan osjećaj moći u posve neznanoj situaciji, bila je sjekira koju sam na izlazu s ulaza dohvatila, čvrsto okovala dlanovima, u drvo i željezo prelivši svu hrabrost i volju, iscijedivši mišiće do dna nabreklo kolajućih vena.

Uhvativši zadnji korak ka izvoru strave, upravo da ću iznenaditi biće koje mi trese plahtu i srce, kad ono iznenadi mene i strgne ne jednu već dvije u jednom potezu, prikazujući svoj sivi bezlično androgeni oblik nakratko, prije nego brzo otklizi, zajedno s plahtama, niz ogradu, preko susjedove bodljikave žice gdje je na čeličnom trnu izgubilo jednu plahtu, pa poskakujući i vijoreći s drugom krene preko izorane zemlje, potopi se u visokoj livadnoj travi dok ne izmili ponovo na ulazu u Šumu i potom nestane, prateći svoj nestašni podvig smijehom kao da se neopisivo zabavlja.

Kad sam bila sigurna da je nestalo, drhteći sam se spustila niz stepenice i prešla travnati seoski put do susjedove žice, desnom rukom ne puštajući sjekiru, očiju uprtih u udaljena stabla, lijevom rukom iščupala sam plahtu i, hodajući što je moguće više unazad, ne skidajući nijednog osjeta s potpuno utihnule okoline, odnijela je u kuću.

No, pravo iznenađenje tek me čekalo pri pogledu na plahtu.
Nepoznati, cerekajući mališa očigledno je bio umjetnik jer je na tkanoj površini kričao prizor do srži potresne apokalipse, jer kako to drugačije nazvati, gorućih vrhova šumskih stabala, zavitih u dim ispred livade pocijepane na pola, dubokom brazdom što seže do vulkanski užarenih paklenih vrata, uz susjedovu žicu natopljenu komadićima krvavog mesa dok preko vlažne zemlje, ustiju raširenih u nemogućnosti udisaja, valjajući bolne opekotine, klize napola izgorena, naga, ružičasta ljudska tijela umrljana znojem, sluzi i blatom.

Dok sam došla sebi, vatra se ugasila, kakao se ohladio, vjetar je podivljao a selo je obavila prijelazna tama onog trenutka što spaja dan i noć, kad je nebo prazno, mračno i nepoznato, bez ijedne zvijezde.
Ukočeno i odsutno sam se uhvatila još jednom tog dana ložiti vatru, dočekujući noć i predstojeću hladnoću, diveći se modernom izumu kocke za potpalu da izbjegnem misli o upravo doživljenom.

Zaključanih vrata i zatvorenih škura, između zagrijanih zidova, drhturila sam ispod dekice, koristeći google da umiri moju nevjericu.
Prvo sam se sa sobom kladila da sam halucinirala, izmislila, od vjetra umislila umjetnički nastrojeno sivo biće...ali, sa stola, fino razmotana i mirišljava, bivala je položenom plahta kao dokaz, kričavo oslikana bobicama, lišćem, raznobojnim plodovima, travom i korjenjem koje nikad nisam pronašla, miješajući mirise omekšivača s prirodnim.

Nakon dubokog koncentriranja za željom da pobjegnem od trzaja na svaki zavinuti škripac usahlog gorućeg drva polomljenog u žar, saslušala sam google koji je ispričao kako je to malo biće ili vanzemaljac ili vilenjak.
Odabrah vilenjaka kao moguću i na neki drevno zemaljski način, poznatiju opciju pa sklopih oči dok je vani vjetar posustajao davajući prvenstvo zvukovima prve sove od mnogih koje razgovaraju s Mjesecom za vrijeme njegove punine tokom tako bistre noći kao što je bila ta, čista zimska noć.

Probudila me hladnoća zanemarene peći dok je tiho odobravajuće krckala na prvim, rosno toplim zrakama Sunca, miješajući svoj škripac s pjesmom jutarnjih ptičica koje su veselo oblijetale kamene krovove skrivene između razgolićenih voćki, svježe zemlje i zimzelena, grabeći kljunovima kapljice s cvjetova posutih po okolnjim livadama, odakle su ponovo započinjale svoj racvrkutani, lepršavi let.

Skuhala sam kavu.

Ispijajući te...prve, mekano mliječno slatkasto duboko crne gutljaje, odlučila sam polovicu jutra provesti uz motrenje točke nestanka malog bića, tražeći po unutrašnjim pretincima zaostale izdančiće hrabrosti koji bi me ponukali na pobliže istraživanje tog mjesta, shvaćajući kako je krajnje neizgledno da napravim bilo što više od toga, kao što je koračanje unutar i između stabala Šume.

Uz bljeskove jučerašnjeg dana i prisjećanje kasnonoćnih misli, polaganim samosmirujućim pokretom skupljala sam ručnike, još tri plahte i krpe, suhe od jutarnjeg kupanja i ugrijane tim toplim idućim danom.

Još tek nekoliko tako toplih dana i pokoji kišni i stići će i onaj zadnji topli dan, koji je pri svom kraju bio lišen svakog živog zvuka, ostavljajući za sobom tek resku jeku kamenja koja se uz tešku muku, topot i riku odvajaju od svojih stijena i započinju svoj muklo gromki pad niz bezbrojne planine i brežuljke, do prve udoline koja će ih primiti na svoja prsa.

