Ulicama lutaju
nad oblacima nebom plove
zamišljene,zaljubljene
gledaju u noć
I vjeruju u neke lijepe
davno izgubljene snove
i vjeruju da prava ljubav
jednom mora doć
I htjele bi da znaju kako
htjele bi da znaju kamo
odnose ih vjetrovi
dok lebde iznad nas
Baš nešto mislim... Bi li mogli moj brat i ja... Biti nosači teleta kad odrastemo?
Zapravo se uopće ne mogu sjetiti kada sam točno prestala imati kraste na koljenima i poderane hlače.
Tako davno?
Hmp.
One bi htjele da im priđes
Da im kažeš nekoliko
toplih riječi
One bi htjele da
ih ljubiš
njihovu tugu samo
ljubav ljeći
(idem na vece, oprat ruke, u videoteku, potpisat par autograma, slikat se s fanovima i pojest krušku, pa nastavim. vodim vrlo zahtjevan život.)
I čaj sam čak popila.
Joj kak mene živcira kad se neki blog otvara sto godina i onda je samo onak bijeli ekran i ja brojim narančaste crtice na dnu. I onda ga zatvorim.
Sigurna sam da sam htjela reći nešto smisleno i sad se ne mogu sjetit i to me uznemiruje.
Dođe mi da se dignem od stola i odem napudrat nos!
Primaknite se malo bliže k njima
one su tužne
poklonite im nasmijani smijeh
primaknite se malo bliže k njima
one su tužne
a sanjaju smijeh
I ova glupa lažna obećanja, sporazumi i naivni profesori! Doh! Već vidim neki opaki štrajk za par godina.. Mogli su to jednostavno sad obavit, a ne da ja moram izdubit linoleum za dva dana.
“Prestale smo se glupirat…”
“Istina…”
“Nije to dobro”
“Men` se to ne sviđa!”
“Daj opet to reci”
“Men` se to ne sviđa!”
“Ti to tako dobro kažeš”
Oke. Priznajem. Pišem ovaj post da maknem ovaj predohodni, jer… Ne znam zašto ga želim maknut. I dobro znam da će mi ovaj post poćet ić na živce čim ga objavim, jer nema smisla, ali kad bolje razmislim, ne bi imao smisla ni da sam ga prepisala iz enciklopedije, jer smisao ne postoji.
Slušaj
*vapšu* volim te
S tobon ne bi pošla ni u snu molin te makni se od mene ajde biži
To je u principu to.
SVANUT ĆE NOVI DAN BEZ OBZIRA USTAO TI ILI NE.
John Ciardi