gutanje laži

subota, 29.09.2007.

Bez naslova

Bejb, večeras osjećam stravičnu potrebu da nešto napišem. Sjedim uz računalo i nervozno lupam po tipkovnici. Sve što napišem ne čini mi se dobrim. Palim cigaretu za cigaretom, znam da to ne voliš. Želio sam ti napisati pismo, ali nisam nalazio riječi. Bile su ili prepatetične ili neiskrene. Želio sam ti, onda, napisati jednostavno kako se osjećam. Ali ni to nisam znao. Ne, ovoga puta nisu problem riječi, nego to što ne znam kako se osjećam.

Odšuljao sam se do hladnjaka i otvorio pivo. Zatim sam bezvoljno šetao po polumračnoj sobi. Na balkonu sam slušao hukanje sove. Večeras nemam riječi. Osjećam se prazno. I na ekranu računala ostaje jedno veliko ništa.

A onda sam napisao:
Prošla su već tri mjeseca otkako si otišla.
Ugasio sam, potom, računalo.

29.09.2007. u 21:13 • 16 Komentara • Print • #

utorak, 25.09.2007.

Majka je plakala uvijek s krunicom u rukama. Držala bi taj lančić s okruglim, drvenim ili svijetlećim fosfornim zrnicama, čvrsto u rukama, premetala bi ih tu i tamo, mičući usnama, više refleksno, nego se uistinu moleći. Zrnca su bila izlizana. U tim su staračkim rukama, izgledala nekako bolno, napaćeno. Gdje su joj bile misli već na onom "...milosti puna, Gospodin s tobom", znala je samo ona.
Ana nikada nije razumjela zašto njezina majka šutke podnosi patnju i zašto je ta svetačka poza uz peć iz koje je se čulo pucketanje vatre bila jedini vidljivi znak boli. Podivljala bi svaki puta na njezine suze, koje bi katkada gotovo nedvidljivo skliznule na lice.

Krivila je majku za podnošenje patnje cijelo svoje djetinjstvo, mrzila je njezino uzmicanje i sjedanje u kut svaki put kada je bilo teško ili kada nešto nije "štimalo". Majka bi i tada, nakon bujice njezinih riječi, učinila ponovno isto - sjela u kut i šutke prebirala krunicu.

Deset godina od dana kada je majka posljednji put molila u kutu, Ana je sjedila na balkonu svoga zagrebačkog stana. Nervozno je palila jednu cigaretu za drugom. Osjećala se osamljenijom nego ikada. Činilo joj se kako joj se nakon Markova pada u komu cijeli svijet zaustavio pod kotačima automobila koji je toga dana naletio na čovjeka s kojim se nasmijana šetala ulicom. Osluškivala je, nadala se da će zazvoniti telefon. No, već dva dana nije ju trgnuo nikakav zvuk.

Marko je umro nekoliko dana kasnije. Ana je na sprovodu shvatila da se nikada nije znala nositi s patnjom. Te je večeri ponovno sjela na balkon i palila cigaretu za cigaretom. I nikada ranije nije ju toliko zaboljelo dozivanje u sjećanje majke s krunicom u rukama.

25.09.2007. u 22:11 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.09.2007.

Jebiga, bejb...

Bolest me shrvala. Već tri tjedna ne izlazim van. Sorry, bejb, nisam ti pisao danima. Znam da brineš, preslušao sam tvoje poruke na sekretarici. Svih 25 u zadnjih šest dana.
Bolest napreduje. Nisam ti to rekao. Ne odem li uskoro na liječenje, doktor kaže da neću moći razlikovati zbilju i maštu. Hmmm...., ovo „mašta“ zvuči tako dječje bezazleno. Moji delirični napadaji odavno nisu bezazleni.

Nisam ti to rekao. Bilo me sram.
Tri tjedna sam u kućnom ogrtaču i uz prigušeno svjetlo tipkam na kompu. Imam strašnu želju da ostavim nešto za sobom.

Tebi su moji napadaji ludila nekad bili simpatični, zvala si me svojim „udarenim umjetnikom“. Ono što sada ostavlja trag na ekranu računala riječi su koje dolaze od doista bolesnog čovjeka.

Bejb, ne želim da me gledaš ovakvoga. Ubio bih se, ali nemam snage.

Gađao sam bocama prolaznike noćas. Nisam znao za to dok mi danas popodne susjeda to nije suosjećajno ispričala. Kažu da je došla i policija, ali ja se ničega ne sjećam.

Kada me zatvore u bolnicu, obećaj da mi nećeš dopustiti da plačem. Obećaj da nećeš dopustiti da padnem na razinu trogodišnjeg djeteta koje piški u krevet i skriva se pod njega od straha. Ne bojim se više suočavanja s ljudima, ali se bojim suočavanja sa sobom, tomu ću se posvetiti dok nisi ovdje.

Bilo bi dobro da i ti tamo odradiš svoj dio... Vrijeme je da prihvatiš da nisam više onaj stari.

Pozdravi Igora, njemu reci da je tata dobro. Njega ćemo kasnije suočavati sa svime.

P.S. – Stan nisam čistio tjednima. Kad se vratiš, pomoći ću ti da ga pospremimo. Dotad, ja ću pospremati po svome životu da, kada odem, ti nemaš posla s time.

Jebiga, bejb...

