nedjelja, 31.03.2019.

POSLIJE ODLASKA



slika: internet

neki ljudi
žurno napuste život,
ostavljajući nedovršene sonete
ili neoskvrnjene slikarske palete
govoreći da ima vremena,
a vrijeme se troši nemilice,
razbacuje i ne štedi
za neke nove pothvate,
jer kao što sve prolazi
tako i bitke za sutra,
ali na kraju
sve gubi svoju boju
i sve blijedi

izlazimo iz tijela žurno
i ne pospremimo kuću
prije putovanja,
a ne znamo,
da se ne vraćamo više
na istu stanicu,
na isto mjesto
i činimo tu grešku
tako svjesno
i tako često

duša nam šapće
o istini koja ne boli,
da je sve zapravo vječno
i ništa osim ljubavi
vječno nije,
tek pravi život iza ovoga
skučenoga trajanja čeka
i nada senašoj sreći
u prividnom besmislu,
našoj vjeri,
u tako jasnom i objavljenom smislu,
tek da otvorimo oči duha
i pratimo tok onoga koji jest
i uvijek će biti
na stazi izvan napuštene kuće
čekajući našu odvažnost,
da se otisnemo
sami od sebe
i shvatimo poantu odlaska
bez ponovnog dolaska.


Boyle, Ireland, 30.03.2019.


09:23 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 08.03.2019.

RIJEKOM PLOVEĆI



slika: internet

Valovima i virovima rijeke
prepustila se moja duša bez straha,
jer rijeka je mati,
rijeka je krv majke Zemlje
njene vene izbrazdane,
plavetne, zelene, mistične i tajnovite,
njena dubina i zagrljaj.

Ah, dva puta me skoro nepovratno uzela
(valjda je mislila da nimfama treba sestrica),
a ja je opet ljubim
gledajući struju koja nosi i divlja je,
ali i draga kada se rađa
kao maleni izvor.

Rijeka bez povratka,
rijeka gdje lađar nosi duše
na drugu stranu,
rijeka koja zna svakoga po imenu,
čudesna rijeka koja razara i obnavlja
koja nije samo zemaljska.

Rijeke ljubavi,
rijeke mržnje,
rijeke suza,
rijeke bola,
rijeke gorčine,
ali i rijeke radosti
sve prolazi, protiče i otiče,
mi jesmo oni koji uvijek obalu dosegnu
u drugoj sferi i drugom svemiru možda,
obogaćeni spoznajom, da smo vječni
u svojoj želji da se spojimo s oceanom,
možda se i izgubiti u njemu,
ali zapravo pronaći ćemo se
u Bogu koji nas voli više,
nego što mislimo,
nezamislivo više,
nego što možemo shvatiti
našim ljudskim postojanjem.


Image and video hosting by TinyPic


12:45 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 26.02.2019.

SANJATI



slika: internet


Noa gradi arku od snova
još uvijek odjekuje podrugljivi smijeh s ulica
iza leđa
sa drveća
gdje čuče ptice rugalice
bez krila da polete
samo noge imaju da po tlu hodaju
i glave
da osmjeh namještaju

Sanjati
sanjati
sanjati...
voda već huči u daljini
a oni u džepu
traže skalpele
ne bi li arku
bar izvana izrezali
unakazili svojom sigurnošću
i njihovim svijetom
koji samo meso i kosti poštuje
uz naučene verse o ljubavi
koju koriste
kao paravan
u sebi su
ljuske bez glasa života
koštice bez klice
natmureni oblaci
koji kišu ne donose
nego suncu kradu sjaj..

Sanjati
budan snove čuvati
očima otvorenim poput nebeskog vrtloga
koji se širi sve jače
od ljubavi
koja ne viče
nego plače..

Sanjati
sanjati
sanjati...

Noa ne zatvara još vrata
sve što je trebalo
u arku se sakrilo
a on još dograđuje
uređuje
i nasmijane žderače snova
doziva
bez straha
sanjati
sanjati
sanjati...
jednom će voda donijeti tišinu
i poslije tišine
dugu

Tko će još preostati
od onih
koje tišina zarobi
u dubinu bez povratka

Sanjati
sanjati
sanjati...

Poslije kraja
opet će se smijeh poroditi
iz grla djeteta
iz kljuna golubice
iz srca Duha
iz krila Majke
iz dlana
Oca...


Image and video hosting by TinyPic


16:06 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 23.02.2019.

NE SAD



slika: internet


uvijek nešto odlažemo,
razlažemo,
kad treba povući uzde
i zaustaviti divlji kas utrke
sa životom
ne sad,
poslije ću,
neka me atovi sudbine nose,
preživjet ću..

kada se sklupčaš
u toploj sigurnoj sobi
uspavanih vjeđa,
dok ti netko gladan, žedan, smrznut,
kuca na vrata,
ti promrmrljaš:
'ne sad..'

kada trebaš imati svoj stav,
a netko te tlači, gazi,pljuje,
ranjava ti srce i dušu,
ti cviliš sakriven,
da te nitko ne vidi
i krojiš u mislima plan
kako to izvesti,
a ipak izgovaraš tiho
'ne sad, ne sad..'

kada vidiš pruženu ruku,
i bez obzira što vrijeme neće teći
tvojom rijekom kako želiš,
ti odbijaš: 'o , ne...
ne sad'...

i konačno,
kada gospođa elegantna
u svom crnom habitu
želi da te povede,
ti opet progovaraš,
'ne sad, gospođo,
toliko toga imam za učiniti...',
ali gospođa učtivo odgovara:
'cijeli život si imao vremena,
ali sad...
da, baš sad
ne možeš odgoditi….'


