četvrtak, 11.10.2018.

OD SRCA SRCU




da, kada noć pozdravi
moje pokušaje
moje poticaje
da izdržimo
svi zajedno
na tom velikom oceanu života
priđe mi anđeo
moj divni slatki anđeo djeteta
koje nije zamrlo u meni
skine svoja krila i aureolu
pa me zagrli
ne govoreći ništa
jer ljubav ne traži puno riječi
tek da osluhnem otkucaje srca
koje priča svoje priče
nastale prije svih izgovorenih misli
kad u početku bijaše
samo svjetlo
samo osjećaj
samo mi
sa jednotom jedno
sveci budući
bez naznake svetosti
koji čekaju svoje blažene
a tako jednostavne trenutke
u kojima neće biti pitanja
u kojima neće biti aureola ili krila
tek sreća koja ne zalazi
sa suncem na obzoru
dan bez sjena
u kojem ćemo se svi stopiti
u jedno veliko sve
i postati jedan jedini život
jedna jedina velika i topla duša
koja neće gledati ni prepoznavati razlike
niti gledati vanjštinu i površinu
jer sve što je gledala prije
neće postojati više
samo čista ljubav
kao prvorođeni izvor
nastao negdje u beskraju
iza svih pogleda ljudskih
tamo negdje
gdje moj anđeo tek treba otići
dok me drži zagrljajem svojim
čvrsto i nježno


17:23 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 07.10.2018.

ZA SVE TREBA OSTAVITI KOMADIĆ NADE


slika: internet


Za sve treba ostaviti komadić nade,
bar maleni, sitni komadić
Kada nam se čini
da nam nitko neće dohvatiti ruku,
a tako malo nedostaje do vrha
gdje duša odmor traži.

Ta mrva nade čekat će
i kad mislimo da nas nitko
dočekati neće
i uvijek treba malo nade,
bar malo, da ljubav kroz nju pronađe
svoj skriveni put,
a vjera ne posustane
kad su nam sve lađe
od papira potopljene
u valovima beznađa.

Uvijek treba zrno,
malo zrno nade,
poput gorušice malo,
da jednom iz njega
u krošnji kad naraste,
ptice samilosti
gnijezda svoja sviju
u vremenima kad se čini,
da su sve pjesme utihnule,
one će pjevati.

Samo malo nade,
kada svi zagrljaji prestanu
i čovjek zaboravi da je čovjek
samo grumen nade otkrit će mu
svu zaboravljenu čovječnost
u rukama Onoga
koji grli najjače
od svih postojećih zagrljaja.

Samo malo,
mali zalogaj, mali gutljaj nade
u pustinji svijeta koji se gubi
u fatamorgani laži,
samo mali gutljaj
i oaza će otvoriti svoja vrata.
ući ćemo goli i bosi u kraljevstvo
gdje ništa nije potrebno,
osim te mrve nade
i ljubavi obavijene sa nitima vjere.

Samo malo, samo toliko malo,
a toliko često i to malo
ne možemo zadržati
pa neka nam dlanovi budu otvoreni,
jer će jednom iz kiše naše tuge i boli
pasti cvjetovi.

Samo malo treba izdržati
da jednom te cvjetove
poklonimo onima
koji dlanove ne znaju otvoriti.


11:04 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.10.2018.

OSJEČKI KESTENJARI




Da mi je proći alejom
gdje je mraz skinuo
prve požutjele listove sa grana,
a prolaznici nestrpljivo čekaju
u sumaglici večernjoj,
da čađave ruke kestenjara
poberu zadnje tople plodove
negdje sa dna rešetke
pa napune papirnati smotuljak
koji grije dlanove,
dok miris opija
i vraća vrijeme
kad smo bili djeca
i crtali po bilježnici
prve dane jeseni rane.

Da mi se vratiti na trenutak
u neko bezbrižno vrijeme
kad sam pred kinom čekala
neku dragu kino predstavu
i neku dragu toplu ruku,
zagrljaj dragog mi bića
koji me znao obradovati
baš tom toplom vrećicom
punom kestenja
raspuklih i slatkih
koje ne prestajemo jesti,
dok ne osjetimo
da su samo ljuske prazne ostale.

