Al Jazzira

Izborom fagota, bas-klarineta, bariton-saksofona i tube, povrh ritam-sekcije bubnjara Gerryja Hemigwaya i kontrabasista Joea Fonde, zvuk ovog seksteta priziva u sjećanje što Waitsov album «Black Rider» a kao moguću namjenu i kazališno uprizorenje Shakespeareove «Oluje». Naslov albuma 'pijani basevi' bi bila aluzija na vrtoglavicu koju osjećaju svirači glazbala s jezičkom i piskom. Fonda i Hemingway, kao ugledni glazbenici klanova odavno etabliranih u kulturnim krugovima Sjeverne Amerike i Zapadne Europe, uz svoje sastave i projekte, dugogodišnji su suradnici ansambala Anthonyja Braxtona. Ime sastava “Bottoms Out” datira iz Fondine suradnje sa skladateljem Scottom Millerom iz 1999. Četvoro neobičnih su ugledni klasičar i džezer, fagotist Michael Rabinowitz, bas-klarinetist Gebhard Ullman, saksofonistica Claire Daly iz Iswhat?! i ugledni tubist Joe Daley iz Liberation Music Orchestra. Svoj europski nastup imali su na ovogodišnjem Jazz em Agosto festivalu u Lisabonu, s koga potječe i najnoviji, živi album snimljen u samizdatu. Gledajući frekvencijski, glazbala su vrlo pogodna za improvizaciju s puno alikvotnih nota, što Rabinowitz i Daley nastoje iskoristiti koliko se da u čak 20 minuta 'Bottoms Out/Gone Too Soon (for Tom Chapin)'. Međutim, album je jako dobar primjer kako se može biti free, a istodobno pristupačan i slušljiv. Na 'Rocks in My Head' Rabinowitz priključuje fagot na pojačalo i izvodi solo koji zvuči kao da se prebacio na Fender Rhodes ili sličnu električnu kljavu s dosta attacka. Ovo je album koga bi stariji audiofili oštećenog sluha trebali slušati svakog dana ili tjedna, terapijski, a hyperi naprosto zanemariti što njegovi članovi nisu toliko razvikani. Kad ne bismo živjeli u doba inflacije novih smjernica, ovo bi bio primjerak solidnog revivala Treće struje. Ovaj CD sasvim se dobro uklapa u katalog svoje izdavačke kuće i neće ga se uskoro moći naći na e-bayu.