Istina o Che Guevari
srijeda , 23.08.2006.Zahvaljujući vrlo prikladnom sindromu višestruke osobnosti, danas se opet promećem u hermafroditno, metamorfno nordijsko božanstvo, Lokija. To ukratko znači da mi je neka budala na piku, a danas u emisiji imamo vrlo posebnog gosta. Radi se o Ernestu Guevari de la Serni, najvećem čarobnjaku medju zločincima, koji je svoju karijeru revolucionarne legende izgradio na smrti nekoliko tisuća nevinih ljudi, pobijenih za vrijeme njegovog revnosnog dužnovanja kubanskom režimu. Uz milozvučno klackanje njegovih prašnjavih kostiju u mojoj kosturnici, čitajte o blistavim vrhovima njegove mesarske karijere, kupujte razglednice iz La Cabane i suvenire iz konc-logora u Cheovoj izvedbi.
Che – biografija čovjekoljubova
Fascinantno je, prije svega, da stari Che čak ni doktor nije bio. Kao propali student medicine, potucao se prvo tu pa onda tamo, obradjivao nevine seljančice u potleušicama uz prašumu. Fidela će upoznati otprilike 1955. i zajedno će zbaciti Batistu, prokletu kapitalističku svinju ( Viva La Revolucion!). Kao poslušno ratno pseto, Che će biti nagrađen visokim položajem Castrova najbližeg suradnika, ali i položajem nadglednika zatvora La Cabana u kojem dobija priliku prakticirati sve svoje mesarske talente. Prema raznim podacima, koji variraju od nekoliko stotina pa do 1897 ubijenih u periodu od 6 mjeseci njegova sefovanja La Cabanom 1959., Che svojim predanim radom zasluženo dobija titulu «Pola Pota koji nije studirao u Parizu». Ubijeni su bili politički zatvorenici, neprijatelji režima.
Guanahacabibes je teško izgovorljiva riječ, a ujedno i ime radnog logora u kojem su sretni Kubanci svojevoljno gradili komunizam pjevušeći borbene na španjolskom. U tom sretnom mjestu zatočeno je nekoliko tisuća raznih nepodobnika s kojima Che nije znao što učiniti, jer im je teško bilo dokazati krivnju za neku prljavu antikomunističku rabotu. Mahom homoseksualci, katolici, Jehovini svjedoci(vjerojatno su mu došli na vrata i nabili pressing da kupi kalendar), disidenti, AIDS pacijenti, Afro-Kubanski svećenici, ti su ljudi bili sustavno zlostavljani, silovani, pretučeni i po volji ubijani.
I kao revolucionar bio je nula. Kad je Cheu dozlogrdilo gimnasticirati na Kubi, indoktriniran Staljinizmom i fiks-idejom o trijumfu nad kapitalizmom, odlučio je povesti revolucije diljem svijeta. Netko ga je uvjerio da mu to ide od ruke pa je odlučio da mora darovati pravdu svakom kontinentu. Otišao je u Kongo i svoje neograničene sposobnosti stavio na raspolaganju izvjesnom Pierreu Muleli, s kojim vrlo privremeno zbacuje tamošnji korumpirani kapitalistički režim. Mulele, nakon zauzimanja Stanleyvillea, pobivši sve ljude koji nose kravatu (simbol kapitalizma – što bi tek Hrvatima učinio!), dokazuje svoj dobar modni ukus. Nakon što je prvo pobio sve koji znaju čitati. Inače, ta revolucija u Kongu bila je najneuspjelija od svih koje je Che ikad poduzeo.
Svoje legendarno umijeće gerilskog ratovanja Che pokazuje obučavanjem gerilskih vojski u Panami, Nikaragvi, Dominikanskoj Republici i Haitiju – sve bijedno propale, sa izuzetkom Nikaragve. Zapravo, pojavljuje se i sumnja u njegov doprinos revoluciji na Kubi, jer postoje svjedočanstva da je presretnuti vlak sa vojnim pojačanjima Batisti osvojen zahvaljujući podmićivanju jednog od Batistinih generala.
Kao ekonomist, čovjek je bio potpuna katastrofa; u vrijeme njegova menadžmenta Kubom, prinos trske je pao za polovicu te bi ljudi vjerojatno umrli od gladi da nije bilo ruskog spoznorstva u vrijednosti nekih 100-ak milijuna zelenih.
Važan je princip: ljudskost coup de gracea
Međutim, nakloni mislioc će dozvoliti, moguće je da je Che sve ove zločine počinio u ime nekakvog apstraktnog općeg dobra, da je u duši zaista bio «najkompletnije ljudsko biće», kako ga je naivno nazvao veliki Jean-Paul Sartre.