Jesen uvijek dotiče srce,
ali samo osječka jesen
ima svoju dušu
neponovljivu,
neodoljivu…

30.09.2018, Boyle, Irska



10:17 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 29.09.2018.

OSTAT ĆEMO NEDOREČENI





Ostat ćemo nedorečeni,
u ovom plovilu od riječi
kojeg nazivamo pjesma,
ostat ćemo nedorečeni,
jer nebo je drugačije,
zvijezde, rasute u našim dlanovima,
tek dio su spiralnih rađanja
kroz bedra boginje koja jest
u ekstazi plesnoj
s onim koji nema lica ni imena,
a kroz nas diše,
kroz nas plače
i kroz nas se smije.

Ostat ćemo nedorečeni,
jer nikad nećemo rječju dočarati
glas šume u predvečerje
prožete prhutanjem posljednjih ptica
koje traže utočište
u mračnim,
a tako mekim
poput kolijevke lelujavim granama.

Obale pješčane,
mirisi soli,
valovi divlji i nježni
u jednom ritmu,
pjena koja ostaje na oblutcima
koji se opiru povratku na dno,
možemo li pjesmom i riječima
slijediti slike duše
koja žedna ljepote upija viđeno
bez želje za glasom,
bez želje za stihom i rimom?

Da, ostat ćemo nedorečeni
pokušavajući zarobiti ljubav
izričajem koji je tek naziranje
istinske vatre,
istinskog kaosa
koji prethodi smirenju.

Možemo li priznati
našu nedorečenost,
a ipak i dalje
ostati pjesnici
koji ne odustaju
i ne zastaju
kada srce zatraži svoj mir
od svega doživljenog,
svega proživljenog?


Tanja Repinac, Lostwhitiel, 07.11.2016


09:01 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 26.09.2018.

ANATOMIJA TRENUTKA




Ne privlače me više
plavetni pejzaži
uokivreni zlatnim ljuskicama
zalutalog sunca
niti zelena prostranstva
obrasla ljudskom nedodirljivošću.

Čudno…
prije bih se utapala u takvim krajolicima
…ne…
seciram bez milosti
sve su to samo prividi
boje nisu istinske boje
i samoća praznine
tek je odraz punine nedohvaćene
našom konstantom načete svjesnosti.

Ne privlači me više okovano vrijeme
kojem sam ne tako davno
skidala okove,
neka ga zarobljenog
u agoniji vlastite iluzije o postojanju,
jer zapravo ni ono ne postoji,
samo postojim Ja,
ogrnuta tankim velom,
još tananije duše
i beskrajno svjetlo
koje me poput munje dotiče
i proniče kroz moje korijenje,
širi se kroz tlo u koje sam utisnuta
do najdubljih uzdaha prve novorođene zvijezde,
dok još ništa rođeno bilo nije.


10:57 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.09.2018.

NEBESNIKU, IZ SRCA...


Image and video hosting by TinyPic

Zarobi me, Nebesniče,
skromnošću tratinčice,
nježnošću leptira,
mekoćom probuđene ruže
umivene rosom jutarnjom.

Obuci me u hrabrost
kada malenom cvijetu
zima uskrati sunce
kada oluje počnu kidati latice ruže
i leptir se nema gdje sakriti
pod nebom skrletnim
bez ijedne žute zrake
bez ijedne dugine trake.

Učini me nevidljivom
kada oči tame
varaju moju vidljivost
i ponesi me pod krilom svojim
kao labud svoje tužno pače,
kao mačka
svoje pronađeno pokislo mače,
i daruj mi osmjeh za povratak dolje
kada se čini da nikada neće biti bolje.

Ja u suterenu tvoga svijeta
živim život kojem tek netko stepenice treba pronaći,
a ja sam ih svjesno odmaknula
da bih koračajući polako
korak po korak kroz tamu
tebe još jače zagrlila,
tebe još luđe
zavoljela...


Image and video hosting by TinyPic


18:28 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.09.2018.