Image and video hosting by TinyPic


08:38 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 08.02.2019.

ET LUX PERPETUA



slika: internet


U bljesku sažetom,
u kriku rađanja Vječnog od Vječne,
kroz maternicu svetu
potekao je plavetni nektar
koji svemir puni okusom,
slatkim bezvremenim okusom
koji dušu jedini uzdići i nahraniti može.

O, vulve lotosove, tisuću i jedna
u jednom trenutku se pokreće
kada Svemoćni sebe predaje
u spiralni dodir tisuću i jednog poljupca.

O, Jedno,u jednom spojeno dvoje
vječna ljubav od strasti
vječnog rađanja satkana
neka bude svjetlo, snaga, čistoća,
ljubav savršena od savršenijeg.

Mi smo djeca te Ljubavi
koja će novu dimenziju ljubavi otvoriti
još snažniju, čišću i veću,
neka bude i pobijedi sve
što se ljubavlju ne zove.


10:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 07.02.2019.

NA KLACKALICI JOŠ UVIJEK NAS DVOJE




Na klackalici
još uvijek nas dvoje
dva blažena djeteta
prije posvećenja,
a ti bi dolje
dolje...
dolje...

Ako siđeš prije vremena,
odletjet ću prvo nebu u oblake
pa se razbiti o tlo
i boljet će
i sakupljat će me
kao bezbrojno puno puta.

Pogledaj me u oči,
dok se ljuljaš još sa mnom
nisu to oči koje su te tek sada pogledale
niti oči koje su nekim poznatim suzama
radi tebe plakale,
ali bi možda mogle.

Djeca smo oboje
jedno više, jedno manje
i čemu transparent
na zidu tvoga srca
o veličini odraslosti?

Pogledaj, iste haljine nosimo
od prapostanka sašivene za nas
mali redovnici djeca
koja trebaju naučiti
da ostanu djeca,
a ti bi dolje s ove klackalice života.

Pogledaj, pogledaj prije, nego odletim
pa se na zemlju vratim:
neću se ipak razbiti
pijesak i cvijeće
koje će biti zaliveno
daždom moje nade
čekat će i dočekati
moja stopala
i opet negdje ću se igrati sama
(sa tobom je ljepše)
očarana prolaznošću pijeska
koji sipi u uri vremena
i mirisom malih karanfila
koje je netko za tebe nabrao.


21:01 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 03.02.2019.

ODOLIJEVAM




Poput starog napuštenog svjetionika
valovima, suncu, vjetru, soli
koja pokušava nagristi
tkivo moga svjetla,
odolijevam
poput staroga hrasta
kojeg žele posjeći,
jer tek tu i tamo
zazeleni proljećem
koja grančica.

Odolijevam
svim pitomostima
koje otvoreno nude sve,
a lanac skrivaju
i ključ od kaveza,
jer pitomi ljudi
znaju biti gori
od nepripitomljenih vukova.

Odolijevam
svim silnim zimama
nulama ispod nule
ledom okovanim osmjesima
i hladomi stisku ruku,
dok srce kuca u nekome
tražeći toplinu
kroz moje oči
okovane injem.

Odolijevam,
jer moja duša zna
prolaznost svih himera i gorgona,
svih ja pa ti,
jer svjetionik gnijezdi ptice i tinja,
dok magla skriva hridi,
hrast će jednom
vatru iskonsku pružiti,
a ljudi i vukovi
pomiriti se
u vapaju za slobodom.

Odolijevam,
jer shvaćam
neke često neshvatljive
i nesvarive stvari
koje tek po zalogaj
neki mogu progutati.

Odolijevam,
jer znam da proljeće čeka
u nekoj drugoj dimenziji
gdje sam već bila,
gdje sam se rodila
i gdje ću ponovo otići
kada sve postane
tanka linija
na monitoru života.

Boyle, Ireland, 03.02.2019


13:41 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 27.01.2019.

VIA DOLOROSA


slika: internet

ponekad zbunjena
otvorenim mogućnostima
veličinama i manjinama
koračam nekim krivudavim,
ali sigurnim putem
koji će me odvesti
u predjele bez slijepih ulica,
bez ljudi koji vide sve,
a hodaju kao slijepci,
jer nemaju otvorene oči duše

da, kada stignem tamo
gdje ćemo srcem govoriti
jasno videći bez ijedne riječi,
tek tada ću shvatiti,
da su sva moja traženja
uvijek imala svrhu prihvatiti
vlastitu sumnju i zbunjenost
kao igru koja je zapravo
prikrivena slika učitelja ljubavi
u svemu i kroz sve..