Prilažem sljedeći citat Cheove ljudskosti, upućen svim gerilcima diljem svijeta: «Revolucionar mora postati hladna ubojita mašina motivirana čistom mržnjom». Nakon što je neke suborce eliminirao zbog kojekakvih razloga, jednostavno bi im konfiscirao imovinu. Trebalo čovjeku.
Međutim, možda i najvažniji dokaz veličine njegova divna srca, bio je coup de grace. Coup de grace, udarac milosti, izvođen je vjernim koltom 45, čiju bi cijev prislonio uz žrtvin potiljak. Nakon što bi dražesna mješavina kostiju lubanje, mozga i sukrvice uprljala njegove seksi jagodice na potamnjelim obrazima, negdje biste u daljini vidjeli članove obitelji usmrćenoga kako primjerno paradiraju prizorištem, kao upozorenje drugima.
Pitanje koje se postavlja, dakle, jest sljedeće: kako je taj psihopat postao toliko cijenjenim simbolom revolucije i otpora?
New age hagiografija (biografija svetaca)
Odgovor se opet nalazi u staroj dobroj propagandi. Zahvaljujući intelektualnoj zrelosti prosječnog konzumenta, koji ne prepoznaje glavu od anusa, Che je postao kapitalistički brand, prepoznat i poštovan u svim kulturama podjednako, baš kao što je prepoznat logo Adidasa i Nikea. U svijetu lepršave slaboumnosti, plitkog treperenja u kojem se intelektualno nanosi kao gel na kosu, isključivo za frizuru, sve je moguće prodati; potrebno je imati seksi jagodice, biti mladi leš i trabunjati nesuvisle gluparije pa će se prašina onih 2000 kostura pomesti pod tepih. Kad vam hagiografiju pišu nepobitni autoriteti hispanistike (poput Jordana J. u Hrvatskoj), a nemaju ni najosnovnije informacije o tematici ili žrtvuju akademski kredibilitet u ime profita, onda nemate problema: masivni val komercijalnog pranja mozga postupno će preplaviti sve medije i laž ćete uzeti zdravo za gotovo ( pogledaj dolje post o posljedicama «vlastitog mišljenja»). Znanje nikad nije bilo dostupnije, a opet nikad nismo znali manje: 95% ljudi smatra Che Guevaru istinskim herojem malog čovjeka. Potrebna je golema re-edukacija da bi se to ispravilo, a u Cheovom slučaju vjerojatno je već kasno.
Kako je to Churchill jednom rekao: «Povijest će mi oprostiti jer ju namjeravam napisati». Viva Che!, kad nas je vec zaj****.
Izvori:
http://www.frontpagemag.com/Articles/ReadArticle.asp?ID=19823
http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1535
http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1535
http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1582
Update: 28.8.2006 - Kretenima koji me optuzuju za distorziju cinjenica: naucite jebeni engleski jezik pa cu vas mozda i uzeti za ozbiljno. Cinjenice su do posljednje TOCNO prenesene iz navedenih izvora, a kao sto sam vec napomenuo Iri, osoba koja pise za Independent Institute je Mario Vargas Llosa, vjecni kandidat za Nobela. Covjek nema nikakva interesa u podrivanju vlastite reputacije sirenjem lazi u svrhu jeftinog publiciteta. Ako vas zanima ugodnija istina, odite na http://www.che-lives.com/home/ gdje mozete kupiti ikonu borbe protiv kapitalizma na 27 razlicitih T-shirtova sa Cheovim likom i neizbjeznim clicheem "stvari koje ne zele da znate". Skepticima ipak prilazem 10-ak izvora o liku i djelu Chea - obratite pažnju posebno na listu imena žrtava.
http://www.slate.com/id/2107100/
http://www.newcriterion.com/archive/23/oct04/che.htm
http://www.newsmax.com/archives/articles/2004/2/23/171252.shtml
http://www.usatoday.com/news/opinion/editorials/2005-10-30-guevara-edit_x.htm
http://www.therealcuba.com/MurderedbyChe.htm lista imena žrtava
http://www.cubanet.org/CNews/y05/apr05/11e3.htm
http://www.fiu.edu/~fcf/che.html
komentiraj (29) * ispiši * #
Savjest u ulozi Boga
srijeda , 16.08.2006.U famoznoj korespondenciji između Umberta Ecca i Kardinala Martinija “Belief / Non Belief”(zaboravio sam hrvatski naslov), koja je zamišljena kao ogledni primjer konstruktivnog dijaloga izmedju ateista i katolika, Eco u svom završnom pismu - nudeći odgovor na Martinijevo pitanje čemu utječe onaj koji ne vjeruje ni u šta, odnosno gdje pronaći autoritet koji daje odgovore na pitanja dobra i zla- postavlja savjest pojedinca kao surogat za katoličkog Boga. Drugim riječima, baš kao što katolik utječe Bogu kad se nađe pred iskušenjima, tako i ateist utječe vlastitoj savjesti koja ga kažnjava ili nagrađuje za počinjeno zlo ili dobro. Pošto se ta Ecova raščlamba nalazila u posljednjem pismu na koje, koliko ja znam, Martini nije odgovorio, uzimam si, prilično drsko smijem dodati, pravo pokušati dati odgovor na Ecovu ideju koju su neki komentatori nazvali briljantnom; ona je za mene osobno, premda vrlo promućurna i praktična, prilično pogrešna i to zbog razloga koju ću navesti dolje. Ovaj esej pripada onoj apstraktnoj vrsti ideje koja je empirički problematično dokaziva, ali je od velikog interesa za mene osobno, ako ni zbog čega, a ono zbog same činjenice što je nekonvencionalna, dakle provokativna.
Univerzalni zakoni
Dakle, Martinijevo pitanje je pitanje Višeg autoriteta. Katolik sve odgovore na sva pitanja dobiva iz ideje Boga, odnosno Božje riječi koja se nalazi u Bibliji. Baš kao što se iz jednog ustava deriviraju amandmani tom istom ustavu, tako se svi odgovori za jednog katolika dobivaju iz univerzalnih prinicipa koji su objedinjeni u Bibliji, poglavito u Novom Zavjetu. Za katolika Bog je metafizička institucija ljubavi i straha u isto vrijeme; nijedan drugi zakon nema imperativ pred njim, što automatski isključuje svaku kalkulaciju interesa na ovozemaljskom, individualnom nivou; on je nedodirljiv i vječan, samom vrlinom činjenice što je smješten u domeni metafizike, dakle neporeciv. Za katolika, Božja riječ je duhovna kralježnica svijeta, smisao i odgovor na sva pitanja.
Uzevši u obzir sve navedeno, Martinijevo pitanje je posve jasno: gdje se nalazi odgovarajući autoritet za jednog ateistu?
Kao što sam već naveo, Eco apelira na vlastitu savjest kao najbliži pandan katoličkom Bogu.
Organ za moral
Problem sa Ecovim lucidnim odgovorom je taj što je savjest socijalni konstrukt. Ona ni u kom slučaju ne može odigrati ulogu vrhovnog autoriteta, jer varira od pojednica do pojedinca. U konstrukciji savjesti ateiste nalazimo kulturne i moralne, ali i socijalne pa čak i ekonomske parametre. U vrlo složenoj aritmetici koristi i boli, često žrtvujemo jedno da bi dobili drugo, što savjest čini poroznom raznim oblicima manipulacije. Za razliku od univerzalnog autoriteta katoličkog Boga, ona se nalazi u nama i premda je posve apstraktna, ona nije metafizička u svom najvažnijem dijelu: onom koji joj omogućuje da objedini nepromjenjive principe kao zrcala univerzalnih vrijednosti. Ona u najvećem dijelu počiva na moralu koji je varijabla promjenjiva od kulture do kulture; dakle, unutar nasumičnog socijalnog okružja, savjest u najbolju ruku može služiti kao navigator za optimalno snalaženje unutar tog istog socijalnog konteksta. U islamskim zemljama posve je dopustivo istući ženu kako bi je se „naučilo pameti“, ili u nekim plemenima na Papui prakticirati pederastiju; pojedinac koji prakticira navedene radnje ne može imati problema sa vlastitom savješću, jer je ona konstruirana na takav način da živci u tom moralnom organu (termin posuđen od Hemsterhuisa, 1772.) neće reagirati na podražaj, neće rezultirati kajanjem, pa ni shvaćanjem o pogrešnosti jednog takvog čina. Savjest je u svojoj manipulativnosti vrlo lako anestezirati. Prisjetite se samo nacističke Njemačke i neophodne dehumanizacije Židova kojoj je bio cilj ljude degradirati u životinje kako bi se olakšala kolektivna savjest njemačkog naroda: puno je lakše nekoga ubiti, ako ga lišiš njegovih ljudskih kvaliteta. Ta je praksa i danas uobičajena pri planiranju ratnih zločina.
Neuvjerljivi autoritet
Čak i ako dopustimo da je moguće pojmiti savjest kao vlastitog unutarnjeg suca i krvnika, da regulira moralne procese u nama snagom radosti ili unutarnje boli, ona konačno ne odgovara na pitanje objektivnog dobra ili zla, ona ne objedinjuje univerzalne ljudske vrijednosti. Kao socijalni konstrukt ona ne priznaje viši autoritet, čime gubi sposobnost transcedencije: u svojoj skučenosti ne poznaje viši autoritet u ime kojeg bi žrtvovala vlastite interese i pobude, jer je isključivo vezana za pojedinca. Ako ne poznajem više interese koji transcendiraju ovozemaljsko, onda sam rob vlastite savjesti koja je zauzvrat rob okolnosti. U ime čega da žrtvujem vlastiti život za život nekog djeteta koje je u opasnosti i, ako se ne usudim, zbog čega je to uopće osudivo? U nedostatku višeg autoriteta, odgovor je jednostavan: nije osudivo i ne bi trebalo izazvati sablazan, jer postupam po vlastitoj savjesti koju je konstruiralo to isto društvo. Pokreće me vlastiti interes, nagon za preživljavanje i onaj stupanj društvenog obzira koji mi garantira slobodu od boli. Čista kalkulacija.
Katolik će odmah pronaći odgovor na takvo pitanje: u ime ljubavi prema svomu bližnjemu. Ako pak ne postupi prema očekivanju, zna da se ogriješio o zakon koji je nad svim drugim zakonima, zakon koji ne dopušta kalkulaciju: u tom se slučaju savjest javlja isključivo kao krvnik, a nikad kao sudac.
Dakle, u zaključku, mislim da se Ecovo poimanje vrhovnog autoriteta ne može smatrati uvjerljivim. Savjest kao sudac ne može nikada biti posve dosljedna, jer ovisi o svim spomenutim varijablama. U najbolju ruku može poslužiti kao indikator unutarnje adaptiranosti na društvene norme, ali smatram da je posve iluzorno shvaćati savjest kao na način koji Eco sugerira. Uz duzno postovanje prema njegovom liku i djelu.
Loki
komentiraj (10) * ispiši * #
Napast Nedužnosti 2: vražja matematika i medijski rat u Libanonu
ponedjeljak , 07.08.2006.
U jednom od donjih eseja, spomenuo sam koncept viktimizacije kao najpodmukliji oblik manipulacije nasumične populacije u svrhu samopripisavanja dubioznog legitimiteta agresorskim pretenzijama manipulanata. Drugim riječima, neophodno je projicirati identitet žrtve na počinitelja, kako bi masa pronašla opravdanje vlastitim akcijama – anestezija vlastite savjesti pomoću univerzalnog prava na samoobranu ili osvetu za počinjeni zločin. Ovim esejem idem korak dalje; pokušati ću objasniti mehanizme kojima se isti koncept koristi za dobivanje podrške svjetske javnosti, na primjeru rata u Libanonu.
Vražja matematika: 144 mrtva = 2 oteta
U gotovo svim svjetskim medijima razlog, tj. povod ratu, bila je otmica dvojice izraelskih vojnika od strane Hezbollaha. Izraelcima je to bio nedvojbeni signal za početak svekolike ofenzive i agresije na libanonski teritorij. Ono što sve svjetske novinske agencije nisu prenijele, ili su zaboravile prenijeti, bilo zbog kontrole medija od elemenata kojima odgovara iskljucivo izraelska verzija priče, bilo zbog nekog drugog apstraktnog razloga, jest vijest da je samo dan prije IZRAELSKA TERORISTIČKA GRUPA „Gilad Shalhevet Brigades“ otela dvojicu palestinskih radnika. Par dana prije toga, ubijen je jedan od dužnosnika Islamskog Jihada, grupe povezane sa Hezbollahom, od ruke atentatora navodno dirigiranog od Mossada, izrealske tajne službe. Iako izvor potiče iz Libanona, čak je i novinar jednog od najtiražnijih dnevnih novina u Izraelu napomenuo da je Izrael morao biti svjestan da će izazvati reakciju Hezbollaha. O tome koliko je Izrael bio svjestan te cinjenice svjedoci podatak da je od svih ratova od 1948. u kojima je Izrael sudjelovao, za ovaj bio daleko najspremniji – u periodu od godine dana učestalo su se izmjenjivale simulacije i vježbe onoga sto gledamo danas.
Dakle, matematika je u najmanju ruku čudna: dva oteta Palestinca vrijede neusporedivo manje od dva oteta izraelska vojnika pa je logično da krenemo u rat. Jesam li napomenuo da je u posljednjih devet mjeseci, od rujna 2005. do lipnja 2006., ubijeno 144 civila kao rezultat izrealskog nasilja u Gazi – većinom žena i djece -, dok je kao rezultat palestinskog nasilja iz Gaze ubijeno tocno 0 izraelskih civila? Sve podatke koje sam podastro možete pogledati ovdje, na stranici organizacije zadužene za pošteno pokrivanje dogadjaja od strane masovnih medija.