Jedino što je na ovom svijetu preživjelo nakon bliještećeg zvuka na koji me vanzemaljski vilenjak pokušavao upozoriti svojim ekspresivnim načinom izražavanja bio je ne-život sam, ništa doli stijena i kamenja u neumornom plesu neprestanog međusobnog mrvljenja, satirući bez milosti svaki prašnjavi trag nekadašnjeg života.

Smrt je napokon izašla iz sjene da je Život dobro promotri prije potpune predaje i konačnog nestanka.

Zauvijek ću pamtiti taj topli kakao, od kojeg sam otpila tek miris, zadnji miris svježeg mlijeka, skuhanog na drvenoj vatri, zvuk vjetra, prazno nebo na prijelazu dana u noć.

Pamtiti taj sumrak okupan svježinom čiste tkanine, zapomaganje i frustraciju koje zvučalo je kao smijeh sivog bića, dijela svih onih energija koje su kasnijim danima u vihoru prasnule sagorijevajući do mekane utrobe planeta, nezaštićene i nemoćne da pobjegnu, dok smo nas nekolicina ljudi, ludim slučajem odabranih uslijed kolapsa sistema, sa sigurne udaljenosti iz svemirskog broda, mada bez ideje o budućnosti, promatrali Veliki Požar kako natapa našu rodnu zemlju i čini od nje kamen.

Nikada ne nestajući, vrijeme samo pomakne sa strane slike okrutnog uništenja našeg doma urezane u našu memoriju, ali, naša budućnost ste postali vi- djeca, koja pamtite, učite i preoblikujete tako da je po mjeri (i) čovjeku, koji plovi vječno prepunim nebom u potrazi za nekim drugim i drugačijim životom, prilagođavajući se svemirskim strujama, naginjući krila, čuvajući i prenoseći dalje ono jedino što mu je, zauvijek, preostalo, trepereći u dubini svakog čovjeka i raznovrsnog života tih zadnjih dana sakupljenog, kucajući tamo gdje grije srž Zemlje.

-Život.

Zaključilo je dijete, prodorno me promatrajuć, isijavajuć gotovo pa nalik sivoj ekscentričnoj energiji bića skrivenog u Šumi, duše jasno prelivene preko svježe oprane plahte koja, još uvijek neoprana, čuči kao dokaz na dnu jedne škrinje o našoj povijesti.

   

20.11.2020. u 16:20 | 3 Komentara | Print | # | ^

Tko smo mi?

Mi nismo djeca.
Mi nismo tamo.
Mi nemamo gdje.

Mi smo ljudi.
Zar ne?


Prelazila je cestu polaganim korakom, ne skrivajuć razočaranost prazninom na koju je naišla, na trenutak je zastala i osluhnula, uhom tražeći poznat zvuk- ritam poskakujućeg motora.
Lijeno, izazivajući, nastavila je hod preko ceste.
Ništa se nije dogodilo.

Pogledala je u jednu kuću ružičastog odsjaja na zalasku Sunca.
Približila se i dotaknula zidanu, mirnu površinu. Kuća je disala, vidjelo se to kroz nevidljive pukotine, brazdice žbuke.
Ništa, ipak, nije rekla, uživajući u ljeskanju na onim zadnjim, lelujajućim zrakama svjetla.

U vrtu, ispred kuće, rastao je divlji badem, granama milujući limun.
Kupus se upravo pretvorio u cvat.
Gredice selena širile su se u slobodi, prozračnim mirisom natapajuć kameni puteljak prema ulaznim vratima.
Neće ući unutra. Ne još.

Voljela je ići desno, lijevo je bilo bolno. Tako je svakog dana u svojoj obaveznoj, samo-propisanoj šetnji, uporno već godinu dana, svaki put, prvo išla desno.

Desno prema mostu kojim se prelazi more. Življe no ikad.
Ispod površine, tamo gdje vrijeme stoji, tamo gdje je nepomična olupina, tamo je bezbroj jata, bezbroj riba. Bezbroj života.
A tu, iznad, tu gdje je ona, sve mrtvo.

Ne sve.
Samo mi- ljudi.

To je svaki put čeka, na kraju šetnje.
Uvijek završava tamo lijevo. Da se sjeti nas, da ne zaboravi tko smo bili, da nastavi biti čovjek.
Strahovala je kako se rasplinjuje u nepovrat dok vrijeme i život posve ne satru i najmanji tračak njenog postojanja.

Znala je što bi uslijedilo.
Kupus bi istrunuo. Badem bi obolio. Limun bi se u vihoru nezaštićen polomio a kuću bi progutao mrak.
Cestu bi okupala vegetacija i onda više nitko, baš nitko, ne bi mogao pronaći put do nas.
Mi, u kostima, tamo lijevo, gdje je čistina još od onda kad je nastala smrt.

Bezbroj nas.
Bezbroj smrti.

Mi?
Mi smo ništa.

05.11.2020. u 08:58 | 4 Komentara | Print | # | ^

Šetnja

Gledam u Mjesec. Mjesec gleda u mene, gotovo sam sigurna u to.
Jučer je to bilo.
Ne u moju osobu, Mjesec gleda u mene kao što gleda u svijet...a ja sam svijet.

Idemo u šetnju. Nema ljudi, samo nas dvoje i Mjesec. I bezbroj kukaca.
"Nije sigurno, možda iskoči vuk od nekud. E to bi me zbilja prestravilo."
"Mene ne", olako odgovaram. "Vukove poznajem, bliski su mi, sisavci. Prije bih se preplašila skakavca. Kukce ne osjećam, posve su mi nepoznati."
Smije se. Smijem se i ja, pogleda uprtog u Mjesec.
"Opčinjena sam."

Ne nailazimo na vuka. Ali tu je pauk. Prilegnut uz još topli asfalt, neodlučno pipa nogicama, nesiguran u smjer i da li se uopće pomaknuti. Oprezno koračamo da ne uznemirimo pauka. Dovoljni su mu naši radoznali pogledi. Da li nas je uopće primjetio?
Malo dalje je i jedan skakavac. Ne osjećam strah, doima se zbunjenim i nimalo prijetećim.

Mjesec me gleda. Usmjerava. Govori mi da skrenem u gustiš, priča mi o čudima meni nepoznatima, a sve pokraj puta.
On me čeka dok prilazim hrpici kamenja. Ne znam zašto sam krenula baš tamo. Mjesec me navodi, vjerujem mu.
U sredini hrpice, puž golać. Ogroman je. Dug i nježan, pažljivo tiče ticalima, proučava dugu stazu zamišljenu u mojoj glavi. Stojim tu neko vrijeme. Razmičem oštre bodljike da se puž ne ozlijedi.
Nastavljamo dalje.

Mjesec nas prati.
Skrenuli smo desno, na zemlju, dalje od asfalta. Zemlja je crvena. Fina. Prašnjava. Suha. Njen dodir je poznat. Miriše na život, na glinu, na smrt, na vjekove.
"Vidiš, baš to, baš to kako gledaš u Mjesec i kako diraš zemlju, kako motriš u paukove i kako osjećaš vukove. Zato te volim, točno takvu kakva jesi. Neka selo priča, nemoj nikad prestati. To si ti."

Mjesec možda ne gleda u moju osobu, ali zato on jest. S njim smo svijet, Mjesec i ja.

26.10.2020. u 12:12 | 1 Komentara | Print | # | ^

Broj 8 je bezveze

-Što god odabereš, sigurno ćeš žaliti. Žaljenje je svojstveno ljudskom biću. Trava je uvijek zelenija kod susjeda, željeti ono što nemaš je također nalik čovjeku. Uvijek ima bolje?
Čovjek ne upravlja srećom, ona je slučajnost koju možeš tek navući, privući, dozvati...
Možda. A možda i ne.
Odaberi jedan broj, od 1 do 10.
1. prvo ili nedovoljno?
2. mirno i stabilno
3. komeša niz
4. gradi prema naprijed
5. je čvrsto
6. ono kad se opuštaš
7. ogledalo spoznaje sreće
8. nos ti posran
9. su tajne Svemira
10. je kraj za novi početak


Znate ono kad se osjetite zbunjeno ali i privučeno potrebom za odgovorom, potrebom da utažite znatiželju, pa makar na trenutak- pristanete na ponuđenu igru i...odaberete?

Tako se osjećala Iris, sasvim prosječna dvadesetneštogodišnjakinja nevinih plavih uvojaka i fantastične pozadine sputane tamnim trapericama visokog struka oko kojeg je nestašno lepršala kraća košuljica, dok je modro-sivim očima treptala ka nasmiješenom klaunu koji joj je pružao deset bijelih karata na odabir.
-Možete li ponoviti?- zacvrkutala je dolazeći sebi, posve zainteresirana i pomalo pohlepna u ideji što bi mogla bez mnogo truda osvojiti.
Klaun polako stane ponavljati, uz blagi hihot na broju pet, a Iris krene promišljati što bi najviše željela u tom trenutku.
Grickala je prvo gornju pa donju usnu i držala na prstima najbolje brojeve, razmišljajući naglas:
-Četvorka nije loša, a i šestica mi se baš sviđa...lajkam i dvojku, ali nije mi ono baš baš...a broj osam je bezveze, haha, ali, hej, uuu, vau, sedmica je nekako avangard odlična, a, jebote ono, tko ne bi želio znati tajne svemira?!

Nakon nekoliko neodlučnih minuta, klaun, ne skidajući osmijeh, naheri glavu i počne lupkati ogromnom gumenastom cipelom u jednoličnom ritmu, požurujući tako Iris da odabere.
-Evo, evo- nervozno mu dobaci i pomalo začuđeno doda- Znate što? Izgledate baš, ali baš realistično.
Klaun još šire izvije osmijeh, ne prestajuć tapkanje nogom.
-Evo, ummm, uh, evo broooj...ajme, sigurno ću pogriješiti, ali, dajte broj sedam!
Klaun kimne, izvuče sedmu kartu i pruži je uzbuđenoj djevojci. Cijuknula je, istim cijukom kojim je najavila bombastično svoje ime čim je ušla u šator. Iris.

Ako se pitate kako ja to sve znam, to je zato što sam gledao kroz krilo šatora.
Činilo mi se skupim platiti 50 kuna za nešto što uopće ne razumijem i ne znam o čemu se radi. Testiranje proizvoda, tako to možete nazvati.

Volim cirkuse, odmalena, podsjećaju me na radost, na boje i slatkiše, na spektakularne, posebne prizore. Čitava energija te mašte koja je bila potrebna da se izgradi ideja- cirkusa, pršti na svakom koraku, svakim udisajem slatkastog mirisa baruta, kokica, slatke vune, slame i stajskog gnojiva, osjetim se ploveći tom energijom dijelom te mašte koja kola kroz graju razdragane djece, vriskove s opasnih vožnji i zveckanje zvončića koji pozivaju na predstave za sva osjetila.
Cirkus.
Ali, odlutao sam, da se vratim na Iris, sasvim prosječnu putenu djevojku?

Nisam vidio što je dobila, zbog čega sam i čučao u toj blatnjavoj lokvici, jer me u trenutku kad je prstima primala kartu, za rame dohvatila nježna ženska ruka, umilno progovarajući još i prije nego sam se, prestravljen do srži, okrenuo ka izvoru neočekivanog dodira:
-Ako ste spremni na ovako nešto, zasigurno Vas snažno zanima naša predstava. Vani je hladno i vlažno, dođite, na Vašu vlastitu predstavu...ne morate ništa platiti, naravno.

Nisam pretjerano mudar, kad je riječ o besplatnim prilikama koje zvuče predobro da bi bile istinite, običavam prihvatiti, a zatim žalim kasnije. Oduvijek me strah da ću više žaliti ako se ispostavi da je zbilja istinita, a ja je nisam prihvatio.
Pa sam ustao i bez ijedne riječi, pokorno, krenuo za izduženom, lelujavom ženskom prilikom ravno u unutrašnjost masivnog kričavog šatora.

Nismo odmah stigli do širokog prostora u kojem se održavala predstava za jednog, već u sobicu prigušenog svjetla, s troje vrata od kojih jedna ulazna, uz tri, izgledom udobne foteljice i jedan stolić za koji je upravo sjedala žena koja me prestrašila.
S osmijehom mi je pokazala na foteljicu, polagano i šuškavo-mekano govoreći:
-Sjedite, prethodna predstava još nije gotova a nakon nje dolazi još jedan gospodin pa ste zatim Vi...
Zamijetio sam da je lijepa, gotovo pa profinjena. Moj ukus u profinjenosti je iznimno suptilan i neobičan pa je iz mojih očiju, to popriličan kompliment.
Sjeo sam pokraj "gospodina" kojeg nisam ni primjetio, nervozni mladić koji je, poput klauna, ali u ponešto nestabilnijem ritmu, tapkao nogom na mjestu i pogledavao prema desnim vratima.
Zaključio sam da se tu odvija predstava, nevidljivo pozdravio momka i zauzeo čekajuću pozu, pogleda uprtog u desna vrata.
Bio sam u pravu, fotelja je zbilja bila udobna.

Nakon desetak minuta sam se i ja uskomešao, osjećajući nervozu kako mi gricka mir. Razgovor s mladićem nisam započinjao, niti imam običaj, niti je njegovo smrknuto lice odavalo ikakve naznake želje za razgovorom.

Sasvim je prirodno, dok čekate na nešto, da nesvjesno pomičete sebe, svoje udove.
Tome služe časopisi u čekaonicama, da zaboravite da čekate i budete nepomične svijesti i tijela. Jednostavno-komplicirano, tako je zacrtano u zakon ljudske prirode- čovjek, bez svjesnog napora volje, ne može čekati. Ne može mirovati.
Prema svojoj prirodi ne može, dakle, a ne, kako spomenuh- prema razumu- svjesni napor volje.
Ja kad čekam- razmišljam.
Kao da sam isključenog tijela, bez nervoznih mišića, plovim mislima bez potrebe za časopisom.

Ali, ovaj put je bilo drugačije. Obično znam što i zašto čekam, a sada gotovo da nisam imao pojma. Na šatoru je bio samo natpis "Slobodan Odabir" uz sitno dodanih "50 kuna na ulazu,
molim
"

Bio sam uzbuđen znatiželjom, zaražen tim ljepljivim trenutkom utišanog svjetla u zraku bez mirisa, nikako ne uspijevajuć otploviti u neke od uobičajenih "čekajućih" tema-misli.
Dečko kraj mene činio se na rubu živaca, stavio je nokte između zubiju i, trudeći se biti što čujniji, objedovao, pljuckajući one veće, nejestive komade. Kad je bio na trećem prstu, prigodno- srednjaku, vrata su se odškrinula.
Lijeva, da bi ironija bila naglašenija.
Mladić je neurotično skočio i poput strijele prošao kroz vrata prije nego su se sasvim otvorila, a ja sam krajičkom oka uhvatio klauna kako ukočeno polako miješa bijele karte.

Netom prije nego su se vrata zatvorila za dečkom, što neprimjetnije sam gurnuo svoju izutu cipelu tako da se ne zatvore sasvim.
Što ću, ne mogu protiv sebe. Oduvijek sam želio saznati sve što mogu a najzanimljivije znanje krije se tamo gdje se ne smije gledati.
Srce mi se spustilo u pete kad je žena naglo ustala, ali samo je bez riječi izišla.
Odmah sam osjetio olakšanje i nanjušio još jednu priliku koja se ne propušta.
Brzo sam kliznuo u široki krug šatora i začuo škljocaj vrata koja su se, neplanirano, zatvorila za mojim leđima.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Iris je podigla pogled, okruglih očiju razočaranih i u nevjerici.
- Vi mene zezate? Pa nema ništa, ovo je samo komad bijelog papira!
Već se željela okrenuti i otići onoj fufastoj glumici na ulazu tražiti svoj novac nazad kad se klaun uozbilji.
Iz džepa koji se činio kao srastao s njim, krene izvlačiti ni manje ni više nego ogledalo, prekrasnog barokno bakrenog okvira.