KORACI DUŠE


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist SuSyLoVe

Između ranjenog ozona
i malog Božjeg bozona
po Zemlji moja duša hoda, diše,
rascvalo cvijeće miriše
pa se zaustavi, stisne
oči sklopi i tiho, tiho
do neviđenih sazviježđa vrisne,
iz teškog tijela
se otisne,
posuđujući krila
pronađene ljepote
i neizgubljene dobrote,
posuđujući ih od duše
koja želi da diše
i poleti i zamiriše...

Koračam, egzistiram,
protiv svih zakona gravitacije
levitiram i smiješim se,
pogledima začuđenim
nisam ovdje,
mada me svuda ima...

Svuda sam kao vjetar,
oko svih obavijen,
ljubavlju protkan,
dahom Božjim satkan...

Sve dodirujem
i sve milujem,
a sama neuhvatljivo i čudnovato
samujem...


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi


http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


13:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 31.08.2018.

MOLITVA BEZ RIJEČI



slika: digital art

Bez ijedne riječi
molitva može vratiti na put,
bez ijednog spomena
o licu i naličju onoga koji moli
ili onoga koji Boga voli
možda jače, možda manje,
sve je to nevažno
kada se čisto srce otvori
kroz srce djeteta u nama
i kada dozvolimo da budemo maleni
u svom trenutku svoje veličine
kada mislimo
da smo nezamislivo veliki.

Molitva ne treba knjige,
zidove, slike,
lamentacije i kalkulacije,
ona je često kraća, nego uzdah,
a tako divna
kada duši treba predah,
od svih sumorja
i svih polomljenih kompasa,
zasvijetli božanska iskra usred tame,
kad mrak našu barku
tjera na stijene,
ona je tada jača
od svih suludih zlih navijača
i nježno, sasvim nježno
vodi nas za ruku
u neku tihu i mirnu
nebesku luku...



slika: digital art


11:12 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 30.08.2018.

ŽIVOT KAO FUSNOTA



slika: digital art

Život u nizu života
je kao jedna ucrtana fusnota,
tragovi kroz pijesak
kroz daljinu neba
opaženi bljesak
po kojem slijedimo zacrtani put
i ostavljamo tragove gradeći
nove barke i nove brodove,
dok nas oluja
na obale nove ne donese
i netko nas umorne
do novog sna ponese
kad prestanemo hodati
i nemamo snage za ustati.

Život u nizu života
jedna je mala ucrtana fusnota,
a ispod nje nevidljivim slovima i ljubav
koju otkrivamo tek kada sve izgubimo
sve što smo za sebe čuvali,
a drugima nismo davali.

Život u nizu života
satkan od valova i pjene
nestaje i prestaje,
a ipak tako cjelovit
i stvaran ostaje,
jer ga pišemo
uvijek novim slovima
uz tako potrebne fusnote,
koje uvijek ostaju
i nikad se ne mijenjaju.



15:37 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 29.08.2018.

SKINI SA MENE HALJINU OD RIJEČI


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

Skini sa mene
haljinu od riječi
neka ostane na zemlji
zauvijek kao nemogućje,
da je itko više navuče na sebe,
jer tu mene najmanje ima,
a najviše tebe, dušo,
koja još nisi zašla u moje potkožje
u dubinu mojih dubina
neshvatljivo prestrašena uranjanja
i susreta koji možda
ne obećava povratak na površinu
i odmor na obali naše prividnosti.

Skini sa mene sve što pokriva
tananu opnu sjemenke biserne,
koja se suzom tek počela stvarati
zapali svojim ognjem
moje meso, kosti, krvožilje obzira
i nad mojim pepelom
zapjevaj pjesmu uskrsnuća,
dušo, duše moje,
čiji dodir još očekujem
sklupčana
u školjci bez sedefa,
koju val bez tvoje prisutnosti
nikad na obalu
izbaciti neće.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=114396

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Image and video hosting by TinyPic


11:03 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 14.08.2018.

