Vrućeeee! Jedan nostalgični...

četvrtak, 19.07.2007.

Toliko mi je vruće da ne mogu razmišljati. Mozak mi se pregrijao. Ispijam čaše vode jednu za drugom, bauljam po kući kao zombi, glava mi se raspada, mjerim tlak svakih 15 minuta. Prosječno, a nekada i češće. Postajem hipohondor. Osjećam se kao umirovljenik. Pogledam se u ogledalo i čini mi se da sve više i izgledam kao umirovljenik. Brazde ispod očiju, upale oči, umorne oči, slabovidne oči. Spremna sam za Dom umirovljenika. Ili bar za mirovinu. Sad se sjetih dobrog starog Ujevića i njegove "Svakidašnje jadikovke". "Ah, tako je teško biti mlad, a biti star". Ili tako nekako. Dobri stari Ujević...
Puca me melankolija. Rekoh da sam nedavno dala otkaz. Sada bih trebala početi raditi negdje drugdje, ali koliko me strah da neću uskoro naći novi posao, toliko me strah i - da ću ga naći! Strahujem da ću se susresti s istim problemima zbog kojih sam i dala otkaz...
Ubija me ova vrućina, ali svjejedno uživam sjediti u sobi po cijele dane, tipkati na kompu i ne imati niti jedan drugi zadatak od rashlađivanja. Malo legnem na trosjed, malo se izvalim na stolicu u dvorištu pa se premjestim u kuhinju... Zamisli posla! fino
Nedostajale su mi takve "sitne stvari". Nedostajalo mi je da metem dvorište ili perem suđe. Ili da ležim i ne brinem, da nikamo ne žurim. Nisam to radila od srednje škole. (Mislim na bezbrižno ležanje, ne na metenje ili pranje suđa smijeh ) Nedostajala mi je bezbrižnost. I sada si konačno mogu priuštiti par koliko-toliko bezbrižnih (tje)dana. Ali nije to isto kao u srednjoj školi, naravno. Znam da me čeka ne tako svijetla budućnost - privikavanje novoj radnoj sreidni i slično.
Ipak, ljeto mi je uvijek imalo notu bezbrižnosti. Ne znam zašto, ali imalo ju je samo ono. Nije ju imala jesen, iako mi je ona daleko najdraže godišnje doba. Ljeto je imalo i trunku one prividne bezgraničnosti. Kao da se tada sve činilo lakše, kao da je to neko drugo, usporeno, obaveza lišeno vrijeme koje nikada više neće proći. Ali zaista! Čak i danas, kada mi ljeto više ne znači samo odmor, jer nema školskih obveza, ljeto je u meni ipak sačuvalo onu svoju dozu bezbrižnosti. Kao dijete koje nikada neće potpuno odrasti. Vruće mi je, tipkam po tipkovnici i pišem blog. Osjećam kako me obuzima neki osjećaj umirujuće sreće.