Ako me nešto nervira to je odnos hrvatskih poslodavaca prema malom radniku, odnosno plaćanju obavljenog rada. Zašto rad nije na cijeni? Zašto moje obrazovanje i dobro obavljeni posao nije motiv da mi se rad i plati, te mi se time omogući da se hranim i oblačim kao prvo, a kao drugo da se možda i dalje razvijam.
S nostalgijom se sjećam dana u inozemstvu, kad su se gaže plaćale na račun par dana iza obavljenog posla, a oni koji nisu platili dulje od 2 tjedna nalazili su se na crnoj listi i više nitko nije htio ići tamo svirati. Ah, Europo....
No kako sam te uvjete pomalo zaboravila i pomirila se sa crnom hrvatskom realnošću, ne mislim više na to. Samo radim, i radim....
Zato me ostavilo zaprepaštenom pismo američke firme za koju nešto sitno radim, i koji uvijek plaćaju točno makar su miljama daleko:
"Draga Viola!
Zbog tehničke pogreške u našem sustavu nećemo Vam moći isplatiti honorar na dogovoreni datum. Isplata će biti odgođena za tjedan dana. Neizmjerno nam je žao zbog kašnjenja isplate te zbog neugodnosti koje bi Vam to moglo prouzročiti. Primite naše iskrene isprike.
S poštovanjem,
Vaša Firma"
Otvorim mejl i ne vjerujem. Oni se meni duboko ispričavaju što isplata kasni TJEDAN DANA (???!!!???). Da ne kažem da ima hrvatskih firmi koje mi nisu platile honorar za 5. mjesec a od tih ni riječi makar je kraj osmog. U neku ruku sam sretna što bar radim za neke koji pošteno plate, makar je to mini lova, a u drugu se osjećam ko budala čekajući na Godotske honorare u Hrvata.
Možda me najviše živcira to što nas drže za majmune i daju nam prazna obećanja. Te bit će slijedeći tjedan, te evo samo što nije, te bit će sutra. Imaj muda i reci odmah: NEMA! Kasnit će 2 mjeseca. Da se znam prirediti a ne da ko budala provjeravam žiro svaki dan.
Nikuda mi nećemo stići kao država s ovakvom politikom. Nikuda, osim u propast.
Eto, ispuhala sam se... bit će bolje.
Kopajući po jubitou našla sam ovu urnebesnu snimku. malo je loše kvalitete ali je dojam fantastičan. Ja inače obožavam ovaj zbor, a i ovako s japanskim štihom ima šarma.
Wiki objašnjenje ove snimke:
Nikola Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne i samurajske smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere "Nikola Šubić-Zrinski" koju su naučili 1919. nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prema domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki, jugozapadno od Honshua u Japanu. Tijekom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu, nedaleko od Osake, otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu "U boj, u boj!"
26. veljače 2006. u dvorani Kokugian u Tokiju, japanski muški zbor od 1000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem pjevao je "U BOJ", što je bio rekord takve vrste zborovskog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih, bila je i hrvatsko veleposlanstvo u Japanu.
Super!
Svašta čovjek vidi i nauči makar na jednodnevnim putovanjima na gaže.
Tako sam saznala da se u Jablancu (mjestašce iz kojeg kreće trajekt za Rab) nalazi prema mnogim pričama najniži planinarski dom na svijetu.
Nalazi se na stijeni iznad mora, na samo 20 metara nadmorske visine i stvarno je lijep. Barem kad se gleda s trajekta.
Dakle, došli ste na Brač koji je već godinama jako IN. Došli ste i do Bola (jer Ljubav je bol, a Bol je na Braču) pogledati taj famozni Zlatni rat koji nam se koči na svim prospektima...i što vas tamo čeka? Ono što na ni jednom prospektu ne piše....
Rijeka turista slijeva se od Bola šetnicom prema plaži Zlatni rat, a tamo čovjek na čovjeku, nemaš di staviti ručnik, a ako uđeš u more vrlo je vjerojatno da će te pokupiti surfer, kajter ili jet-ski. Zadnji put sam tamo bila još ratne godine 1994., tada je bilo minimalno turista u srpnju, na Ratu si mogao birati mjesto i to je bio odmor života. Ovako kako je izgledalo ove godine, hvala, ne bi, produžimo negdje dalje.
Pet kilometara dalje od Bola, makadamskom uskom cestom ispod Vidove gore, nalazi se nerazvikano mjesto Murvice, sa predivnom plažom. Da bi se došlo do plaže treba se spustiti kroz vinograde, i malo hodati, ali je plaža fenomenalna.
Sjena borova, sitni sitni ne-pikavi šljunčić, pijesak u moru, stijene za skakanje, mreža protiv zlih čamaca i mali kafić za popit kavu.
A ljudi ima taman toliko da ti ne smetaju. Kaže Snoopyshistica da se tamo i dobro jede, e da sam to tada znala... Ovako smo jeli sendviče na plaži i guštali, plivali, ronili, skakali....
Mjesto samo za znalce.
Nismo stigli ni fotkati samu plažu od oduševljenja, tako da ćete je morati sami otkriti.
Dakle opet sam u vrućoj metropoli, ali ne žalim se.
Dogovorila sam se sa blogofrendovima sa Život u dvoje sa kojima sam ljetovala na Braču da moram opisati gastronomske zgode i nezgode koje su nam se desile na godišnjem.
Oni su pokušali u nekoliko konoba i restorana, uglavnom im je svuda bilo prilično loše, no definitivno dno svih dna dosegnuli smo kad smo odlučili otići na pizzu. Spustili smo se do Supetra u potrazi za pizzerijom, i pronašli neku, inventivnog imena "JADRAN" na rivi. Imali su svašta za jelo, među ostalim i pizzu, Početna cijena margarite 40 kuna. Sjeli mi, 2 sata popodne, riva, prvi red.
Nakon naručene 3 pizze i jednih špageta, konobar donosi jelo, a kad tamo...
Špageti podgrijani u mikrovalnoj.... tijesto neslano i nejestivo... paradajz na pizzi grudav i čudan... sir totalno krive vrste... gljive sve pocrnjele iz konzerve...a okus takav da bi bolju pizzu napravio i netko sa nula kulinarskog talenta. Pojeli smo možda jedan zalogaj, i ostavili nepojedeno na tanjuru. Nismo znali što bi. Ja sam čak predložila bijeg s mjesta kulinarskog zločina....
Konobar nije došao ni pitati kakvo je jelo, valjda su mu naša zgrožena lica dovoljno govorila. To je bila najgora pizza u mom životu, a račun je bio 180 kuna. A što smo mogli? Žaliti se da je pizza nejestiva? pokvarena nije bila...
Platili smo i pokupili se....
Navečer u šetnji rivom, prolazimo kraj pizzerije i smijemo se jadnim turistima koji večeraju i njihovim zgroženim licima. A terasa puna.... Jadni gosti.
Iskupili smo se svojim oštećenim želucima koji dan nakon večerom u fenomenalnoj konobi "Kopačina" u Donjem Humcu. Stvarno fino. Pravi brački kulinarski dragulj, ali je to definitivno jedino što se od isprobanog na Braču može preporučiti.
Bila sam na Braču, bila sam u i svom bivšem najdražem gradu stepenica,
vratila sam se spremna za nove izazove.
Od fotki skoro pa ništa za blog, sve su prekompromitirajuće.
Brač
Bijela ofca, crno janje
Industrijsko kupanje u Kostreni
Pokal medice.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv