Al Jazzira

Njujorški duet Iconoclast osnovan je još 1987. a ovo rusko izdanje predstavlja presjek suradnje s američku izdavačku kuću Fang Records od 1995. Saksofonistica Julie Joslyn i bubnjar Leo Ciesa u osnovi sviraju nekakav folk-rock čija se izvedba i osobnost može usporediti sa slikarstvom Salvadora Dalija. Prva je oznaka te sličnosti sterilnost, s obzirom na vrlo rezervirana postignuća ovog sastava koji se iz albuma u album vrti u krug ; druga je nabacanost stilskih oblika, jer Joslyn pretendira na nekakav patetično-lirični free iz koga nikako da prokuljaju glissanda i arpeggia, a Ciesa je pak masivan rock-bubnjar, koji se također ne može pohvaliti vještinom improvizacije, te iz takve sinteze neminovno slijedi i pretencioznost [a poznato je kakva se noćna mora 'muzikologa u rukavicama' može izvući iz dueta puhača i udaraljkaša]; te naposljetku izostanak svakog minucioznog razrađivanja detalja, jer im sve kompozicije počivaju na ponavljanju i naglašavanju jednog dijela, bez ikakve razrade. Bizarnost njihovoj pojavi pridodaju crne sunčane naočale kojima se članovi grupe ikonografski nadovezuju na noćne ptice koje se kreću kružocima dekadentne i nekrofilične subkulture, prvo noira a onda i pop-arta. Osobno mi je vrlo drago da na njujorškoj downtown sceni postoje ovakvi osobenjaci, koji su očito puno poznatiji u Italiji, Poljskoj i na Balkanu, nego li u svojoj sredini, i koji usprkos svemu navedenom ostaju dosljedni svojoj umjetničkoj viziji. I što je najvažnije - ne predaju se!

Benat Achiary na ovom disku pjeva, recitira i svira, i sve to kombinira. Što nije ni čudo, jer ta legenda francuskog free-vokala se time bavi još od osamdesetih. Živi u Pirinejima, rodom je Bask, priča francuski, portugalski i španjolski. Krene kao operni pjevač, pređe u scat-improvizaciju, pa ruži poput šamana iz istočnoazijskih stepa. Uzmimo i svakako u obzir da su Francuzi od vremena povijesne avangarde do danas razvijali semantički konkretizam, onomatopeju i druge stilove neverbalnog izražavanja na raskršću poezije i performansa, što nije otegotna okolnost. Točno mogu zamisliti Benata kako s kamenčićima u ustima grglja ispod grmljavine slapa planinske rijeke, komunicira s medvjedima i vucima, zuji s pčelama i muhama, ili oponaša urlike domaćih životinja. [Ne mogu odoliti da pomislim kako je takvo što svakako zabavnije od vježbanja ljestvice.] Kao i susjede kojima tu više ništa nije čudno… Svatko tko uz Benatov, poznaje i rad vokalista Phila Mintona, mogao bi posumnjati da jedan možda malčice nalikuje na drugoga. Ajmo za usporedbu reći da je Minton, uz neupitni umjetničko-afirmativni 'pristup' stvorio gotovo barokni stil, dok je Achiary uvjereni eklektik.

Achiary je imao i istaknutu ulogu na projektu pjesama iz španjolskog građanskog rata, kojeg potpisuje Ramon Lopez. Česti suradnik mu je sopran-saksofonist Michel Doneda. Na disku ('Ce n'est poutant') Doneda još previše vuče na roštiljanje Evana Parkera, za razliku od mikrotonalnih, bimelodijskih i multifonskih tehnika kojima je donedavno ovladao (kao na CD-u 'Strom' s Potlatcha; ili u duetu s gitaristom Kazuom Imaijem). U triju su Doneda i Achiary surađivali s violinistom Alexandre Balanescuom. Nažalost (ili na sreću?), do sad to nije objavljeno. Kasnije su im se u kvartetu Terra, pridružili udaraljkaš Le Quan Ninh i Dominique Regef na hurdy-gurdyju.

E sad, ovaj disk je posthumni tribute njemačkom kontrabasistu Peteru Kowaldu. Umro je u devetom mjesecu 2002., dok je imao koncerte u New Yorku. Bio je jedan od glavnih u europskom jazzu, od wuppertalovske ekipe, uz Brotzmanna i Reichela, recimo. Zbog produkcijskog angažmana oko tvrtke Free Music Press (FMP) iz Berlina neko vrijeme čak je i prestao svirati kontrabas, toliko mu je bilo stalo do nje. Iako i ne baš čest Kowaldov suradnik, Benat mu je posthumno priredio (i posvetio) solistički nastup na festivalu Unlimited u austrijskom Welsu. Objavila ga je FMP, bilo bi čudo da nije.

Slušanje ovog CD-a otkriva i li(ri)čnost Gherasima Luce, kojeg je Eluard proglasio najvećim nadrealistom nakon 2. svjetskog rata, a često ga citiraju Deleuze i Guatari. Osim Luce, tu su i baskijske narodne, Lorcine i još nekih drugih, ali Lucine pjesme iz zbirke 'Heros-limite' (1953.) su stvarno - otkriće! U pjesmi 'L' Anti-toi' nalazimo tragove (relativističke) lirike (freudovske provenijencije?) koju je anticipirao Janko Polić-Kamov, pa poletnu ljubavnu recitaciju koja završava s antitezom ('La voie lactee'), te naslovnu 'Heros-limite', u kojoj se naglašava ponavljanjem, gotovo lijepljenjem riječi i slogova jednih o druge. Što zvuči pomalo i naivno, na granici s zaluđenošću, ali s istinskom strašću. Achiary glas povremeno kontrolira rukama kako bi stvorio šupljinu ['instrumente'?] za protok zraka; potpomaže se defom ('Chant d' Exil) u tragovima, tek toliko da naznači naglašenu dobu; lončanim basom (Harvest Song') stvara akustičku senzaciju pluženja. U Lorcinoj 'Nuit sans sommeil', ubacuje i stihove iz pjesme 'Freedom' s albuma "Mingusmingusmingus", uspijevši zaorati duboko dolje, čak do afroameričkog gospela.