Boyle, Ireland 26.1.2019


14:20 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 26.01.2019.

ŠTO SI TI MOJE



slika: internet

Ti si moje
toplo u grudima,
ono neobjašnjivo
što se ne može objasniti ljudima
moj spiralni vir
kojem jedino tebi dopuštam
da me uvuče i ponese,
moj slatki nemir
koji nikad prestati neće,
moje plavo,
moje zlatno,
moje nebo,
moj san,
moja noć zvjezdana
i moj vječni dan.

Ma, da ne nabrajam više
u svemu mojem
ti si sve,
moja mala točka na ''i''
koja je moj život
okrenula vječnosti.

Nije to ljubav,
to je ono
što pod kožom duše diše,
to je dah života
jači od smrti
i sve oko čega se
svemir vrti,
božanski ples
koji zagrljene drži
tebe i mene,
iznad svakog sjećanja
i svake uspomene.


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/sto-si-ti-moje


19:09 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 10.01.2019.

i kad pjesma utihne ...




I kad pjesma utihne,
koraci se težinom zime zaustave,
ja ću pjevati iz dubine duše
malenom iskrom svoje nade
vođena čežnjom,
da pokrenem zaustavljenu vječnost
i zaplešem ples radosti
sa svima koji će pjevati sa mnom.






I kad se čini
da ne postoje više glasovi
i privid kraja pokaže svoje ozbiljno lice,
ja ću opet pjevati
onako čarobno, smijehom,
koji mi neki maleni putnik anđeoski ostavi
na prozoru zaleđenom
tek da se sjetim,
da se ne predajem
kada se sve preda oko mene
okovima tuge
ili besmislu nedorečenosti.




I kad se svi konjići djetinjstva
zaustave na vrtuljku
izgubivši ritam,
a barke na snijegu začuđene
prestanu svoj njihaj,
ja ću opet pronaći put,
da budem dijete
igrajući se sačuvanim trenucima
iz nekih zlatnih pretinaca izvađenih
i zapjevati...






https://www.magicus.info/ostalo/poezija/i-kad-pjesma-utihne


17:38 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 08.01.2019.

ODRASTANJE



slika: digital art

Spakirat ću ponovo
u dva kovčega
sve što imam svoje
i baš neću nositi
ništa što je tvoje!

Moj put je samo moj
i nemoj mi soliti i pametovati,
bacati mrvice ili kamenčiće iza mene,
da se ne izgubim
i pronađem svoj put ka natrag,
ja idem samo naprijed
pa makar padala,
noge i srce mi lomili,
moj put je samo moj put,
a ti me samo možeš gledati
tu i tamo koju riječ prozboriti.

I kad tjeram po svom,
neću se obazirati
jesi li mi majka, prijatelj, brat,
briga me,
tvoja suza nespokoja
samo me ometa u koracima,
jer moj put je samo moj,
iako nećeš nikad shvatiti
koliko te beskrajno volim u tišini
kada me ne gledaš,
slažem moje kockice
svih tvojih ponuđenih mogućnosti,
ali ne želim da to vidiš,
jer će me možda pokolebati
tvoja suza ili jecaj
zbog mojih rana.

Ne ljuti se,
jednom ću ti otvoriti
sve stranice ljubavi
koje sam napisala za tebe ili nisam
a koje čuvam u srcu,
zato me pusti samo,
da sama koračam,
jer moj put
je samo moj.


http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/


10:50 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 06.01.2019.

NE GUBI SEBE



slika: digital art

Nikad ne izgubiti sebe,
iako su veličine iznad, ispod i oko tebe,
nikad ne izgubiti sebe,
jer tvoja krila su uvijek bila
ono što su bila,
krila vrapca, ptice lastavice
ili anđelova slika, svejedno,
ti ih imaš uvijek spremna za let
iznad i ispod svih koji zaboravljaju,
da letjeti mogu i od vlastite težine
mrmoreći padaju s nogu.

Nikad ne izgubiti sebe,
makar se čini da osmijeh tone u mrak
i duša nikad neće dosegnuti
svjetla nježni trak..

Nikad ne izgubiti sebe,
iako od hladnoće drugih
srce se stisne
i od leda zazebe
tražeći žar da vatra opet zaplamti,
jer milosrđa više nema
niti onog toplog stiska,
zagrljaja bez kraja
sa daškom neba i s okusom raja.

Ne, neću izgubiti sebe,
iako zaboravljam na trenutke
tko sam, što sam gdje sam,
s kim sam.

Možda je to i put,
onaj zlatni popločan odgovorima bez pitanja
kojim jedino možemo krenuti
čekajući drugačija čista svitanja.


pjesma je iz moje 1. zbirke poezije LANTERNA MOJE DUŠE”

Image and video hosting by TinyPic
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


16:51 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 25.12.2018.