DAJ PET, ANĐELE!



slika: digital artist

gledaš me, šutiš,
kroz moj kaledioskop
promatraš spektre previranja
i sva moja pitanja
sabireš pod svoja krila
iako i ona su oprljena od zemaljske nevjere
u tebe koji jesi na nebesima,
ali i tu gdje te mogu dotaknuti
samo jednim dodirom,
bez tijela,
samo dušom kroz dušu
ili mi se čini
ili si umoran
poput mene
od silne nakaznosti svijeta
kojeg truju pijani trovači
nazdravljajući vinom zla
likujući nad slabima, gladnima, bolesnima,
onima, koje zidom ograđuju
uredno podšišani monstrumi
naizgled uzorni građani,
a ispod kože
demoni bez srca…
svijet nije lopta,
svijet je ploča
koja se vrt vođena nekom tuđom rukom,
dok pravi Bog
drugačiju zemlju ponovo stvara
kroz svoje zjenice ljubavi
svjetlom ispunjene…
daj pet, anđele moj,
prijatelju moj,
koji pokušavaš utjeloviti svoju posebnost
ne bih li prestala plakati
i ponovo počela koračati,
nije potrebno, dragi,
znam da si tu,
samo daj pet,
jer već nazirem osmijeh na svom licu,
iako ga treba pokrenuti
kao kotačić zaustavljene ure
bez snage za dalje…



15:47 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 19.07.2018.

PROLAZNOST




Nikad mi se nije dogodilo da zaplačem,
jer moja čudesna mirisna crvena ruža
pronađena na pločniku, umire.

Pognula je glavu,
darovala me svojim opojnim mirisom i ljepotom
kao ni jedna ruža do sada.

Željela sam da njena ljepota traje vječno,
ali u ovom fizičkom svijetu
prolazna je kao i ja.

Ne plačem ja zbog te prolaznosti,
plačem što ne mogu zadržati
te magične trenutke.

Smrt je transformacija
gdje ćemo i da li ćemo se sresti
ponovo moja purpurna ruža i ja
ne znam,
ali znam da ćemo se pronaći opet.




11:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 18.07.2018.

POEMA O USKRSLOJ RUŽI





pjesma o ruži koju sam našla na pločniku






na pločnik bačena
trnjem nedodirljivim optočena
još neotvorena
poput mistične tajne
ležiš čekajući smrt
ili transformaciju
nečiju nogu da te zgazi
ili sunčev plamen
da spali tvoju nježnost
neiskazanu još

ljepoto moja
uzeh te na dlan
po cijenu krvi od tvog trnja
i zaželjeh da živiš
bar još malo
na mom stolu
baršun tvoj da poljubim
i latice tvoje
da pomilujem

čarobna noć
otvorila je tvoju čašku
jutrom soba moja
tvojim mirisom je disala

znam da nećeš vječna biti
kao ni ja
bar na ovom svijetu
al tvoja ljepota
i mekoća satena
tvoj purpur
boje moje krvi
mi se nismo slučajno
pronašle
niti je slučajnost
naš zajednički put
u neke beskrajne
procvjetane aleje
kada ćemo se opet sastati
tebe ću privinuti na srce
a ti ćeš me opet darovati
mirisom tvojim opojnim

Celbridge, 17.7.2018




08:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.06.2018.

LJEPOTA RUŽE





Ovo jutro, ovaj cijeli dan,
prislonit ću uz srce,
da se smiri uz mirise duše,
jer svačija duša je ruža,
koja će se otvoriti
kada je obasja toplina sunca,
zamirisati kada je dotaknemo
nježnije od krila leptira
pa čak i preživjeti sušu,
ako jedna jedina kap iz oka
zalije njen korijen
najviše iz oka onoga,
koji je svojom patnjom dotakne,
pokušat ću se povesti
za mirisom i ljepotom ruže...


napisano:
Wendy Tanja
21. rujna 2014.


12:03 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 26.04.2018.

MOJE DRVO ŽIVOTA



slika: digital art


Moje drvo života
umjesto lišća
ima zvijezde
korijen mu u nebu
krošnja u zemlji...

Čudno neko drvo
koje naizgled
još čudnije raste,
ali zagrljaj mu korijen jača,
a zemlja zvijezde obuhvaća...

Pa onda kad vjetrovi silni pokušaju
korijen iščupati
i drvo polomiti
zvijezde u zagrljaju probude ekstaze,
a oluje zlosutnice
postaju ruke što se maze,
postanu odjek nemira
koji se izgubio u tišini
odjek sna
koji se pojavio
konačno
u daljini.../font>

https://www.magicus.info/ostalo/poezija/moje-drvo-zivota


16:19 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 29.03.2018.

