I TAKO JA HODAM OPET SÂM

02.02.2022.



slika: digital art


i tako ja
hodam opet sâm
po bulevarima i kuloarima sumraka
po hladnoći ostavljajući čak tragove,
da me primijete,
u svoj toj prilagodljivosti svega
što nisam ja
ušuškani u zagrljaje komocije
bez želje za pokretanjem
prema pravcu svjetla,
jer nije lako nositi breme
nije lako dlanove moje
ranjene dotaknuti
svi bi živjeli po svom
nekom savršenom planu
isključivosti svega
što može i malo na brigu potaknuti
bezbrižnost al dente

sjaj lažnih šljokica,
sjaj lažnog dobročinstva,
sjaj lažnih milodara,
dok smrznuti beskućnik
satima mrtav leži na pločniku
i nitko ga ne vidi,
osim mene
koji sam ga već postavio
na prijestolje ljubavi
koju nije imao

da...
opet hodam sâm
prepun želje,
da se darujem
beskrajno
otopim led sa duša,
zagrlim tužne,
poljubim ranjene,
dok moj šapat
i suzu u oku
samo anđeli čuju
i vide….

Tanja Repinac, 1.2.2022.

IZGARANJE

29.12.2021.



slika: digital art


Zamrznuta u vremenu
pojavnosti nataloženih
možebitnih neoprosta
ni sama ne znam zašto,
strast je skutrena u pahulji
koja će se rastopiti dodirom dlana,
ali neće nestati i neće prestati
iluzije ljubavne gdje se ljubav
secira, bezecira,
želi se samo zbog sebe
i onda ostaje tek sjećanje
sadašnjeg trenutka,
jer ledena kraljica
u srcu gnijezdo svija
i ledene ptice
pjesmu joj pjevaju,
dok ona sanja o nekom
sasvim malenom živom srcu
koje će kucati za nju,
unatoč snjegovima
na uspavanim planinama,
unatoč spoznaji,
da će proljeće otopiti sve,
ali ne i nju
njoj treba nešto jače od sunca,
a nježnije od ognja
samoizgaranje je tek početak,
a let plamene ptice
završetak onog što nije,
a trebalo bi biti…

Tanja Repinac 29.12.2021.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.