TRENUCI BESKONAČJA I LJEPOTA U OKU


Image and video hosting by TinyPic


Postoje trenuci beskonačja, u prividnosti ovoga svijeta. Zatečeni ljepotom u oku onih koji se zaustavljaju i kradu te djeliće života, da bi ih nekom ostavili tek kao podsjetnik, da smo stvoreni za nešto više, a ne samo za puko preživljavanje, bez doživljavanja, bez ijednog trenutka smiraja uma preplavljenog valovima tople ljubavi nebeske.

Postoje obični, a tako vječni ljudski trenuci kada zaboravljamo na led i snjegove hladne oko nas, toliko zaboravimo, da ih i ne osjetimo, opčinjeni nježnošću, koja nas začara nepovratno, postoje trenuci kada zaboravljamo tko smo i gdje smo, oni blaženi trenuci kada se izjednačavamo sa svima oko nas, uronimo u jednotu stvorenu da to i ostane, vraćamo se tada u "skaške", bajke koje su nam davno ispričali i naši koraci, iako na trenutak teški, pronađu svoje svjetlo na proplanku.

Postoji i jedno savršeno putovanje, mi smo u vlaku, ali prepuni razmišljanja zaboravljamo na čaroliju pejzaža oko nas, ponekad čak zaboravimo i na cilj putovanja. Vlak je naša duša koja nam pokazuje prelijepe obzore šapće, da otvorimo oči, međutim, ponekad dođemo do zadnje stanice, a da ni ne ustanemo sa sjedišta, prespavamo život i tako uspavani ponovo uđemo u novi vlak, dok se konačno ne probudimo udarivši se "po čelu", zato, treba putovati širom otvorenih očiju. Krajolici koji su u magli, zablistat će obasjani jutarnjim dodirom sunca, a mi ćemo zamoliti dušu, da zaustavi na tren putovanje i trenutke ljepote ne bismo li ih sačuvali za neki čarobni album kojeg ćemo nositi sa sobom.

Postoje ti trenuci zanosa, ali i bezbrižnosti koji se čine tako obični, a zapravo su neponovljivi i događaju se samo jednom i prolete pored nas čekajući, da ih uhvatimo, a mi ih često i ne primjećujemo pa zato naše putovanje nije okrenuto samo zadnjoj stanici, nego i svim slikama koje prolaze pored nas ponekad nepovratno.


13:03 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 19.12.2018.

SLIJEDIM SVOJU ZVIJEZDU



slika: digital art

Slijedim svoju zvijezdu,
svoju sićušnu, malenu zvijezdu,
dok drugi sa Danicom ljubuju,
o Vegi sanjaju,
s Orionom ratuju
i bezbrojna zviježđa
u atlase zarobljavaju,
ja i dalje mojoj zvijezdi
ne dajem ime,
jer ona ima sve
neimenovano od ljepote u sebi,
sve čudesne boje nježnosti,
sve rastrošne igre velikodušnosti
koju zahvaćam kada od surovosti
škrtog svijeta ožednim.

Moja malena zvijezda
od mekog narančastog sutona satkana,
svih neizrecivih plavih oblaka
i zlatne prašine
koja kroz dlanove prolazi
i gradi dvorac od snova
tamo gdje ljubav ne prestaje.

Moja zvijezda
i dalje sjaji u mojim očima
makar ljudi, blato
i mrak prije zore
zamaglili njeno svjetlo,
ona ne nestaje,
ona ne prestaje,
slijedi moju nadu i vjeru
u vlastitu savršenost nesavršenosti
koja tek nazire
pravi smisao vječnosti.




14:23 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 18.12.2018.

Stairways to..?



slika: digital art

Postoje stepenice
obrasle mahovinom, blatom,
izlizane i okrnjene
ka nekoj stvarnosti
koju želimo dostići i postići,
a uporno se guramo,
da budemo prvi na vrhu
na kojem nas ne čeka ono
čemu smo se nadali
i ono zbog čega smo padali,
jer tisuće očajnika
zaobilazimo pogledom
... sami su krivi...
meni karma sasvim dobra.

Ratovi progone neke tamo
po poljima blatnim,
ostaju bačene jabuke i kruh,
dok se mi penjemo nekim stepenicama
zahvalni što nije nitko ispred nas,
dok iza nas moćnici sabijaju redove,
odvoze nemoćnike u bespuće vakuuma i krvi
gdje zadnja kap čovječnosti
nestaje u vrelini opstanka
gdje ne postoji ti i ja,
nego samo ogromni JA
koji ne može doseći
ni prvu stepenicu,
jer ogromni Ti
zaustavlja svojim tijelom
bez duše sve korake
koji traže tvoju ruku,
makar tvoj uzdah.

Netko u muci pravi nove stepenice,
ali ne prema tamo negdje gore,
prave ih prema dolje,
jer slute da je podzemlje
milostivije od nadzemlja.

I jest…

Prljave i znojne ruke,
neki skriveni izvor oprat će
u trenutku sjedinjenja
i zaboraviti sve
što je potaklo tugu
i bacilo ih zaborav sebe.

Negdje dolje ispod svega
preživjet će se konačna apokalipsa
svijeta bez srca i rodit će se
čisto dijete skriveno
od noža i mača, vatre i vode.