VIDEKOVE KOŠULJICE



slika: internet


moj nebeski Otac
je neumorni pletač
plete mi tople košuljice
pa me pošalje
u bijele zime zemaljske
da pravim anđele
u snijegu

volim tu igru
iako mi snijeg
uvijek zađe za vrat
meni ne smeta
pa se onda pojavi
neki Videk
smrznutog srca
bez košuljice
ja mu poklonim svoju
i šutke
po tko zna koji put
odlazim smrznita
k Ocu
a on se nasmije
zagrli me
i obuče mi
novu toplu košuljicu
čak sa kapuljačom

nikako da shvatim
da će on uvijek biti isti
drag i nasmijan
ma koliko košuljica izgubila
ili poklonila


20:12 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 27.03.2018.

ČUDAN SAM JA NEKI PJESNIK



slika: digital art


čudan sam ja neki pjesnik
zapet i raspet
koji korača sam i nag
bez ičega na sebi

sve sam izgubila
zadnju mrvicu duše
posljednji gutljaj srca
a kaput radosti
izjeli mi gladni
ljudomoljci

ma, čudan sam ja neki pjesnik
trebala bih nositi šešir
ispijati ljute uz cigaretu
za nekim prljavim šankom
i raspredati duboke plačne filozofije
o smislu i besmislu života
i ljubavi, a ja?

u tišini dok ispirem suđe
stvaram zvijezde
vodim djecu i ljubav
kroz život i u životu

čudan sam ja neki pjesnik
imam sve
a nemam ništa
tek jednu malenu iskru
u nečijem oku
tek jedan dragocjeni
sačuvani osmjeh
tek komadiće snova
koje mjesto zemlje
gazim u cipelama


20:35 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 22.03.2018.

AD ACTA



slika: digital art


Tjelesne trivijalnosti
u osami onih
koji pokušavaju pronaći balans,
smisao besmisla
i porive beštija bez duše,
animalizam bez anime
čisto sirovo stanje
bez ijedne mrve ljubavi,
bilo kakve...

Takvi prođu kroz portal mog svemira
i ulete nepozvani
sa željom da sve poremete,
kaos im je jedini način životarenja,
dok traže suživot sa mnom,
a ledena robotika
pokreće njihova srca, riječi...

Nisam Gospodin iz evanđelja
i ne mogu i da hoću
reći im da me slijede,
jer svaka stepenica
ruši se iza mene,
dok se penjem
ka zlatno plavom nepovratu...

Tako je kako jest,
samilost ne gubim,
ali ni ja se ne mogu vratiti natrag
dokučiti ih,
njihovo bešćutno trovanje i sakaćenje
svega lijepog, onog iskonskog, božanskog
koje bi ih trebalo pokretati...

Uživanje u ubijanju nevinih života,
gaženje i plazenje po blatu ovisnosti
i turbulentnim trenucima
kratkotrajnog zadovoljstva,
sve to tek krajičkom oka posmatram,
dok koračam svjesna
svih tih žalosnih
nesvjesnosti...

Celbridge, 22.3. 2018


11:24 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 11.02.2018.

VAGONI BEZ POGLEDA


Image and video hosting by TinyPic

Sve manje čeznem za ulaskom u vlakove,
koji me odvode u beskraj
mojih sanjanih stanica,
a sve više želim sve stvarnosti.

Sve više želim koračati,
svojim stopama prolaziti kroz tunele
i svojim očima bez pogleda
kroz prozor vagona gledati rubove litica
i zapjenjene valove,
koji me dozivaju
kad vrelina dana postane nesnosna...

Sve manje želim zagrljaj tuge,
jer svaki vlak me uvijek odvede
do sastanka i do rastanka...

Da li itko može shvatiti
varljivost neispunjenih želja
i pokušati živjeti san
bez ijedne stvorene želje?

Sve su to putovanja
opterećena riječima obećanja,
a riječi mirišu na iluziju nepovrata,
sve manje želim tugu,
sve više zaborav,
a borba protiv baš tog zaborava,
glavni je neprijatelj
konstantne radosti.


17:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 11.01.2018.

