|
Moj studentski posao u galeriji vrlo često zna biti izrazito nezanimljiv. Naime, moj zadatak jest da kupcima prezentiram precijenjene slike i uvjerim ih da su iste upravo ono što oni oduvijek traže. To u teoriji i nije toliko dosadno, ali u praksi se pojavi mali problemčić. Nigdje kupaca.
Galerija je uvijek prazna, a ako slučajno netko zabunom zaluta unutra, kad mu pogled padne na cijenu od 30 tisuća kn, izleti iz galerije kao da mu je netko vatrom potpalio pozadinu.
Obično ponesem knjigu-dvije da se malo zabavim. Čini mi se da sam u ovih mjesec dana sam pročitala više knjiga nego proteklih 6 mjeseci. Tako si ispunim radni dan.
No, danas se dogodilo da sam nepredviđeno brzo pročitala drame Tennesseeja Williamsa pa sam ostala bez ikakve zabave puno prije trenutka kojeg čekam od sekunde kad zakoračim u galeriju – završetka smjene.
Tako sam odlučila nazvati nekoga da malo pročavrljamo i tako si prikratim preostalo vrijeme do zatvaranja galerije. 3 sata ako zatvorim 20 minuta ranije.
Zazvala sam Branku, ali ona je nešto radila s dečkom pa nije bila previše raspoložena za razgovor.
Ništa zato, pomislila sam i okrenula Kolegičin broj. Javila mi se telefonska sekretarica.
Probala sam je nazvati i na fiksni broj i tu je slušalicu podignula njezina mama, objašnjavajući mi da joj je nasljednica otišla u kino i ispričavajući se što ne može razgovarati jer, eto, upravo počinje 'Čarolija'.
Potom sam nazvala prijatelja, ali baš sam ga uhvatila u vožnji. Drugi prijatelj je bio na piću s trećim prijateljem pa nije mogao pričati. Četvrti prijatelj se uopće nije javio.
Postajala sam lagano očajna. Nazvala sam doma. Ni tu se nitko nije javio. A ja dobro znam da jesu u kući, ali im je lijeno podignuti prkno i javiti se. I da niti jedan od tih stvorova s kojima sam slučajno krvno povezana iz principa ne želi biti onaj koji će podignuti slušalicu i zatim je lijepo odnijeti drugom stvoru koji mu se ceri iz fotelje jer se nije morao dignuti da bi primio poziv. Tko ih ne zna, skupo bi ih platio.
Unatoč mojoj upornosti, nitko se nije javio.
- Pizduni! Umirem od dosade, nazovite me...Imam novi super vic!- ostavila sam poruku na sekretarici, vrlo svjesna da se nitko neće dignuti iz fotelje da presluša poruke.
-Tetka! – pobjedonosno sam se sjetila. Ona je uvijek spremna na priču. Okrenula sam njezin broj i javila se nakon prvog zvona. Znala sam, znala! Trebala sam je odmah nazvati, ona se uvijek javlja.
- Ej! Ne mogu sad razgovarati, barba Jadran mi mjeri tlak!- polila me hladnom vodom.
Pa dobro, što je danas svima?!? Možda žele da ja umrem od dosade. Mora da su se urotili protiv mene.
Počela sam vrtiti imenik u mobitelu, u potrazi za osobom koja bi bila spremna spasiti me od lagane, ali sigurne smrti.
Prekrstila sam se i nazvala rodicu.
- Jebemti mater, što me budiš? – ljutito se javila.
- Tko spava u 8 i pol uvečer?
- Onaj tko tulumari protekla dva dana! – dreknula je i poklopila mi.
Možda je njezina sestra bolje volje, pomislila sam i okrenula njezin broj, ali ona je upravo uspavljivala dijete, pa nije mogla pričati.
Postala sam toliko očajna da sam u trenutku krenula nazvati i VIP službu za korisnike, ali onda sam se sjetila da će mi prije smjena završiti nego što će me oni spojiti slobodnom agentu.
Umjesto toga, nazvala sam frizerku da joj javim da mi je već spao mini-val kojeg mi je ona napravila prije dva dana i da su mi svi izrugali novu frizuru, ali oprostit ću joj što me očerupala ako ima koju minuticu da mi ispriča tračeve koje je čula u posljednja dva dana.
Kad se ženska navila, pomislila sam da mi je sjekira upala u med, ali idilu je naglo prekinuo njezin paničan krik:
- Jebemu, jebemu, kiselina... – čula sam je kako govori. Još je rekla ili ''Gore frizura'' ili ''Ode frizura'', nisam sigurna. I onda se veza prekinula. Ništa od tračeva. Ah.
Točno kad sam odustala od pričanja na telefon i počela pisati (ovo, jel) na papir za umotavanje akvarela, dogodila se zadnja stvar koju sam tad očekivala. Mobitel je počeo zvoniti.
Netko je zvao MENE.
- Eeeeej, ljubavi, pogodi tko je? – kriještavim je glasom prozujala Petra, zaposlenica u drugoj galeriji iste vlasnice. Nije bilo teško pogoditi. Prvo, samo jedna osoba koju ja poznam ima tako kriještav glas. Drugo, jedina osoba koja svaki put preko telefona pita 'Ljubavi, pogodi tko je' unatoč tome što me vidjela jednom u prolazu je ona. Osim toga, na zaslonu telefona je pisalo 'Petra'.
- Ena, jesi li to ti?
- Haha, nije, to sam ja – Peeeetra! – uzviknula je još prodornije.
Baš u tom trenutku su mi potencijalni kupci ušli u galeriju. Ili sam imala poziv na drugom telefonu pa nisam mogla pričati. A možda mi se samo ispraznila baterija.
|