gutanje laži

četvrtak, 20.03.2008.

Remake

Katarina je držala u rukama Ivanino oproštajno pismo. Nije mogla ni zaplakati, ni uzdahnuti, ništa.

***

Baš kao i te noći, kada se njezina sestra objesila, Katarina je osjećala jedino potrebu da trči, bilo kuda, brzo, što brže može. U njezinom je selu bilo sramota kada netko digne ruku na sebe. Godine iza Drugog svjetskog rata svima su im bile teške, no u katoličkoj obitelji, koja je pokušala ostati na okupu unatoč svim problemima, samoubojstvo je bilo najteži grijeh i za svaku osudu.
Za Ivanom nitko nije plakao, bar ne pred drugima, jer bi se to smatralo znakom odobravanja za njezin besramni čin. Obitelj se sada brinula kako će sprati ljagu s imena. Iako je selom već odjeknuo glas kako je najmlađa kći ugledne seoske obitelji skončala, i dalje su se smišljale priče za 'svijet.'

- Reći ćemo da se nagnula nad bunar, zavrtjelo joj se u glavi i pala je. To je to i ni riječi više ne želim čuti! – oštro je kazao otac i zalupio vratima.

Ivana je oduvijek bila slabašna i jedino je Katarina ozbiljno shvaćala njezine boljetice. Iako izuzetno bistra, duševno rastrojena djevojka također je bila nešto što si njihov otac nikako nije mogao dopustiti. Nalik na priče iz lektira, Ivana je uvijek držana po strani, bez pretjeranog izlaganja društvenim aktivnostima. Bile su to 'bolesti gradske cure', koja je morala doseliti na selo nakon očeva kraha na burzi, u sredinu u kojoj se nije osjećala prihvaćenom, u obitelji bez razumijevanja.

- Dovoljno smo jadni što smo se morali doseliti u ovu selendru, ne treba nam još i sramota da znaju kako mi je kći ili hirovita ili luda, ne znam što mi je gore! – urlao bi po običaju.

Katarina je tih dana bila ljuta na sestru prvi puta u životu. 'Ne umire se u tim godinama, budaletino jedna', znala bi izbaciti iz sebe. Sprovod je bio miran i dostojanstven, bez velike pompe, a pogled na križ na kojemu je pisalo '1935 – 1955' Katarinu će pratiti cijeloga života. Znala je da je za ovu smrt odgovoran upravo njihov otac, njegove bolesne ambicije i nedostatak razumijevanja i suosjećanja s tuđim potrebama. Isti onaj otac i isti nedostatak koji će samo tri mjeseca kasnije biti najveći krivac za Katarinin povratak u grad i presijecanje konaca s obitelji. Zauvijek.

***

Deset godina kasnije, Katarina je držala u rukama brzojav o očevu samoubojstvu, jednako kao što je točno desetljeće ranije držala sekino oproštajno pismo. Stavila ga je bez riječi u malu kutijicu u kojoj je, kao jedini podsjetnik na prvih 20 godina života, čuvala ono pismo. Na sprovodu se nije pojavila, tek je tada shvatila da po nečemu ipak nalikuje ocu – ne zna opraštati, ni sebi ni drugima.

***

Tek početkom svojih 50-ih, Katarina je počela osjećati psihičke probleme. Počelo je sa sve češćim nesanicama pa glavoboljama, pa noćnim morama. Trenutak suočavanja sa samom sobom bio je šokantan. U psihijatrijskoj je ordinaciji, na kauču, u suzama koje, iz bunta, godinama nije ispuštala, shvatila da je 20-ak godina gurala pod tepih ono što ju je neizbježno čekalo. Dva desteljeća bježanja od same sebe pristigla su ju i ščepala na nemilosrdan osvetnički način.
Popivši kavu, jednoga je jutra jednostavno posjela svojih dvoje djece i muža uvijek zauzetog poslovnim obvezama i priznala da nije siroče, da se sama tako prozvala nakon što je odbacila vlastitu obitelj, da joj se sestra ubila zbog toga što ju nitko nije slušao i razumio i da njezin psihijatar strahuje kako bi ona mogla učiniti isto.

- Tebe je totalno odvalila menopauza! – prokomentirali su gotovo uz smijeh sve troje i odjurili iz kuće, ispričavajući se obvezama.

Katarina je ostala sjediti za stolom, pušila je cigaretu za cigaretom i slušala vijesti. Pričali su nešto o tome kako bi se moglo zaratiti i kako neke tvrtke već propadaju. Izvukla je iz kutije Ivanino pismo i činilo joj se kako ponovno vidi neke ljude s čudnim izrazom lica kako stoje pred križem u tišini.

20.03.2008. u 20:06 • 20 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.03.2008.

Kukavičluk

Dolazak proljeća učinio me nervoznom. Samo mi je pokazao kako stojim i dalje na mjestu dok kraj mene drveće cvate, sazrijeva, vene i ponovno cvate, sazrijeva.... Osjećam se paralizirano dok koračam na prekrasnom sunčanom danu.

Iz automobila, iznad poluspuštenog prozora i preko izbačenog lakta, čujem zvukove neke narodnjačke glazbe. Ljudi se vesele.

Što sa mnom nije u redu?

Koračam i dalje, baka na uglu pruža mi cvijeće, gledam prozirno u njega i ubrzavam, dok me ona prati zaraznim osmijehom. Nasmijem se spontano, ali sasvim slučajno. Kad bih barem mogla potrčati nekakvom livadom...

Plašim se da ću i ovoga proljeća pospremati u svome životu i da ću uskoro, kao što sam proteklog tjedna učinila sa svojim ormarom, izbaciti iz života sve one žive podsjetnike na dane, tjedne, mjesece koji su u meni još uvijek okovani ledom i zameteni zimskom olujom. Strah me da ću ovoga proljeća, meni samoj neobjašnjivom, - ali svojom - krivicom, šetati sama suncem okupanim parkovima, ponovno koračajući linijom manjeg otpora.

13.03.2008. u 21:13 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>