INTIMA DEI


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Koliko cirkuskih euforija,
pljeska ispod pulta,
onih, koji se skriveno smiju
svim mojim razapetostima,
jer Bog mora šutjeti
kad ga svojim bahatostima tlače,
Bog mora stisnuti zube
kada ga raščlanjuju, kloniraju,
mijenjaju mu obličje,
oblače u neke svoje trendove
brižno vodeći računa,
da se make up ne rastopi
pod prvim naletom suze pokajnice.

Ne pitajte me
koliko puta sam smio odmoriti
od svih vaših somnabulija,
od svih uplitanja
u vaše mreže laži
koje sam rasplitao,
a nove su se stvarale
prije, nego bih stare nestale.

Često, tako često sam
među vama šetao,
doticao toplim dahom
vaša pothlađena srca
i zalogaj po zalogaj
hranio vaše anoreksične duše
pokušavajući vam utoliti glad za ljubavlju,
uliti želju za milosrđem,
a često bez odjeka.

Kakav sam ja to,
nesavršen i nedorečen,
gospodar bez ijednog podanika,
maestro bez orkestra
i usamljenik bez pravog puta?

Čekam da me oslobodite
svega što nisam ja
i zagrlim vas u konačištu
gdje želje prestaju
i vaš prvi udah istine
krikom započne život bez kraja.

A do tada, pustite,
da počinem trenutak prije bljeska
u metrou užurbanosti tek toliko,
da vrijeme zaustavim
i uspavam netopire
bijesne zbog nadolazeće spoznaje,
da vječnost ima drugačije ime
i drugačiji smisao.


09:55 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 31.12.2017.

ČESTITKA ZA NOVU 2018. GODINU



Neka vam je sretna i berićetna nova 2018. godina.

Bila vam srca puna samilosti i ljubavi za sve kojima ljubavi treba, a duše neka su vam pune poleta i dobre energije.

Opraštajte, ljubite, budite strpljivi sa sobom i drugima, a posebno sa onima koji vam žele nauditi, sjetite se: oni su samo ranjeni i bježe od svakog pokušaja prisnosti.

Svi smo mi Božja djeca i u njegovim očima, svi zaslužujemo jednaku količinu ljubavi, zato pokušajmo i mi tako djelovati i život će dobiti puno svjetliju i jasniju boju.

Čuvali nas anđeli i vodili na svakom budućem koraku, posebno Arhanđeo Mihael, njemu predajem Novu godinu pod njegovo okrilje.

Neka bude Svjetlo i puno manje ratova i sukoba, nego u prošloj godini, kad se ide Božjim tragovima, uvijek ima nade da će dobro pobijediti.

puno sreće svima želi Tanja


12:53 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 29.12.2017.

U KONAČNICI



slika: internet

U konačnici,
venut ću u nekoj ubožnici
za siromašne duhom
previše snova u ovom svijetu klaunova
teška sam socijala
svoje komadiće zlata
na buvljaku izlažem,
ali u modi je umjetno zlato i lažni sjaj
pa stanem uz cestu i gledam:
prolaze autići veliki i maleni
koje čudno voze
odsutni i skroz naskroz budni ljudi,
(bitno je imati).

Odlazim pred teatar
gdje bi snovi trebali proći,
ali zatvaram oči,
jer me zasljepljuju blještave
večernje toalete
i tako bitne etikete.

Prikazuje se "Krabuljni ples"
maske i maskice
pomade i kremice
venecijanski ustajalo more
miriši na trule obzire
gondolijeri nemaju posla,
romantičari izumiru,
jer bitno je biti,
a to ne paše u moje sheme
i moje dileme.

Uspinjem se na snježni vrh
tražeći samoću,
ali ni tu ne nalazim što hoću,
zaprašiše me snijegom
ski frajeri i damice
punih želudaca tople sarmice.

Bitno je biti in,
na vrhu nekog svijeta,
a ja tražim posljednji mrazovac snova
što negdje skriven cvjeta
i još nešto tražim:
iglu sa toliko velikom ušicom
da kroz nju deva može proći.

Svi kažu-"Ne sanjaj, to ne može.",
a ja tiho šapnem:
"Pronađi ti, ako ja ne uspijem,
dobri Bože..."