Zastala je skupljajući oči, potpuno opčinjena prizorom i satenski glatkom staklenom površinom.
Klaun je pak izvukao čitavo ogledalo ljudske veličine iz sićušnog džepa i stavio ga točno ispred djevojke.
Gledala je par trenutaka u tamnu neprobojnu dubinu a zatim ugledala sebe, mladu i lijepu kakva jest.
Meke zategnute kože, njegovane kose, s onim mladenačkim sjajem života koji je isijavao iz svake krpice kojom se omotala, svakog pokreta kojim bi zalepršala.
Sretno se osmijehnula i odmah zatim smrknula, ne razumijevajući u čemu je štos.

Upitno provocirajući opet se zagleda u klauna a ovaj joj, ozbiljan i tmuran, dugim tankim prstom pokaže na ogledalo.
Iris je, nekako sišavši sa svog mladenačkog oblačića, počela osjećati kako joj se prikrada jeza. Nije znala što bi pa je pogledala opet.

Sad joj se činilo da se odraz mijenja, skoro pa je ustuknula.
Jedino jednako bila je njena odjeća, kosti njenog lica su se izduživale, popunjavale su se udubine na koje je bila ponosna, koža je postajala sve ružnija.
Ukratko- starila je naočigled, gubeći postepeno privlačnost a po svemu sudeći, prizor je Iris baš baš ono pogodio. Suze su se same slijevale u bisernim balončićima niz njene crvene obraze a kad je ugledala svoju predivnu kosu okupanu sijedima, posve se slomila a klaun je prasnuo u smijeh.
- Hihihihi pa zar ti nije sada lakše? Nisi spoznala sreću?! Nisi sretna što si sada tako lijepa?

Iris se jedva kontrolirala osjećajući koloplet emocija istovremeno pa su joj zamalo promakle klaunove riječi koje je dodao ponovo miješajući karte:
- Ali ja sam dobar klaun, a i simpatična si, slatkica, evo jedan joker!
Podigla je pogled zagolicana ponovo, dapače, ovaj put i više.
- Ali pod jednim uvjetom. Ako opet ne budeš zadovoljna, nahranit ćeš me! Svako izvlačenje mi oduzima mnogo energije.
- Naravno, ovaj, nahranit ću vas, dajte da biram opet! Biram tajne Svemira, 9!

Klaun je pogleda, uhvati hladnim prstima za ruku i dugim noktima probode tanku kožu, ostavljajući Iris tako preneraženom da je zaboravila čak i vrisnuti.
Istog trenutka pred očima ugleda nepoznate prizore, čudne brojeve, bezbrojne boje, razazna galaksije, začuje ritam Svemira. Prije nego je uspjela sve sagledati, iščupa klaunove nokte i jaučući zbunjeno krene prema izlazu primjetivši s užasom nekoliko sijedih pramenova naglo zabijeljenih, tajnama svemira utkanih.
Zaustave je klaunove potmulo izgovorene riječi:
- Meni se čini da nisi osobito zadovoljna a ja sam jako gladan.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Mladić je jednako neurotično ubrzano odabrao i prije nego je klaun dovršio broj deset- i to broj deset, tako da sam taman dopuzao na vrijeme da vidim, ne vjerujuć samom sebi, kako klaun vadi ogromni gumenasti pištolj iz džepa, s monstruozno glasnim cerekom uperi ga u mladića i opali. Mladić se srušio na mjestu a ja ostao potpuno bez daha.
Okrenuo sam se i shvatio da vrata nemaju kvaku s druge strane, sve što sam mogao je nemoćno strugnuti prstima po neobično toploj površini.
Iza sebe sam začuo klauna kako mi dobacuje:
- Nemojte nigdje, gospon, napokon će vaše izvlačenje! Samo trenutak, ispričavam se na manirima

Dovršavajući zadnju riječ, klaun uhvati ruku mladića kojem je pucao u glavu s gumenom pištolj igračkom i sočno zagrize, šireći usta koliko god može.
Naravno, morao sam pogledati upravo u tom trenutku. Jednom mišlju pokušao sam se uvjeriti da je to sasvim normalna, svakodnevna pojava, klaunovi koji proždiru ljude, ali, ta misao nije dugo trajala.
Potrčao sam šatorom prema mjestu odakle sam, s druge strane, promatrao Iris kako veselo pocupkuje.
I kad sam pomislio da sam slobodan, vidim kako to mjesto više ne postoji, čitav šator kao živo toplo organsko tkivo bio je zapečaćen.

Pogledom sam lunjao tražeći oružje dok je klaun dovršavao zadnji komadić svog obroka. Štucnuo je i naglo se nacrtao kraj mene pružajući mi bijele karte.
- Biraj jedan broj, sigurno ćeš zažaliti hihihi
Kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, odlučio sam odugovlačiti koliko god mogu, primjenivši taktiku od Iris i glasno, iako mucajući, komentirao svaki broj. Plan je bio doći do kraja a zatim opet započeti.
Međutim, kad sam došao do broja osam, progutao sam knedlu, htijuć reći- broj osam je bezveze zapleo sam se i uspio reći samo- broj osam. Koliko god sam se trudio, ništa drugo nisam uspio reći.