Vizualni efekti
Sve gore navedene informacije, sasvim slučajno izostavljene iz svih velikih medija, dalje blijede u usporedbi sa direktnom vizualnom informacijom iz ratom zahvaćenih područja. Taj vizualni ratni spektakl je u ukupnosti medijski kreirane ratne priče daleko najimpresivniji element i kao takav se ne može dovoljno naglasiti. Na medijskom teritoriju ciljane populacije, čija je podrska neophodna za nastavak rata, na medijskom teritoriju SAD-a, rat u Libanonu se prenosi na sljedeći način: CNN, uz FOX najutjecajnija tv-postaja, šalje u Haifu, grad raketiran od strane Hezbollaha, svoje najbolje reportere koji prenose zbivanja iz grada. Tu reporteri odlaze na misiju sa kolima hitne pomoći koji za čitavog jutra uspijevaju pronaći jednog tipa koji je dobio srcani udar(!) kao rezultat straha od libanonskih raketa. Masakar libanonskih civila se istina takodjer spominje, ali samo sporadično. FOXtv, sa druge strane, spekulira o konspiraciji navodnog izraelskog bombardiranja Kane, i to nakon što se Izrael javno ispričao!! Nevjerojatno!! Zbog poštenosti rasprave, treba priznati da je britanska televizija puno pažnje posvetila Kani, što je neke gledatelje navelo da se upitaju ne gledaju li dva različita rata na dvije različite televizije. Podatke pronadjite ovdje.
Anđeo osvete – vuk u ovčjoj koži
Sve gore navedeno je ključno za ideju viktimizacije i kao rezultat iste, univerzalnog prava na osvetu. Savjest vlastitog naroda se mora anestezirati i ušutkati kako bi se opravdale racionalno neopravdane akcije, ali isto se mora učiniti i sa savješću svjetske javnosti. Ako uspijete svjetsku javnost uvjeriti da ste vi žrtva i da se na kraju krajeva samo branite, nema kraja milosti koju ćete uživati od svijeta žednog pravde. Status žrtve se najbrže dostiže kroz frekventnu repeticiju dubiozne informacije, koja vrlinom vlastite milozvucnosti ulazi u uho i oko gledatelja, i tamo se permanentno nastanjuje kao aksiom i neprikosnovena istina: kad se laž dovoljno puta ponovi, postaje istina. Nažalost, nemam podatke iz ovog rata, ali imam iz konflikta izmedju Izraelaca i Palestinaca iz 2002.: u razdoblju od početka Intifade 2000. pa sve do 2002., u večernjim vijestima ABC-a, NBC-a i CBS-a riječ OSVETA se 150 puta koristila kako bi se objasnio konflikt izmedju Izraelaca i Palestinaca. Od toga 79% otpada na izraelsku osvetu Palestincima, točnije devet puta više nego na palestinsku OSVETU Izraelcima. Kad se koristi termin OSVETA, zauzima se prvenstveno obrambeni stav i peru ruke od počinjenih zločina. Istina, ponekad to jest opravdano, ali sudeći po navedenim podacima, to ne vrijedi za današnje dogadjaje u Libanonu. Čitajte ovdje za više informacija.
Neodoljivo iskušenje nevinosti
Ono što je zaista zastrašujuće u čitavoj stvari jest lice i naličje groteskne maske humanizma koje se krije iza perfidnog koncepta viktimizacije. U beskonačnosti vizualnih argumenata, iskrivljene percepcije stvarnih zbivanja i brainwashinga svjetske javnosti od strane agresora, u podsvijesti gledatelja bombardiranim stotinama verzija istine klija sjeme rezignacije; osjećamo kako u zbunjenosti i nemoći promatramo taj čitavi spektakularni pakao i polako se navikavamo živjeti u takvom svijetu. Još jedan običan dan u Iraku ili Libanonu: poginulo je 60 civila. Upravo je to zamka koju moramo izbjeći, to nesvjesno podrivanje vlastite moći. Inače, ukoliko postanemo inertni i nezainteresirani za svijet oko sebe, snositi ćemo dio odgovornosti za žrtve koje zaista jesu ŽRTVE. To je istinska opasnost viktimizacije: kad dođe vrijeme, nećemo biti u stanju prepoznati ŽRTVU od KRVNIKA.
Pozdrav,
Loki
komentiraj (12) * ispiši * #