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/u-konacnici


09:59 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 28.12.2017.

TREBA MI JEDAN ANĐEO



slika: digital artist

Treba mi jedan anđeo sasvim mali
onako, da mi stane u najmanji kutak duše
kada je breme preteško i tuge pregoleme,
kada se svi stvoreni svjetovi ruše
kada na stijeni stojim ogoljena i sama
okružena ludim vjetrom
koji nemilice u mene puše.

Trebam jednog anđela sasvim malenog,
čak i bez krila,
samo da me zagrli dahom i šapne
gdje sve nisam bila,
a zastala sam
na onome gdje ne bih trebala biti,
prestala na tren sanjariti,
ljubav uredno spremila
u najdublji pretinac srca
i sada koračam onako hrabro
koracima vojnika bez vjere
u čudesni završetak rata
koji je odavno, zapravo, prestao,
jer odavno je svaki trag vojevanja nestao.

Trebam jednog anđela onako sićušnog,
a tako milog koji će me uvijek povući za skute
kada počnem brojati sat i minute,
jer vrijeme me steže i veže,
a zapravo ono ne postoji,
već samo vječnost koja se otvara
koja se nudi u predvorju raja,
u smiraju beskraja.

Treba mi mi maleni anđeo,
a zapravo tek sad vidim
da je on tu,
nikad me napustio nije,
nikad me zaboravio,
nikad ostavio
i tek sad kada ne tražim
velika krila i zlatne odore,
anđeo me grli,
anđeo me voli
u predvorju raja
u smiraju beskraja.


....pjesma..sad stvorena..nakon dugih mjeseci poetske šutnje...


11:07 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 27.12.2017.

VJERUJEM U SVOJ LET


Image and video hosting by TinyPic

Vjerujem u svoj let,
o, koliko čvrsto vjerujem,
iako su mi krila natopljena
rosom novorođenog jutra
tek oslobođene gusjenice
koja leptirom postade.

Vjerujem,
o, koliko čvrsto vjerujem,
dok nebo sivim bojama plače
i svakidašnjim potezima kista
zaboravlja cvijeću dodati
malo duše,
ljudima malo radosti,
vodama bistrine,
šumama mirisa,
vjetrovima blagosti.

O, da..,
vjerujem, da mogu poletjeti
takva kakva jesam,
prozirna poput kristala,
dok će prvi odsjaj sunca
kroz mene vratiti ono
čega je naizgled nestalo
u ovom svijetu koji čeka
svoju prvu premijeru
istinskog sna.

Vjerujem, da ću poletjeti
iako sam tek otvorila oči,
jer ne sputava me težina tijela
ni dodir tamne noći,
ja iz svoje čahure
dušu oslobađam
i nebo kroz sebe
za druge porađam.

Vjerujem u sebe
i vjerujem u tebe,
ti, koji tek nazireš kroz maglu
tračak ljepote,
vjerujem, da ćeš kao i ja
imati snage
bol i nemoć pobijediti
i krila poput orla,
a meka poput anđeoskih
jednom širom raširiti...


17:35 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 14.12.2017.

SVI ME TO PITAJU


slika: Josephine Wall

Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira, tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.

Kada nas još najviše ima?

Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitoga leta, ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe, svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let i kada shvatimo, da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu, shvatit ćemo da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak, tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim, ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati, koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se svemir ponovo pokrenuti.

U trenutku, kad smo sebe zaboravili,
On je zašutio,
u trenutku, kad smo sebe zavoljeli,
On se ponovo u nama rodio.


09:23 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 08.12.2017.

TRI STVARI



Postoje tri stvari,
pored kojih ne mogu proći
i zatvoriti oči:

uplakano dijete...




ispruženi dlan...



i ranjeno srce...



Postoje tri stvari
nad kojima
zatvaram oči
i prolazim
ne pokušavajući otvoriti
sljepilo koje
samo milost Vječnoga
može izliječiti,
a to su:

Praznoća uma
koji sam sebe bestidno
zavarava maskom svemogućnosti...




i zabranjuje pomisao
da dijete
smije ostati dijete...




da ruke koje trebaju
pružiti samo nježnost,
trebaju biti pretvorene
u zamah nezamislive
rotirajuće igre stvarnosti
koja sa istinskom ljubavlju
nikad dodir neće imati...



da bahatost srca
koje za bol ne zna,
pobijedi milosrđe srca
koje ozdravljeno,
bol drugog srca razumije...