Netko je napisao,
da je to dijete rođeno
tisuću ljeta prije,
ali ne ono dijete,
ovo je dijete naša nova duša
duša svih duša
u jaslama Svjetla uspavana
spremna za nova svitanja..


17:05 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 01.12.2018.

U TRENUTKU VELIKOG RASTANKA


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

U trenutku velikog rastanka
kada poljubim Sunce
i pomilujem Mjesec
u trenutku čudesnom
kada se budem opraštala od ovoga sada
i rastapala se u prasku
svijajući se opet u sebe
postajući zvijezda,
netko će dozvati moje ime
glasom umilnim,
a tako snažnim,
da će svemir za trenutak zastati
i prestati disati.

Netko će me sakupiti
željeno
kao dijete razbacane špekule po travi
i u dlanu me ponijeti
vjerujući u moj život
bez početka i kraja
koji će biti više od bajke,
manje od sna,
koji će negdje smirenim tokovima
spojiti izvor sa oceanom
bez povratka u jučer
bez dodira
uvijek očekivanog sutra.

Bit će to blaženo Sada
u kolijevci koju će ljubav njihati,
a duša zavoljeti,
sa tek kojom mrvom sjećanja
i poljupcem
koji će oživjeti bajku
bez kraja i početka.


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”

- Rumi


Image and video hosting by TinyPic


20:39 | Komentari (5) | Print | ^ |

srijeda, 28.11.2018.

VAGONI BEZ POGLEDA


Image and video hosting by TinyPic

Sve manje čeznem za ulaskom u vlakove,
koji me odvode u beskraj
mojih sanjanih stanica,
a sve više želim sve stvarnosti.

Sve više želim koračati,
svojim stopama prolaziti kroz tunele
i svojim očima bez pogleda
kroz prozor vagona gledati rubove litica
i zapjenjene valove,
koji me dozivaju
kad vrelina dana postane nesnosna...

Sve manje želim zagrljaj tuge,
jer svaki vlak me uvijek odvede
do sastanka i do rastanka...

Da li itko može shvatiti
varljivost neispunjenih želja
i pokušati živjeti san
bez ijedne stvorene želje?

Sve su to putovanja
opterećena riječima obećanja...

Riječi mirišu na iluziju nepovrata...
sve manje želim tugu,
sve više zaborav,
a borba protiv baš tog zaborava,
glavni je neprijatelj
konstantne radosti..


17:41 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 11.11.2018.

Možeš li? (soulmate ballad)


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Možeš li
moju vatru shvatiti
dah moga plamena pratiti,
zvijezdama sa tvoga neba
vrelinu vjekovnu prekriti?

Može li tvoj ocean
pokrenuti moju barku
zaustavljenu negdje
gdje je val
odavno napustio
svoj žal?


Možeš li me voljeti
bez pitanja o postanku,
prestanku, koliko, kada
bez beskrajnog sada
jednostavno zarobiti nas trenutkom,
zarobiti i zanijemiti
ne vidjevši ljude,
osudu i porotu,
zaljubiti se u slobodu
naše prisutnosti u beskraj
naše postojanosti?

Možeš li na tren zaboraviti
školjke naših strahova,
rane naših padova,
zagrliti vidokrug naših duša
i zaboraviti vidokrug
svih izabranih tijela
koje smo oblačili
ne bismo li druge,
zaboravivši na nas,
uporno dozivali?

U očima čuvam
za tebe jedini pogled,
kojim nikog nikad nisam gledala.

Hoćeš li ga izdržati,
hoćeš li me voljeti,
ako u tom pogledu
sebe izgubiš
i svijet stvoren
za nekog drugog
na trenutak zaboraviš?


28.7.2013.


13:29 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 02.11.2018.

ZAUSTAVITE SVEMIR



slika: digital art

Zaustavite svemir,
bar na trenutak
sve mržnje,
crni protiv bijelih,
žuti protiv crvenh
sve bahatosti,
otrovna oštroumlja
besparice, rasparice,
letove sa ludim pilotima
koji ne broje žrtve
ponirući u nepovrat smrti,
zaustavite glad zemlje
za čistim zrakom
čistim krvožiljem rijeka
sakaćenje i blaćenje svega dobrog,
ubijanje iz dosade,
plač djeteta
i cvilež životinja
koje znaju
šta im se sprema,
dok se nož brusi u tami…

Zaustavite taj kotač
koji se vrti sve brže
i uđite u beskraj mojeg malog svijeta
gdje iskon radosti
nikad ne prestaje,
gdje nebo nikad ne gubi boju,
i cvijeće govori mirisom,
a duše se hrane pjesmom,
dok akordi u sferama odzvanjaju
natopljeni ljubavlju bez granica
bez razlike tko smo,
što smo, gdje smo,
odakle smo,
jer sve samo jednotom diše
zaustavite krv na krv,
oko za oko,
surovost i sirovost,
ma koliko veliko opravdanje
neki tuđi neznano božački um naređuje
zaustavite taj kolovrat jalovosti,
tu svastiku krivo okrenutu
i uđite u svoje potisnute sjene
koje vape za pomirenjem
negdje u vremenu
koje nazivamo sada.

Ugasite ponovo zapaljene lomače
na kojima mudre vještice
i čarobnjaci više neće gorjeti,
jer vas stoljećima pokušavaju shvatiti,
čak i pratiti vašu upornu želju
za ubijanjem svega istinski svetog,
jer svetost kroz nevine žrtve
postaje nebeska.

Zaustavite konačno sebe
u ludom mahnitom
dance macabre plesu
i zagrlite svoju iskru dobrote.
koja gasne
ali još tinja u vama,
jer znam da je imate,
unatoč uvjeravanju u suprotno.


10:31 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 27.10.2018.

JEDNOUMLJE




Jednoumlje, prah u ruci
koji čeka svoj uzlet
i bacanje u oči,
da bi slijepo vjerovali,
slijepo slijedili nametnute korake,
slijepo, a kažu sasvim lijepo
laži proživjeli i nebo dosegnuli.

Jednoumno, bez ikakve želje
za širinom, visinom, dubinom,
svi naši životi ne postoje,
postoji samo jedan,
kažu glumci iza maske,
maska iza maske pa opet
maske, maske, maske,
karnevali koji obećavaju ludi provod
u svijetu bez veze i obveze
i bez pitanja odakle zapravo trebamo početi,
jer ova maskarada ne sluti
sretan završetak.

Prašina u očima,
taloži se na tek izniklo sjeme
probuđene djece sa dušom staraca.

Vilenjaci pješčari
vraćaju se u svoje domove
sakrivaju se od zlogukih sjena
koje njihovu bajku
pretvaraju u noćne more.

Sve čeka svoje vrijeme,
dok led okiva zadnje trzaje živoga srca,
netko već zna kako, kada
i gdje će ponovo sve oživjeti.

Na peronu gomile očajnika
kojima je jednim umom obećano blagostanje,
dok ti isti jednoumni realisti
na jahtama plove
i kradu milosrđe, ljubav i snove.

Ja budna jesam,
dok mi oči suze od umora
i svjesnosti i čekam,
dok mi polako kosu i obrve
inje ukrašava.

Da li od moguće nemogućnosti
promjene viđenoga
ili stvarne zime koja dolazi
gonjena kalendarom,
ne znam?

Ja samo znam,
da budna
jesam…


Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


11:15 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 21.10.2018.

DOĐE TRENUTAK


slika: digital art

Već bijaše blizu dodir dana i noći, izađoh i ponovo vidjeh sjajnu, blistavu, zvijezdu padalicu, zvijezdu željilicu, zvijezdu sjećanja, zvijezdu koja mi se htjede sakriti, a ja je ulovih djelićem pogleda kao da se plašila izričaja moje želje, jer činilo se da ni onu prošlu nije ostvarila, a jest na neki njen čaroban, čudan i divan način kojeg samo svemir zna.

U njenom padu bez povratka, čula sam njeno pitanje: "Reci, šapni mi, što želiš?"

Sklopila sam oči, zadrhtala mi duša, želim, da ništa, ništa više ne želim, osim čistog i potpunog mira. Želim da konačno odvežem konope mojih i tuđih vezanosti i pustim se, neka me beskraj pučine odnese gdje god želi, želim da skinem plave cipele koje ipak nisu moje i bosa krenem nekom šuštavom stazom jeseni uživajući samo u ljepoti sna kojeg živim.

Želim da na pijesku nečije duše nacrtam sunce makar već za tren valovi izbrisali moje tragove, želim da konačno gledajući kroz kamen nečijeg srca ne vidim više ništa, osim svjetla kojem će se to srce ma koliko bilo tvrdo opet vratiti.

Želim da svaka nova kiša opere dio mojih sjećanja koja se stalno vraćaju u srce umjesto da zauvijek odu putevima modrine.

I reče mi zvijezda: "Toliko želja, a poželjela si da ništa ne želiš. Kako da to sve ispunim?"

Rekoh joj: "Ti možeš sve. Sve izrečeno složi u jednu jedinu riječ: zaborav. Poslije te ispunjene želje, sve ostale želje neće više postojati..."


https://www.magicus.info/ostalo/price/dodje-trenutak


15:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 11.10.2018.

OD SRCA SRCU




da, kada noć pozdravi
moje pokušaje
moje poticaje
da izdržimo
svi zajedno
na tom velikom oceanu života
priđe mi anđeo
moj divni slatki anđeo djeteta
koje nije zamrlo u meni
skine svoja krila i aureolu
pa me zagrli
ne govoreći ništa
jer ljubav ne traži puno riječi
tek da osluhnem otkucaje srca
koje priča svoje priče
nastale prije svih izgovorenih misli
kad u početku bijaše
samo svjetlo
samo osjećaj
samo mi
sa jednotom jedno
sveci budući
bez naznake svetosti
koji čekaju svoje blažene
a tako jednostavne trenutke
u kojima neće biti pitanja
u kojima neće biti aureola ili krila
tek sreća koja ne zalazi
sa suncem na obzoru
dan bez sjena
u kojem ćemo se svi stopiti
u jedno veliko sve
i postati jedan jedini život
jedna jedina velika i topla duša
koja neće gledati ni prepoznavati razlike
niti gledati vanjštinu i površinu
jer sve što je gledala prije
neće postojati više
samo čista ljubav
kao prvorođeni izvor
nastao negdje u beskraju
iza svih pogleda ljudskih
tamo negdje
gdje moj anđeo tek treba otići
dok me drži zagrljajem svojim
čvrsto i nježno


17:23 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 07.10.2018.