Klaun se široko nasmiješi, izvuče kartu na kojoj je bila upisana osmica i pruži mi je. Drhtavim rukama sam je dohvatio, zbunjen i ustrašen.
Istog trenutka iz klaunovog rukava u prostor doleti ogromni debeljuškasti golub, preleti par puta pa u trenutku dok sam dizao pogled ispusti izdašnu količinu izmeta ravno na moj nos a klaun mi uz cerek obznani:
- Poštovani, hihihi birali ste osam, nos vam posran, dakle, dobili ste vječnu sreću! Ali samo da znate, sve dolazi uz cijenu pa tako i vaša sreća. Što više sreće vama, to više nesreće onima oko vas.

Što da vam kažem za kraj, zauvijek sam požalio svoju vječnu sreću.
Od tog dana odbijam sve prilike koje mi se, besplatno ili ne, ponude.
Mnogo sam sretniji čovjek zbog toga.

Oznake: horor

15.10.2020. u 18:36 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ciklus

Najteži su početci, zar ne?

Moj svaki početak je krvav, i, ne spominjem tu gustu bordo tekućinu tek zbog dizanja dramatskog efekta, to je jednostavno Svemirski Zakon.

Kad stignem do svog kraja, opet započinjem- prelijevajući se u sluzavim komadićima tim uskim hodnikom sve dok ne vidim danju svjetlost kada uskliknem - vidi- bakterije!!- a potom izgubim svijest jer jednom kad napustim svoju bazu, prestajem postojati u mom okviru.

Ponekad ni ne stignem do danjeg svjetla, otkad su moje nositeljice otkrile pamuk i tampone.

Ponovo se probudim tek u grču koji se ponavlja nekoliko puta tokom mog postojanja.
Prvi set grčeva istječe s krvlju.
Drugi set grčeva popraćen je vrelinom i uzdasima.
Treći set grčeva obogaćen nervozom tek je blago upozorenje nositeljici da sam tu, blizu svom kraju koji čini početak.

Ja, njen menstrualni ciklus.

12.10.2020. u 21:34 | 2 Komentara | Print | # | ^

Bezbrojni zašto, što ako i svi ti možda

Zašto čovjek mora spavati?
Zašto mora biti nesvjestan da bi odmorio tijelo, uključujući i mozak?

Srce radi stalno, živčani sustav ovisi o razini svjesnosti, pluća rade stalno, želudac radi bez ikakvog našeg svjesnog napora. Kad mirno ležim, sve se uspori samo od sebe, osjećam to. Krv sporije kola, srce manje tuče, udišem rjeđe.
Dakle, nije nužno da spavam kako bi se funkcije usporile i odmorile, nužno je samo ne raditi ništa.
Jel to to? Jel se tu krije neki ključ (osjećam)?
Nužno je ne misliti kako bi se mozak zbilja mogao odmoriti.
Da li je moguće ne misliti?

Evo, teorija je blesava i nabacana, ali, što ako smo u biti stalno svjesni? Onaj "ja" kad dođeš do srži sebe, ne ja kao Spisateljski Isprdak npr, niti ja kao nacionalnost, niti moje potrebe, želje, niti moje iskustvo. Ja kao cjelina u trenutku koja "operira" organizmom.
Ona ja koja odlučuje da mi srce kuca.
E.
Što ako je moguće snagom svoje volje zaustaviti svoje srce?
Što ako je ta "ja" neprestano svjesna? Čak i dok spavam, budući da i onda kuca srce.

Što ako taj čitav sistem ljudskog tijela nije samo "mehanizam"?
Što ako možemo probuditi i taj, ultimativni dio sebe?

I tako...pitam se zašto čovjek mora spavati i da li je zbilja nesvjestan dok spava.

Jednom u svom životu nisam spavala preko 50 sati. Rezultat je bio san na javi.
Ne mislim umor, kljucanje glavom, mislim na nešto najintezivnije, najobojanije, najenergičnije što mi se ikad dogodilo u životu.
Uz onaj osjećaj "koprene" koja dijeli stvarnost od sna, uz istovremeni osjećaj potpune stvarnosti.
Nešto nadrealno.

Mozak mi je skoro pregorio tada, točno sam osjetila kad je sustav počeo otkazivati poradi pretjeranog ubrzanja.
Kao da potjeraš auto 200km/h dok ne ostaneš bez vode i ulja a onda samo nastaviš dalje, dok ti se ne probuše gume i otpadnu felge, a i onda nastaviš dalje, bez goriva, pokvarenih kočnica, na nizbrdici koja putuje ka moru, motora koji se upravo zapalio zbog pregrijavanja. Eto, takav je to bio osjećaj.

Ali, uglavnom.
Sanjamo, kako se tvrdi, tek jedan dio spavanja, jer u ostatku mozak ne prikazuje znakove aktivnosti.

Možda je tu ključ? Mrtvi kut, nesaglediva točka, "vrhovna" svijest?

Možda mozak čitavo vrijeme sanja, na taj način formatirajući "disk", ali samom sebi uskrati mogućnost "znanja" o tome kako bi se odmorio? I onda kad dođe vrijeme, taj neki tajni operater iz sjene pucne prstima a mi iz čvrstog spavanja upadnemo u san.

Ponekad ljudi ne znaju da sanjaju, ja gotovo uvijek znam da sanjam, dok sanjam, but it comes and goes. Par puta sam upravljala svjesno u snovima i sve to mi još više potvrđuje ideju da smo neprestano svjesni.

Kao da svijest dolazi u slojevima.
Ima ona bazična svijest o sebi, kad u snu jednostavno znaš da si to ti, bez obzira čak i kako izgledaš, ali, nemaš npr sjećanja (Idem jučer selom, namirišem jabuku, sjetim se ono kad smo žvakali karamele od jabuke) ili svjesnost da sanjaš.

Ima i ona realna, "dnevna" svijest poduplana s osjećajem stvarnosti, okoline i drugih "sudionika" (a tu su sjećanja, memorija, uspomene i osobno iskustvo važni, nešto što se drugačije "kreće" u svijetu snova, drugačijeg je osjeta).
S tim slojem ja shvatim da sanjam.

Ima ona svijest o trenutnim-dugoročnim potrebama-željama, osjećanjima, emocijama.

Onda ima ona svijest o mislima (od tu se mislima može i upravljati).

A onda...ako sam dobro izračunala, ima i ta svijest koja upravlja svim ostalim slojevima.

Što ako me ta ja posmatra poput djeteta, davajući mi "televiziju" satkanu od snova, zabavljajući me, prikazujući razno razne drame-komedije-horore?

Što ta ja radi dok ja gledam tv?

E to.
To me živo zanima.

10.10.2020. u 16:35 | 2 Komentara | Print | # | ^

Misli kroz riječi

Nekidan sam krenula, onako nekako odmjereno, pravilno, civilizirano, ustrojeno...razgovarati o temi razgovora sa sobom, razgovarala sam, dakle, sa sobom.
Kao od šale, koja to uvijek zapravo i jest, napisah par stotina riječi. Riječi, praznih riječi, gramatički ispravnih, pažljivih, vokabularno ne samo izazovnih već i obogaćujućih riječi, koje upila sam od nekog drugog, sigurno starijeg od mene.

Od mlađih se nema što naučiti, mada tek dvije godine u prošlost tvrdila sam, nezaustavljivo-nepokolebljivo, upravo pravocrtno suprotno.
(Sutra ću opet to, pravocrtno suprotno tvrditi.)

Odrastam, bojam se mojom opravdanom arogancijom iskustva.
Nebitno sasvim, kad shvatiš da u baš svakim od tih godina tog tvog, mog života...oduvijek smo znali sve.
Kao djeca, ignorirajući odrasle, kao pubertetlije, namjerno išavši usprkos, kao...stariji punoljetnici? Svijet je naš, orilo bi se ulicama da kojim slučajem marširaju idealistički rojevi starijih punoljetnika.

A onda odrasteš.
Tres.
Bum.
Ravno u pod.

I vjerojatno bi mnogima od vas, nekih tamo čitatelja, nekih tamo ljudi posve i sasvim istovjetnih meni, unikatnog iskustva, bilo, možda, sve to podsmijeha vrijedno. Jedan- pih - za podijeliti, još jednom mladom (mladoj) goluždravcu (goluždravici) koji je Ikarovski, u inat svim odraslim upozorenjima, tresnuo u odraslo, u nevjerici, rastopljenih krila.

Moje misli pripadaju tridesetima.
Što dolazi nakon? Što se zbiva u četrdesetima, i...kako za koga?

Razgovarala sam, kako spomenuh, tako, sa sobom, opisujući do sitnih analitičnih detalja povijesni tijek mojih samo-razgovora. Posve udaljena, u cjelovitoj realnosti, od te mene s kojom razgovaram.
Trebalo mi je 7 (sedam) decilitara crnog vina od 30 (trideset) kuna da tek dotaknem...emocije. Punine i slične pizdarije. (Mogu li se sada ponašati pijano ako sam navela količinu koja bi većinu navela na pijanstvo?)
Ne, naravno da ne.
Moja kontrola je (zen) apsolutna.

Inače ne pijem, tako bih željela reći. Ali eto. Zadnjih nekih 5 (pet!) do šest (6!) mjeseci sve mi se lakše i sve češće događa da se prikrade boca...dobrog crnog vina.
Za svaki put postoji izgovor, a znam i sama, od najranije dobi to iz prve ruke promatrajuć, što se događa kad pronađeš izgovor za izgovor.

All that drama.

Ali, trebalo (mi) je večeras, jedna obična srijeda, da dođem do sebe.
Pritajene tamo negdje civilizirano duboko.
Ona, prava ja.

Koja osjeća. Koja iskreno sa sobom (kroz vas?
a tko ste vi?) razgovara.
Pa kako bilo.

Ali...nema drame. Sve su te riječi jednostavno prelivene ovdje, mog lica kamenog, prstiju mirno kuckajućih, osjećajući negdje...duboko unutra? U svom svijetu.
Možda pokoji dramatično-patetični uzdah istisnut u potpunoj seoskoj tišini odaje težinu kojom je okupano ovo, vinom natopljeno biće.


Uostalom. Na kraju. Kao zadnji izgovor. Ili je ubod u moju nutrinu?
Nisam majka.
Nema potrebe da večeras, na ovu običnu srijedu, još jednu u nizu nezaposlenih, budem odgovorna osoba.

Fale mi zaposlene srijede.
I...
I još neke...stvari.