Postoje tri stvari
koje mudrost duše
želi spojiti u jedno:
dubinu ljubavi neba...




ljepotu dječjeg srca...



i svetost ruku
kad se sklope u molitvu...




Kakve god riječi bile,
makar uzdahom izrečene,
netko će čuti,
Onaj, koji tisuću imena ima
i nema nijedno ime,
Onaj koji me sad,
u ovom trenutku ljubi i gleda,
a ja ga samo nazirem
iza velova postojanja...




https://www.magicus.info/ostalo/price/tri-stvari


15:11 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 07.12.2017.

KAD SE PRONAĐEMO NA RUBU KAJANJA


Image and video hosting by TinyPic

Kad se zaustavimo
na rubu kajanja,
i pregledamo sve slike
naših sačuvanih trenutaka
u kojima nismo zaplakali
kad je trebalo,
nego nastavili spavati,
u kojima nismo zagrlili kad je trebalo,
jer nismo imali vremena
za samilost,
u kojima smo samo svoje dvorište duše uređivali
i zatvarali vrata susjedu
onom malom,
onom prljavom,
onom tamo koji ništa nema,
nego broji zvijezde i ciganči malo ljubavi,
trenutke u kojima smo tijelo svoje na neki oltar
samoljublja stavljali
optočili zidove sebe ogledalima
i ljubovali sa slikom vlastitom,
dok je duša u zapećku ćutila tugu,
ako se zaustavimo na tom rubu kajanja,
krenimo dalje..

Poletjeti u ambis ispod sebe
i bez straha razbiti se na kamenje samo-obzira,
nije li to početak nečeg novog?

Srce glinene ptice
tek tada će
slobodom zakucati.


Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”

- Rumi

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


Image and video hosting by TinyPic


09:44 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 02.12.2017.

SMRT NA DOPUSTU



slika: internet

Evo, konačno mi se smilovao šef
i već sam mislila da je blef,
samo radim i radim
i nitko me ne pita mogu li,
kako mi je,
imam li ja dušu
ili su to sve
prazne utopije
pa od mene naprave veliki BU
nedodirljivu temu i tabu,
a ja zapravo sve to nisam,
tek dragi pratioc na putu,
kojim koračate sami vi
i slatka sam i lijepa
i nemam ovo
što vidite da imam.

Zapravo, ja sam ta obala
od koje počinje
tek buđenje života novog
i tek kad dođete
do spoznanja ovog,
osmijeh će vam
zasjati kao moj
i sve ćete shvatiti
i nećete se plašiti.


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/smrt-na-dopustu


11:09 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 22.11.2017.

TANKOM LINIJOM DUŠE



slika: internet

u vrtu tvoga života
pod lišćem suhim
ti me zamrlu nađe
prekrivenu
bezbrojnim obzirima
i suhom zemljom
nametnutih okvira

ne oživljavaj me poljupcem
i ne dodiruj moje srce rukama
da ga pokreneš
zabij u njega
iglu adrenalina tvoje duše
reanimiraj me sobom
da svaka stanica
u meni vrisne tvoje ime
kad oživljena
u oku tvome
pogledom
svoju viziju
prepoznam..


15:09 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 16.11.2017.

ŽAR-PTICA



slika: internet

ptico plamena,
žar ptico,
ptico moje čudnovate duše,
na dlanu mom, zgrčena drhtiš,
i šutiš…

tko je zatomio
tvoj vječni pjev
i plamen vratio
u krletku
moga tijela?

prerano si poletjela,
zaplamtjela
drugu dušu obasjala…

ovo vrijeme
nije vrijeme plamena,
nego vrijeme kamena,+
i ništa svojom vatrom
upaliti nećeš…

kameno srce,
kamena tijela,
kamena grana,
kameni cvijet,
kamen je
cijeli ovaj
nesretni svijet...

nisi me pitala,
samo strasno poletjela
i tužna natrag
na dlan mi sletjela…


11:20 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.