gutanje laži

četvrtak, 06.12.2007.

Gorak okus slobode

Izvana su se čuli pucnjevi vatrometa. U sobi je odzvanjalo tikatakanje sata. Bio je Dan grada.

Snijeg je padao cijeli dan, a ulično ga je svjetlo navečer otkrivalo u svoj njegovoj kristalnoj bjelini. Bio je to prvi snijeg. Tihana je sjedila uz peć, pušila i čitala knjigu. Prevrtala je stranice prilično odsutno. Cijeli dan nije ništa jela pa je osjećala lagane grčeve u želucu koji su postajali nesnosniji kako je večer odmicala.

Razgovor joj od jutra nije izlazio iz glave.



- Sve što trebaš napraviti jest staviti svoj potpis na ovaj ugovor, koji je vrlo povoljan za nas. Bolje nećemo dobiti, vjeruj mi! – govorio joj je odvjetnik, pružajući joj olovku.

Nije imala snage staviti potpis pa je taj sudbonosni trenutak odgodila izvukavši se na glavobolju zbog koje ne može detaljno proučiti tri stranice ispisane sitnim slovima.

Potpisom bi okončala 15 godina braka, a sebi priskrbila kuću u gradu i vinograd u obližnjem selu. Robert se toga velikodušno odrekao jer je već bio preselio u stan koji je kupio svojoj ljubavnici tri godine prije nego je zatražio razvod. Osim toga, osjećao je i grižnju savjesti.


***

- Ovako ćeš bar biti zbrinuta, kredit je otplaćen, režije nisu velike... Ajde, potpiši razvod pa da nastavimo živjeti – rekao je suosjećajno i molećivo dok su ispijali kavu.
Tihana razvod nije željela odgađati. Dok je pričao o svojim planovima, novom poslu i selidbi u drugi grad, Tihana je odsutno gledala preko šalice kave.

- Kako izgleda?
- Molim?!
- Ne znam kakva je, nikad ju nisam vidjela.
- Nemoj, molim te.
- Ma nema veze, zaboravi...

Više ju je brinulo kakav će biti okus jutranje kave kada se probudi jednog jutra, a bit će to uskoro, i na pragu četrdesetih shvati da su uistinu okončana gotovo puna dva desetljeća njezina života, uračuna li i njihovo vrijeme prije braka. Godina prije Roberta nije se ni sjećala.


****

Dok su sjedili u kuhinji, Robert nije mogao shvatiti da ona nije krivila nikoga. Jedino se panično plašila da, kada nakon toliko godina napokon osjeti slobodu, neće znati što učiniti s njom. Otpuhnula je dim cigarete i uzdahnula teško, kao oboljeli kojemu nakon odstranjenja raka slijede mukotrpne i dugotrajne terapije.

06.12.2007. u 22:19 • 33 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.12.2007.

Duh iz boce

Zvono se oglasilo dugo i agresivno. Kada se Ana pojavila na vratima, Vedrana je ostala zatečena. Njezin široki osmijeh ju je sledio, a zagrlila ju je refleksno, nakon što joj se Ana doslovce objesila oko vrata. Pozvala ju je u stan, dakako, potom je rastreseno i uznemireno pripravljala cedevitu, dok se ona, i dalje se smiješeći, smještala u kauč, ogledajući se uokolo i komentirajući kako je sve „sjajno uređeno“.

- Moja mala seka.... – pogladila je Vedranu po kosi razdragano. Vedrana je ostala hladna.
- Dugo se nismo vidjele – nastavila je.
- Prošlo je 15 godina – izbacila je Vedrana više dokumentaristički, nego osjećajno. – Zašto si došla?
Gošća je ostala zatečena, vidjelo se to po načinu na koji je spustila čašu na stolić.

- Nedostajala si mi, prošlo je toliko vremena... – govorila je tiho i zastajkujući.
- Kad sam ti počela nedostajati, jučer? – pitala je gledajući ju u oči.
- Vedrana... Što je bilo, bilo je, moramo misliti na budućnost – uhvatila ju je za ruku kao što to čine odgajatelji koji pokušavaju djecu izvesti na pravi put.

Ona je budućnost svakako imala. Budućnost je bila i pred njezinom mlađom sestrom, samo što je Vedrana za nju bila preumorna, iscrpljenja od bitke u kojoj se borila za tu istu budućnost.
Ana je nakon rata otišla u Njemačku kod sestrične, Vedrana nije na vrijeme prešla granicu. Sva Vedranina pisma u kojima je, očajna, prvih godina molila za pomoć, ostajala su bez odgovora. Kasnije je prestala pisati. Na majčinu sahranu Ana nije došla, poslala je brzojav, objasnivši da su „takve situacije previše stresne za nju pa joj muž liječnik savjetuje da im se ne izlaže.“ Nije bila uz sestru tada, ni kada je dvije godine kasnije krenula na fakultet, bez ikakve financijske potpore.

- Sjećaš se kada sam, kao mala, pala s bicikla i ozlijedila koljeno? Rekla si da ćeš, kao moja starija sestra, uvijek biti uz mene i čuvati me? – progovorila je napokon.
- Vedrana, da sam mogla... Ali sada možemo sve nadoknaditi! – uvjeravala ju je.

Ana je otišla nakon sat vremena, ispričavši sve, ili bar gotovo sve, o svom uredu u centru Frankfurta i karijeri uspješne menagerice. Rastale su se obećavši jedna drugoj da će se što prije ponovno vidjeti. Našvrljala je broj telefona na papirć od kutije Marlbora i mahnula na odlasku.
Vedrana je potom sjedila na kauču i pušila, mirno je gledala TV u uvjerenju da udaljenost ne rastavlja ljude, nego to čine oni sami. Mučilo ju je samo zašto se pojavila kao duh iz boce, kada je na nju gotovo zaboravila.

03.12.2007. u 14:03 • 20 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Učim pisati kratke priče i malo bježim od svakodnevice...



Čitam...

F.W.Engdahl: Stoljeće rata

Sram vas bilo!

Sram vas bilo ako trkeljate gluposti u komentarima, cisto da biste uvrijedili autora postova ili druge blogere! Puj, puj! belj