07.10.2020. u 21:22 | 9 Komentara | Print | # | ^

Ivona

Ivona je često sanjala, otvorenih očiju.
Promatrala bi čvrstu dubinu mora, maštajući kako se u njoj ogleda zora. Ponekad i satima, nepomično sjedeć ili stajuć golim stopalima po kotrljajućim oblutcima, očiju uprtih u morsku beskonačnost, zamišljala je gdje je, i kako izgleda- kraj.
Voljela je misliti kako je Zemlja ravna i kako, tamo, na obzoru, se prelijeva gusto tekuće u rijetki svemir.

Naravno da je znala da to nije tako, svi su već znali da je Zemlja kockasta i da postoji sila neravnoteža, ali, Ivona je često sanjala, otvorenih očiju.
Maštala je kako se s te točke gdje stoji- širi- ljepljivo, tanko i sveobuhvatno poput koprene nad čitavim planetom, raširenim dlanovima milujuć oštre rubove dok se ne bi zaoblili.
Nisu joj bile drage ni ugodne, kocke. Smatrala ih je teškima za oči. Na koju god naišla, a bilo ih je mnogo, Ivona bi nježno zibala oštrinu dok ne bi omekšala, u njenom zamišljenom pogledu.
Zato joj se nije osobito mililo šetati gradovima, kockastim ulicama surovo oštro zavijenima u kockaste zgrade. Čak su i ljudi u gradovima bili iznimno kockasti.

Više je voljela gledati u mekano umirujuće more, mada ni morski ljudi nisu bili nimalo obliji od gradskih.
Zamislila bi zato sebe u nepropusnom balonu, a, Ivona je tako snažno zamišljala da je znala čak i osjetiti tanku opnu balona pod stopalima pritisnutima o toplo morsko kamenje. Glumila bi da ne čuje i uredno ignorirala, u svom balonu, bilo kakav pozdrav morskih ljudi- nazubljenih krivina, nastavljajuć, bez obzira na sve i svakoga, svoj tihi razgovor maštom kroz osjetila.
Ćutila bi reskost soli u zraku, peckavost Sunčevih zraka, udaljeno, mutno, kroz tkivo zaštitnog balona.

Jednom, dok je tako promatrala zoru u moru, Ivoni je prišao čovjek.
Stao je kraj nje onako kako stanu ljudi kojima se razgovara, prekrižio ruke na prsima i, umjesto pozdrava, kratko i brzo siknuo:
-Crne su mušice znak da je Priroda izgubila razum.
Rečenica je uznemirujući istrgla Ivonu iz njenog balona i natjerala je, onako nesigurno izloženu, da svoj pogled s mora pruži na čovjeka kojem se razgovaralo.
Pogledavši ga, ostala je u šoku. Nikada nije vidjela takvog čovjeka, zaobljenog i mekog lica, oštrine tek isijavajući iz tamno-dubokih okruglih očiju.

Promucala je jedno- kako, molim?- što je čovjeku bilo dovoljno da nastavi, jednako ubrzano, svoj neobičan tok misli:
-Riječ je o prirodi Prirode.
Crne mušice znak su njene slabosti. Priroda je slaba i jedino je bijeli Pas može spasiti. Zovem ga jednim ali njih je mnogo, bijelog Psa. Oni jedu mušice, a crne su im delikatesa. Mušice nisu prirodne, one Prirodi ne pripadaju, one je izjedaju iz korijena prema srži. Mušice, njih nazivam mnogima ali samo je jedna. Jedna crna mušica. Ali čine je mnoge.
Jesi li ti Mušice ili si Pas? Ja sam Pas, ali, ne znam koje sam boje. Možeš li mi reći koje sam boje?

Ivona mu nije mogla odgovoriti na pitanja, nastavila je zbunjeno gledati u čovjeka, osjećajući se gotovo kao da je iščupana iz stvarnosti, one koju je voljela zamišljati.

Čovjek stisne oči i zabulji se ravno u njene, okrećući tijelo sada posve ka njoj, na opasno bliskom manjku razdaljine.

Ivoni se tako polako prikrade panika, stežući joj stopala, utišavajući svaku misao. Njene oči čak nisu uspijevale ni zamisliti čovjekovo lice kockastim i u hipu se osjetila kako gubi kontrolu ne samo nad sobom već i čitavim tim svijetom stvarnosti kojom se okruživala. Njena ramena se skupe i stanu tresti, očiju razrogačenih u nevjerici, osjetila je čitavo svoje biće kako se zajedno s ramenima skuplja. Poželjela je pobjeći, odletjeti ka gradu, pogubiti se između ulica daleko od mora i što dalje od jezovito neprirodno oblog čovjeka.

Njegove oči su jače potamnile, približio joj se na centimetar a Ivoni se učini da ju je pomirisao.
Poželjela je vrištati, ali, sve što je uspjela je još više skupiti tijelo.

Čovjekovo lice se izduži, njegova čitava pojava se polako prigne a Ivona napokon punim plućima skrikne, zamišljajući kako oslobađa krila i leti ka nebu.

-Mušice!!- začuje njegov prijeteći vrisak, škljocaj a potom osjeti kratku bol nakon koje sve nestane.

Bijeli Pas podrigne, počeše uho, dvaput zalaje i odšeta u more.

05.10.2020. u 20:02 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sramežljiva.

Volim dobiti komentare.
Mazohistički guštam na kritike.
Neumjerena. U riječima.
Rijetko komentiram, zato.
Dobrodošli.
Pišite komentare.
I kritike.

Sretno.

Linkovi