srijeda, 17.06.2009.

It tears me up, I try to hold on but it hurts too much..

Izgubljena i zbunjena.
To već postaje normalno.
Naša svakodnevna rutina.

Mrzim rutinu.

Ja vičem..
Ali danas me očito nisi želio čuti.
I tako šutnja radi svoje.
Vodiš glupe razgovore o kokicama [zaboga..o kokicama!] s onom koja se zove kao ja. A ja se pravim da mi ne smeta što nas dvije ne dijelimo šutnju jednako kao ime.
I sutra će sve bit odlično i u najboljem redu.
Danas kiša,sutra sunce. [Vakula kaže da će i sutra kiša..nažalost.]
Sjedim,a ti mirno spavaš.
I dobro je dokle god ti se vratim u krevet kad to zatrebaš.
Žalosno.
Jeftino.
Tako se osjećam.
Zašto bi to tebe zanimalo..
Bojim se stalnosti i nepromjenjivosti tvog "volim te".
Uvijek zvuči tako istrenirano..Kao da je izgubilo pravi smisao.
A opet ga tako željno iščekujem čuti svaki dan..
danas..niti jedno..
A od mene za tebe,po ko zna koji put danas.. : Volim te


00:43 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.