ZA SVE TREBA OSTAVITI KOMADIĆ NADE


slika: internet


Za sve treba ostaviti komadić nade,
bar maleni, sitni komadić
Kada nam se čini
da nam nitko neće dohvatiti ruku,
a tako malo nedostaje do vrha
gdje duša odmor traži.

Ta mrva nade čekat će
i kad mislimo da nas nitko
dočekati neće
i uvijek treba malo nade,
bar malo, da ljubav kroz nju pronađe
svoj skriveni put,
a vjera ne posustane
kad su nam sve lađe
od papira potopljene
u valovima beznađa.

Uvijek treba zrno,
malo zrno nade,
poput gorušice malo,
da jednom iz njega
u krošnji kad naraste,
ptice samilosti
gnijezda svoja sviju
u vremenima kad se čini,
da su sve pjesme utihnule,
one će pjevati.

Samo malo nade,
kada svi zagrljaji prestanu
i čovjek zaboravi da je čovjek
samo grumen nade otkrit će mu
svu zaboravljenu čovječnost
u rukama Onoga
koji grli najjače
od svih postojećih zagrljaja.

Samo malo,
mali zalogaj, mali gutljaj nade
u pustinji svijeta koji se gubi
u fatamorgani laži,
samo mali gutljaj
i oaza će otvoriti svoja vrata.
ući ćemo goli i bosi u kraljevstvo
gdje ništa nije potrebno,
osim te mrve nade
i ljubavi obavijene sa nitima vjere.

Samo malo, samo toliko malo,
a toliko često i to malo
ne možemo zadržati
pa neka nam dlanovi budu otvoreni,
jer će jednom iz kiše naše tuge i boli
pasti cvjetovi.

Samo malo treba izdržati
da jednom te cvjetove
poklonimo onima
koji dlanove ne znaju otvoriti.


11:04 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.10.2018.

OSJEČKI KESTENJARI




Da mi je proći alejom
gdje je mraz skinuo
prve požutjele listove sa grana,
a prolaznici nestrpljivo čekaju
u sumaglici večernjoj,
da čađave ruke kestenjara
poberu zadnje tople plodove
negdje sa dna rešetke
pa napune papirnati smotuljak
koji grije dlanove,
dok miris opija
i vraća vrijeme
kad smo bili djeca
i crtali po bilježnici
prve dane jeseni rane.

Da mi se vratiti na trenutak
u neko bezbrižno vrijeme
kad sam pred kinom čekala
neku dragu kino predstavu
i neku dragu toplu ruku,
zagrljaj dragog mi bića
koji me znao obradovati
baš tom toplom vrećicom
punom kestenja
raspuklih i slatkih
koje ne prestajemo jesti,
dok ne osjetimo
da su samo ljuske prazne ostale.

Jesen uvijek dotiče srce,
ali samo osječka jesen
ima svoju dušu
neponovljivu,
neodoljivu…

30.09.2018, Boyle, Irska



10:17 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 29.09.2018.

OSTAT ĆEMO NEDOREČENI





Ostat ćemo nedorečeni,
u ovom plovilu od riječi
kojeg nazivamo pjesma,
ostat ćemo nedorečeni,
jer nebo je drugačije,
zvijezde, rasute u našim dlanovima,
tek dio su spiralnih rađanja
kroz bedra boginje koja jest
u ekstazi plesnoj
s onim koji nema lica ni imena,
a kroz nas diše,
kroz nas plače
i kroz nas se smije.

Ostat ćemo nedorečeni,
jer nikad nećemo rječju dočarati
glas šume u predvečerje
prožete prhutanjem posljednjih ptica
koje traže utočište
u mračnim,
a tako mekim
poput kolijevke lelujavim granama.

Obale pješčane,
mirisi soli,
valovi divlji i nježni
u jednom ritmu,
pjena koja ostaje na oblutcima
koji se opiru povratku na dno,
možemo li pjesmom i riječima
slijediti slike duše
koja žedna ljepote upija viđeno
bez želje za glasom,
bez želje za stihom i rimom?

Da, ostat ćemo nedorečeni
pokušavajući zarobiti ljubav
izričajem koji je tek naziranje
istinske vatre,
istinskog kaosa
koji prethodi smirenju.

Možemo li priznati
našu nedorečenost,
a ipak i dalje
ostati pjesnici
koji ne odustaju
i ne zastaju
kada srce zatraži svoj mir
od svega doživljenog,
svega proživljenog?


Tanja Repinac, Lostwhitiel, 07.11.2016


09:01 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 26.09.2018.