16.09.2007. u 13:54 • 13 Komentara • Print • #

subota, 08.09.2007.

Zazivajući svece

- Ujme Oca i Sina i Duva Svetog! – krstila se Luca.
- Šta zvoni, jel' umro tko! Nebo je vedro, ne sprema se neka nafaka. Šta li je – pitala se izbezumljena starica.
U zvoniku, porede kapelice, ravezalo se zvono pa udara li ga udara. Objesio se o konop Anta, klonuo, malaksao, al' zadnjim atomima snage vuče zvono.
- Ječi, udri, ajde! Čujete li me, sveci? – vikao je drhtavim glasom, gledajući molećivo u nebo.
- Ujme Oca i Sina i Duva Svetog! – križala se Luca.
- Poludio, budi Bog s nama! – hvatala se rukama za glavu Draga.
Traktor je brundao na ledini ispred kapele Svetog Ante. Njegov imenjak, nesuđeni zvonar koji je razdrmao cijelo selo, bacao se na koljena pružajući ruke prema križu. Spuštala se noć, kasna je jesen.
Sa čizama mu je otpadalo blato, debeli je prsluk bio prašnjav, a šešir mu je padao na oči tako da mu je gotovo potpuno prekrivao licu. Izgledao je sablano i luđački.
- Ujme Oca i Sina i Duva Svetoga! – kršila je ruke Luca.
Otkako je proljetos umrla njegova Ruža, Anta se odao piću. Nema više njezinih vrijednih ruku da ujesen pomognu obrati urod. Nema ga više tko dočekati s večerom. Anta je došao zazvati svece da uzmu i njega. Bez nje je, mislio je, sramota i za sebe i za cijeli svijet.
Te ih jeseni zazivao svakoga dana kada se vraćao s njive, dok je u traktoru ležala prazna flaša od rakije.

08.09.2007. u 11:23 • 16 Komentara • Print • #

Simba

Ovo je Simba. Njegova slika, kad je bio manji, objavljena je na mom blogu (post: „Vrućeeeeee!“) prije nekoliko tjedana, a pronašla sam ju na internetu tražeći adekvatnu ilustraciju za blog.. I zamislite čuda, javio se vlasnik: divanskitnje smijeh
Prvo sam mislila da me zeza, a onda mi je mailao Simbinu sliku. Promijenio se, „malo“ je narastao... sretan
E pa, Simba, pozdrav! kiss
Divanskitnje, hvala!

08.09.2007. u 11:18 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 04.09.2007.

Asfalt je svemu kriv

Kada je selo dobilo struju, baka Jela je gunđala nešto o smaku svijeta i zlima koje će nam civilizacijski napredak donijeti. Telefonske stupove u selu su postavili netom prije rata, linije nisu ni proradile Bog-zna-kako, a već se zapucalo i prva je granata oštetila upravo telefonske žice. Jedino je baka Jela likovala nad tim zlom. No, ništa od toga nije bilo ravno 'incidentu' iz 1987., kada su drugovi iz mjesne zajednice odlučili da se sve ulice moraju asfaltirati.

- Neću, ne dam ni pedalj svoje zemlje! – vikala je bejsomučno prijeteći i skačući od muke po avliji.

Razumno su s njom pokušali razgovarati i predsjednik mjesne zajednice i važniji ljudi iz Opštine, kapelan, novi župnik, čak i moj otac. No, kompromisa nije bilo!

U prvom projektu izgradnje u ulici Njivica samo je desetak metara bilo i dalje pokriveno šljunkom – onih desetak metara pred baka Jelinom kućom.

- Dat ćemo joj vrijeme da se smiri – rekao je Stijepo iz mjesne zajednice, nakon što je, kada je u svibnju bager došao prvi put, bacala jaja – svježe uzeta iz kokošinjca.

Bila je to kriva procjena. Toga jutra u rujnu, kada je bager dolazio drugi puta u selo, baka Jela ga je dočekala spremno. Pred kapijom je ležalo nekoliko dasaka sa zabijenim ekserima, i to tako da je oštriji dio virio visoko van.

- Jebemti, Jelo, ne izazivaj nesreću! Jebale te barikade! – urlao je Stijepo iz Opštine.

- Samo preko mene mrtve! Đavoli! – odgovorila mu je.

Uzaludni su bili i napori mjesne zajednice da otkupi zemlju, Jela nije dala svoju djedovinu!

Idućeg Božića ni svećenik nije mogao svetiti Jelinu kuću – nikada mu nije oprostila što je 'Božji čovjek stao na stranu Đavla pa htio asfaltirat cijelo selo'. Da je Bog htio da selo bude asfaltirano, posuo bi odmah asflat po njemu, a ne zemlju.

Stijepo je Jelu sreo pet godina kasnije, 1992. u progonstvu u Zagrebu. Čekala je zeleno svjetlo na semaforu, bila je pomalo nervozna i uplašena od tolikoga prometa. Nije imao srca biti zajedljiv pa dobaciti nešto o asfaltu...

- Eto, vraže, do čega nas je doveo taj tvoj asflat! – rekla mu je Jela. Nije mu mogla ostati dužna. Jednostavno, sve je zlo vidjela u tom asflatu i tom napretku civilizacije, koji nas je, bila je uvjerena, i doveo do toga prokletog rata.