gutanje laži

petak, 17.10.2008.

Remont

Stranica je privremeno - pusta. Zbog remonta na stvarnom životu.

Uskoro će, nadam se, uslijediti neke sasvim nove, neopterećene priče. Neopterećene sa mnom.

Ubrzo.

;-)

17.10.2008. u 20:43 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.10.2008.

"Mobilna stanica je isključena"


Sedam godina ranije, Marina je spakirala kofere i odselila. Konce s obitelji presjekla je preko noći, suze su trajale još mjesecima, grčevi u želucu za praznike godinama. I onda je prestalo, nije bilo više ni suza, ni grčeva, ni emocija. Odlasci rodbini u posjet nisu više bili bolno iskustvo za koje se psihički pripremala danima unaprijed, sjedeći s cigaretom u krevetu, zabijajući ruke u kosu i ponavljajući „Moraš biti hrabra, moraš biti hrabra, na jedno uho neka uđe...“ Postalo je rutina, sve: i osmijesi, i čvrsti, ali hladni stisak ruke. Pitala se toliko puta, osjećaju li i oni isto. Nikada to nije uspjela dokučiti.

Nikada nije razmišljala koliko su njima bolni njezini nedolasci i naprasni odlasci. I to ne zato što je bila sebična, nego što je bila uvjerena da nikome od njih do nje jednostavno – nije stalo. Toliko im je malo vjerovala da je bila sigurna kako su njihovi osmijesi jednostavno maska.

***
Igor je bio Marinin najbolji prijatelj od prve godine fakulteta, društvo za sve rock koncerte na kojima su plesali bosi, skakali u prvim redovima, s drugim, trećim, četvrtim zaredom pivom u rukama...
Bio je prošao već tjedana dana kako ga neprestano zove, a ženski glas automatske pošte govori da je mobitel isključen. U panici, nazvala je njegovu djevojku.

- Hej, draga, Igor je promijenio broj. Nije ti javio? Pa svima je slao... – zbunjena je bila Martina. Ona u tom trenutku nije mogla vidjeti razočaranje na Marininim očima.

***
Marina je sama hodala uz rijeku. Trčala, zapravo. Možda je bila čista pogreška što Igorov novi bvroj, automatski proslijeđen svima u imeniku, nije našao put do njezina mobitela. U tom trenutku, uhvatila ju je panika. Vidjela se već kako za koji mjesec zove isti broj, a poznati joj glas odgovara:
- Aha, joj, sorry... Evo, evo samo malo. Godinu dana kasnije
- Samo malo. Igore, neka djevojka te treba. Godinu i pol kasnije.
- Tko? Dvije godine kasnije.

Možda je pretjerala. Možda ljudi ne zaboravljaju tako lako. I onda se sjetila Petra. Da, ne zaboravljaju. On joj vjerojatno nikada neće zaboraviti. I oprostiti. I javiti se.

Kad se sve zbroji, čovjek uvijek ostaje sam. Greškom ili namjerom.

09.10.2008. u 21:34 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 01.10.2008.

Nevidljiva

Pucali smo jedno na drugo
zoljama netrpeljivosti, bezosjećajnosti, grubosti
ispaljivali metke velike kao neboder
isti onaj na vrh kojega nikada više neću kročiti.

Za tebe želim biti nevidljiva. Ne izbrisana i zaboravljena.
Jednostavno nevidljiva.

01.10.2008. u 22:42 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Studeni 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Učim pisati kratke priče i malo bježim od svakodnevice...



Čitam...

F.W.Engdahl: Stoljeće rata

Sram vas bilo!

Sram vas bilo ako trkeljate gluposti u komentarima, cisto da biste uvrijedili autora postova ili druge blogere! Puj, puj! belj