ANATOMIJA TRENUTKA




Ne privlače me više
plavetni pejzaži
uokivreni zlatnim ljuskicama
zalutalog sunca
niti zelena prostranstva
obrasla ljudskom nedodirljivošću.

Čudno…
prije bih se utapala u takvim krajolicima
…ne…
seciram bez milosti
sve su to samo prividi
boje nisu istinske boje
i samoća praznine
tek je odraz punine nedohvaćene
našom konstantom načete svjesnosti.

Ne privlači me više okovano vrijeme
kojem sam ne tako davno
skidala okove,
neka ga zarobljenog
u agoniji vlastite iluzije o postojanju,
jer zapravo ni ono ne postoji,
samo postojim Ja,
ogrnuta tankim velom,
još tananije duše
i beskrajno svjetlo
koje me poput munje dotiče
i proniče kroz moje korijenje,
širi se kroz tlo u koje sam utisnuta
do najdubljih uzdaha prve novorođene zvijezde,
dok još ništa rođeno bilo nije.


10:57 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.09.2018.

NEBESNIKU, IZ SRCA...


Image and video hosting by TinyPic

Zarobi me, Nebesniče,
skromnošću tratinčice,
nježnošću leptira,
mekoćom probuđene ruže
umivene rosom jutarnjom.

Obuci me u hrabrost
kada malenom cvijetu
zima uskrati sunce
kada oluje počnu kidati latice ruže
i leptir se nema gdje sakriti
pod nebom skrletnim
bez ijedne žute zrake
bez ijedne dugine trake.

Učini me nevidljivom
kada oči tame
varaju moju vidljivost
i ponesi me pod krilom svojim
kao labud svoje tužno pače,
kao mačka
svoje pronađeno pokislo mače,
i daruj mi osmjeh za povratak dolje
kada se čini da nikada neće biti bolje.

Ja u suterenu tvoga svijeta
živim život kojem tek netko stepenice treba pronaći,
a ja sam ih svjesno odmaknula
da bih koračajući polako
korak po korak kroz tamu
tebe još jače zagrlila,
tebe još luđe
zavoljela...


Image and video hosting by TinyPic


18:28 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.09.2018.

KORACI DUŠE


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist SuSyLoVe

Između ranjenog ozona
i malog Božjeg bozona
po Zemlji moja duša hoda, diše,
rascvalo cvijeće miriše
pa se zaustavi, stisne
oči sklopi i tiho, tiho
do neviđenih sazviježđa vrisne,
iz teškog tijela
se otisne,
posuđujući krila
pronađene ljepote
i neizgubljene dobrote,
posuđujući ih od duše
koja želi da diše
i poleti i zamiriše...

Koračam, egzistiram,
protiv svih zakona gravitacije
levitiram i smiješim se,
pogledima začuđenim
nisam ovdje,
mada me svuda ima...

Svuda sam kao vjetar,
oko svih obavijen,
ljubavlju protkan,
dahom Božjim satkan...

Sve dodirujem
i sve milujem,
a sama neuhvatljivo i čudnovato
samujem...


Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi


http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


13:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 31.08.2018.

MOLITVA BEZ RIJEČI



slika: digital art

Bez ijedne riječi
molitva može vratiti na put,
bez ijednog spomena
o licu i naličju onoga koji moli
ili onoga koji Boga voli
možda jače, možda manje,
sve je to nevažno
kada se čisto srce otvori
kroz srce djeteta u nama
i kada dozvolimo da budemo maleni
u svom trenutku svoje veličine
kada mislimo
da smo nezamislivo veliki.

Molitva ne treba knjige,
zidove, slike,
lamentacije i kalkulacije,
ona je često kraća, nego uzdah,
a tako divna
kada duši treba predah,
od svih sumorja
i svih polomljenih kompasa,
zasvijetli božanska iskra usred tame,
kad mrak našu barku
tjera na stijene,
ona je tada jača
od svih suludih zlih navijača
i nježno, sasvim nježno
vodi nas za ruku
u neku tihu i mirnu
nebesku luku...



slika: digital art


11:12 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 30.08.2018.

ŽIVOT KAO FUSNOTA



slika: digital art

Život u nizu života
je kao jedna ucrtana fusnota,
tragovi kroz pijesak
kroz daljinu neba
opaženi bljesak
po kojem slijedimo zacrtani put
i ostavljamo tragove gradeći
nove barke i nove brodove,
dok nas oluja
na obale nove ne donese
i netko nas umorne
do novog sna ponese
kad prestanemo hodati
i nemamo snage za ustati.

Život u nizu života
jedna je mala ucrtana fusnota,
a ispod nje nevidljivim slovima i ljubav
koju otkrivamo tek kada sve izgubimo
sve što smo za sebe čuvali,
a drugima nismo davali.

Život u nizu života
satkan od valova i pjene
nestaje i prestaje,
a ipak tako cjelovit
i stvaran ostaje,
jer ga pišemo
uvijek novim slovima
uz tako potrebne fusnote,
koje uvijek ostaju
i nikad se ne mijenjaju.



15:37 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.